Raoul Barré napravio je animaciju industrijom, ali nikad nije dobio priznanje za to
Godine 1906. Stuart Blackton premijerno je prikazao svoj animirani film Humorous Phases of Funny Faces. Bio je to kratki film o karikaturistu koji na ploči crta šaljive slike koje odjednom oživljavaju zahvaljujući takozvanom frame-by-frame snimanju. Samo dvije godine kasnije Francuz Èmile Cohl osmislio je i realizirao vjerojatno prvi pravi crtani film u povijesti Fantasmagorie, a još tri godine kasnije Winsor McCay snimio je animirani film prema vlastitom stripu Mali Nemo. Upravo ova tri filma manje-više čine kamen temeljac cjelokupnog razvoja animiranog filma. Ali sva tri su stvorili genijalni čudaci koji su imali izrazito individualistički pogled na novorođenu umjetničku formu. Njihova je metoda zahtijevala dugo vrijeme izrade. Stoga je njihovo filmsko stvaralaštvo, usprkos činjenici da je rezultiralo remek-djelima koja je i danas uzbudljivo gledati, početkom prošlog stoljeća smatrano više-manje neisplativim i čudnim izdankom na brzorastućem filmskom stablu.
Kako bi se razvila masovna proizvodnja, bilo je potrebno pronaći neki način da se animirane slike proizvode puno brže i učinkovitije nego što su to ti veliki pioniri uspjeli. Frankofonski Kanađanin Raoul Barré bio je taj koji je uspio izumiti tehnički postupak koji će produkciju animacije pretvoriti iz dugotrajnog i mučnog robovanja za crtaćim stolom u atraktivnu industriju.
Barré je rođen u Montrealu 1874., ali je većinu svog aktivnog života proveo u Sjedinjenim Državama. Prvo je studirao umjetnost u Parizu krajem 19. stoljeća gdje se susreo s tadašnjom crtanom produkcijom koja je bila vrlo značajna i po obimu i po kvaliteti. Ubrzo je odustao od ambicija u postimpresionističkom uljanom slikarstvu i bacio se na posao karikaturiste. Nakon završetka studija Barré se vraća u Quebec u Kanadi gdje je neko vrijeme nastavio objavljivati karikature i stripove, ali već 1903. odlazi u New York gdje je bilo mnogo više poslova za karikaturista. Prvi posao bio je kod Edisona, gdje je započela skromna produkcija animacije temeljena na primitivnoj stop-trick tehnici. U međuvremenu je otkrio filmove Blacktona, Cohla i McCaya koji su na njega ostavili toliko snažan dojam da je odlučio pokrenuti vlastitu produkciju. Vjerojatno se to dogodilo tijekom studijskog posjeta američkom radnom mjestu Émilea Cohla, gdje je Barré saznao kako nastaje crtani film. Cohl je od 1913. živio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je napravio prvu animiranu seriju sa stalnim likovima – „Newlyweds“, prema popularnom novinskom stripu Georgea McManusa koji je svom mladom kolegi dopustio da vidi njegov studio. Godinu dana kasnije, Barré je u Bronxu, zajedno sa suradnikom Williamom C. Nolanom, osnovao prvi profesionalni studio za animirani film u povijesti. Kako bi uzdržavao sebe i svoje zaposlenike na animaciji, Barré je morao dalje razvijati Cohlovu tehnologiju. Prvo je osmislio sustav “perf & peg” – domišljatu i jednostavnu metodu kopiranja i registriranja crteža s pomoću metalnih štiftova na koje se slagao izbušeni papir te je time kopiranje crteža bilo savršeno precizno. Tada je izumljen “Slash system”, način izrezivanja papira s detaljima kako bi animatori mogli, na primjer, crtati samo udove figura, bez kopiranja cijelog tijela i pozadine svaki put kada su se figure pomicale. Sada su animatori dobili priliku stvoriti elastičniji pokret i primijeniti čisto kinematografske tehnike kao što je vožnja kamere.
Kao rezultat tih izuma nastala je profesionalna podjela studijskog rada, a proizvodnja animiranog filma na tekućoj traci postala je izvediva. Na taj je način započeo preokret proizvodnog procesa u crtanom filmu koji je već 1910-ih počeo poprimati industrijski karakter. Čak i u naše moderno doba, kada je digitalizacija iz temelja promijenila proizvodnju animiranih slika, “perf & peg” ostaje jedna od rijetkih metoda tradicionalne animacije koja se još uvijek koristi. Barréov izum napravio je revoluciju u animaciji i omogućio nastanak Disneya, braće Fleischer, Averyja i drugih koji su američku animaciju učinili jednim od najznačajnijih kulturnih fenomena 20. stoljeća.
Prvi pravi animacijski posao Raoula Barréa bio je „Mutt & Jeff“, poznati novinski strip koji je kreirao Bud Fisher, adaptiran u crtani film. Međutim, Barré nikad nije bio zadovoljan poslom. Tome je doprinosila i činjenica da je bio iskorištavan do kraja i također prevaren za novac i slavu. Animirana serija je doživjela veliki uspjeh i Fisher je zaradio veliki novac, dok se vrijedni Barré morao zadovoljiti s mizernom plaćom. Osim toga, Fisher se u medijima pojavljivao kao “redatelj” čak i kad je bio na turneji po Europi, a „svoje“ filmove nije ni gledao.
Barréovo životno djelo, „The Animated Grouch Chaser“, koje je napravio prema vlastitom scenariju, pojavilo se 1915. godine. Bila je to uspješna simbioza crtanog filma i glumljene akcijske nijeme komedije koja može zabaviti i današnje gledatelje. Svi su filmovi temeljeni na istoj ideji; na početku vidimo nešto slično običnoj igrano-filmskoj komediji smještenoj među bogate i mlade ljude kojima je dosadno. Zatim jedan od glumaca počne čitati strip, i odjednom vidimo ono što ona ili on čita u obliku pokretnih animiranih slika. Nažalost, serija nije dobro prošla kod tadašnje publike.
Barréov studio definitivno je propao kada je veliki novinski magnat William Randolph Hearst pustio da novac govori i otkupio sve Barréove suradnike. Barréovi zaposlenici jednostavno su prestali dolaziti na posao i umjesto toga nastavili raditi u Hearstovom novoformiranom studiju. Sam i bankrotiran, Barré je na kraju i sam bio prisiljen započeti s radom na Hearstu gdje je napravio „Phables“, animiranu seriju iz svakodnevnog života temeljenu na novinskim stripovima Toma E. Powersa, ali nikada nije uživao u tom poslu.
Razočaran i frustriran, Barré je već 1918. donio odluku da napusti svijet animacije. Privremeno je promijenio odluku između 1925. i 1927. kada je animirao mačka „Felixa“, ali se potom vratio u Montreal. Vrativši se kući, pokušao je ostvariti svoju staru ideju o stvaranju nove figure – humaniziranog mikroba po imenu „Microbus“, inspiriran još jednim Cohlovim filmom „Joyeux Microbes“ (1909), ali uspio je dovršiti samo nekoliko scena. Što se dalje dogodilo je misterij. U stručnoj literaturi može se pronaći više oprečnih detalja o Barréovoj smrti. Prema jednom od njih umro je u Montrealu 1930., dok drugi izvori govore da je karijeru završio u Francuskoj 1932. No postoje i izvori koji tvrde da je živio dug i anoniman život sve do 1969. kada je umro u Los Angelesu.
