„Prodana utakmica“ FRANE GOTOVCA – nagrađen na natječaju za strip „Plavca“, a ostao neobjavljen

137

U lipnju 1964. godine, u razdoblju svoje najveće popularnosti među čitateljima, kada mu je naklada na tjednoj bazi prelazila brojku od 120-ak tisuća primjeraka i kada su na njegovim stranicama svoje nove stripove, u mnoštvu stranih kolega, od naših crtača objavljivali Walter Neugebauer („Otok izgubljenih brodova“, „Tom i Malo Medvjeđe Srce“, te stripove je slao iz Njemačke, gdje je živio), Bordo Dovniković („Mendo Mendović“), Andrija Maurović („Posljednja petorica“), Delač („Svemirko“), Oto Reisinger („Štefekove pustolovine“), „Plavi vjesnik“ raspisao je strip-natječaj.

To nije bio prvi strip natječaj u organizaciji ovog popularnog tjednika za djecu i mlade.

Prvog je „Plavi vjesnik“ bio raspisao nekoliko godina ranije, ali zanimljivo je spomenuti da tada nije bila dodjeljena prva nagrada.

Redakcija „Plavca“ (na čelu je bio Nenad Brixy) je  kao glavni motiv te 1964. godine za raspisivanje natječaja istakla „traženje novih, talentiranih crtača stripova“, što za čitatelje nije predstavljalo neko posebno iznenađenje. Naime, u pismima, u rubrici „Svemirkova pošta“ često su se pojavljivali upiti vezani za  rad na stripu i na mogućnosti objavljivanja stripova samih čitatelja.

Zbog toga, ali i zbog samog natječaja redakcija je krenula i sa „Školom stripa“ koju je vodio Žarko Beker, a za koju je tekstove pisao Rudi Aljinović.

Iako je u propozicijama strip-natječaja bilo naglašeno da se traže novi i talentirani crtači, „Plavi vjesnik“ se nije odrekao niti onih autore koji su od prije crtali i – objavljivali stripove!

To se nedvosmisleno može zaključiti iz popisa nagrađenih, jer je među njih “upao” i – Frano Gotovac.

Najjači žiri u povijesti stripa na ovim prostorima

Gotovac je dobio jednu od pet jednakovrijednih trećih nagrada, a na natječaju je sveukupno sudjelovalo 139 autora (sa 154 stripa) iz cijele Jugoslavije. Ostali sunagrađeni s Gotovcem bili su Zlatko Drnjević iz Zagreba, Branislava Đurić i Bogdan Bajalica iz Beograda, te Nikola Mitrović iz Leskovca.

Tu i takvu odluku donio je žiri, kojeg su činili Nenad Brixy, Žarko Beker, Jules Radilović, Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Marcel Čukli i Miljenko Srdić (jedan od članova redakcije).

Spomenuti Frano Gotovac  je nezaobilazno ime hrvatskog, pa i jugoslavenskog stripa pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pasionirani čitač stripova iz dječačkih dana i kolekcionar, rođeni Splićanin (1928.) u Zagrebu je krajem 40-ih godina upisao studij arhitekture. Još za vrijeme studija, 1953. debitirao je kao autor stripova – za „Horizontov zabavnik“ crtao je „Morskog vuka“ po Jack Londonu, koji je nažalost ostao nezavršen, jer je list prestao s izlaženjem.

Slijedeće godine za „Narodni sport“ Gotovac će u nastavcima objavljivati strip s nogometnom tematikom – „Tom Haggin prelazi u profesionalce“.

Vrativši se iz Zagreba u Split profesionalno se posvećuje arhitekturi, a manjim dijelom i – stripu.

U razdoblju od 1956. do 1964. godine na stranicama lokalnog dnevnog lista „Slobodna Dalmacija“ objavio je niz od pet stripova (po redoslijedu objavljivanja: „Crni biser“, „Grad samoubojica na Rio Magdaleni“, „Anđeo sjevera“, „Lovci na čaplje“ i „Zemlja slijepih“), melodramatično-pustolovne dramaturgije i strukture, ali i sa izrazitim autorskim pečatom, tekstualnim i crtačkim.

Star i iskusan vs. mladići i djevojke

Tradicionalist u punom smislu riječi (obožavatelj Hala Fostera i našeg Maurovića), Gotovac se bio odlučio za stripovsku poetiku u kojoj nije bilo mjesta za balončiće, nego je tekst upisivao ispod sličica, ali i za specifičan crtački izričaj.

Nakon premijere u „Slobodnoj Dalmaciji“ svi spomenuti Gotovčevi stripovi su kasnije objavljeni u „Glasu Slavonije“ (Osijek) i „Novom listu“ (Rijeka), ali i u mariborskoj „Večeri“ – s prijevodom na slovenski jezik.

I onda se je autor takvog renomea (pritom uzimamo u obzir izjavu Sibe Kvesića, glavnog urednika splitskog dnevnika, kako su i Gotovčevi stripovi nesumljivo bili među razlozima povećanja naklade lista) odlučio javiti na natječaj „Plavog vjesnika“, koji je bio raspisan upravo u vrijeme kada je u „Slobodnoj Dalmaciji“ izlazio posljednji od tih pet „velikih“ stripova Frane Gotovca – „Zemlja slijepih“.

Javio se sa stripom „Prodana utakmica“, na temu nogometne afere „iz (našeg) susjedstva“. Nogomet je tada bio, podsjetimo se, sport br. 1 u našoj zemlji, o nogometu i nogometašima se pisalo na „svim mjestima“…

Sam Frano Gotovac će priznati da – što se tiče natječaja „Plavca“ – se zapravo „natjecao napola u šali“, te kako „možda nije bilo fer od mene da sam se kao stari i iskusni crtač natjecao s mladićima i djecom“.

Strip je bio, kako smo spomenuli, zapažen, pa i nagrađen od strane žirija „Plavog vjesnika“ (iznos je bio 10.000 dinara),  ali nije i – objavljen!

Objašnjenje smo pronašli u ocjeni žirija kako je „scenario slab“, te da kao takav „ne bi nikako mogao doći u obzir za objavljivanje u omladinskom časopisu“. Ali, isto tako bilo je naglašeno da „grafički odnos crno-bijelih ploha ne zadovoljava“, zatim da je u stripu „crtež dobar, iako nije čist u grafičkom pogledu“, te naposlijetku je primjećeno kako je „pozadina slabo rješavana“.

Originalne table izgubljene!?

Pretpostavljamo da je 46-godišnji autor bio razočaran takvom odlukom, jer je strip imao opseg od svega četiri table (16 pasica), isto onoliko koliko su npr. imale pojedine epizode mini-serijala tandema Aljinović – Dovniković „Junaci auto-strade“.

Nije poznato da li je Gotovac nekom drugom listu ponudio „Prodanu utakmicu“ (prema sjećanjima gdje Mire Gotovac, udovice pokojnog Frane, preminulog od infarkta 1990. – nije), ali je činjenica da je ostao neobjavljen. U međuvremenu su se izgubile i originalne table, u ostavštini su pronađena samo prva i posljednja polutabla (sveukupno – četiri pasice).

S obzirom da je svaka pasica numerirana i potpisana, može se pretpostaviti kako je autor razmišljao i o mogućnosti da strip izlazi u dnevnim nastavcima dva tjedna.

„Prodana utakmica“ jedini je strip u kojem se Frano Gotovac koristio oblačićima, odnosno u kojem tekst i dijalozi nisu smješteni ispod crteža. Osim toga, to je  – uz „Toma Haggina“  – strip koji nije nastao prema literarnom  predlošku. Štoviše –  imao je, ponavljam, lokalnu temu i bio je ambijentalno smješten u lokalni prostor nekadašnje države. Kako bi se reklo „sto posto domaći strip!“ 

Premijeru svog testamentarnog stripa zvučnog naziva „Ucjena“ (nakon „pauze“ od punih četrnaest godina) Frano Gotovac je imao na stranicama „Nedjeljne Dalmacije“. „Ucjena“ je izlazila u tjednim nastavcima, od Silvestrova 1978. do sredine svibnja 1979. godine.

A „Ucjena“ je, ni više, ni manje, nego proširena verzija upravo „Prodane utakmice“. Nije imala balončiće, ali su tekst i dijalozi bili smješteni unutar sličice stripa. Svaka od dvadesetak tabli „Ucjene“ imala je tri pasice, a sadržavala je i kratki sažetak prethodnih nastavaka….

Reafirmacija Frane Gotovca kao stripaša

Usput budi rečeno, iako je npr. bio predstavljen na najvećoj retrospektivi domaćeg stripa ikad – „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ (održanoj u Muzejskom prostoru u Zagrebu, kao prateća izložba projekta „Pisana riječ na tlu Hrvatske“), na izložbi „Jugoslavenskog sportskog stripa“ koje je povodom Univerzijade bila postavljena u Beogradu i u Zagrebu, te na izložbama „Strip-crtež“ (u Modernoj galeriji, Rijeka 1998/99. godine) i “SplitComic: stoljeće splitskog stripa” (2007, Multimedijalni centar Split) do pune reafirmacije strip-stvaralaštva Frane Gotovca došlo je tek krajem prvog desetljeća našeg stoljeća, kada su njegovi stripovi iz „Slobodne Dalmacije“ objavljeni u strip-knjigama više izdavača.

Zadovoljstvo, pa i ponos mi čini činjenica da u tome ima i moje osobne „zasluge“ – krajem 2008. objavljeno je monografsko izdanje „Frano Gotovac – zaboravljeni klasik hrvatskog dnevnog stripa“, čiji sam priređivač i kojeg je izdala moja izdavačka kuća „Vedis“. U njemu su osim umjetnikovog najpoznatijeg stripa „Crni biser“ objavljeni i tekstualni prilozi Zlatka Galla, Alema Ćurina, Rudija Aljinovića, sjećanje Sibe Kvesića, intervju Vojka Mirkovića, kao i moja studija o prapovijesti i samoj povijesti nastanka „Crnog bisera“, čiji su „protagonisti“ među ostalima William Randolph Hearst, Walter Neugebauer, Roman Chiabudini, Željko Mišak, Allan Vaughan Elston, Movita Castaneda, Warren Hull…

Slijedio je album „Anđeo sjevera“ (u kojem sam predstavio Gotovca i kao teoretičara stripa), te knjiga „Grad samoubojica na Rio Magdaleni“ (gdje je izišao opsežan intervju s njegovom suprugom, u kojem otkriva da mu je bila model za ženske likove koje je crtao). Kolega Vjekoslav Đaniš iz Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu izdao je knjigu s dva stripa Frane Gotovca „Lovci na čaplje“ i „Zemlja slijepih“ (za koju je predgovor napisao umjetnikov lokalni kolega Alem Ćurin).