ANA GEZI “Najbitnije je voljeti ono što radiš, to pokreće umjetničku mašinu.”

232

Mlada bjelovarska umjetnica, karikaturistica i stripašica, o svojim počecima, tome je li više pod utjecajem američke ili europske škole crteža, o karikaturama kojima je privukla pozornost publike, o sadašnjem radu i planovima za budućnost govorila je novinarki Sanji Klinac

Donosimo intervju s izuzetno talentiranom umjetnicom, rođenom Bjelovarčankom, Anom Gezi koja se kritički osvrće na društvena događanja svojim »stripovskim« komentarima. Jučer je na svom Facebook profilu objavila karikaturu povezanu s godišnjicom potresa u Petrinji. Ana je odlična predvodnica mladih strip crtača koji točno znaju kako svoj talent treba prilagoditi vremenu i prostoru stvaranja.

Ana, opišite svoj put do željenog zanimanja!

Sam put do umjetničkog zvanja vjerujem da nikome nije sasvim jednostavan, ipak je potrebno puno rada i truda, čak i više nego samog talenta, ali je svakako jednostavnije i praktičnije ako se netko identificira isključivo kao npr. slikar ili grafički umjetnik.

Kod mene je sve krenulo od stripa, u vrijeme kad nije bilo toliko dostupnih strip-radionica, a tijekom rata u Hrvatskoj taj segment sam nekako napustila i krenula više u slikarskom smjeru, a poticaj za to bio je osobito u radionici za mlade pokojnog Darka Totha, s tim da sam uvijek nekako više »brusila« crtačku vještinu nego rad sa bojom. Za to je opet potrebna posebna priprema i vježbe i strpljenje, kao i vrijeme da se sazrije kao kolorist, što me i čekalo kasnije na akademiji kad sam upisala klasu prof. Eugena Kokota.

Također je bilo potrebno uzimati u obzir ono što većinom privlači umjetničku publiku, kustose i kritičare, a to su pejzaži, portreti, nekad i aktovi s naglaskom na slikarskom »metieru«, jer je to još uvijek važan uvjet za umjetnički opstanak kod nas, bez obzira na brojne instalacije, video-radove, performance i druge umjetničke avangarde koje imaju svoj stalan krug pratitelja.

Tko je odigrao ključnu ulogu u vašem umjetničkom razvoju?

Kao i kod svih, radovi umjetnika starijih generacija. Svatko bira još od malena ono što mu je najprivlačnije i razvija se u tom smjeru tijekom svog profesionalnog rasta. Uvijek su me zanimali stripovi i karikature, više oni europske produkcije nego američke, tako da su me Marvel i »Heavy metal« uspješno zaobišli, iako me mnogi nagovaraju da tamo pošaljem neki svoj materijal. Težnje naših stripaša nekako uvijek i idu baš preko »velike bare«, iako imamo važne zvijezde i na fracuskom tržištu stripova, dok ja osobno najviše volim talijanski pristup – tipa Alan Ford i Bonneli comics. Isto tako sam voljela poznate domaće stripove koje su čitali još naši stari od vremena Plavog vjesnika, a među najdražim autorima su mi Bednjanec, Neugebauer, Maurović, Ante Zaninović, a od ilustratora čije su slikovnice i knjige krasile brojne dječje odjele – Zlatko Bourek i Ninoslav Kunc. Bio je sjajan i bjelovarski festival karikature u organizaciji Čvorka, gdje je Branko Medak osvajao publiku skupa s ostalim kolegama. Općenito mi je odgovarao taj veseli opušteni pristup u njihovim radovima, često s komičnim i apsurdnim elementima, i priznajem da je to dosta utjecalo na mene i na moj kasniji rad.

Koji smjer posebno njegujete?

Danas je teško govoriti o isljučivo jednom smjeru budući da se umjetnost još prije 100 godina, početkom dadaizma »raspala« na više pravaca nakon čega su se autori našli u situaciji da traže sebe u nekima od njih koji im najviše leže i za koje su najviše vezani pripadnošću pojedinoj grupi, a tek danas su mnogi postali svjesni toga da mogu »širiti grane« u svim smjerovima ako to žele i naravno koliko imaju mogućnosti za to. Tako kod nas danas vlada hiperrealizam jer je svakodnevnoj i imućnoj publici ipak najprivlačniji, ali u isto vrijeme popularan je i taj neki brutalizam, dječji crtež, svojstven riječkoj i splitskoj avangardi, što je vjerovatno vezano za onaj mediteranski senzibilitet pun životnog gnjeva i revolucionarnih težnji, dovoljno je samo poslušati Let3 i Kud idijote! Tako da danas imamo situaciju kad ekstremne suprotnosti ravnopravno egzistiraju jedna s drugom i nalaze svoju publiku.

U posljednje vrijeme slikam realistične akvarele (koji su stvarno teška tehnika) i u samom procesu pokušavam dodatno poboljšati tehniku i osloboditi se unutarnjih granica koje su me prije baš dosta sputavale. Isto tako neke ilustracije radim i na digitalan način na tabletu ako ih želim što prije završiti ili jednostavno smatram da je potrebno, a to je danas posebno važno u svijetu gdje svuda vladaju već poznate vektorske ilustracije naivnog dječjeg stila. Ja osobno preferiram one koje nalikuju na klasičan strip-izraz, ili su na bilo koji drugi način prepoznatljive.

Što se tiče karikature, tu volim onaj engleski, montipajtonovski humor. Osim Terryja Giliama tu je i čitav niz sjajnih engleskih karikaturista čijoj vještini se divim. Ipak njihova zemlja ima burnu povijest gdje najvažnije uloge igraju kraljevska obitelj, multikulturalizam, punkeri i sufražetkinje).

Može li se danas živjeti od umjetnosti, posebno slikarstva, što Vama u tom smislu polazi za rukom?

Najbitnije od svega je da stvarno voliš ono što radiš, to je onda glavni pokretač cijele te umjetničke »mašine«. I ne kažem slučajno »mašine«, slikar i crtač danas moraju biti spremni da rade kao na traci, što je nekad zaista naporno, ali jedino tako se može doći do sredstava neke osobne i primarne egzistencije. Dok se kao slikar najviše bavim pejzažima kada stignem, kao karikaturist najviše štancam portretne karikature, posebno tijekom ljetne sezone na Pagu gdje je svake godine sve krcato turistima, a tako je bilo čak i kad je epidemija korone bila na vrhuncu.

Na čemu sada radite i koji su vam bliži planovi?

Dok se u isto vrijeme bavim ilustracijama-karikaturama s tekućim aktualnim temama za natječaje i za svoje osobne stranice, nudim i kalendar za 2023. godinu, pod nazivom Paganski kalendar, sa prizorima Paga i Novalje gdje radim preko ljeta, a u kojima sam napokon odlučila prikazati sve dojmove skupljene tijekom godina o tom turizmom oblikovanom kvarnerskom »dragulju«. Sam naziv kalendara ne aludira samo na naziv otoka, već i na njegov ustaljeni način ljetnog života koji se najviše očituje u neprestanoj gužvi, buci, turističkim partyjima i neograničenim količinama alkohola. Prije je tu doslovno bio samo kamenjar, a sada je zabavni park po kojemu doslovno preko noći non-stop niču novi apartmani. Te dramatične promjene i sve veći miks svih kultura i nacija uz stoljećima stare građevine su mi bili strašno interesantni i odlučila sam ih pretočiti u oblik koji sada možete vidjeti i na 12 mjeseci tijekom iduće godine za koju još ne znamo šta nam nosi, ali se nadamo dugom toplom ljetu, barem mi koji ovisimo o turizmu.

Koje su Vam želje za budućnost?

Želja je jako puno, ali treba racionalno procijeniti koje su od njih ostvarljive. Nikad se ne treba precijeniti. Voljela bih jednom skupiti energije za rad na monumentalnijim slikarskim formatima na kakvima sam radila par godina poslije akademije, ali s vremenom sam se ipak prebacila na manje slike jer su mi one najpogodnije s obzirom na izbor tema i pristup. Jer ja sam odrasla prvo kao stripaš i karikaturist, a slikarstvo je došlo tek kasnije, kao nešto što je najviše mainstream u našoj sredini i ljudima je općenito najviše poznato. A nakon paganskog kalendara koji sam već spomenula, voljela bih izdati i cijeli strip s čitavim nizom ilustracija koje u njega nisu bile uključene, a ipak zajedno tvore taj »paganski ciklus« daju još više priče o Pagu, posebno o Novalji.

Bavite li se još portretnom karikaturom i čija Vas je reakcija na karikaturu najviše razveselila?

Bavim se portretnom karikaturom u određenim ciklusima, najviše ljeti dok ih crtam uživo, a tijekom godine ih radim i po narudžbi. Jako su dobar izvor prihoda iako nekad budem prezasićena radom na njima i jednostavno mi je potrebno povremeno se prebaciti na druge teme ili drugi žanr. Reakcije na karikature do sada su bile stvarno šarolike, od šoka do suza radosnica, a najviše me vesele dječje reakcije na karikaturu. Obično se djeca najviše trude oko poziranja, što je samo po sebi smiješno, a i najviše su sretna kad dobiju svoju karikaturu što automatski i roditelje čini sretnim, kao i autora(icu) jer je nekoga uspio razvedriti. Djeca su najvažnija i kod takvih »live« karikatura najljepše je raditi s njima, a isto tako i sa ljubavnim parovima čije su reakcije posebno zanimljive, a čije karikature također najčešće crtam.

Na koji način dopirete do simpatizera umjetnosti koju njegujete i osjećate li zainteresiranost javnosti za ono što rade ljudi poput Vas, objasnite?

Potreban je poseban trud da se dopre do fanova određene vrste umjetnosti, zato treba redovito izbacivati radove na Facebook i Instagram i dijeliti ih po društvenim mrežama, a priznajem da to nekad zanemarim jer radi koncentracije dok radim nekad jednostavno moram biti »offline«. Ipak, sada češće stavljam svoje uratke na Instagram, najviše one koji su vezani uz naše društveno-političke teme i broj pratitelja počinje rasti, a treba voditi računa i o tome što je kojoj publici prihvatljivo/neprihvatljivo u ovoj eri političke korektnosti i hoće li razumjeti poruku. To je jako bitno i za vidljivost i za potencijalnu zainteresiranost javnosti. U današnjem svijetu društvenih mreža i bezbrojnih umjetničkih profila koji su golema konkurencija to je stvarno veliki izazov, ali i zanimljiva avantura.

SOURCEZvono