Kvaritelj mladeži, opskurant i genij.
Nikada nigdje neće biti sakupljeni, katalogizirani i arhivirani svi radovi Andrije Maurovića. Kada bi to uopće bilo moguće, nastao bi zanimljiv i pomalo bizaran muzej svakodnevice i dizajna dvadesetog stoljeća, koji bi izlagao artefakte u rasponu od boce sa šljivovicom prepečenicom i kutije s kavovinom, kako se na našem jeziku nazivala lažna sirotinjska kava, načinjena od ječma, preko turističkih prospekata i plakata Dubrovnika, Dubrovačkog primorja i Konavala, do propagandnih plakata nekoliko različitih država i državnih režima, uključujući i plakate koji promiču pranje ruku i prevenciju teških zaraznih bolesti. Njegov crtež povezuje nekoliko epoha u našem stoljeću, i čini kontinuitet jednoga nevjerojatnog i gotovo nečuvenog ljudskog vijeka. Pritom, što god bi Andrija Maurović crtao, bilo je prepoznatljivo. Nije se trudio prikrivati autorstvo, preobražavati se u druge i drukčije autore, nekako biti manje prisutan.
Crtao je i oslikavao omotnice ili korice za stotine, možda već i koju tisuću knjiga, u rasponu od roto-romana i takozvane šundliterature, što se prodavala na kioscima, do najnovijih dijela svjetske književnosti, te europskih i svjetskih klasika, i na svakom su tom crtežu prepoznatljivi njegovi način i poetika. Ekspresivna lica, vazda u nekoj drami, u snažnoj emociji; prizor s vrlo snažnim narativnim potencijalnom, kao fragment neke nekonvencionalne freska; bujne žene, snažnih fizionomija, dinarskog i mediteranskog tipa; sredovječni i postariji muškarci, široko osmjehnuti ili s grčem životne tegobe, mržnje, straha; i taj vječni, tako maurovićevski dojam nekoga čudnog i čudesnog dokumentarizma. Katkad, to je samo varka, iluzija kakvu je u stanju stvoriti autentični crtači genij, ali vrlo često na najskrajnutijim Maurovićevim ilustracijama, u drugom i trećem planu neke njegove sporedne sličice, otkrivaju se detalji stvarnoga, precizno interpretiranog, dokumentarno donesenog svijeta. Imao je on tu neobičnu i sveobuzimajuću strast crtanja onog što je vidio, i što mu se u pogled usjeklo, vođenja svojevrsnog intimnog dnevnika u javnom prostoru i u artefaktima grafičkog dizajna. To je u njegovih gledatelja i čitatelja stvaralo senzaciju neusporedive životnosti svega što je obilježeno genijem Andrije Maurovića. Plašio sam se njegove naljepnice na boci sa šljivovicom. Bile su mi tri-četiri godine, i vidio sam da je na toj sličici stvarni čovjek, koji bi mogao s nje sad zakoračiti u našu sobu…
Bio je neodgojen i neobuzdan dječarac, pravi izdanak jedne epohe. Ali umjesto da postane revolucionar, anarhist i atentator, umjesto da ispaljuje metke u carske grudi, Andrija Maurović upisao je u Zagrebu školu za slikare. I na toj školi, na žalost vrlo konzervativnoj, zadržao se fatalno prekratko. Osim što je bolje crtao od svojih učitelja – što je ozbiljan problem nejakoj postpubertetskoj pameti – nije podnosio školsku disciplinu, koja mu je branila da se naokolo bavi ilustratorskim radom. Osim što je bio neobuzdan, bio je tad i siromašan. A slika je, dobar crtež je, tih dvadesetih vrijedio više nego što će ikad više vrijediti. Napustio je školu, crtao kao lud i zarađivao grdne paresine. Osim što je bio tako silno talentiran, Andrija Maurović bio je jedan od onih umjetnika – ima takvih među piscima, slikarima, kompozitorima; ustvari ima ih među artistima svih fela – koji neprestano imaju takvu navalu ideja, da nisu u stanju stvoriti ni djelić od onog što im njihova divlja imaginacija nalaže.
Crtao je danonoćno, i nije mogao dostići samoga sebe. Takav je bio u mladosti, u rana svoja stripovska doba, nakon što je kao tridesettrogodišnjak nacrtao “Vjerenicu mača”, svoj prvi strip, a ubrzo i “Trojicu u mraku”, strip koji će ga proslaviti i ozloglasiti među sveprisutnim pedagoškim sveštenstvom visoke kulture. Strip je u to doba smeće, ili nešto gore od smeća, strip je infantilni porok, napast neobrazovanih i neprosvijećenih. I to će strip ostati do kraja njegova života. Dobro je to Andrija Maurović znao kada je u sve ulazio, i dobro se kroz život s tim nosio. U malenoj i zaturenoj zemlji, u Jugoslaviji kraljevinskoj, pa titovskoj, da ono između ovaj put i ne spomenemo, nisi mogao postati ni Walt Disney, a ni – Mauroviću ipak bliži – Alex Raymond, nego si morao do kraja ostati marginalac, kvaritelj mladeži, opskurant, manijak iz parka…
Manijakalni, danonoćni rad, za koji je na kraju, tokom tridesetih, bio izvanredno dobro plaćen, bio je praćen jednako manijakalnim životom. Uništavao se alkoholom, nikotinom i lumperajem. Družio se, uglavnom, s novinarima i propalim umjetnicima. U vrijeme kada se Zagreb kao nožem dijelio na lijeve i desne, crvene i crne, napredne i nazadne, on je ostajao na margini, u podrumu i predgrađu, savršeno neosjetljiv na sve izazove povijesti. Imao je čvrsto tijelo, i nije se uspio ubiti takvim životom. Crtao je “Sablast zelenih močvara”, pa “Ognjem i mačem” po Henryku Sienkiewiczu i “Zlatarevo zlato” po Augustu Šenoi. Imao je i tu sposobnost, zapravo jednako rijetku i izuzetnu među filmskim i stripovskim autorima, da veliku epsku i nacionalnu književnost svede na slikovnicu. Strip je, još više nego film, intimni žanr, a velika epska naracija, narodna povijest, stradanje milijuna, išću riječi, riječi i samo riječi… Za Maurovića to nikada neće biti problem. Jednom sam, gotovo sramežljivo i uplašeno, jedne pijane hvarske noći, Alemu Ćurinu kao najveću svoju tajnu šapatom rekao da je za mene Andrija Maurović mnogo veći od Hala Fostera, i da je svaki njegov nedovršeni stripovski ep veći od Princa Valijanta.
A sve što je Maurović u stripu radio, bilo je nedovršeno. To se, opet, dijelom tiče zemlje u kojoj je radio: crtati u Jugoslaviji ono što je on pokušavao crtati bilo je isto kao da je u Jugoslaviji pokušavao producirati i snimati holivudske spektakle. Ali to je dijelom i stvar njegovog karaktera i tog pretjeranog i mahnitog bujanja ideja. Da se rodio u nekoj velikoj zemlji, da je bio Amerikanac, Andrija Maurović započeo bi sve svoje serijale, koje bi zatim, kao produžeci jednoga velikog uma i talenta, nastavljali crtati drugi autori. Moj prijatelj Alem u tom je smislu najbliži Maurovićev srodnik. O tome bi također vrijedilo pisati…
Ono po čemu bi se, međutim, njih dvojica, Andrija i Alem, radikalno razlikovali jest držanje pred neprijateljem. Tu Andrija Maurović nije bio jak. Bilo je dana, mjeseci, možda i godinica za kratkog i krvavog postojanja NDH, koje bi u njegovoj biografiji najbezbolnije bilo zaboraviti. Kad bi se to moglo, i kada bi se zaboravljalo po diktatu. Premda je po prirodi svog dara i temperamenta bio anarhoidni ljevičar i svjetski čovjek, pokatkad se nije osjećao obaveznim prema onome što se oko njega zbivalo. Ili se plašio? Ili ga je vlastiti talent iskvario? Ili je povjerovao da ono što radi ionako ne vrijedi ništa, i da je sve to samo šund? Ne, ovo posljednje u njegovom slučaju nikako ne bi išlo. Previše je on bio gord i uvjeren da sam on u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj umije nacrtati konja u propnju… Da je imao manje sreće, mogao je u tom svom vrludanju kroz veliku povijest na kraju, a kraj je dolazio 1945, izgubiti glavu. Srećom po nas, nije je izgubio. Da jest, bili bismo siročad stripa.
“Grička vještica” kasni je Maurovićev rad. Ona dolazi na kraju svega, pomalo i kao logično životno, poetičko i duhovno zaokruženje. Crta je sa sigurnošću – “Grička vještica” grafički je najuredniji njegov strip, a Maurović nije uvijek previše polagao na urednost – ali je ne crta kao rutiner. Nikada on to neće postati. Koliko god crtao, Maurović nikada nije radio po automatizmu, nije stradavao od vlastite manire, nije proizvodio konfekciju… U “Gričkoj vještici” on je poput onih velikih majstora bluesa, koji ni u što više ne ulažu preveliku energiju, a stvaraju čuda. Pritom, sam predložak mu se fantastično ponudio. Zagorkin roman u nastavcima pripada vrhuncima trivijalne književnosti u nas, i umnogome je prilagođen masovnoj publici koja je u ta predtelevizijska doba još uvijek u stanju da vlastiti život imaginira kroz tekstove omiljenih roto-romana. Maurović tu okolnost koristi na način koji je zanimljiv, neočekivan, uzbudljiv: on priču uzdiže u visinu, čini je ozbiljnijom, stvarajući tako svojevrsni stripovski spomenik Zagorki. Njoj koja je prezrena u književnosti, on koji je prezren u umjetnosti, crta u prezrenom žanru stripa posvetu, koja izlazi na stranicama novina namijenjenim zabavi. Nije li i to neko čudo?
Vrijeme je da Maurovićevu “Gričku vješticu” konačno imam ovako cijelu i ukoričenu, i da je za dušu Alemu Ćurinu polako, iz noći u noć, cijelu iščitam, a da mi se pritom ne raspada u rukama…
Miljenko Jergović
