U više intervjua koje je davao posljednjih godina života, Andrija Maurović se prisjećao da je svoje prve (prave) slikarske „korake“ učinio još u gimnaziji, a tada je došao u priliku i da – izlaže svoje slike!
„… U višim razredima gimnazije već sam slikao uljenim bojama. Moja najmilija tema bili su anarhisti. Osim anarhista slikao sam đavola. Razne poganske svečanosti – teme kojima sam se, u ime slobode, obarao na religiju i na vlast, a sve to na užas svoje majke…“
„… Još kao gimnazijalac dva-tri puta sam izlagao svoja platna u ondašnjim dubrovačkim salonima. Prvu sliku koju sam prodao bila je „Brodolomci“ – skupina ljudi nakon brodoloma iscrpljeno ispliva na hrid. Bogati trgovac koji je kupio sliku čudio se mojim godinama. Bio je uvjeren da će se susresti s čovjekom u godinama, slikarom od zanata…“
Maurović bi se najviše u intervjuima raspričao ako bi tema bila njegova slika „Moderna majka“. Dobro se sjećao koja je ta slika svojom provokativnošću – gola žena leži na stijeni ponad uzburkanog mora; pokraj nje leži novorođenče, za kojeg žena nije marila, štoviše mogao se steći dojam kao da će ga odgurnuti nogom – izazvala zgražanje mnogih koji su sliku imali prilike vidjeti dok su prolazili Stradunom.
Maurović: „Slika je bila nekoliko dana izložena u izlogu Weissove papirmice. Pred njom se okupljalo mnoštvo radoznalih promatrača. Umiješao bih se među ljude i slušao komentare – bilo ih je različitih. Zbog te slike jedan je katolički list sasuo na mene drvlje i kamenje, to je napisao njihov kritičar, neki pop. Samu sliku je kupio neki advokat iz Barija za hiljadu dinara. To je tada bio veliki novac!“
Istražujući građu za knjigu „Maurović: od Mua do Mua“ došao sam do podatka kako se ovaj događaj (izlaganje slike „Moderna majka“ i reakcije) dogodio krajem ljeta 1924. godine (nakon što je sam Maurović završio prvu godinu, ali i napustio studij na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu; kasnije Akademija likovnih umjetnosti).
Katolički list koji je na Maurovića „sasuo drvlje i kamenje“ bio je „Narodna Svijest“ (rujan, 1924). Riječ je o nepotpisanom tekstu, koji je bio naslovljen „Perverzna umjetnost“, u kojem je pisalo:
„Prošlih dana izložena je u izlogu dućana „Nasljednika B. Weissa“ užasno sablazniva slika „Moderna majka“, koja nosi potpis “A. Maurović“. Uprav je grehota da mladi slikar gubi vrijeme i kuša svoj talent u reprodukciji tako niskih sižea, a još je žalosnije da je vlasnik do sada visoko držanog „malog umjetničkog ateliera“ tu sliku tako upadno izložio i osvijetlio na opću sablazan, a nadasve djece i mladeži, mjesto da je za takove pokušaje odredio samo za zanimane posebno mjesto. Pošto je u umjetničkom svjetu načelo l’art pour l’art bankrotiralo, onda se za naš slučaj moramo upitati: kamo to vodi?“.
Vratimo se, međutim, pet godina unazad, u 1919. kada je Maurović prvi put izlagao svoje slike, na jednoj skupnoj izložbi, što smo isto nepobitno otkrili.
Naime, u tekstu objavljenom 11. ožujka 1920. u lokalnom tjednika „Narodna Svijest“, navodi se kako je (citat): „godinu ranije Maurović izlagao svoje slike na skupnoj izložbi, te da je „dobro poznat“ dubrovačkoj publici“.
U toj vijesti najavljena je prva samostalna izložba slika Andrije Maurovića, koja je održana
dva tjedna prije nego što će napuniti devetnaestu godinu života i dok je „brojao“ zadnje mjesece svog gimnazijskog obrazovanja.
Izložba je organiziranja u dvorani Sokola u Dubrovniku; održana je 13. i 14. ožujka 1920. godine; a mogla se razgledati od 9 do 13 h prije podne i od 15 do 19 h popodne.
Maurović se svojim sugrađanima predstavio s 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena. Nazivi nekih slika: „Nedostižna sreća“, „Luđak – sretnik“, „Seljačka buna“, „Proletno sunce“, „Adam i Eva“, „Odlučni čas“, „Žalostan povratak“, „Oranje“, „Šuma, kad je sunce za oblakom“, „Zadnji časovi“, „Dubrovnik“, „Moja duša“…
U mjesečniku slobodoumne omladine „Vrelo“ objavljena je kritička bilješka o Mauroviću i njegovoj prvoj samostalnoj izložbi slika, skoro na pune dvije stranice lista.
Kao povijesni dokument, tekst „Izložba A. Maurovića“ objavljujemo u cijelosti:
Gledali smo kako u tamnim i svijetlim bojama njegova duša i srce govore. Gledali smo ga otkrivenog, iskrenog, jer nitko nije tako iskren kao umjetnik, kojemu je stvaranje potreba duše.
Sa njegovih slika čuli smo tužne glasove. – Tek stupa na prag k životu i već je pripravljen na sve muke, koje taj gorostas zadava onima, koji osjećaju.
Na maloj pastell-slici „Moja duša“ učinio je sintezu svih bolova svojih. – Iz plavkastog, studenog snijega strše, izloženi vjetrovima, gole, crne grane i srušena kola njegovog bezbrižnog djetinjstva. Kad promatramo ovu sliku rađa nam se u duši bolni osjećaj, sličan njegovom kad je stvarao.
Maurovića vrijeđa „Svijet“ sa svojom glupošću. On slika glavu dostojanstvenog starca, koji u polutami katedrale moli, podavši se sasvim, srcem i pameću, Bogu. On zaviđa njegovoj sreći, jer on je on, trči za njom po sunčanoj livadi, a „Nedostiživa sreća“ kao leptirica pred njim neprestano leti, on trči za njom a ne može da je uhvati, jer on nije „Luđak-sretnik“ – on misli i osjeća. Zaviđa sreći „Fauna“ u šumi, koji znade samo za draškanje tamno-zelenog lišća, ali Maurović ipak ne dvoji: on se nada. Kao njegova djevica u slici „Nada i duša“ i on gleda vatru, nadu kako tinja na tronogu.
Maurović voli pejsaže kad plamti krvavi zapad i kad melanholični „Suton“ prši, on voli „Dubrovnik“ u takvim časovima: kad je more oličeno bojom zapada, a čempresi stoje gordo nad gradom slavne prošlosti.
U „Rijetkosti sreće“ nam je poredio sreću sa suncem, koje ogrijeva ljude kao travu u šumi. – Za čas, ali ogrijeva. I njemu su u duši gdjegod svijetle boje, pa nam je i dao nekoliko slika takvih momenata.
U „Svitanju“, gledamo šumu vlažnu od noćne rose i svjetlost kako se uvlači. Na slici baš opažamo svježinu. U slici „Šuma, kad je sunce za oblakom“ prenio je na platno bujanje i svježinu šume u proljeću, kad bijeli, pamučni oblaci pokriju sunce.
U „Oranju“ nam je dao idilu sela. Vjerno je naslikano naprezanje volova i odraz sela u rijeci. Ovaj bi nas se akvarel više dojmio, da nam je prikazao naše selo i nar. nošnju. U „Seljačkoj buni“ je to učinio. Između mnogih lica u nar. nošnji vidimo neke simpatične tipove – baš zagorske. Pozadina i kuće nas sjećaju na scenarije kakvog provincionalnog kazališta.
U „Adamu i Evi“ i „Zavodniku“ je pogođena boja puti, ali proporcije, osobito u prvoj slici, nisu najbolje. Tu je pogrešku učinio i u „Odlučnom času“. Opaža se, da mu manje slike i pejsaži bolje uspijevaju. „Proljetno sunce“ je mala sličica na pastele. Mnogima se svidjela radi svježine boja i radi pogođene proporcije.
Sa dva pejsaža „Pred olujom“ i „Oluja“ je pokazao burnu fantaziju. Dobro je pogođeno more (i ako nije slikano po modelu). Uspjele su studije „Starca i Starice“ i dva crteža „Pijanica“ i „God. 1917“.
Usve je bilo 32 slike na akvarelu, uljenim bojama, pastelu i karboncinu („Žalostan povratak“ i „Zadnji časovi“). Izložbu su pohodili gg. slikari Murat, Dobrović i drugi prijatelji umjetnosti i konstatirali su – talenat. Fali mu još dosta toga – osobito u tehnici; boje mu nemaju svježine i prijelazi su tvrdi, ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u VIII. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom. Mi ćemo biti sretni poslije gledati druge slike, u kojima ćemo vidjeti dušu i srce našeg druga i prijatelja.
Tekst je bio potpisan s „Petar“, smatralo se da se radi o pseudonimu.
Na postojanje ovaj tekst (iz „Vrela“, br. 6) prvi je ukazao povjesničar umjetnosti i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr Frano Dulibić u svojoj studiji „Prije stripa“ objavljenoj u katalogu izložbe „Andrija Maurović, poznato i nepoznato“ (Galerija Klovićevi dvori, 2007.), s time da je kao „suradnice koje su mu pomogle tijekom istraživanja“ naveo Ivu Sudec i Lanu Belošević Jug.
U svojoj knjizi „Maurović: od Mula do Mula“ u dijelu koji se odnosi na 1920. godinu iscitirao sam podosta opservacija iz tog teksta.
Knjiga je prvi put predstavljena u Kotoru (Crna Gora) 21. travnja 2023. u okviru manifestacije i znanstvenog skupa „Dani Mula“.
U Beogradu je knjiga promovirana 16. lipnja 2023. u književnom salonu „Kirka“ (sudjelovali su Ješa Denegri, Dragana Poljak, Stanka Janković Pivljanin i autor), nakon čega sam napisao kraći izvještaj na svoj fb zidu.
Na moju objavu je reagirala prof. Neli Mindoljević (poznata lektorica) iz Zagreba, koja je napisala: „Čestitke od srca. Velik, jedinstven (misli na Maurovića – op.a.). Je li možda u knjigu uvrštena prva (amaterska) likovna kritika njegove prve slikarske izložbe (dubrovački maturant)? Učenik i budući pjesnik Pere Ljubić u „Vrelu“ objavljuje i članak o svojemu gimnazijskom kolegi Izložba A. Maurovića.“
Odgovorio sam gdji Mindoljević: „Objavili smo dijelove kritika, ali nisam znao da se iza potpisa „Petar“ krije Pere Ljubić. Hvala na informaciji, ubuduće ću je koristiti.“ I dodao sam: „Kritika je pisana prisnim tonom, ali nije „amaterska“. Ozbiljna je, pa i analitička u dobrom dijelu.“
U daljnim razmjenama informacija i u telefonskom razgovoru, saznajem da je prije tjedan dana u izdanju „Leykam international“ iz Zagreba objavljena knjiga „Pere Ljubić, Bodulske pisme i ostala djela“ čija je autorica Neli Mindoljević, koja mi otkriva kako je Ljubić (porijeklom iz Hvara) svoje prve dvije pjesme pod pseudonimom Pere Saliksić objavio još u studenom 1919. u „Vrelu“, kako je uskoro počeo pisati i o filmu, da je pisao „vrlo zrelo za svoj uzrast“, da je bio „analitičan od mladih dana“, kako je „analizirao sve Maurovićeve slike poimence“. Zaključuje kako je „fascinantno što su dubrovački srednjoškolci imali svoj redoviti „mjesečnik slobodoumne omladine“, što su mogli „objavljivati svoje radove, pjesme, kritike“, zatim da je „maturant Andrija priredio dosta bogatu samostalnu izložbu“, te poentira „kao da su bili stariji, zreliji, Maurović posebno. Neki ondašnji novi val!“.
Budući književnik i srednjoškolski profesor Pere Ljubić je bio tri mjeseca mlađi od Maurovića, rođen je 1. srpnja 1901., a preminuo je 1952. Zahvaljujući gdji Mindoljević i njezinim istraživanjima još jedna od „enigmi“ vezanih za Maurovića je „otkrivena“, a dodati ću kako mi je sama otkrila kako su njezin pokojni suprug Davor Mindoljević i ona bili „fanovi“ našeg genijalca stripa i velikog slikara, te da je znameniti plakat s umjetnikove izložbe u Galeriji Nova (1976/77), kojeg je oblikovao Mladen Galić, dugo godina „krasio“ zid njihova stana.
