Sedamdeset godina od izlaska „Zabavnika“ urednika PERE IVAČIĆA i izdavača „Omladinskog borca“

0
86

Godina 1951. bila je presudna za POVRATAK STRIPA na stranice štampe, ali i u popularnu kultura, pa i javni diskursa uopće u Hrvatsku i u tadašnju Jugoslaviju.

Kao što je poznato na prijelazu iz 1945. u 1946. godinu došlo je do sveopćeg izopćenja stripa u cijeloj novoj državi. Pola godine trebalo je novoj vlasti, na čelu s komunističkom partijom, da strip proglasi „dekadentnim, kapitalističkim proizvodom koji terorizira djecu“, koji „onemogućuje pravilan odgoj omladine, truje čitatelje, predstavlja zaglupljujuću drogu u književnom obliku“.

I na kraju, kao svojevrsni krešendo u napadima na strip navodilo se kako je on „doživio procvat u Pavelićevoj NDH“.

Stoga je kao antidržavni element jednostavno morao nestati s tržišta!

Za vrijeme tog petogodišnjeg razdoblja „zabrane“ i „antihisterije“ (kumovi takvom odnosu bili su Moša Pijade i Jovan Popović, slikar i književnik, ali s visokom rangiranim mjestima u komunističkoj nomenklaturi) stripovi – prezentirani, jedino, pod plaštom karikature – mogli su se „provući“ eventualno u humorističkim listovima „Kerempuh“ (Zagreb, urednika Fadila Hadžića) i „Jež“ (Beograd), te tu i tamo u dječjoj štampi.

Spomenute 1951. godine ne samo što je došlo do vraćanja stripa u novine, nego i do nečeg ništa manje važnijeg – do „obnavljanja“, pa i ponovnog „uspostavljanja“ produkcije izvornog domaćeg strip-stvaralaštva.

U Zagrebu na stranicama „Ilustriranog vjesnika“ (tjednog izdanja redakcije dnevnog lista „Vjesnik“, nakladnika Narodne štampe), humorističkog tjednika „Kerempuh“ i „Omladinskog borca“, te u „Horizontu“, „Pionirskoj zastavi“, odnosno „Pioniru“ – izdanjima Narodne omladine Hrvatske, tijekom te 1951. nailazimo na ostvarenja prvaka i pionira stripovskih figuracija Andrije Maurovića i braće Neugebauer (scenariste Norberta i crtača Waltera), te mladih autora na početku „stripaške karijere“: Borivoja Dovnikovića, Ismeta Voljevice, Vladimira Delača, Milana Goldschmiedta i drugih.

Nema sumnje da je samo objavljivanje stripova imala značajan utjecaj na povećanje naklada tih listova, pa su se urednici i redakcije u neku ruku počeli „utrkivati“ da osiguraju što atraktivnije stripove i suradnike.

Ali i da krenu korak dalje…

Tako „Pionirska zastava“ (urednik Mladen Bjažić) u lipnju te 1951. tiska svesku s Disneyevim stripom „Snježana i sedam patuljaka“ (koji je prije toga izlazio u nastavcima) koja je bila rasprodana; „Horizont“ (urednik Krešo Novosel) najavljuje da će u zasebnoj svesci izdati Maurovićevog „Meksikanca“; a redakcija „Omladinskog borca“ usred ljeta – u kolovozu plasira na tržište najambicioznije izdanje tog tipa – kojeg su jednostavno nazvali „Zabavnik“.

O „Zabavniku“ se nažalost malo pisalo u povijesnim pregledima razvoja strip-izdavaštva u Hrvatskoj i Jugoslaviji, vjerojatno i stoga što je taj prvi broj nažalost ostao i jedini. Ali i – zbog toga što u njemu nije bilo domaćih stripova!

Većina javnih knjižnica i biblioteka „Zabavnik“ niti nema u svom fundusu (vjerojatno nemaju ni saznanja o njemu), a i rijetki su kolekcionari koji ga posjeduju. Jedan među njima je – Željko Mišak!

Neovisno od toga, suvremenicima „Zabavnika“, poput recimo Romana Chiabudinia ili Rudija Aljinovića, isti je ostao u dragom sjećanju, o čemu su mi višekratno puta pričali.

„Zabavnik“ je međutim bio i ulaznica za ulazak u magični svijet „priča u slikama“ i jednom znatiželjnom dječaku, koji će kao osmogodišnjak o tome s ushitom pisati svom tati na razglednici poslanoj iz Trogira – gdje je provodio ljeto i čekao da ponovno sjedne u školske klupe. Da tome nije bilo tako zasigurno ne bi napisao kako mu je „mama kupila Zabavnik“. Njegovo je ime Ranko Munitić, onaj kritičar i fenomenolog popularne kulture koji će četvrt stoljeća kasnije svojim autoritetom i pisanjem predstavljati važan „čimbenik“ u afirmaciji stripa kao umjetnosti. (Tu razglednicu je u Munitićevoj arhivi, nakon njegove smrti pronašla supruga Zorica Jevremović – Munitić.) Među svime ostalome, Munitić je autor scenarija za tri dokumentarca o strip-crtačima: Mauroviću, Neugebaueru i Nedeljku Dragiću; koje je režirao Joja Remenar, a proizveo ih je „Jadran film“.

S vremenskim odmakom, a upravo će se ove godine navršiti sedamdesetgodišnjica „Zabavnika“, moramo se barem – ovako prigodno – javno „zahvaliti“ Peri Ivačiću (1929, Dubrovnik – 1997, Beograd; važnom imenu našeg novinarstva druge polovice XX stoljeća), koji je u impresumu „Zabavnika“ naveden kao odgovorna osoba nakladnika „Omladinski borac“, i njegovim kolegama iz redakcije. Trebalo je, naime, profesionalne hrabrosti i uredničkog umijeća pripremiti i izdati takvo jedno izdanje.

Kako se iz same naslovnice može zaključiti „Zabavnik“, albumskog formata A-4 s debljim koricama, su zapravo bile „100 strana stripa, humora, filma, sporta, enigmatike, zanimljivosti i novosti iz svijeta u riječi i slici“.

Neka vrsta obiteljskog izdanja, koje se neće baciti, nego će se sačuvati na policama i kojemu će se čitatelji više puta vratiti i uzeti u ruke.

List je otvoren kompletnim karikaturalnim stripom „Mikyev gost Četvrtko“ (produkcija Walt Disney) na dvadesetak stranica – pet pasica na stranici. Ovaj, kao i preostala dva kompletna stripa očito su pretiskana iz predratnih novina – „Paja Patak i tri vragovića“, te „Tex Thorne – slavni kauboj Teksasa“.

Kao zanimljivost spomenimo da je ovaj vestern objavljen na ćirilici, dok je preostali dio sadržaja „Zabavnika“ u cjelosti realiziran latiničnim pismom.

Stripovi su činili pedeset posto sadržaja „Zabavnika“.

Na preostalim stranicama, čitatelji su mogli pročitati tekstove o „Pola vijeka sedme umjetnosti“ (misli se, naravno, na film), tekst mladog reportera Pere Zlatara o crnačkoj košarkaškoj ekipi „Harlem“ (čudu za Europu!), sjećanje popularnog književnika Marka Twaina „Kako sam uređivao poljoprivredni list“, od istog autora „Novinarstvo u Tennesseeu“, novele Branislava Nušića „Hriščanska nauka“ i „Moje bistro dete“, jedan od „Razgovora uz čaj“ ruskih pisaca Iljfa i Petrova, reportažu istraživača Richarda Byrda „Sam na južnom polu“, humoresku Mirka Trišlera „Konferencija“, Josip Mauri je napisao zanimljivosti na temu „Pas – pratilac čovjeka“.

Tu je i spisak „Naših umjetničkih filmova“, filmske vijesti i zanimljivosti sa svih strana, tekst o svjetskim čudesima u staro i današnje doba, tekst o historijatu brzina, tekst o visinama honorara za umjetnička djela u prošlosti i danas, foto-reportažu o najdužem teniskom setu na prvenstvu Amerike (partneri su bili Gonzales i Schroeder), uzrečice poznatih ljudi, desetak stranica raznih enigmatskih priloga, puno humora…

Iako, ponavljamo, nije NAŽALOST u njemu objavljen niti jedan domaći strip, nema sumnje da je „Zabavnik“ odigrao važnu ulogu tih ranih pedesetih godina u posijanju sjemena za budući razvoj devete umjetnosti na našim prostorima…

Inače, u jednom novinskom oglasu pronašli smo informaciju kako će „slijedeći broj Zabavnika izaći početkom prosinca 1951. godine“. Iz toga smo zaključili da je bilo zamišljeno da se „Zabavnik“ pojavljuje na tržištu svaka tri mjeseca.

Zašto se drugi broj nije pojavio nije nam poznato, makar postoji „mit“ da je taj prvi broj „Zabavnika“ dobro prošao među malim čitateljima.

Kada se pojavi na audicijama na internet portalima njegova cijena se kreće između 100 i 150 eura