Karikatura i čovjek

158

Odrediti nastanak humorističnog crteža jednako je nemoguća misija kao i dati odgovor na pitanje kada je čovjek počeo slikati, glumiti, pjevati, pisati… Karikatura kao izraz čovjekovog nastojanje da humor izrazi likovnim sredstvima vjerojatno vuče porijeklo od same zore čovječanstva, još od onda kada se kod ljudskih bića počela razvijati inteligencija čega je smisao za humor uostalom prvi i najpouzdaniji indikator. Sasvim je moguće da je humor u crtežu stariji od verbalnog, a gotovo je sigurno da njegov ukupni razvoj predstavlja proces mnogo dulji od poznate historije. Osim što je jedna od najstarijih formi ljudskog izražavanja, humoristički crtež je i jedan od najpopularnijih. Teško bi bilo naći nekog čovjeka u suvremenom svijetu koji nikada nije konzumirao humoristički crtež. Dapače, mnogo ih je koji su ga pokušavali i stvarati neovisno o svojim umjetničkim kompetencijama i sposobnostima.

Komična i karikaturalna stilizacije je ono što primarno izdvaja humoristični crtež u odnosu na realistično ili abstraktno slikovno predočavanje. Međutim, svaki humoristični crtež nije i karikatura pa stoga većina istraživača unutar tog područja ne tretiraju pojmove ”humoristični crtež” (na engleskom “cartoon“) i ”karikatura” kao potpune sinonime. Kako sam to razmatrao u jednoj ranijoj studiji humoristični crtež najčešće funkcionira kao medij koji prenosi značenje koje se dominantno nalazi u pripovjedačkom diskursu te dakle na neki način funkcinira kao okvir, “ambalaža“ onoj sadržini i značenju koje se u cijelosti ili u svom preovlađujućem dijelu nalazi na verbalnoj razini u ilustriranom vicu, reklamnom crtežu, ili unutar pripovjedačkog diskursa kako je to naprimjer slučaj u komičnim stripovima, novinskoj ili ilustraciji knjige. Na nadređenosti vizualnog nad verbalnim u karikaturi insistirao je još jedan od utemeljitelja te forme Daumier: “Ako vam moj crtež ništa ne govori to je zato što je loš: nikakav tekst ga neće učiniti boljim”. Uzrečica koja je u frekventnoj upotrebi među američkim profesionalcima crtanog i uopće vizualnog humora glasi: “The explanation kills the joke“.

Karikiranje se može definirati kao jedna vrsta iluzijskog predočavanja stvarnosti koje za posljedicu ima stvaranje sličnosti u formi pretjerivanja bilo da je riječ o karikaturalnom portretu ili karikaturalnoj situaciji. Moderna karikatura kao najpoznatija forma humorističnog crteža rodjena je uporedo sa javljanjem buržoaske kulture u sjevernoj Italiji, preciznije u Bolonji krajem šesnaestog stoljeća, kao reakcija na renesansne dogme o idealnim, “antičkim“ proporcijama ljudskog lica i tijela . Umjesto uljepšavanja i idealiziranja čovjeka i njegovog svijeta, kako su to činili renesansni umjetnici, karikaturisti su isticali ružniju i tamniju stranu stvarnosti, upozoravajući tako na realno stanje čovjekovog postojanja. Karikatura kao i humor općenito oduvijek su se dakle bavili čovjekom, naglašavajući u svojoj početnoj, primitivnoj fazi fizičke nedostatke neke osobe da bi u kasnijem razvoju definirala kao sredstvo humoristično satiričnog predočavanja čiji je cilj opisivati nečije pretpostavljene osobne karakteristike. Ne postoji karikatura koja nije u u vezi sa čovjekovim svijetom, kao što nema humora bez društva. Tamo gdje počinje fantastično, groteskno i nadrealno, tu prestaje karikaturalno. Humor je san koji sanja kolektiv: smijeh se ne čuje na nebu među zvijezdama niti u u dubini oceana među ribama. Jednako tako u karikaturi nema “mrtve prirode“ ili apstrakcije, njen sadržaj uvijek prepoznajemo kao poruku vezanu za ljudsku situaciju. Čovjek je životinja koja se smije i, kako je to zapisao Bergson, “kome se smiju“ . Humor je najbolji način da prihvatimo naše nedostatke, naše okruženje i, što je najvažnije, našu smrtnost budući je to sredstvo koje nam omogućuje stvaranja mentalnog balansa u odnosu na nevolje i probleme s kojima se svakodnevno sukobljavamo i u krajnjem pomaže nam da živimo. Stoga su čovjek i njegov prepoznatljivi svijet, život i društveni okoliš ne samo primarna već isključiva tema humora uključujući tu, naravno, i karikaturu kao jednu od njegovih najreprezentativnijih pojavnih formi.