Branko Medak

63

Sve svoje karikature sam približio ” svakodnevnom čovjeku” jednostavnim i dostupnim načinom izražavanja. Crni humor sam nastojao potisnuti iz svojih razmišljanja, smatrajući ga nehumanim. Političarima gledam kroz prste, to je bolje nego oni mene kroz rešetke i zato se klonim političke karikature.
Svojom karikaturom pokušavam razvedriti promatrača u ovom sivom, otuđenom, i neurotičnom svijetu. Mnogi me smatraju neozbiljnim, brkajući smisao za humor s neozbiljnošću. Nismo neozbiljni, jer mi karikaturisti, mi itekako radimo ozbiljno neozbiljan posao.
Moj moto je: lijepo je smijati se, jer to svojstvo ima ipak samo čovjek.

KiST: Gospodine Medak, želite li dodati nešto vašem životopisu možda neku sitnicu koju dosada niste spominjali javno?

Medak: Recimo pored tog crtanja i slikanja bavim se i glazbom, sviram nekoliko glazbala odjednom, harmoniku, gitaru, činele i bubnjeve. Jednom prigodom bivši urednik Argus vidjevši moje klempavo uho pita, “gospon Medak znate li kaj i s ušima”.

KiST: Za početak mene zanima kako su izgledali poceci Branka Medaka i kako je došlo do karikature?

Medak: Moj tata obožavao je humor te je redovito kupovao humoristične listove a to su u bivšoj Jugoslaviji bili “Jež” i “Kerempuh”. Ja sam kako dijete “gutao” te karikature i uvijek sam crtao, u osnovnoj školi posebno je došao do izražaja moj talent. Osobito sam volio raditi portrete nastavnika koji su bili dosadni i hodali gore dolje po razredu s rukama na stražnjici, čak su mi jednom dozvolili a što je u to vrijeme bila prava hrabrost uprave škole. Naime, portretirao sam nastavnike koji su predavali osmim razredima te su njihovi portreti bili izvješeni na maturalnoj zabavi. U to vrijeme crtalo se perom, pošto onda nije bilo flomastera kistova i sličnog pribora. Uglavnom svi su mi proricali blistavu budućnost tako da sam upisao Školu za primijenjenu umjetnost gdje sam uspješno položio prijemni ispit, jer je kandidata bilo nekoliko stotina a primali su samo četrdeset. Nakon toga završio sam i Pedagošku akademiju likovni smjer jer više nisam smio predavati u školi samo sa Školom za primijenjenu umjetnost.

KiST: Kako su vas doživljavali kolege na poslu, nema svaka škola karikaturistu vašeg “kalibra” za učitelja?

Medak: Djeca su me gledala sa simpatijama, jednostavno su se navikli na moj rad, na moj način izražavanja i tu nije bilo nikakvih problema.

KiST: Zašto ste baš karikaturu izabrali kao sredstvo likovnog izražavanja?

Medak: Ja pretežito gajim erotsku karikaturu a koliko znam osim mene i Štambuka nitko se kod nas ne bavi tom tematikom. Tu i tamo netko bljesne, Oto Reisinger je znao nešto narisati ali uglavnom nas dvojica njegujemo taj žanr karikature, meni je to najzanimljivije i nikada nije do kraja istraženo. Uostalom, mnogi me pitaju zašto baš seks, pa zar ima nešto ljepše u životu od seksa tako da ja to pokazujem kroz karikaturu na svoj način.

KiST: Sada ste me pretekli, to sam mislio pitati kasnije. Jeste li se bavili nekim drugim vidom karikature, možda političkom karikaturom?

Medak: Jesam, ali vrlo kratko. Bio sam često pozivan u komitet na ribanje iako nisam bio član saveza komunista što je bilo rijetkost u ono vrijeme za prosvjetnog radnika. Kada sam vidio da to nigdje ne vodi onda sam se “manio” političke karikature, kao što sam napisao u svom životopisu “radije ja gledam političarima kroz prste nego oni mene kroz rešetke”.

KiST: Kako je nastao Mato?

Medak: Mato je nastao u dogovoru sa pokojnim novinarom Emilom Novakom. On je Matu pisao, bio je kao Matin izvještaj, Mato nije bio likovno ostvaren kao što je danas. Po ugledu na neke jače hrvatske listove kao što je bio Vjesnik i Reisingerov “Pero” te “Grga” od Ice Voljevice u Večernjem listu, pa zašto i mi u Bjelovaru ne bi imali neki svoj lik. Pošto ga je on već opisivao, ja sam ga samo likovno oblikovao. U početku mi je tekstove pisao on, kasnije sam to preuzeo ja i evo ovih dana napunit će se trideset godina kako “Mato” izlazi. 90% danas zaposlenih djelatnika Bjelovarskog lista nisu se tada ni rodili.

KiST: Ali “Mato” ipak na neki način komentira politička zbivanja?

Medak: “Mato” više naglašava bjelovarske probleme i probleme Bjelovarsko-bilogorske županije a manje one na državnoj razini, ponekad se uključi ako je nešto baš jako aktualno ali uglavnom komentira lokalna zbivanja, iako Mato nije toliko duhovit koliko je zajedljiv.

KiST: Jesu li vam ikad kolege s posla služili kao izvor ideja za vaše karikature?

Medak: Da, jesu. A što se tiče Mate jako velik broj gradana dolazi meni i govore daj nacrtaj ovo daj ono, kao da sam ja gradonačelnik pa se više obracaju meni nego gradonačelnici. Kada bih ja mogao preko Mate riješiti neke probleme, onda bi prvo riješio svoje. No, ljudi se vole poistovjetiti pa ako nešto ne mogu riješiti pravno ipak je to Mato javno rekao umjesto njih.

KiST: Kojim priborom crtate?

Medak: Ja kao i svi Kinezi i Japanci crtam kistom, nikada flomasterom i nikada perom. Kistom je teško crtati ali se dobiju one lijepe elegantne linije, tanka – debela, onaj krasan ritam. Potrebno je dugo godina crtati kistom da bi se postigla potrebna vještina a i kistovi su skupi, jedan kist košta pedeset kuna a ja ga uništim za tjedan dana.

KiST: Znači da puno crtate?

Medak: Da, puno radim.

KiST: Možete li danas živjeti od crtanja?

Medak: Da budem iskren, mnogi me pitaju može li se od karikatura živjeti. U Hrvatskoj ima puno karikaturista ali nas, nažalost, samo pet-šest živi od karikature, ja sam jedan od tih sretnika da živim od karikature.

KiST: Imaju li mladi autori koji tek stupaju na scenu, mogućnost da dožive to zadovoljstvo koje vi imate i da žive od karikature?

Medak: Ima danas puno mladih karikaturista, jako dobrih, ali nažalost urednici u novinama jednostavno nemaju sluha i njuha, mada svaki građanin zna i svaki novinar zna da ljudi prvo kada kupe novine pogledaju karikaturu. Kupite “Večernjak” i prvo pogledate što je narisao Felix i unatoč svemu karikature i dalje nema iako naši autori sudjeluju po mnogim natječajima u svijetu i učestalo donose nagrade.

KiST: Kada smo se već dotaknuli urednika i novina, što mislite što je razlog da urednici ne objavljuju karikature?

Medak: Ako je politička onda se boje svoje za svoju fotelju, a ovako im je jeftinije uzeti škare i izrezati iz tuđih novina i ne moraju platiti. Smatrao sam od kako se Hrvatska osamostalila i postala nezavisna država te dolaskom na vlast predsjednika Tudmana, da ćemo konačno stvoriti jedan svoj hrvatski humoristični list i da ćemo imati toliko snage kao što imaju humoristi i karikaturisti u svijetu, medutim pokušalo se nešto s “Kerempuhom”, pokušao je nešto “Čvor” ali ništa od toga, “ne ide pa ne ide”. Slaba je reklama, nema novaca, slabo se plaća i ljudi ne žele raditi badava. Šteta, prava šteta da nemamo jedan takav list.

KiST: Možda griješim ali čini mi se da današnji mladi autori možda i nisu dovoljno agresivni i ne nude se dovoljno urednicima i listovima koji njeguju karikaturu. Što mislite o tome?

Medak: Još nešto što se tiće mladih autora. Ja imam 63 godine, i još me nikada nitko od mladih karikaturista, prijatelja i kolega nije pitao osim jednog, a to je Bojan Grlica, kako crtati. Mogu im pomoći, jer ja sam ipak likovni pedagog, završio sam primijenjenu umjetnost i imam na papiru više znanja nego akademski slikar ali ništa. Svi valjda sve znaju, pametni su i zato danas tako prolaze.

KiST: U nekoliko navrata na sastancima četvrtkom u prostorijama HDK razgovarali smo kako bi možda bilo dobro organizirati neke sadržaje gdje bi mladi crtači i početnici učili od starijih i iskusnijih kolega, gdje bi stekli temeljna znanja u tom poslu. Što vi mislite o tome?

Medak: Škola za karikaturiste ne postoji, ljudi se rađaju i stvaraju sami sebe i svaki svoj stil. Mladi rijetko kada koga žele što pitati, ja kada sam bio početnik ja sam pitao, upijao, gledao neke talijanske karikaturiste, onda tu je bio i onaj “Ruski krokodil”, to su bile neke ruske karikature. Neću nikada zaboravit kada mi je urednik “Bjelovarskog lista” na jednoj mojoj izložbi (a malo smo si bili popili) rekao karikaturistima, Medak crta prastarim načinom, crta poput Walt Disneya, to je prošlost. Onda mu je na to pokojni Serdarević rekao, “ja bih dao sve da crtam kao Medak a kamoli kao Walt Disney”, zar je tu nešto loše ako netko crta kao Walt Disney.

KiST: Još bih se kratko vratio na tu takozvanu “školu crtanja”, možda bi ipak trebalo na neki način uputiti te mlade autore u zanatski dio posla. Mnogi ne vladaju osnovnim likovnim vještinama.

Medak: Takvu školu bi bilo teško osnovati, tko bi to platio, ali mogli bi napraviti nešto poput kolega slikara, oni imaju likovne kolonije. Možda bi se mogla napraviti kolonija karikaturista gdje bi već afirmirani karikaturisti s izgrađenim stilom mogli pomagati mladima, ali pazeci da im ne namecu svoj stil. Mnogi ne crtaju dovoljno i redovito i sviđa im se to što rade, kao i današnji pjevači, nitko se ne školuje, svi misle da dobro pjevaju. Ali ovo je dobra ideja i ja bih drage volje pomogao i besplatno čak a vjerujem da bi Reisinger i drugi imali sto reći i pokazati mladima. Moguće je naći prostor sličan onome gore u planinarskom domu, kako bi se našli i družili, malo risali, bilo bi to jako zgodno.

KiST: Je li nužno da karikaturista bude duhovit?

Medak: Gledajte, karikatura nije samo ono da se čovjek nasmije HA, HA, karikatura nekad može i rasplakati čovjeka, da se zamisli nad porukom koju ona nosi. Iako ja više volim ove prve, ja volim kada se ljudi smiju jer danas su ljudi toliko nervozni, nitko za nikog nema vremena i sreća je nekome pokloniti osmjeh, i zato sam ja poklonik tih duhovitih karikatura.

KiST: Jeste li imali uzora kada ste se pocinjali baviti karikaturom?

Medak: Da, bio sam malo pod dojmom talijanskih karikaturista jer se u to vrijeme u Zagrebu najviše moglo kupiti upravo njihovih izdanja ali najveći mi je uzor i dandanas ga cijenim, to je Oto Reisinger. Njegovi su crteži tako ležerni, tako fantastični, sve je na svome mjestu, zaista mu skidam kapu. On je nenadmašan ne samo kod nas i na prostorima bivše Jugoslavije već i u svijetu, malo ima karikaturista kao što je Oto Reisinger. No nažalost i njegovog “Peru” su izbacili iz Vjesnika a Voljevicin “Grga” ne izlazi više u “Večernjaku”.

KiST: Koliko je zapravo teško biti profesionalac i raditi pod pritiskom, nositi se s rokovima?

Medak: To je meni najteže, taman kada bi se malo odmorio dođe narudžba, napravi toliko ilustracija, napravi ovo, napravi ono a sve mora biti kvalitetno jer dolje ipak stoji moj potpis. Najbolje je kada možete raditi ležerno i bez pritiska ali toga je nažalost malo, tako da ostaje jako malo slobodnog vremena. To je i jedan od razloga što jako malo sudjelujem na međunarodnim natječajima, jedva da stignem od stotinjak festivala godišnje poslati rad ili dva. A između ostalog ja se držim onog pravila “bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. Važnije mi je odraditi posao i za to dobiti honorar, jer na nagrade teško možete računati.

KiST: Ovih dana dobio sam e-mail od jedne studentice s Fakulteta političkih znanosti koja me pitala što mislim o uporabi političkih karikatura unutar predizbornih kampanja. Što vi mislite o tome?

Medak: Ja sam to već radio, radio sam nekoliko plakata ali sam poslije toga dobio “po nosu”, i dandanas se bivši župan ljuti na mene. Smatram da ljudi koji vode promidžbu za svoje stranke prilično plitko razmišljaju. Smatraju valjda ako bi im jedan karikaturista radio promidžbu da je to neozbiljno, tako da se radije okreću klasici, fotografima , nekim slikarima i to skupo plaćaju. Iako smatram da jedna Felix-ova poruka vrijedi više od stotinu običnih plakata. Političari očito to ne shvaćcaju.

KiST: Što mislite o cenzuri, imali toga kod urednika?

Medak: Da, kod urednika postoji cenzura, što mogu potvrditi iz svog iskustva. U više navrata urednik je izmijenio tekst ispod karikature na što sam se ja jako ljutio. Smatram da urednik može ispraviti gramatičke greške pošto ja nisam jezikoslovac ali nikako ne smije utjecati na smisao riječi i poruku koju sam želio reći karikaturom. Jednom sam rekao uredniku da ukoliko on stavlja svoj tekst ispod moje karikature neka se onda i potpiše, dok dolje stoji moj potpis želim da stoji i moj tekst a ne da me ljudi u gradu pitaju “što si to napisao, kakve veze ima onaj tekst s karikaturom”.

KiST: Je li onda dobro da postoji neka vrsta cenzure?

Medak: Mora postojati neka kočnica, ponekad i ja u toj svojoj ludosti karikaturiste pretjeram zato postoji urednik koji to malo korigira, ali mi smeta kada mi potpuno promjeni ideju.

KiST: Ja sam ispucao sva pitanja koja sam pripremio, želite li nešto dodati?

Medak: Poručio bih mladima da bez rada nema ništa, treba puno raditi. S obzirom da ne postoje škole za karikaturiste neka odaberu nekoliko karikaturista za uzor i neka gledaju kako to oni rade. Kod svakog će pronaći nešto dobro poput slikara naivaca, koji od jednog pokupe kako se crta lišće, od drugog kako se crtaju “Hiže” i na kraju izgrade neki svoj stil. I ja sam imao više uzora ali nisam bio pod ničijim utjecajem i konačno sada nakon 30 godina rada imam neki svoj stil. Dodao bih još na kraju da karikaturist mora biti i karakterno dobar čovjek, ne smije biti zločest jer onda ni karikature nisu dobre.

Uz bezalkoholno pivi razgovarao Zoran Tkalec 30.01.2003