Ne smijemo biti država za „ukras i razonodu“

69
Joško Marušić, dobitnik Nagrade za životno djelo Andrija Maurović
Svijet u kojem živimo nesavršen je i po mnogočemu odbojan. Ali jedini moguć i on nam je jedina šansa. Šansa koja nam se više neće pružiti. U svojim karikaturama na jednostavan način, kao djeci, pokušavam već 50 godina s pomoću bezbrojnih pojedinosti naše svakodnevice poručiti upravo to / Naši filmski kritičari, kao uostalom i svi javni djelatnici, beznadno su motivirani isključivo ideološkim kriterijima, makar to često nevješto prikrivaju / Nismo se mi borili za hipotetičnu, nego realnu Hrvatsku, slobodnu od svih naših neprijatelja, ali i naših vlastitih utopija, fikcija i demona

Joško Marušić diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Crtač je stripova, karikaturist, ilustrator, producent, televizijski voditelj, pisac knjiga, profesor… Radio je kao umjetnički direktor Zagreb filma te bio programski direktor Svjetskoga festivala animiranih filmova u Zagrebu. Osnovao je Odjel za animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je je bio profesor. Autor je knjiga: Koze, vuci & magarciNaših deset prstijuPedeset valjanih razloga da djeca grizu nokteIstinita priča o HrvatimaAlkemija animiranog filmaGrgur iz Nina: moderna priča ispričana na staromodan način i obrnuto.

Marušićevi animirani filmovi Iznutra i izvana, Perpetuo, Riblje okoTamo, Neboder, Kod kuće je najboljeZašto su došli vlakom… osvojili su vrijedne nagrade na svjetskim filmskim festivalima. Dobitnik je više državnih nagrada za umjetnički rad, a dobio je i najviše državno odlikovanje za kulturu Red Danice s likom Marka Marulića. Nagrada za životno djelo na području hrvatskog stripa Andrija Maurović povod je razgovoru.

Gospodine Marušiću, dok vas gledam i slušam kako govorite, čini mi se da ne mislite ozbiljno što kažete. Da uvijek želite reći nešto drugo.

Nećete vjerovati, dobri moj Andrija, ali želim reći upravo to što čujete! Druga je stvar što vi nešto drugo očekujete jer ste navikli na klišeizirane laži, slatkorječivost i cinizam. Možda će vam se to činiti pretencioznim, ali uvijek i u svakoj prigodi držim se načela da govorim istinu. Koliko je ona već izreciva. A ni ovo nećete vjerovati: istina uvijek zvuči šaljivo!

Je li to zato što kao karikaturist svijet vidite drukčijim od stvarnosti u kojoj živimo?

Vaše pitanje implicira da mi živimo „strašno teško“ i da su „ljudi drukčiji“ bilo bi nam „mnogo bolje“. Mo’š mislit! Svijet u kojem živimo nesavršen je i po mnogočemu odbojan. Ali jedini moguć i on nam je jedina šansa. Šansa koja nam se više pružiti neće. U svojim karikaturama na jednostavan način, kao djeci, pokušavam s pomoću bezbrojnih pojedinosti naše svakodnevice poručiti upravo to.

Olakšava li vam život takvo viđenje stvarnosti ili vas potiče na kreativnost?

Moj život je bajka i bez karikatura. Nisam se rodio svojom voljom i brzo ću otići bez boli, kajanja i dugova. Moje su karikature pokušaj da u tom neizrecivo kratku trenutku uputim šifru prepoznavanja i dobijem za to malo ljubavi.

Govorite kao propovjednik.

Bez ljubavi sve bi bilo besmisleno i život bi bio neizmjerno gubljenje vremena. Kreativnost je moja tehnologija medijskog, komunikacijskog udvaranja. Kao osamljeni brodolomac na dalekom, pustom otočiću, stavljam svoje poruke u prazne boce vina koje sam odavno popio, i uzdam se u dobre struje beskrajnih oceana.

Nadate se da će te boce netko naći?

Jednu takvu bocu s porukom našla je moja supruga, zapletenu u lažini na pustoj zimskoj plaži u Brelima.

Teško mi je razgovarati s vama. Je li vama neugodno što se tako osjećam?

Taj vaš „neugodan“ osjećaj zapravo je vaš stid što točno vidim pukotine u vašem okoštalom srcu kroz koje bih mogao do vas doprijeti. Koliko samo, seksistički često, u tom smislu podcjenjujemo žene, koje su u tome svjetlosne godine ispred nas: taj otvoreni način one obožavaju! Ženama je taj način i važniji od sadržaja.

Možemo li sada razgovarati ozbiljno o ozbiljnim temama, koje možda zanimaju neozbiljne ljude?

Apsolutno. Makar, već vidim: opet mi ni vi nećete dati priliku da kažem što mislim o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Mislite da je čeka sudbina Jugoslavije?

Tu sudbinu je ona već prošla. No odgovor ću staviti u omotnicu koju će netko za deset godina otvoriti i vidjeti da ću točno pogoditi što će se tamo zbiti. Naučio sam sebi postavljati najteža pitanja…

Nakon toga što ste rekli o BiH, osjećate li se dobro što ste dobili nagradu za životno djelo, iako još stvarate?

Nagrada se zove po mome idolu iz ranog djetinjstva. Idol mi je i danas. Nije jedini. Mnoge sam upoznao, pa i demistificirao. Jednom svom idolu, Nedjeljku Dragiću, napisao sam posvetu na svojoj knjizi koju sam mu davno darovao: „Svome uzoru kojega nikada neću dostići, ali ću ga zaobići“. Maurovića niti ću dostići niti zaobići. Na istoj sam distanci od senzacije i mistike njegovih stripova kao i kad sam kao dijete tek počeo crtati.

Nekima je nagrada znak da više nisu kreativni.

Ne vjerujem. Čak je i Dragić bio u tom povjerenstvu koje mi je dalo nagradu. Dapače, ja se usrdno nadam da oni u meni vide nešto što više ni ja ne vidim, a vjerojatno nisam nikada ni vidio. Ti ljudi su fanatici stripa i sve o njemu znaju.

Dobivaju li u Hrvatskoj nagrade najbolji ili koji se najmanje zamjeraju onima koji nagrađuju?

Kad su nagrade u pitanju, ima tu mjesta za razne „teorije urote“. Ali istinski stvaraoci, ili nagradama ili prepoznavanjem „primatelja“ uvijek dođu na svoje. Oni koji bivaju lišeni toga beznadni su isposnici ili promašeni karizmatici.

Prva karikatura Joška Marušića u listu Danas objavljena je prije četrdeset godina

Koliko dugo objavljujete karikature?

Prvu karikaturu objavio sam prije 53 godine u Slobodnoj Dalmaciji kao srednjoškolac, i od tada neprestano, svakodnevno objavljujem, i danas više od četiri stotine karikatura godišnje. Sjetite se samo moje kolumne Danas jesmo sutra nismo. Od prvog do zadnjeg broja na drugoj stranici Danasa! Netko mi je nedavno poslao preslik prve karikature iz te kolumne. Objavljena je upravo ovih dana prije točno četrdeset godina i na njoj ruski i američki radnici traže kvar na „crvenom telefonu“. Moj kolega, glasoviti karikaturist The Economista Kevin Kallaugher, kaže da sam ja za Guinnessovu knjigu.

Hoćete li zadnju, ili predzadnju, objaviti u Vijencu?

Za te karikature već sam dobio jugoslavenske škude, stare su ideje kao lanjski snijeg. Ako ga je lani uopće i bilo…

Koliko ste animiranih filmova snimili?

Sigurno više od trideset. Ali tu su još i reklamni filmovi, pa posebni filmovi kao što je na primjer Eurocat za Pjesmu Eurovizije, radio sam po jedan film u Japanu i u Švicarskoj, a ne zaboravite da sam ja producent i autor Duge, i dalje jedinoga dugometražnog animiranog filma u cijelosti napravljena u samostalnoj Hrvatskoj koji je igrao na redovitom programu multipleksa.

Vaš film Riblje oko uvršten je među deset naših najboljih animiranih filmova svih vremena, a film I love You too..., koji ste napravili kao svoj prilog Domovinskom ratu, najutjecajniji kritičar i teoretičar animacije Giannalberto Bendazzi uvrstio je među 84 najvažnija filma u cjelokupnoj povijesti animacije! Kako na to gledaju naši filmski kritičari?

Naši filmski kritičari, kao uostalom i svi javni djelatnici, beznadno su motivirani isključivo ideološkim kriterijima, makar to često nevješto prikrivaju. No kad je o Ribljem oku riječ, nisu se željeli sramotiti. Za taj film glasali su i neki kritičari koji me inače „štampanog ne mogu vidjeti“. A Bendazzi je u film I love You too..., koji traje samo 50 sekundi, jednostavno zaljubljen.

Kako se osjećate u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj mnogi žive misleći da prošlost treba petrificirati?

Nakon dolaska Vlaka slobode u Split morali smo zatomiti sve državotvorne frustracije i okrenuti se „normalnom“ životu. No ljudi su se prestrašili vlastite slike u zrcalu. Ugledali su ono što je meni oduvijek bilo jasno: da smo jedna obična zapuštena država s građanima inficiranim raznim atavizmima, strahovima. Pa su se mnogi povukli u cinizam, neki su počeli krasti jer su htjeli doživjeti barem pet minuta onoga čega su generacije bile zakinute… Iskreno, ja nisam očekivao od naše države više od onoga što pjevamo u himni: da je lijepa! Prekrasna. Mislim dapače da ćemo se još više provincijalizirati i da još živimo iznad svojih mogućnosti. Ali veselim se tome. Vrijedile su sve žrtve toga. Nismo se mi borili za hipotetičnu, nego realnu Hrvatsku, slobodnu od svih naših neprijatelja, ali i naših vlastitih utopija, fikcija i demona.

Je li naše društvo odgovorno i bez nagovaranja na odgovornost? U odnosu na Europu, kolika je naša odgovornost?

Budimo iskreni: naši državotvorni snovi ipak su se poklopili s geopolitičkim interesima Zapada. To, da su nas za vrijeme rata ostavili na cjedilu, nije istina. Naravno, sve drekove, dubioze i razaranja gurnuli su nama kao krivnju, no to je cijena koju smo platili za oživotvorenje svojih snova i da bi nas pripustili u globalni okvir „zapadne interesne zone“. Naša savjest je čista, makar smo neka haška poniženja morali podnijeti. Ali nikako ne smijemo pristati da budemo zemlja za „ukras i razonodu“ i da naš BDP ponižavajuće ovisi samo o turizmu. Pogotovo ne smijemo sada kao čitava država postati novom Vojnom krajinom upravljanom ne više iz Beča nego iz Bruxellesa.

Sumnjate u Europu?

Kada je o Europi riječ, nemojmo biti cinici. Često smo ljubomorni ili ignoriramo činjenicu da su se i oni svoga „blagostanja“ domogli kroz teške ratove, gladi i progone, pogrome i zločine, otimajući zemlju moru, dajući gostoprimstvo graditeljima, umjetnicima i karizmaticima. Na našu žalost, sve to koju stotinu i više godina prije našega Vlaka slobode.

Da, ali kako riješiti masovni odlazak mladih?

To je planetarni proces! Mladi više nisu vezani nikakvom nostalgijom, iz kuhinja se više ne šire predivni mirisi, obitelj se raspada, energija mladih nije više u testosteronu, već u digitalnim binarnim sustavima. Važni su im kompjutor i mobitel. Iz Latvije je otišlo sedamsto tisuća ljudi, ljudi odlaze iz Njemačke u Ameriku, s američke zapadne obale na istočnu.

Ne brine vas smanjenje stanovništva?

Možda je naš, hrvatski optimum, da imamo tri i pol milijuna stanovnika, pa što? Ali dolazit će ljudi sa svih strana i k nama, bez brige. No kad su Radimir Čačić i Davor Štern svojevremeno samo spomenuli da bi trebalo nekako pratiti da ti novi doseljenici budu komplementarni našem kulturološkom nasljeđu – mislili su na kršćanski predznak – dočekale su ih salve uvreda različitih naših boraca za „ljudska prava“. Koji su zapravo trajno frustrirani što se nakon Domovinskog rata udio Hrvata u hrvatskoj društvenoj populaciji povećao.

Mnogi u nas misle da se Europska Unija treba prilagoditi nama, ne mi njoj. Je li taj mentalitet najveća posljedica balkanizacije Hrvatske?

„Balkan“ ja definiram područjem do kuda su došli Turci u svojim osvajanjima. Ne zaboravite da su samo tri hrvatske županije potkraj 17. stoljeća bile relativno, vrlo relativno slobodne: zagrebačka, križevačka i varaždinska. Sve ostalo bilo je oteto, okupirano, Dubrovnik beznadno daleko. Integracija hrvatstva koja je dovela do stvaranja povijesno optimalne hrvatske države svojevrsno je povijesno čudo! Jamčim vam da su u Europi itekako svjesni toga. Čak, zahvaljujući tomu, u okviru Europe bolje ćemo i bezbolnije upravo mi preživjeti neke strahote koje se pripremaju upravo zapadnoeuropskoj civilizaciji.

Vjerojatno ste pročitali u novinama i na nekim portalima da je potpredsjednik Matice hrvatske, Mario Jareb, izjavio da su Srbi imali gusle, pili rakiju i jeli prasetinu kada smo mi imali književnost, što su neki proglasili šovinizmom. A isti ti šute na srpsko svojatanje hrvatske književnosti…

Gospodin Jareb poslužio se popularnim klišejom kao što je na primjer i „Hajduk živi vječno!“. Stari Grci su nakon bitke kod Termopila rekli da će svijet vječno proklinjati Perziju, a tko danas mari za rezultate te bitke. Cromwell je javno rekao da su Englezi i Španjolci „prirodni neprijatelji“, nešto kao dvije vrste, pa što? Danas njegov spomenik stoji pred Parlamentom u Londonu. Reagan je rekao da je Rusija „carstvo zla“ pa im je dao goleme kredite za financiranje perestrojke. Ja sam utemeljio školu crtanog filma u Vranju, a u Beogradu bio persona grata, bio sam gost u kući kod Bate Živojinovića, Đorđe Balašević me zvao jer se htio sa mnom upoznati… I daj Bože da se svi strahotni nesporazumi između nas i Srbije izglade, ali: za vrijeme trajanja moga realnog života Srbi su mi – to je skupni izraz za sve o čemu govorimo, ne mislim naravno, na Novaka Đokovića, Miodraga Petrovića Čkalju ili Branka Ćopića – napravili najviše zla. I neka im Bog oprosti. Kao što će i nama. Ali ja mandat za taj oprost nemam. To što je kolega Jareb rekao kamilica je prema onome što ja o tome mislim.

Mogu li kulturnjaci, povjesničari, političari i novinari koji iskrivljuju činjenice graditi demokraciju i pluralističko društvo?

Kad se plima povuče, po plažama ćete naći ostatke travurine, čikova, šprica, kondoma, vrećica… Ali plaža naše domovine polako se čisti. Ostali su u javnom prostoru još poneki vrlo hrabri orjunaši, politički konformisti i agresivni kolumnisti koje je kao janjičare Ninoslav Pavić hranio sirovim mesom. No zapljusnuti smo novom pojavom.

Kojom?

To je korporacijska globalizacija koja potkupljuje ljude, novinare, zdravstvene radnike i političare na novoj razini. Zadatak naše rodoljubive javnosti morao bi biti – ne da te procese spriječi, jer to je nemoguće – već da nas upozori kad će „javni dug“ koji gomilamo prijeći granicu nacionalnog dostojanstva i odvesti nas u novo ropstvo, kao što je to bila, na primjer, prodaja Dalmacije Veneciji 1409. godine.

Sjetite li se kada da ste 1988. zajedno s Lepom Brenom proglašen za najpopularnije TV-lice Jugoslavije?

Sjetim se, naravno. U emisijama Obojena svjetlost prvi put je jugoslavenska publika vidjela grupu Duran, Annie Lennox, imali smo ekskluzivno pravo na promociju polusatnog spota Davida Bowieja Blue Jean, crtane filmove… No kad je ta emisija postala vrlo gledana, nazvao me direktor televizije Veljko Knežević i rekao: „Sad ćemo popularnost te emisije upotrijebiti za novi obračun s Crkvom!“

Mnogi to neće povjerovati.

Govorim vam istinu. Pa sam u toj emisiji morao prikazati i grozan dokumentarac o Stepincu koji se već vrtio stotine puta. No prisustvovao sam i jednom „povijesnom“ događaju: kad je Obrad Kosovac iz tog filma izbacio potpuno izmišljenu scenu napravljenu primitivnim ondašnjim fotošopom i animacijom, kako Pavelić ljubi ruku nadbiskupu Stepincu. Pa na kraju ni Crkva nije bila sasvim nezadovoljna, jer je znala da su to posljednji očajnički pokušaji i da je blizu kraj trpljenju.

Zato je Veljko Knežević s mjesta direktora Hrvatske televizije otišao na mjesto prvog veleposlanika Srbije u Hrvatskoj?

Da, nastavio je raditi isti posao u Zagrebu, ali u drugom uredu. Meni je televizija brzo dosadila i potpuno sam ju napustio već prije. No neke stvari iz toga doba ne služe mi na čast.

Primjerice?

Recimo, što sam bio prijatelj s Miroslavom Lazanskim, za kojega sam već onda znao da je kosovac i ruski špijun.

Je li vam žao što se niste skrasili u politici? Naime, na prvim demokratskim izborima 1990. pobijedili ste izravnoga konkurenta Vladu Gotovca.

To je možda najbizarnija epizoda iz moje biografije. U moru hadezeovaca u mojoj okolini i obitelji, ja sam se, na poziv Račana, tada stavio na listu SDP-a.

Zašto?

Iskreno, bio sam djetinje ustrašen od građanskog rata u Hrvatskoj između „ustaša“ i „partizana“, bio sam svjedok očajničke borbe takozvanih „reformskih“ snaga unutar hrvatske Partije da izbjegnu rat tako da zamažu oči boljševicima u partiji, znajući da je to tek kap u moru ešalona koji slijede i čije se čizme već čuju.

Tko je sve bio u tom ešalonu?

Bili su orjunaši, zadrigli Jugoslaveni, izdajnici, četnici i oficiri JNA, koji su odlučili te odore nositi do smrti. Držao sam, moja je dužnost čuvati odstupnicu jer sam bio čovjek kojem je bivši režim „jeo iz ruke“, i mislio sam: nije u redu da sad glumim nekoga tko je naglo progledao. Znao sam da je Jugoslavija bila osuđena na smrt već u predvečerje Prvog zasjedanja AVNOJ-a, kad su se i partije podijelile na republike, ali znao sam i da je Tito bio plaćen da tu agoniju odgađa do pada Berlinskog zida. Razumio sam već tada sve poruke iz Krležinih Zastava.

Zato ste pobijedili Gotovca?

Da, pobijedio sam Vladu Gotovca, ali su mi se ispred moje kuće u Dalmaciji, da prostite, posrali, a došao mi je i posebni predstavnik Hrvata iz Sindelfingena – kamo sam odlazio držati vatrene govore – i uručio mi dar: sapun da se operem. U životu je važno raditi stvari u pravo vrijeme. To je vrlo bolno jer vas neke stvari promaše zauvijek. Na primjer to da više nikada neću igrati nogomet, a nikada, baš nikada u Hajduku. Ali moja „politička“ karijera je završila kad je Hrvatska donijela svoj ustav. Vratio sam se svojim karikaturama i svojim filmovima. Onomu što uostalom i najviše volim.

Koliko znam, ipak vas politika nije zaobišla?

Kad je Tuđman preuzeo vlast, žurio je u svemu jer je znao što nas čeka pa je brzo rješavao stvari. Neke i prebrzo. Tako, kad je na red došao Zagreb film, pozvao je k sebi Zlatka Boureka, a siroti i dobri Zlatko odmah je to ispričao meni. Pitao je Tuđmana zašto nije zvao mene koji sam već deset godina upleten u sve kad je crtani film u pitanju. Tuđman mu je rekao da me jako cijeni, ali da sam nepouzdan.

Ali ipak vam je vjerovao?

Posredovanjem Slavena Letice zamolio me potom da se uključim u tajnu operaciju stvaranja hrvatskog novca kad je Srbija upala u platni promet Jugoslavije i opljačkala ga. Kad su Ujedinjeni narodi slavili 50. godišnjicu, posredovanjem veleposlanika Ivana Šimonovića Tuđman me izravno zamolio da napravim crtani film koji će on odnijeti u New York kao dar toj organizaciji. Svi državnici nešto su donijeli i to je bila odlična ideja u vrijeme kad su hrvatskog predsjednika svi bojkotirali. Sljedeće godine doveo sam mu na Pantovčak ljude koji su inače o njemu po svijetu širili laži: Caroline Leaf, dobitnicu nagrade za životno djelo, jednu od najglasovitijih autorica crtanih filmova, i Michaela Ocelota, predsjednika ASIFA-e, međunarodne organizacije animiranoga filma. Ocelot se tresao kao šiba, a Tuđman ga je potapšao po ramenu i rekao: „Potpuno vas razumijem kako vam je. I ja sam predsjednik…“

Esdepeovci i javnost ništa vam nisu zamjerili. Ali ste ostali persona gratai nakon osamostaljenja.

Mislim da su siroti naši ljudi, uplašeni od sveprisutnih udbaša, bili sretni kad su prepoznali „svoje“ na nekim važnim mjestima. Ispričat ću vam i jedan tragikomičan slučaj. Godinama sam bio kućni prijatelj s Davidom Erlichom, autorom crtanih filmova i moćnim čovjekom unutar organizacije američkih animatora. Sjećam se njegove face kad smo se nakon devedesetih prvi put sreli: bio je zelen u licu, iz usta mu je curila slina. Promuklo mi je rekao: „Joško… Ne mogu vjerovati! Zar si i ti Hrvat?“

Zašto ste napustili ALU nakon što ste osnovali studij animacije?

Umjetnost je za mene bazično istraživanje u području međuljudske komunikacije. Ali rezultati svakog istraživanja moraju imati barem nakanu realizacije u svakodnevnom životu. Inače stvaramo kastu privilegiranih, potičemo eskapizam i smisao života kao običnu igru bez odgovornosti. I umjesto da naše akademije budu rasadnici kreativnosti koja će naposljetku povećavati naš BDP, tamo se igraju umjetnosti kakva se stvarala potkraj devetnaestog stoljeća. Nisam više htio sudjelovati u proizvodnji visokokvalificiranih socijalnih slučajeva.

Dugo godina bili ste važan čovjek Svjetskog festivala animacije, koji je na neko vrijeme izgubio na značenju.

Koje je bilo njegovo značenje? U tome što je snagom autoriteta kroz institucije selekcije i ocjene filmova, a sve to skupa uz potporu autoriteta Zagrebačke škole animacije, pokazivao kamo ide razvoj toga medija. Sve ostalo… dvorane, druženja, tulumi, popratni programi, može napraviti i bilo koji drugi festival. Da bi se to održalo, a svi su nam to htjeli oteti, valjalo se jako truditi, pa kad je trebalo – što sam ja učinio – i pred deset uglednika, usred Annecyja, pljunuti direktora tog festivala Jeana-Luca Xiberrasa. Današnji je Animafest odlično organiziran, ali je potpuno izgubio autoritet.

Ako se ugledaju na vas, možda se ubuduće hrvatska kultura i inteligencija neće ubiti od šutnje?

Ta je šutnja pižolet poslije ručka. No već se kroz prozore čuje daleka grmljavina i sirene kamiona koji blokiraju mostove i mjesta oko parlamenata. Nakon ovoga razgovora pročitajte, molim vas, ponovo Plameni vjetar Miroslava Krleže.

Razgovarao Andrija Tunjić

SOURCEMatica hrvatska