Rođen u Limi, Peru, Boris u svojoj rodnoj zemlji pohađa školu primijenjenih umjetnosti. Seli se u SAD 1964. Iza sebe već ima ogroman broj SF knjiga. Radio je praktički za svaku veću izdavačku kuću koja se bavila izdavanjem knjiga te tematike. Boris se također bavio ilustriranjem naslovnica albuma, kutija za video-kasete, te izdavaštvom za filmsku industriju. Njegovo majstorstvo u izradi slika u uljnoj tehnici kristalno je jasno svakome tko pogleda u njegovo djelo. Njegov klasični osjećaj je posveta starim majstorima, a također i njegovim suvremenicima koji rade u žanru fantastike. Njegov jednostavan način neustrašivog crtanja za koji mnogi nisu imali hrabrosti simbolizira ljepotu sa svojim djevicama i zastrašujućim čudovištima
BORIS VALLEJO je “applied” umjetnik. On ne prihvaća da će jednog dana, muzeji i slikarske galerije željeti sakupiti njegova djela. Jer u današnje vrijeme “applied” umjetnici obično spadaju u kategoriju komercijalne umjetnosti. Zaprepašćujući broj knjiga se izdaje godišnje u sjedinjenim Državama: 50 do 60 tisuća. Sve knjige bile oni trileri ili jeftini romani trebaju upečatljivu i za oko primamljivu naslovnicu. Bile to “primamljive” slike ili grafika, uvijek će biti znatna razlika u broju potrošača i iznosu zarade. I slobodno možemo ustvrditi sa ove točke gledišta da je Boris Vallejo neokrunjeni kralj umjetnosti naslovnih stranica.
Kada su nova izdanja serije “John German’s adventure” i “Gor stories” izdane, kasnih sedamdesetih. Izdavač je bio zadovoljan otkrićem provedenim u anketama o prodaji, bio je mudar potez, što je Valleja uzeo za autora svojih naslovnih stranica. Bezbrojni čitatelji koji su već posjedovali “Gor romane” kupovali su nova izdanja uglavnom zato jer su im se sviđale naslovnice! Vallejo se mogao smatrati uistinu popularnim umjetnikom; koji, za svakog drugog umjetnika stvarajući popularne umjetničke oblike toliko podcijenjene od “AESTHETICIANS”, može mu biti utjeha ako itko pogleda njegov rad.
Nepobitno je da je nešto u njegovu radu, vrlo impresivno čak iako na to ne utječe umjetnički ukus. On je, naravno, rezultat “svjesne inspiracije” i vrlo dobro izučene metode. Nije tajna: Vallejo je to javno obznanio u knjizi o njegovom životu, objavljenoj u izdanju “Ballantine Books” njegove glavne mušterije. Prvo umjetnikova kreativnost ili da tako kažemo “klasična” mašta počinje sa radom. Umjetnik ulazi u smisao scenskog raspoloženja, što onda skicira na “živu sliku”. Crtež koji ovako počinje pričinja se življe, delikatnije i više slobodnije od konačnog rezultata. Nužno je da privuče što više ljudi: knjige moraju biti prodajne. Prodanost knjiga ovisi o tome dali naslovnica privlači prosječni američki ukus i da li može biti povezana sa životom “običnog” čovjeka. Trikovi reklamne industrije, korištenje poznatih filmskih zvijezda za prodaju proizvoda ne može biti izostavljeno iz razmatranja kao glavno sredstvo marketinške prodaje.
Prvi korak; Izabere modele koji vrlo sliče likovima na skici i fotografira, slika ih u “fiksnim” pozama. vallejo ne provodi mnogo vremena gledajući i u mnogo slučajeva sam sebi posluži kao model za muške likove (vidite, ponekad mišićava građa može dobro doći umjetniku.) Uglavnom Boris za svoje ženske likove uzima svoju suprugu Doris Maier. Današnji njegov model je uglavnom njegova druga supruga Julie Bell, također umjetnica. Naravno ako slika Nubianskog ratnika, Vallejo ne pozira ispred kamera. On također unajmljuje modele za različite tipove ženskih likova. Kopirajući fotografiju na sliku dok se razvija, proizvodi efekt sa smeđim “ACRYLIC”. Ostavljajući plastični efekt na obliku, boja se brže suši što omogućuje slikanje svježim bojama bez potrebnog miješanja sa osnovnom. Iz tog razloga većina slikara su zadovoljni ovom tehnikom. Ali ne i Vallejo: on također rabi tradicionalne metode osjenčanog opsega. On skicira sa uljenim bojama koje su omekšane terpentinom, kada radi na određenim detaljima. Naravno tehnika sama po sebi nije sve i ni pod kojim uvjetima ne garantira uspjeh. Tko god nije uvjeren u to, trebao bi pokušati kopirati ga.
Ideja i originalnost su također ključni za uspjeh. Vallejo se nije iznenada pojavio niotkud; on je bio sljedbenik nekoliko velikih povijesnih umjetnika kao što je Pallas Athena .
Vallejo je također “trenutno spreman”; dobio je nalog za svoju prvu naslovnu stranicu za knjigu “I am a Barbarian” Edgar Rice Burroughs-a. Koja je iskazala nepogrješiv Vallejov stil. Laster del Rey, jedan od urednika “Ballanttine Bok’s” prisjeća se sastanka kojeg su imali u izdavačkoj kući, gdje su raspravljali o Borisovoj prvoj ilustraciji, koju su upravo tiskali. “Čim sam ušao u suprugin ured, Judy-lynn je glavni urednik “sci-fi” odjela- uzbuđeno me je zamolila da pođem s njom na “umjetnički” odjel. Ian Sammers “slikovni” urednik u to vrijeme, raširio je Vallejove slike preko stolova. Nije se čak ni okrenuo da me pogleda samo je glasno doviknuo; pogledaj ove pozadine, i detalje! Ovaj čovjek slika krasne “vidike”. Mislim da nije ni potrebno reći da u izdavačkoj kući koja prima dnevno desetke slika, takovo oduševljenje je vrlo izuzetno.”
Boris Vallejo, sin istaknutog odvjetnika iz Lime, Peru. Postao je zainteresiran za umjetnost u svojim ranim godinama života, no u početku svoju je karijeru želio osnovati u sasvim drugačijem umjetničkom obliku: učio je glazbu sedam godina u nadi da će postati izvođač. Koliko znamo ovakva promjena je vrlo neobična među umjetnicima. Možemo spomenuti nekoliko primjera: Victor Hugo i Jokai su bili vrlo talentirani grafičari, Micheangelo je pisao predivnu poeziju, slikar Ingress je prekrasno svirao violinu. Tako dakle postoje ljudi koji mogu biti profesionalci u jednom umjetničkom obliku, a izvanredni amateri u drugom. Usprkos tome Vallejo je okrenuo leđa umjetnosti i dvije godine učio medicinu. Što mu je kasnije vrlo koristilo, pogotovo poznavanje anatomije. Nakon dvije godine ohrabren od strane prijatelja i kolega koji su primijetili koliko dobro crta. Upisao se na grafički odjel u “Peru’s Escuela nacional de Bellas Artes” ( national School of Fine Arts) na koledžu za umjetnost, gdje je dobio petogodišnju stipendiju. Nije mu dugo trebalo da osvoji zlatnu medalju za svoj izniman rad. U svojoj šesnaestoj godini dobio je ponudu da studira u Florenci, što je mnogima san, ali on je ponudu odbio.
Vallejo je ubrzo zadobio povjerenje kao umjetnik. 1964. godine sastavio je svoj portof… (mapa) sa svojim radovima i emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Nadao se boljoj mogućnosti napredovanja u karijeri nego što bi je ikada imao u Limi. Otišao je sa samo par dolara u novčaniku (80$), ne poznavajući jezik.
Došao je osvojiti grad sa svojim znanjem i talentom (baš kao Balzac u Pariz). Nije imao prijatelja, no srećom je naletio na još par emigranata iz Perua, koji su mu pomogli pronaći smještaj. Znao je da će mu novac trajati samo mjesec dana, moprao je brzo pronaći posao. Kasnije su mu prijatelji pomogli pronaći posao na oglasnom odjelu (TRUST-COMANY-ZAKLADA). Tijekom šestomjesečnog pokusnog roka radio je u Hartfordu, a kasnije je prebačen u New Yorkški ured. Gdje među ostalim dobrim stvarima upoznao svoju (prvu ženu). Trebalo mu je dvije godine da promjeni svoj položaj u firmi, te postane slobodni grafički umjetnik. U sljedećih osam godina nije birao posao. Radio je sve što mu se ponudilo. Naučio je osnovno pravilo tiskarskog i izdavačkog života: “čovjek u samom početku ne smije si dopustiti luksuz izbirljivosti jer kada jednom dođete na loš glas!”. Osim toga, kada početnici ne bi radili “prljave poslove”, tko bi? ( u ovom slučaju pod “prljavim poslovima” podrazumijevaju se grafičke ilustracije oglasa, božićne čestitke i ostale stvari namijenjene isključivo u komercijalne svrhe) to je Valleju bila dobra lekcija. Navikao je raditi svakojake stilove što mu je pripomoglo da razvije svoj stil. Naučio je kako ispunjavati zadane rokove i raditi brže, nevažne poslove koji ne zahtijevaju previše inspiracije. Nakon Božičinih čestitaka i reklama došli su na red stripovi, tj. osvajanje svijeta stripa. Boris je volio ovaj umjetnički oblik, bilo je vrijedni pogledati te izrazito mišićave junake i fantastična čudovišta. Pomislio je da ne samo da može crtati ovakvu slika, nego da to može napraviti duplo bolje. Njegovo samopouzdanje nije bilo neutemeljeno: kada je donio neke crteže čudovišta u “Marvel Comics” odmah je saznao da im se sviđaju njegovi radovi te da tako i nastavi. Unutar svog umjetničkog oblika Vallejove fantastične kreacije, stvarne ili izmišljene životinje ili polu božanski heroji pout “Conan the Barbarian” potpuno su postali (ETNALONS).
Jedne od najtraženijih Vallejovih figura su možda od plemenskih divljaka, utjelovljenje grubosti, gotovo nečovječne snage. Usprkos tome u svojim crtežima i ponašanju postoji nešto što možda nije karakteristično za prave povijesne barbare. To “nešto” je čista jednostavnost i pokretnost. Osim ovih likova, ostale muške figure se rijetko pojavljuju na njegovim slikama. Protivnici su uglavnom neka vrsta čudovišta, fantastične figure stvorene od nekoliko vrsta sada već izumrlih životinja. Žene su vrijedne pratilje za divljake. Povremeno čak i slabašne i krhke robinje dolaze u prvi plan, no heroine, su naravno uvijek jednake, iznimno ženstvene sa iznimnim oblinama. Ovakav tip se uvijek proizvodi na isti pomalo neprirodan način, koji ističe izazovnu figuru. Naravno ove žene su drukčije od “dusky blue”, touchy, whiny i razmaženih filmskih zvijezda.” U njihovim likovima postoji čvrstina koja zahtjeva poštovanje, istodobno njihove figure nisu poput današnjih izvanrednih ženskih atleta. Naravno nema sporta za koji bi Vallejevi crteži ženske psihe bili prikladni. No njegovi crteži nas ne podsjećaju ni na današnje bilderice jer su previše mišićave. A njihovo mišićavo tijelo odudara od tradicionalnih standarda ženske ljepote. Vallejovi crteži i njihova gruba pozadina; to su uglavnom par posve beznačajnih motiva kao što su bezgranične maglice ili raznobojna paleta boja. Te pozadine su uvijek proizvod mašte, dok ljudi, odjeća i maštovite životinje prilagođavaju se stvarnosti. Skiciranje pozadine zahtjeva poseban likovni oblik: gornji dio slike mora praktički biti prazan tako da ima prostora za naslov knjige, za ime izdavača i možda malenu reklamu. Tako da “priča” mora biti smještena u niže dvije trećine crteža. Postoji također i potreba za drugačijim rasporedom prostora. S obzirom na proporcije slike crtež mora biti brižno isplaniran da bi najmanja sitnica došla do izražaja čak i na malim naslovnicama. Na primjer, na naslovnici “Priče o duhovima”, samo su jedna svijeća i dva ženska lika. (jedna je na vrhu stubišta a druga u prvom planu) no njihov je raspored takav da zajedno stvaraju savršeno točnu ideju postavljenog zlokobnog raspoloženja.
I Boris je savršeno svjestan djelotvornosti svojih ilustracija. U mnogim knjižarama ima uvijek mnogo knjiga poredanih jedna do druge i najčešće je naslovnica ta koja odlučuje hoće li knjiga biti kupljena ili ne. Uspješna naslovnica mora privući potencijalnog kupca pout magneta. Gospodar svoje umjetnosti, Boris se koristi erotskim slikama da bi se poigrao tajnim požudnim željama svoje publike baš kao virtuoz na svojoj violini. Iako ima određeni cilj na svojim slikama, svejedno pokazuje svoju domišljatost i maštovitost. Borisove ilustracije nikada nisu šematske, ravne i beživotne. Poput nijednog drugog umjetnika “fantastike” on uspijeva pronaći sve više i više načina da “općini” svoju publiku. Njegova domišljatost čini se, ne poznaje granice. U stvari nije niti jedno jedino područje u “fantastici” ostavio ne dotaknuto. Boris je upoznat sa herojskim držanjem barbarskih ratnika u poetičnom okruženju misteriozno romantičnog krajolika ili u zastrašujućim prizorima raznoraznih stvorenja iz vanzemaljskog svijeta.
Kompozicija i boje ovih impresivnih djela svjedoci su činjenice da su pod utjecajem nekoliko stotina godina slikarstva. “Rembrandt, Leonardo – u svojim ranim godinama proučavao sam djela ovih velikih umjetnika. Čak i danas Boris pokazuje veliki interes za radove svojih kolega. Njegov je stav sve samo ne spokojan i odbija odmarati na svojim “lovorikama”. Neprekidno traži nove inspiracije i teži toma da ode dalje od granica postignutog i trudi se da postane sve savršeniji. Vallejo bi mogao napraviti nešto potpuno drugačije, u svojim humorističnim crtežima napravljenim za svoju vlastitu zabavu (HE PARODIES HIMSELF AND THE WHOLE GENRE). No od ovih slika nema namjeru prodavati ni jednu jedinu.
Dokazao se svojim poklonicima kojih je neprestano sve više. I to je razlog zbog kojeg više ne mora prihvatiti baš svaki zadatak
