Mihaela Erceg je 25-godišnja splitska ilustratorica, autorica stripova, animatorica i spisateljica specifična po svom humorističnom stilu izražavanja. Već je u ranoj dobi pokazivala ogroman potencijal te ju nije potrebno dodatno predstavljati javnosti. Mihaela je jedno vrijeme objavljivala i svoje karikature na portalu Dalmacija Danas, što su čitatelji dočekali s oduševljenjem.
Posljednji u nizu uspjeha postigla je u Madridu, gdje je oduševila na poznatom Cartoon Springboardu. Uz to, izdala je i roman prvijenac “Ako prođe, prođe”. Sve ovo je bio dovoljan razlog za razgovor s ovom svestranom Splićankom, koju smo zatekli u Opuzenu, gdje je njezina privremena rezidencija.
Nedavno ste se vratili s Cartoon Springboarda. O čemu se točno radi?
– To je bilo najveće europsko predstavljanje mladih talenata u animaciji; preciznije, talenata koji žele razviti svoje serije i filmove. Radi se o tri intenzivna dana predstavljanja projekata, seminara, razgovaranja s potencijalnim producentima i partnerima, i više. Ove godine se odvijalo u Madridu, a ja san odma rekla da moran ić jer ipak navijan za Real. Al’ sad kad su me opelješili u madridskom metrou (šta Splićanka zna šta je metro), morat ću prestat i prebacit se na Barcelonu.
Oduševili ste tamošnje producente. Čime ste se predstavili?
– Predstavljala sam svoj animirani projekt “Salty Banana”, animirani serijal o tri cure koje žive skupa. Tri male “kučkice”, točnije rečeno. Upadaju i ispadaju iz ljubavnih veza, druže se, svađaju, sve što dolazi s tim “ženskim prijateljstvima”. Serijal je komedija za odrasle, kakve su sve više popularne u svijetu. Vidimo i da je Netflix izbacio odlične naslove za odraslu publiku: Disenchantment, Inside Job, Bee and Puppycat… tu je naravno i Adult Swimov genijalni Rick and Morty. Banana prati takav stil priče i animacije, a zasnovana je na mom najdražem TV formatu: sitcomima. Jedan od producenata je rekao da ga podsjeća na Prijatelje, što i je neka vibra za kojom idem.
Osobno, ja sam došla tamo ka neko malo dite koje se izgubilo. Oko mene su bili mladi talenti s budžetima, producentima, pilot epizodama… a ja došla ko siroče. Ja i moj laptop, i crteži koje imam. Odgledala sam te njihove prezentacije, s hrpom profesionalnog materijala, shvatila da ja neman ništa od toga, i onda rekla: e jebiga, šta je tu je, idem na ratište pa ako izginem, barem znam na čemu sam. Nisam puno očekivala od svog “pitcha”, al’ onda sam stala na pozornicu i, opušteno ka i uvik, krenila pričat baze. Ljude je projekt oduševio. Producenti su dolazili čestitat. Pitch je, na CartoonBrewu, izdvojen kao najbolje primljeni i zabavniji pitch.
Što vam je konkretno donio tamošnji uspjeh?
– Osim izrade osobne i vozačke, i novog takujina za rođendan? Pa konkretno… Javilo mi se mnogo ljudi. Producenata, talenata, ljudi zainteresiranih za projekt. Ne želim više otkrivati zasada, ali neke producentske kuće su zainteresirane. I to ljudi koji uopće nisu bili tamo! Netko im je rekao da sam imala super predstavljanje, jedno javi drugome, i onda oni dođu i do vas. Svakako preporučam svakome s idejom da se prijavi i ode na Springboard. Fantastičan način za upoznati kolege u industriji. A možda i dobit koje nove suradnike.
Gdje je danas animacija u Hrvatskoj u odnosu na prije deset godina?
– Meni je to teško reći. Prije deset godina sam imala petnaest i crtala stripove u male bilježnice. Nisam imala doticaj s hrvatskom animacijom. U Splitu, nažalost, nemamo festival animacije, što je šteta. Ljudi koji su iz Splita a žele se baviti animacijom nemaju ideju što to “točno jest”. Fali nam iskustva. Vidimo kako je Animafest popularan u Zagrebu, koliko kulture i ljepote donosi Supertoon u Šibeniku. A na kraju krajeva, zašto ne bi postojao i umjetnički studij animacije ovdi? Talenta ne fali.
A gdje je danas u odnosu na vrijeme kad ste vi stupili na scenu?
– Ja sam osoba koja voli serijale. Sa stopedeset epizoda. U Hrvatskoj se većinom proizvode kratkometražni crtani filmovi i dosta se ulaže u njih. Oni se prikazuju po festivalima širom svijeta. Osobno, to nije moj đir. Publika za takve filmove vrlo je malena. Može ih se viditi jedino na festivalima (za koje triba platit upad), ili kada im prođe festivalski rok, na internetu. Ima ljudi koji su i od toga uspjeli napraviti sjajnu neovisnu karijeru – na primjer Vewn, koja radi kratkometražne crtiće. Ali to nije slučaj sa svakim. Meni je žaj šta Hrvatska ne želi riskirati i uložiti u animirani serijal s razvijenom pričom, kvalitetnom animacijom, dobrim scenaristima… Mislim da bismo imali puno uspjeha na internacionalnoj sceni. Napraviti jedan crtić od tri minute košta nešto manje od serije koja ima dvanaest epizoda po deset minuta, ali isplati se uložiti u to. Mogli bismo biti internacionalna konkurencija. Kratki film je pozitivno diskriminiran, a serijali i dugometražni animirani filmovi su zakopani negdje duboko.
Na koji način u Hrvatskoj zarađuje jedan animator?
– Rad u studiju. Kao što rekoh, konzistentno se proizvode kratkometražni animirani filmovi. Tu ima posla. Ljudi rade od projekta do projekta. Završe jedan, pa traže drugi, čekaju da HAVC otvori natječaj, i tako to ide u krug. Ja isto freelanceam, ali ne u Hrvatskoj.
No, okušali ste se i u književnosti. O čemu se radi?
– Prošle godine sam objavila knjigu karikatura koje govore o čudnim slavljima tokom godine, pod jedinim ispravnim nazivom “Knjiga godine”, a koje su začete na “Dalmacija Danas” u rubrici “Na dobro van doša”, a evo sad i prvi roman. Ma, otkad san bila dite, ja sam tila pisat knjige. Kako sam volila i crtati, počela sam stvarati stripove, ali književnost mi je i dalje vrlo bliska. U ovom konkretnom romanu sam spojila ne samo svoju ljubav prema književnosti, već i prema stand upu. Mozak mi uvik radi sto na sat, ispunjen je raznim idejama, i moram to izbaciti vanka – kroz koju god formu umjetnosti. “Ako prođe, prođe” je roman vedrog duha. Radi se o jednoj splitskoj priči, a prati dvojicu klasičnih Splićana, koji imaju servis koji ne radi, skoro trideset godina i roditelji ih pitaju kad će se ženit. Normalno, obojica su probali dati godinu dana na FESB-u, jer još nisam upoznala Splićanina koji nije. Valjda je 80% Splita odstudiralo tamo bar semestar.
Čitav roman je obilježen briškulom, mojom najdražom igrom, koju derem svako lito. Ko i svi ostali. Splićani uskoče i iskoče iz mora i onda odu kartat na plaži. Ova knjiga je neko moje ljubavno pismo mom gradu i ljudima u njemu, i svim suludim stvarima na ovom svitu. Vridi zahvalit Sandri Pocrnić Mlakar, urednici “Beletre”, koja ju je prepoznala i objavila.
Što želite poručiti svojim djelom?
– Ponajprije, to je roman o važnosti prijateljstva. Uvik se priča o ljubavnim romansama, flingovima, srodnim dušama… ali rijetko pričamo o najbitnijoj stvari – prijateljstvu. Iskrenom, čistokrvnom prijateljstvu, koje nitko ne može narušiti. Mislim da je generalna poruka romana da se dobre stvari događaju, bez obzira koliko se crno sve čini.
Što planirate u budućnosti?
– Pa evo, sad radim na pilotu Salty Banane. To je prioritet. Još prije Madrida ideja se svidila jednom mladom bračnom paru američkih spisatelja iz Los Angelesa, pa su odlučili biti producenti pilot epizode. Imam još u rukopisu drugi roman, o klesanju kamena na Braču. Prijavila sam i nekoliko projekata na HAVC, pa ćemo vidit.
Gdje se vidite?
– Trenutno na stablu mandarina. Zasad živim na relaciji Split-Opuzen, a taman je sezona berbe. Ali čim ih oberem volila bih nastaviti stvarati i baviti se svojim projektima.,
Poruka mladima…
– Slijedite svoje snove. Razumim, to zvuči jako kliše. Meni su u srednjoj profesori rekli “studirati ćeš umjetnost? Ali ti si tako pametna…”, a ćaća je htija da budem profesorica matematike. Salty Banana je bila strip kojeg sam fotokopirala na svom printeru i dijelila po akademiji, a sad je projekt koji kuca na vrata međunarodne scene. Svi želimo sve sada, i razumim da je to frustrirajuće, ali ponekad je potrebno malo strpljenja. I ne samo strpljenja nego najviše rada, rada, rada. Nisam imala bogate roditelje. Pare za kartu do Madrida sam izvukla sa računa i pitala se pet puta jel’ se isplati dati te novce. Al’ eto, kad si sanjar, sve se da, makar to bio veliki rizik kojeg preuzimaš. Osim toga preporučam im da nabave “Ako prođe, prođe”, svidit će im se. Ako ne, uvik ga mogu poklonit neprijatelju.
