U susret velikom jubileju – 50. godišnjici trijumfa N. DRAGIĆA i „TUPKA“ na montrealskom festivalu

134

Tog ljeta godine 1971., posve u sjeni društvenih i političkih previranja koja su u neku ruku nagrizla temelje tadašnje jugoslavenske države i socijalističkog društva, u sferi stripa i popularne kulture (pa i umjetnosti uopće) dogodila se senzacija par excellence!   

Po prvi se put naša sredina, hrvatska i jugoslavenska, susrela s činjenicom kako su jedan domaći strip i njegov autor dobili međunarodno priznanje!   

Radilo se o TUPKU i o Nedeljku Dragiću.

Konkretno, 22. srpnja 1971. zagrebački će „Večernji list“ na naslovnoj stranici objaviti slijedeću vijest (a što i ne iznenađuje, s obzirom da je sam tome i „kumovao“): 

„TUPKO“ LAUREAT – NA FESTIVALU U MONTREALU PRVA NAGRADA ZA STRIP NEDELJKU DRAGIĆU.

„Tupko“, popularni strip Nedeljka Dragića što ga objavljuje „Večernji list“, odnio je prvu nagradu na uglednom međunarodnom festivalu humora u kanadskom gradu Montrealu. Priznanje je to značajnije što se festival održava na američkom kontinentu, domovini stripova

Sličnu vijest objavio je i drugi zagrebački dnevnik „Vjesnik“, a ona je bila  dopunjena autorovom izjavom kako mu je ovo „najdraža od svih do sada osvojenih nagrada“.

Naime, treba uzeti u obzir da su u desetljeću koje je prethodilo sedamdesetima naši karikaturisti sudjelovali na nizu stranih festivala, izložbi i konkursa, te da su dobivali na njima i – nagrade! Među njima je bio i sam Nedeljko Dragić, a čiji su se i filmovi u Zagreb sa stranih festivala vrlo često vraćali s – nagradama.

.   Ono što je „Večernji list“ nazvao „međunarodnim festivalom humora“ zapravo je bio „Eighth International Salon of Cartoons“. Odnosno, „Huitieme Salon International de la Caricature“ (u Kanadi su, podsjetimo se, oba jezika ravnopravni u službenoj upotrebi), manifestacija koja je u  Montrealu pokrenuta 1964. 

Sedam godina nakon osnutka, u svom osmom izdanju šefovi Međunarodnog salona karikature su odlučili s obzirom na ekspanziju i društvenu relevantnost koju je proteklih desetljeća u Europi i SAD stekao strip da kao novu, ali potpuno ravnopravnu kategoriju, uvrste „strip“ (strip-cartoon). 

O nagradama u kategoriji stripa tog ljeta 1971. su odlučivali David Pascal (New York), Claude Raynaud (Pariz) i  Paul Gladu (Montreal), dakle iznimno kompetentan žiri. 

Uvjereni smo da su to troje eksperata u „Tupku“ prepoznali njegovu inovativnost i originalnost, te da su zaključili  kako pred sobom imaju „ingeniozni i u svakom slučaju strip antologijske vrijednosti“. 

Osim toga, nije zgoreg primijetiti kako je žiri imao i tu dozu „profesionalne“ i „ljudske“ hrabrosti da široj javnosti nepoznatom autoru – Nedeljko Dragić je, podsjetimo se, tek koju godinu ranije bio započeo svoju autorsku karijeru u animaciji („Krotitelj divljih konja“,  „Možda, Diogen“, a 1969. je stvorio „Idu dani“) –  iz jedne socijalističke zemlje dadu prednost pred stripašima i ostvarenjima iz „stripovskih velesila“, poput Sjedinjenih Država, Španjolske ili Francuske. 

Jer, drugu nagradu su dodjelili Fernardu Puigu Rosadu, španjolskom crtaču „s pariškom adresom“ (uglavnom je objavljivao u francuskim listovima), dok je treća pripala ni više, ni manje nego Joeu Musialu za „The Katzenjammer Kids“ (Bim i Bum), autoru i stripu koji su jako dobro poznati čitateljima diljem svijeta. 

Nije zgoreg, prisjetiri se da je iza Musiala stajala najmoćnija američka i svjetska stripovna agencija „King Features Syndicate“.

Time je nagrada za „Tupka“ i za njegovog autora dobila još više na značenju. 

Naime, iza Dragića (koji je među trojicom spomenutih „laureata“ po godinama bio najmlađi, dok mu je npr. Musial mogao biti i otac), naravno, nije nitko stajao. 

Osim njega samoga!

„Tupko“ se, podsjetimo, pojavio na stranicama „Večernjeg lista“ na prijelazu 1969. u 1970. godinu, dakle u razdoblju kada su se u našoj javnosti vodile polemike o šund-literaturi i kada produkcije  hrvatskog stripa u punom značenju te riječi gotovo da nije ni bilo. 

Autori okupljeni u „Plavom vjesniku“  (Beker, Dovniković, Maurović) su se bili prestali baviti stripom; nije postojalo niti strip-izdanje koje bi u kontinuitetu objavljivalo domaći strip. Jedini koji su otvorili svoje stranice našim stripašima bili su dječji, omladinski ili pak humoristički i vjerski listovi (npr. „Modra lasta“, „Galeb“, „Mali koncil“, „Studentski list“, „Paradoks“…). 

Stoga su oni rijetki autori, prije svega crtači (npr. poput Julesa Radilovića), svoju „egzistenciju“ morali tražiti u Gornjem Milanovcu, Ljubljani ili Sarajevu!? 

Izlaženje „Tupka“ u „Večernjem listu“ od kraja prosinca 1969. do druge polovice listopada 1971. godine, s dužom pauzom  koja je potrajala od kraja travnja 1970. do početka ožujka naredne godine, sveukupno 260 pasica, predstavljao je u svemu tome izuzetak „koji NE potvrđuje pravilo“. 

Glavni urednik „Večernjaka“ u tom je razdoblju bio Davor Šošić (koji je u svojim studentskim danima crtao ilustracije i poneku strip-karikaturu), dok je Dragića za stvaranje stripa „podsticao“ Danijel Jelinić, urednik rubrike „Čovječe, ne ljuti se“ – u okviru koje je „Tupko“ i prvotno objavljivan.  

Naklada „Večernjeg lista“ u tim godinama izlaženja „Tupka“ se kretala između 130 i 170 tisuća primjeraka.

Nedeljko Dragić i njegov „Tupko“ su tijekom svog podstanarstva u „Večernjaku“ istovremeno nesebično otvarali i širili putove samog medija, ali i „zavodili“ čitatelje svojom duhovitošću, scenarističkim šarmom i likovnom sugestivnošću. 

Strip je odskakao od svega što je dotad u nas izlazilo, te je anticipirao ili u najmanju ruku predstavljao prethodnicu „Novom kvadratu“ i uopće novim strujanjima u našem stripu 70-ih godina.

Zaključimo, najavljujući veliki jubilej – 50. godišnjicu nagrađivanja „Tupka“ u Montrealu, kažimo da je to predstavljalo (bez redoslijeda): 

a) kulminaciju onoga što je tek godinu i pol dana ranije započelo svoj život na stranicama dnevnog lista, kojem su recimo primjereniji bili stripovi poput „Modesty Blaise“ i „Rip Kirbya“; 

b) dokaz europske i svjetske relevatnosti, ali i  početak međunarodne afirmacije samog stripa i njegovog tvorca; 

c) vrijedonosnu, nepobitnu potvrdu da se radi o modernističkom, suvremenom strip-klasiku; a što tada Dragiću i „Tupku“ gotovo nitko – izuzeci su bili sveučilišna profesorica  dr Vera Horvat – Pintarić, njezin student Darko Zubčević, likovni kritičar „Vjesnika“ Josip Škunca – kod kuće nije htio javno priznati; a imali smo i slučaj da je dr Zlatko Posavac u feljtonu „Strip u Hrvatskoj“ javno preispitivao pitanje originalnosta stripa 

d) dodatni argument da se strip paušalno ne smije  smatrati „šundom“ samom po sebi, nego da i strip može biti umjetnost s velikim „U“ i sa velikim „autorstvom“. 

P.S.Nakon svog premijernog objavljivanja u „Večernjem listu“ originalni „Tupko“ je de facto ostao „zaboravljen“ u prašnjavim novinskim kompletima. Naime, Dragić je kasnije obnovio „Tupka“ i kao tjedni strip (jedna tabla), a i kao dnevni strip (u pasicama) – ali s novim crtežima. I svi koji su o njemu pisali ili ga izlagali (pa i na retrospektivnim izložbama „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru u Zagrebu ili na „Jugoslavenski strip 1866. – 1986.“ u Parizu) – referirali su se na njih.  Pojedine pasice iz „Večernjaka“ su se u javnost prvi put nakon 40-ak godina ponovno pojavile u kolekcionarskom izdanju „Tupka“ (nakladnik je bio „Vedis“ 2011.), a sve pasice su objavljene u spomenar-knjizi „TUPKO u „Večernjaku“ 1969. – 1971.“, koju sam za nakladnika „Art 9“ priredio krajem 2017. godine.