Više puta smo pisali o tome kako je Zagreb pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bio jedna od europskih metropola stripa, kako o tome rječito svjedoče brojna iznimno kvalitetna ostvarenja koja su tada nastajala, iz ruku strip-umjetnika kao što su Andrija Maurović, Walter Neugebauer, Ico Voljevica, Julio Radilović, Žarko Beker, Vladimir Delač, Oto Reisinger, Borivoj Dovniković i drugih.
U konačnici, zagrebačka strip-scena je bila ekstenzivna i raznolika, a sam strip je predstavljao jedan od nezaobilaznih novinskih „podlistaka“.
Iz brojnih pismenih i usmeno dobivenih sjećanja suvremenika, jasno proizlazi da su domaći stripovi posebno bili popularni među čitateljima listova i revija u kojima su objavljivani.
S druge strane pak, bez obzira na kakvoću samih djela i na spoznaju kako je publika bila svjesna da iza čitavog niza stripova koje s zanimanjem prate (uostalom mnogi od strip-junaka su bili „domaći“ likovi, nastaju „tu“, u njihovom „susjedstvu“) kao kreativci stoje domaći scenaristi i crtači, o stripu se tih 50-ih i 60-ih godina zapravo jako malo pisalo.
U jednoj rečenici – strip je slabo bio prisutan u javnosti i kulturnom životu! Recimo, osim jedne – u predvorju zagrebačke Pošte u Jurišićevoj ulici – izložbi stripa nije bilo; nije bilo knjiga stripova, itd, itd.
Upravo tu činjenicu je odmah u prvom nastavku svog feljtona „Strip u Hrvatskoj“ koji je 1970. godine počeo izlaziti na stranicama časopisa „15 dana“ apostrofirao Zlatko Posavac (1931. – 2019.).
Ovaj feljton (sveukupno pet nastavaka, drugi nastavak je čak bio popraćen i naslovnicom časopisa, s motivima iz dva Maurovićeva stripa – „Onaj koji je zadavio smrt“ i „Crni jahač“, oba iz „Mickey Stripa“) je s današnjeg stajališta – kapitalnog i inicijalnog značenja.
Zlatko Posavac je svoje motive za pisanje feljtona ovako objasnio: „Stalo nam je da barem ukratko, informativno prikažemo pojavu stripa u Hrvatskoj, koji je, po mišljenju autora ovog teksta, ukoliko je bio izvoran – izvoran sadržajno i formalno, pa iako nastajući prema i pod stranim utjecajem ipak po karakteru vlastitog verbalnog (scenarijskog) i slikovnog stila samosvojan, a u svojoj vrsti i naročito u svoje klasično doba, (Maurović, Neugebauer), katkad vrlo visokog ranga.“
Čitatelje je Posavac upoznao kako je (nedavno) u Beču od 3. srpnja do 1. kolovoza (1970. godine) u „Muzeju 20. stoljeća“, održana izložba pod naslovom „Comic Strip, Geschichte Struktur, Wirkung und Verbreitung der Bildergeschichte“ („Strip: povijest, struktura, djelovanje i rasprostranjenost pripovijesti u slikama“), koju je priredila berlinska Akademija umjetnosti.
S obzirom da Zagreb nije daleko od Beča, Posavac se ponadao kako bi „možda smjeli očekivati da će uskoro ovaj val interesa dospjeti i do nas, tim više što je „u Sloveniji već započela praktična znanstvena obradba stripa u nacionalnim okvirima“. Predmijevamo da je pritom mislio na tekst France Zupana „Masovna kultura – strip“ objavljen u ljubljanskom časopisu „Problemi“ 1969. godine.
Zlatko Posavac istaknuo je kako je dotad „u Hrvatskoj na polju stripa bilo učinjeno tek nekoliko teorijskih preliminarija (članci Vere Horvat-Pintarić prije nekoliko godina u „Telegramu“; ali bez osvrta na domaći strip); kako je o ženskim likovima u suvremenom stripu pisao Želimir Koščević u „Omladinskom tjedniku“ (naslov teksta „A što nam rade dame?“); da je u svojoj knjizi eseja „Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog“ Branimir Donat posvetio tzv. stripu za odrasle dva članka; no da niti Koščević, niti Donat ne dotiču ni jednom riječju domaću strip-produkciju.“
Ipak, kao izuzetke Posavac navodi novinarski prikaz pod naslovom Majstori domaćeg stripa (Rudija Aljinovića, objavljen u „Plavom vjesniku“, u broju 461, 1963. godina), neke emisije RTV Zagreb (usmena informacija), te najavu u „Strip – Stripu“, u broju 13 svoje sedme serije, isto iz 1963., kako će „Na želju naših čitalaca od idućeg broja početi donositi prikaze o našim crtačima stripova“.
Ok, danas kada bi se radila bibliografija tekstova o stripu iz godina i desetljeća koja su prethodila 1970. dodali bismo još ponešto napisa iz „Plavog vjesnika“ (recimo kraće intervjue s Neugebauerom, Maurovićem, Radilovićem; rubriku „Šampioni stripa“, strip-natječaje za domaći strip…), „Telegrama“ (jedan od autora bio je i Branko Belan), iz omladinskog tiska, „Vjesnika“, „Večernjeg lista“, pa i „15 dana“ (Fedor Kritovac); ali svakako i najvažniji tekst „Zagrebački Alexi Raymondi“ – objavljen u prosincu 1961. u visokotiražnom i uglednom tjedniku „Globus“, kojeg je napisao Pero Zlatar.
Tu su riječju i fotografijama predstavljeni Žarko Beker, Walter Neugebauer, Maurović, Vladimir Delač, Julio Radilović, ali i Miki Muster. Tekst je najavljen na naslovnoj stranici „Globusa“ zajedno s fotografijom Ive Andrića, koji je netom u Stocholmu dobio Nobelovu nagradu za književnost – za roman „Na Drini ćuprija“.
Deset godina nakon teksta u „Globusu“ teme domaćeg stripa se prihvatio još jedan visokotiražni zagrebački list – „Start“, koji se je te 1971. godine tiskao u prosječnoj nakladi od 250 tisuća primjeraka (podaci samog uredništva).
Tekst – reportaža je objavljena na pune tri stranice u 58. broju „Starta“, s nadnevkom 7. travnja. Glodur (glavni i odgovornik urednik) lista bio je Andrinko Krile, njegov zamjenik je bio Boris Janković, dok je Zdravko Tunuković bio tehnički urednik.
Naslov teksta „Stripovi: čudesa u crtežima“, s “podnaslovom”: “Na pobjedonosnom pohodu stripa po svijetu tvorci Miki Mausa, Popaja, Ripa Kirbija i Fantoma ostaju ipak u dubokoj pozadini.”
U opisnom nadnaslovu, koji je tada bio “standard”, stajalo je:
“Ljudi konzumiraju crtane storije o supermenima, pustolovima, ljepoticama i životinjama jednako masovno kao cigarete, crnu kavu, gumu za žvakanje, čaj i alkohol.”
Tekst je napisao Josip Grbelja (1935. – 2005.), vrhunski novinar i reporter, koji će kasnije najveći dio svoje karijere provesti u “Večernjem listu”, a nakon 1990. će se kao “znanstvenik” (magistrirao je i doktorirao iz područja humanističkih znanosti) baviti cenzurom u novinarstvu u socijalizmu, ali i sudbinama novinara koji su bili aktivni u vrijeme rata u listovima koji su izlazili u NDH-a, o čemu je napisao nekoliko knjiga i na fakultetu obranio doktorat.
Tekst u “Startu” je utoliko važan što iz njega možemo rekonstruirati što su naši crtači i scenaristi radili najranijih 70-ih godina, s puno novih i tada prvi (i jedini) put javno objavljenih informacija.
Recimo, da je Žarko Beker počeo raditi na stripu o seljačkoj buni i Matiji Gupcu, kako Radilović obilazi muzeje da mu stripovi budu što autentičniji, da Miro Sinovčić crta stripove za jednu njemačku agenciju, da Maurović ustaje u 3.30 h ujutro i da se isključivo hrani biljnom hranom, o porno-stripu kojeg je svojedobno crtao Walter Neugebauer…
Sam tekst je opremljen s tri fotografije, kao i sa crtežima iz pet stripova.
Što se tiče fotografija, autor svih njih je Alojz Boršić, na njima su snimljeni – za radnim stolom Žarko Beker (s potpisom “autor najboljeg crtanog poslijeratnog stripa u našoj zemlji”), Andrija Maurović s hrpom originalnih tabli svojih stripova (s potpisom “prvi Jugoslaven koji se latio stripa”), te zajednička fotografija Nedjeljka Dragića i Borivoja Dovnikovića (s potpisom “autori anti-stripa i crtanih filmova”).
Od stripova, kao ilustracije su poslužili “Štefekove pustolovine” Ota Reisingera, “Zaviša” Žarka Bekera, “Povratak Starog Mačka” Andrije Maurovića, “Nenad i Nena” Dinka Žibrata (s napomenom da je izlazio u “Areni”), te Sinovčićev crtež iz stripa što ga je tada radio za njemačku agenciju “Kiston Pres”.
Zbog povijesne važnosti, ali i izgledne činjenice da je u proteklih pola stoljeća ostao pokriven “prašinom” (nikad ga nitko nije spomenuo, niti citirao), tekst JOSIPA GRBELJE iz “STARTA” prenosimo u cijelosti u integralnom obliku.
STRIPOVI: ČUDESA U CRTEŽIMA
U sobi mu je kao u starinskom hramu i supermodernoj vili. Okružen regalima knjiga, snopovima slikarskih četkica i pera, rasterima i crtežima, doimao se kao čovjek u ekstazi, naponu stvaralaštva. Telegrami s primamljivim ponudama iz inozemstva manje su ga zanimali, bar u ovom trenutku, od ženine crne kave. Ispijao je šalicu za šalicom, dovršavao potez na monumentalnom liku Matije Gupca. Zagrebački ilustrator i strip-crtač ŽARKO BEKER namjerava o seljačkoj buni napraviti crtani super-spektakl. Kad serija budu gotova, mnogi neće moći zaspati u očekivanju slijedećeg nastavka…
Osma umjetnost je osvojila svijet. Svakog dana i tjedna, u novinama i specijaliziranim časopisima, strip-crtači produciraju milijune crteža o senzacionalnim pustolovinama svojih junaka. Nema novinskog kioska iz koga ne jurišaju na maštu ljudi kozmonaut Flash Gordon, čarobnjak Mandrak, zakrinkani osvetnik Fantom, prašumski jahač Tim Tejlor, detektivi X-9 i Rip Kirbi, kralj zvjeradi Tarzan, slobodoumni Miki Maus, legandarni Popaj, Asteriks, Čarli Braun i Snupi.
Jedna trećina pismenog čovječanstva čita stripove.
U dubokoj pozadini, bez portreta i biografija, na pobjedonosnom putu osme umjetnosti po svijetu, ostaju njeni stvaraoci, autori grandiozne tvornice koja vlasnicima donosi milijarde dinara dobiti. O onima koji iz serije u seriju vode ljepotice otkrivenih grudi, izbezumljene ubojice, detektive, jednooke gusare, nesretno zaljubljene princeze, supermene, nacionalne junake, osvajače Divljeg zapada i svemira i prave simfonije o životinjskom carstvu – najmanje se zna.
Zbog toga smo strip-crtače iz Zagreba, koji su pioniri stripa u našoj zemlji, potražili na njihovim radnim mjestima i u stanovima. Nevjerovatno su skromni, radišni i gostoljubivi, pravi “lafovi”.
TVORNICA STARA 10.000 GODINA
Ljudi konzumiraju crtane storije jednako masovno kao i cigarete, crnu kavu, gume za žvakanje,čaj i alcohol. Ali malo je onih koji znaju da je prvi strip nastao prije deset tišuća godina u jednoj pećini u pustinjskom masivu Tasili prema Libiji.
Anonimni crtač prikazao je hepiend ljubavi. Na prvoj slici nacrtao je djevojku koja sjedi pred kolibom, na drugoj dolazak mladića, na trećoj ašikovanje, na četvrtoj njegovu i njezinu rodbinu koja ugovara svadbu, na petoj vjenčanje, a na šestoj kravu koju je djevojka donijela u miraz.
Dvije tisuće godina prije naše ere anonimni crtač iz starog Egipta prikazao je u trideset faza borbu dvojice rvača. Oko Trajanova stupa obmotan je friz crteža o pobjedama imperatora. Kad bi se te slike mogle poredati bile bi duge, sto trideset pet metara. U staroj Grčkoj, na vazama, nalaze se tri-četiri crteža o scenama s Olimpa, mitološkim sadržajima ili igrama. U Kini i na grobnicama naroda Maja strip je također zastupljen. Zidni sag iz Bajoa u Normandiji (12. stoljeće), koji prikazuje osvajanje Engleske od strane Viljema Osvajača, dug je osam metara. U srednjem vijeku crtači su izrađivali biblije slikama za nepismene plemiće. Iz tog vremena potječe i najrašireniji strip u svijetu: Isusov križni put u dvanaest slika, koji se nalazi po zidovima kršćanskih crkava.
Njemački slikar i grafičar Vilhelm Buš direktni je preteča modernog stripa. On je 1858. godine nacrtao i napisao priču o Maksu i Moricu, dvojici nestašnih dječaka, nevaljanaca. Prvi stalni lik u stripu pojavio se 1897. u „Njujork Worldu“. Vlasnik i izdavač lista Pulicer angažirao je crtača Ričarda Outkota da iz tjedna u tjedan vodi pustolovine Žutog dječaka. Uspjeh je bio fenomenalan, a tiraž nezapamćen. Konkurent Herst, iz protivničkog tabora, nije mirovao. Velikom sumom novca kupio je Outkota, pa otuda i naziv „žuta štampa“. Herst je u Njemačkoj također kupio knjigu „Maks i Moric“ od Vilhelma Buša i sugerirao crtaču Rudolfu Dirksu da od toga napravi nov strip. Tako su nastali Bim i Bum, koji neprekidno izlaze do danas. U povijesti stripa oni su se najduže zadržali. Ujedno su označili revoluciju u „tvornicama snova“ i osvajački pohod „priča u trakama“.
KENEDI KAŽNJEN ZBOG FLAŠA GORDONA
Avanturistički strip s Flašom Gordonom, Tarzanom, princom Valijantom, čarobnjakom
Mandrakom, Fantomom i Tim Tejlorom – kaže novinar Rudi Aljinović koji o stripu ima sve u malom prstu – zaokupio je i najuglednije, najutjecajnije ljude svijeta. Veliki čitači stripa bill su Bernard Šo, Arturo Toskanini, Albert Ajnštajn i Robert Kenedi.
Kenedi je u školi bio kažnjen zbog čitanja stripa o Flašu Gordonu. Tvorac toga hrabrog kozmonauta Aleks Rejmond poginuo je 1956. u saobraćajnoj nesreći, ostavivši iza sebe “Džimija iz džungle”, “Detektiva x-9” i “Rip Kirbija”. Danas Kirbya crta Džon Prentis. Smioni detektiv s naočarima osim u VUS-u pojavljuje se još – u tisuću svjetskih listova.
Već trideset i šest godina, iz tjedna u tjedan, Li Fok vodi avanture zakrinkanog Fantoma. I čarobnjaka Mandraka. Uderzo i Gošini preko noći su osvojili pismeno čovječanstvo stripom “Asteriks”. Pokojni De Gol nije propustio nijedan nastavak. U Kristal Sitiju, u Sjedinjenim Američkim Državama, podignut je spomenik Popaju, a Miki Maus je proglašen počasnim građaninom SAD i uvršten kao poseban pojam u glasovitu britansku enciklopediju, uz imena čuvenih naučenjaka, političara svjetskih događaja. U vrijeme dok je Popaj bio popularan (1934. godine) zvijezde su bile i Greta Garbo i Daglas Farbenks. Danas je ostao samo – Popaj.
Desetine filmova i televizijskih serija snimljeno je prema stripovima: dodaje Rudolf Aljinović – a jedan strip prerađen je u mjuzikl. Mnoge uzrečice iz stripova narod je prihvatio kao i svoje, dok američki kongresmeni u Senatu često citiraju izjave iz stripova „Pogo“ i „Lil Abner“. NASA je dala ime kozmonautskom brodu po junacima Čarliju Braunu i Snupiju…
Jednom zgodom Ajnzehauer je obilazio ratište u Evropi. Američki vojnici, koji su danima bili bez štampe i pisama od kuće, pitali su predsjednika: „Kako Džejn?“ A Džejn je bila seksi-junakinja iz stripa!
MOLIM VAS, ISPRIČAJTE MI SLIJEDEĆI NASTAVAK
Kad se u britanskom Donjem domu spremala debata o šund literaturi i posebna komisija stavila parlamentarcima na uvid komplet stripova o silovanju i ubojstvima, komplet je nestao neposredno prije debate. Uzeo ga je pasionirani ljubitelj stripa.
Kada rano ujutro stanovnici Pantovčaka u Zagrebu izlaze iz svojih kuća i žure na na posao, postariji čovjek već se vraća sa svoje rane šetnje na koju je krenuo u četiri sata. Spuštajući se sa sljemenskih padina, prolazi brzim korakom, a ljudi ga pozdravljaju: – Dobro jutro, Andrija!
ANDRIJA MAUROVIĆ, prvi čovjek u našoj zemlji koji se latio stripova, portretist, ilustrator, karikaturist, član putujuće glumačke družine, slikar koji je zarađivao kao bankar i neizmjerno mnogo pio, palio cigaretu za cigaretom, uživao u ženama, provodio noći u boemskim društvima i, paralelno, pijući lonce crne kave, užurbano crtao po četiri stripa u nastavcima i desetine ilustracija, već devetnaest godina provodi nov, uzoran život.
Odrekao se alkohola, kave i cigareta, a hrani se isključivo biljnom hranom. Ustaje u tri i pol sata izjutra, izvodi gimnastiku i pješači po petnaest kilometara dnevno. Zimi se umiva snijegom, a ljeti tri mjeseca provodi u nudističkom kampu. Nikad u sedamdeset godina nije nosio kravatu. Stvorio je više od sto pedeset kompletnih stripova. “Trojice u mraku” sjećaju se gotovo svi četrdesetogodišnjaci. Nestrpljivi čitaoci bili su u redovima pred prodajnim mjestima očekujući broj s novim nastavkom. Usred noći dežurnog urednika „Novosti“ znao bi trgnuti telefon: „Halo, gospodine – javljao se nepoznati čitalac – ne mogu zaspati dok ne saznam sutrašnji nastavak. Budite dobri, ispričajte mi ga!“ – Radeći iz dana u dan „Trojicu u mraku“ – kaže Maurović – toliko sam zavolio Dana, divnog junaka, dijete prirode, da sam plakao kad sam morao nacrtati njegovu smrt.
Onog trenutka kad se mislilo da će umrijeti Nojgebauerov i Maurovićev „Meksikanac“, pojavio se JULIO RADILOVIĆ – JULES, najistaknutiji poslijeratni crtač stripova u našoj zemlji, autor strip biografija o Ruđeru Boškoviću i Nikoli Tesli, veselih avantura izviđača, doživljaja naših iseljenika na američkom zapadu, putopisnih doživljaja istraživača Tibora Sekelja, akcija partizana-diverzanata, crteža o suvremenoj Africi, autor najdužeg domaćeg stripa „Kroz minula stoljeća“, na koji je utrošio tri godine rada, i strip-parodije o Šerloku Holmesu, proslavljenom londonskom detektivu.
Radilović obilazi muzeje i galerije, skicira stare prolaze i građevine, skuplja rukotvorine, oruđe i oružje, lukove i tropske šljemove, a u ponekim stripovima uzima i svoj lik i posuđuje ga glavnom junaku.
-U stripu o kapetanu Lešiju lik glavnog junaka crtao sam prema izgledu glumca Ace Gavrića – kaže Radilović. – Privikao sam se na Gavrićevu figure kao na nekoga iz vlastite obitelji. Kad sam glumca posve slučajno sreo na ulici, zaustavio sam se da ga pozdravim, ali tada sam se sjetio da se nas dvojica osobno uopće ne poznajemo.
OD PORNO-STRIPA DO REMEK-DJELA
Braća VALTER i NORBERT NEUGEBAUER, nerazdruživi autorski tandem, poput Iljfa i Petrova; stvorili su nezaboravne likove Džeka Džeksona i Bimba Bambusa, Patuljka Noska i Malog Muka; ali i prvi porno-strip „Snjeguljicu i sedam patuljaka“. U 1938. godini u Zagrebu je to bilo skandalozno, ali im sudac nije ništa učinio zbog maloljetnosti. Na tom stripu mnogi su zaradili milijune: ilegalno ga preštampavajući. Valter je u sedamnaestoj godini bio urednik časopisa u bojama i u isto vrijeme je crtao osam stripova. Već godinama braća su u Zapadnoj Njemačkoj.
ŽARKO BEKER je u petnaestoj godini ponudio uredniku „Pionira“ prvi svoj strip. Urednik nije vjerovao da dječak može tako crtati i strip je stavio u ladicu. Od tog dječaka postao je autor najbolje crtanoga poslijeratnog stripa u našoj zenlji (“Zaviša”), ilustrator zadnje stranice “Arene” (oko sto četrdeset brojeva) i autor prvog foto-robota u Jugoslaviji, na temelju kojeg je raspisana tjeralica za nepoznatim kradljivcem pet milijuna dinara iz Oktogana. Potjernica je još na snazi.
U defileu od sedamdesetak domaćih strip-crtača, teško je istaći sve, ali značajnija mjesta pripadaju Ferdi Bisu, Albertu Kinertu, Borivoju Dovnikoviću, Vladi Delaču, Otu Rajzingeru, Ici Voljevici, Nedeljku Dragiću, Anti Zaninoviću, Nikoli Maranguniću, Dinku Žibratu, Miru Sinovčiću.
U Beogradu su čuveni strip-crtači Milorad Dobrić, Ješa Milanović, Solovjev i Lobačev, ali je i režiser Žika Mitrović, kao petnaestogodišnjak, bio izdavač stripovanog lista „Paja Patak“.
Uz strip su vezana imena Dušana Vukotića, Aleksandra Marksa, Slavka Janevskog, Danka Oblaka, režisera Nikše Fulgozija, radio-urednika Zvonimira Furtingera; Slovenca Mikija Mustera, Martina Fuisa (Fra-Ma-Fu) i drugih. Zbog njih je mnogima od nas učiteljica ili razrednica istegnula uši ili dala “kolac” dok smo pod klupom čitali avanture o njihovim junacima. Mnogih više nema na strip sceni, ne daju i ne obećavaju raznolike užitke, vratolomije i uzbudljive nastavke, ali ostali su umjetnici, virtuoznih crteža, bez premca u svijetu. Ako su umrli geniji mašte, crtani junaci nisu, nego iznova polaze na pobjedonosni pohod svijetom.
