I tako, dok mudri mudraci mudruju, karikaturisti širom otvorenih očiju gledaju, maštare i crtaju. I dok u ovo vrijeme drugima treba mnogo, oni se zadovoljavaju sa malo prostora, malo papira, malo tuša. Međutim ovo je samo privid, karikaturisti žele nemoguće: žele veliko plavo nebo a na tom nebu njihova misao kao ptica igra se, plovi, leluja, klikće…. žele puno, žele mnogo slobode i vazduha, diše im se punim plućima. Oni vas mole da im se pridružite.”
KiST: Kao što vidimo iz tvoje biografije ti si još jedan u nizu karikaturista koji je i prosvjetni radnik ( Cebalo, Medak), što misliš jeli to slučajnost ili postoji neka veza?
Hule: Osim prosvjetnih radnika koji se bave karikaturom, čini mi se, mnogo je više arhitekata po zvanju, koji su prisutni u ovom zanimljivom svijetu koji se zove karikatura. I to je dobro za karikaturu.
Veza vjerojatno postoji, pogotovu kod likovnih pedagoga i arhitekata koji tražeći uvijek neku simboliku za svoje radove često pribjegavaju pravljenju skica-crteža za svoje projekte koji im polije služe kao poseban vid saopštavanja željene ideje, odnosno poruke.
KiST: Počeo si kao i većina crtača, još u školskim klupama. što te je u to vrijeme zanimalo, karikature, stripovi, slikarstvo ?
Hule: Na samom početku moja velika ljubav, kao uostalom mnogih mladih ljudi rođenih pedeset i neke bio je strip. Divio sam se maestralnim crtežima i maštao da i sam jednog dana radim to isto. Ostalo je samo na želji jer, baviti se stripom je ipak nešto puno više i teže nego što sam ja u to vrijeme mislio. Panorama, Zenit, Ex-almanah, Stripoteka, Cik -cak, a pogotovu “kultni” projekt kojeg je osmislio Ervin Rustemanagić “Strip art” su samo neka od izdanja koja su u to vrijeme privlačili moju pažnju i koja sam pomno pratio. Humoristični strip je uvijek bio na prvom mjestu moga interesovanja pa vjerojatno tu treba tražiti nekakvu vezu sto me počinju zanimati i časopisi koji se bave humorom a posebno karikaturom.
KiST: Pitanje koje ne mogu a da ne postavim svakom autoru s kojim razgovaram, zanima me što te je navelo da se baviš baš karikaturom kao načinom likovnog izražavanja?
Hule: Iako je u oblasti likovnog izražavanja karikatura nesumnjivo predstavlja najteži oblik izražavanja iz više razloga: prvo što je to masovni komunikacijski vid saopstavanja, pa podliježe i posebnim zakonitostima a uz to je i neuobičajeni način doživljavanja svijeta i pojava u njemu ( e , za sve ovo sam puno kasnije saznao….ali “dockan”.
Eto, ja sam se upustio u tu avanturu koja se zove karikatura i sam sebe osudio na jeres sto bi rekao bard BiH karikature Hasan Fazlić koji je umnogome i uticao da se ozbiljnije posvetim karikaturi rekavši na otvaranju moje samostalne izložbe karikatura u Umjetničkoj galeriji u Brčkom : “Da je pravo da i Brčko ima svog karikaturistu a Hule Hanušić to zapravo i jeste.”I od tada je počelo sve ozbiljnije…
KiST: Tko je ostavio najveći utjecaj na tebe i odredio tvoj daljnji razvojni put karikaturiste?
Hule: Čovjek koji je najviše uticao na moj razvojni put je nesumnjivo Sead Hasović jedan od urednika “Brčanskih novina” /Graditelj) u kojima sam i sam bio profesionalno zaposlen prije rata kao tehnički urednik , ilustrator i karikaturista. Od njega sam imao nesebičnu podršku za sve što radim, strašno je volio vidjeti dobru karikaturu u novinama. Od njega sam učio kako problemu prići sa vedrije strane i kako iz najcrnjeg izvući elemente smijeha, ne dotičući onu opasnu granicu iza koje je sarkazam, te kako onu “gorku” pilulu servirati zaslađenu da se lakše proguta. Suradnja sa mnogim listovima iz područja bivše države a pogotovu sa “Jež”-om i “Oslobođenjem” te učestvovanje na mnogim festivalima i konkursima za karikaturu su na neki način određivali moj nekakav razvojni put karikaturiste.
KiST: Možeš li nam opisati svoj prvi kontakt sa urednicima i prvo objavljivanje neke tvoje karikature?
Hule: Nakon što sam sakupio dovoljno “hrabrosti”, pokupio sam svoje crteže i zakucao na vrata Brčanskog lokalnog lista “Graditelj” koji je te davne sedamdeset i neke počeo sa izlaženjem. Naišao sam na urednike i pravo dobre novinare (Ostoja Nikolić i Sead Hasović) koji su bili veoma zadovoljni onim što ja radim i suradnja je počela na obostrano zadovoljstvo. Mislim da je prvi objavljeni rad bio na temu zaštite čovjekove okoline.
KiST: Kakve karikature voliš a kakve ne voliš?
Hule: Karikature u kojima nema pretjeranog karikiranja likova i u kojima se u formi igre ili u upotrebi neobičnih grafičkih simbola efekt postiže sučeljavanjem situacija i neočekivanim izlaskom iz te situacije su karikature koje volim pogledati. Karikature “Bez riječi” bez obzira na žanr su nesumnjivo karikature koje imaju posebnu težinu. One su istovremeno i izazov za gledaoca (čitaoca) jer često svojim značenjem i “govorom” pružaju određenu slojevitost, tako da svako može naći i prihvatiti ono kako on shvaća i što njemu odgovara. A to je svakako jedana od mnogih kvaliteta dobre karikature.
KiST: Ima li autora u svijetu čiji rad posebno cijeniš?
Hule: Postoji zaista i kod nas a i svijetu mnogo autora koji svojim stvaralaštvom zavrjeđuju ne samo moju pažnju. U posljednje vrijeme neobično mi se sviđaju radovi Australskog karikaturiste Davida Rowe kao i radovi Mihaela Zlatkovskog. Otto Reisinger je oduvijek bio autor koji je mene oduševljavao svojim crtačkim sposobnostima, zaista maestro nad maestrima.
Od portretnih karikaturista posebno me zanimaju Sebastijan Kruger, Jan Op De Beck kao i naš Petar Pismestrović koji osim odlične portretne karikature radi i izvrsnu novinsku karikaturu.
KiST: Kako ti se čini položaj karikature danas?
Hule: Zahvaljujući klasičnim sredstvima masovnog medija (novine, časopisi i dr.) karikatura je već dugo vremena postala sastavni dio čovjekova življenja. Za razliku od drugih vidova likovnog izražavanja ona je bila i najpublikovaniji vid, zahvaljujući prije svega, milijunskim tiražama novina i časopisa . Pa i pored svega ovoga, primjetno je da se prostor nekada namijenjen za karikaturu sve vise sužava iz nekih posebnih razloga , znanih samo urednicima i izdavačima.
No , karikatura živi i dalje, pronalazi svoje mjesto u ovim novim medijima masovnog
komuniciranja kao sto je Internet. Sve je više Web stranica koje su u potpunosti posvećene karikaturi, njenim stvaraocima. Jedna od takvih je upravo i “KiST” što je za svaku pohvalu. Sve je više internacionalnih festivala karikature koji upravo zahvaljujući brzom kontaktu putem Interneta imaju sve više učesnika na tim smotrama što opet govori da popularnost ovog posebnog vida komuniciranja među ljudima ne jenjava. Dobru karikaturu pogotovu onu “bez riječi” izuzetno dobro razumiju ljudi, ma u bilo kojem dijelu svijeta da žive.
Tu vam nije potrebno poznavanje stranog jezika, one (karikature) iako bez rijeci govore pravim GOVOROM BEZ RIJECI.
KiST: Koliko crtaš i s kojim priborom?
Hule: Crtam uobičajenim priborom: olovka flomaster, tuš, pero, akvarel, pomalo “eksperimentiram” i sa drugim bojama, sve u svemu ništa posebno. U crtanju sam “kampanjac” kad me uhvati onda radim mnogo – a zna mi se desiti da danima ništa ne nacrtam što u svakom slučaju nije dobar primjer za mlađe kolege, jer ozbiljnije bavljenje karikaturom zahtijeva svakodnevni rad i potpunu predanost tom poslu.
KiST: Gdje objavljuješ danas i možeš li živjeti od karikature?
Hule: Od same karikature nikada nisam ni živio i da nije bilo sigurnog posla (“sigurnog vrapca u ruci-ne vjerujem da bi živio od goluba na grani”) teško bi išlo. Karikatura je jednostavno moja ljubav – moj hobi kojeg sam jedno vrijeme totalno zapostavio. Skoro sedam godina nisam ništa radio na polju karikature. Srećom, a i na nagovor moga sina, koji je izuzetno dobro znao koliko mi karikatura znači, ponovo sam se vratio u ovaj neobični svijet likovnog izražavanja, kojemu nadam se, i ja još uvijek pripadam. Ponovo sam uspostavio kontakt sa meni dragim ljudima, sa karikaturistima, sa udruženjima, sa organizatorima festivala, sa nekim galerijama, obnovio članstvo u HDK i sad to ide nekim normalnim tokom. U posljednje dvije godine malo više sam prisutan po raznim internacionalnim festivalima za karikaturu. Moji radovi su prisutni na različitim Web stranicama. Radove izlažem i kroz zajedničke a i samostalne izložbe. Nedavno sam imao samostalnu Izložbu u Osijeku “Galerija Kino” a krajem devetog mjeseca imam ugovorenu izložbu u Švedskoj. Eto , to je nekakvo područje gdje sam prisutan.
KiST: Kakva je konkurencija vani i jeli se teško probiti u novine?
Hule: Konkurencija vani je više nego složena. Gotovo svi vodeći Austrijski listovi već dugo vremena imaju svoje stalne profesionalne karikaturiste. Vrlo malo prostora je za suradnike, no kvalitetom se ponešto može i učiniti. Ja sam jedno vrijeme i surađivao sa uglednim austrijskim dnevnim listom “Diee Presse” što opet govori da se pruža šansa svima… treba biti nametljiv i uporan a meni je toga nedostajalo. Bilo je to vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini rat bjesnio svom žestinom a ja sam sa porodicom kao izbjeglica došao u Beč. Pronaći siguran posao bila je moja glavna preokupacija tako da se nisam ponovo upuštao u ovu avanturu “raditi kao karikaturista”
KiST: U biografiji piše da si zaposlen na likovnoj akademiji, možeš li nam malo pojasniti kako izgleda tvoj posao?
Hule: Više od deset godina zaposlen sam na Likovnoj akademiji u Beču, točnije na jednom Institutu koji pripada Likovnoj Akademiji (Institut für Werkerziehung- IWTK) gdje se školuju budući magistri za rad u nastavi (Radno i tehničko obrazovanje) u školama sa djecom. U našim radionicama zajedno sa profesorima praktične nastave pomažem studentima da urade svoje radne projekte u sklopu obaveznih vježbi koje moraju imati. Sve u svemu vrlo zanimljiv posao sa mnogo interesantnih i vrlo originalnih proizvoda koji su rađeni, da li iz grafike ili iz oblasti
dizajniranja namještaja , industrijskog dizajna, iz oblasti tehnike, dizajniranje nakita, obrada papira, plastike, obrada metala i drugih materijala. Svake godine radi se nešto novo pa je utoliko i zanimljivost ovoga posla veća.
KiST: Utiče li tvoj posao na akademiji na bavljenje karikaturom?
Hule: Ništa posebno, izuzev što mi je bavljenje karikaturom kao i bivši rad u prosvjeti te suradnja sa “Diee Presse” na neki način pomogla da dobijem ovaj posao.
KiST: Kako te je životni puta odveo u Austriju, ima li to veze sa ratom u domovini?
Hule: Nakon protjerivanja iz Brčkog 1992.godine ratni vihor me zajedno sa porodicom (supruga, sin i kćerka) doveo u Beč. Nakon uobičajenih teškoća i svega proživljenog (o ovome film i ne volim da odmotavam) stvari su se umnogome na bolje promijenile.
KiST: Koliko je rat štete nanio karikaturi i karikaturistima na prostorima bivše države?
Hule: Nesumnjivo da je rat (to najveće svjetsko zlo ) između ostalog dosta štete nanio i karikaturi i karikaturistima na prostorima bivše države. Mnogi mostovi su porušeni, mnoge veze pokidane, prostor za suradnju je sužen, mnogo dobrih autora je napustilo svoju zemlju i živi negdje u tuđini jer nisu htjeli da učestvuju u stvaranju isključivo “CRNO-BIJELOG” svijeta kakav im se nametao.
KiST: Svakom sugovorniku pri kraju ponudim da iznese neku poruku javnosti, izvoli!
Hule: Neka to bude mala “iskrica” izvađena iz predgovora za moju izložbu 1985.godine a koja se divno uklapa u ovo postavljeno pitanje a odnosi se između ostalog na karikaturiste i na one koji na neki način upravljaju javnim medijima ili njihovom uređivačkom
politikom :
…”I tako, dok mudri mudraci mudruju, karikaturisti širom otvorenih očiju gledaju, maštare i crtaju. I dok u ovo vrijeme drugima treba mnogo, oni se
zadovoljavaju sa malo prostora, malo papira, malo tuša. Međutim ovo je samo privid, karikaturisti žele nemoguće: žele veliko plavo nebo a na tom nebu
njihova misao kao ptica igra se, plovi, leluja, klikće…. žele puno, žele mnogo slobode i vazduha, diše im se punim plućima. Oni vas mole da im se pridružite.”
KiST/01.07.2003