Ako bismo kao relevatnu referencu uzeli izložbu „Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj“, koja je od 13. prosinca 2020. do 14. ožujka 2021. godine organizirana u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i koju je pretposljednjeg dana trajanja posjetio Andrej Plenković, predsjednik Vlade (u društvu s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek; tada smo iz premijerovih usta mogli čuti kako je u mladim danima čitao stripove i kako je strastveno popunjavao svoju kolekciju „Alan Forda“); odnosno ako bismo se vodili onim autorima koji su na izložbi bili zastupljeni, u smislu ono „najbolje i najvažnije“ što je nastalo u skoro stoljetnoj kontinuiranoj produkciji nacionalne devete umjetnosti, Pero Kvesić bi imao status drugorazrednog stripaša, kao jedan od desetina, zapravo stotina autora koji su onako usput radili i – stripove!
Najkraće, na izložbi „Nastavit će se… Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj“ (koja je u javnosti reklamirana kao „najveća“ na ovim prostorima, makar je iskreno rečeno bilo i većih izložbi stripaod nje) – čiju su koncepciju osmislile Jasna Jakšić, Ivana Kancir i Irena Jukić Pranjić, prve dvije navedene dame su potpisane i kao kustosice – Kvesićevo stvaralaštvo na području stripu nije niti na simboličan način zabilježen, što je, naravno, legitiman izbor svih onih koji su bili uključeni u pripremu i organizaciju izložbe, kao i samog Muzeja suvremene umjetnosti (ravnateljica je tada bila gdja Snježana Pintarić).
Međutim, stručni žiri udruge „Art 9“ u sastavu Raul Švarc, Tihomir Mraović, Nedeljko Dragić, Želimir Kosović i moja malenkost (Veljko Krulčić), kada smo zadnjeg dana u mjesecu studenom odlučivali tko će u 2022. biti dobitnik nagrade „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa, imali smo suprotan stav – za laureata smo izabrali upravo Peru Kvesića.
Ok, ne samo zbog njegovog crtačkog i scenarističkog rada na stripu, nego smo se podjednako vodili i njegovim doprinosom kao urednika listova u kojima je objavljivao stripove, te naposlijetku kao pisca brojnih tekstova o stripu. No, to opet ne mijenja bit stvari.
U obrazloženju smo istakli:
Iako je u domaćoj strip-zajednici (pa i na širim geografskim prostorima), Pero Kvesić ponajviše poznat kao prvi urednik omladinskog lista „Polet“ koji je od svog prvog broja (1976.) otvorio stranice za suradnju mladim i dotad više-manje neafirmiranim autorima (Ilić, Emir Mešić, Kunc, Radovan Devlić…), od kojih će godinu kasnije nastati znamenita grupa „Novi Kvadrat“, te kao urednik časopisa „Pitanja“ (između 1979. I 1981. godine), koji će jedan broj (iz 1979) u cjelosti posvetiti „novokvadratovcima“ – što je bio prvi slučaj u ovdašnjoj časopisnoj produkciji; njegovo djelovanje na području stripa traje punih pola stoljeća.
Naime, svoje prve stripove i prve tekstove o stripu, Kvesić je počeo objavljivati još krajem 60-ih godina kao student zagrebačkog Filozofskog fakulteta na stranicama omladinske štampe.
O njegovom radu na stripu pisali su likovni kritičari poput Darka Glavanai Branke Hlevnjak.
Kvesićev rad na stripu mogli su vidjeti posjetitelji velike retrospektivne izložbe „Strip u Hrvatskoj 1866. – 1986.“ koja je održana u Muzejskom prostoru u Zagrebu; ali i izložbe „14. Međunarodna izložba crteža – strip crtež“ u Rijeci 1998/99. godine.
Stvaranjem autorskih stripova (koji su se tada smatrani za underground ostvarenja) Pero Kvesić se bavio nekoliko godina, ali o stripu je pisao sve donedavno.
Tekstove o stripu je, među ostalim, objavljivao u „Studentskom listu“, „Oku“, „15 dana“, „Poletu“, „Startu“, „Pitanjima“, „Studiju“, „RS Magazinu“, „Patku“, „Boomu“…
Napisao je predgovor za knjigu stripa Nedeljka Dragića „Vinko – stara garda“ koju je objavio nakladnik „Razlog“ iz Zagreba (urednica Mira Šuvar). Za knjigu „Album i drugi stripovi“ Krešimira Zimonića (u izdanju „Vedisa“, urednik Veljko Krulčić) napisao je pogovor.
U svojoj karijeri Kvesić je uređivao više strip izdanja (u sklopu VPA, Boom…), a sredinom 90-ih nekoliko je godina bio urednik svih Egmontovih izdanja za Hrvatsku. O stripu je govorio na više strip-tribina, ali je i promovirao pojedine strip projekte.
Paralelno uz stripove, Pero Kvesić je crtao ilustracije, kojima su bili praćeni pojedini novinski tekstovi u omladinskim listovima.
Zanimljivo je spomenuti da Kvesić svoju karijeru stripaša započinje upravo u razdoblju kada je klasični hrvatski strip koji se njegovao u „Plavom vjesniku“ de facto nestao, jer su autori (uz časne izuzetke Radilovića i Bednjanca) prestali da se njime bave ili su nažalost preminuli.
Sam Pero Kvesić je o počecima svog rada na stripu napisao:
„… Moji prvi stripovi nastali su iz šaranja po rubovima školskih teka za dosadnih školskih sati. Nenad Prelog, urednik kulture u „Omladinskom tjedniku“ se dočepao tri takva lista na kojima sam, koristeći se strip jezikom ismijavao senzacionalizam i plitkost kojima su nas zasipale „velike“ novine i objavio ih! I slijedeći moji stripovi su nastali spontano, čak bez primisli da bi mogli biti objavljeni: prvo objavljivanje svi smo prihvatili kao „štos“ koji nema više smisla ponavljati; tek kada su izvedeni skužili smo da bi ipak mogli naći mjesta u novini. Bili su to sami grafički prikazi pojedinih ideja i stavova.
Tek kasnije smo se počeli odnositi prema njima kao prema stripovima, a u međuvremenu su nove „izrađevine“ sve više i postajale stripovi. U osvješćivanju vlastite djelatnosti pripomogli su i strani stripovi, prvenstveno ono malo nama dostupnih primjeraka underground izdanja, u kojima se već njegovalo nešto slično onome što smo mi radili.
Kad kažem „mi“ mislim na širok krug urednika i suradnika jer su tadašnji stripovi, iako ih je u početku radio samo jedan čovjek – ja, bili izraz kolektivnog duha i zajedničkih stremljenja. Međutim, još ih nismo smatrali značajnim oblikom naše djelatnosti. To između ostalog pokazuje i običaj da se precrtavaju čitavi kvadrati stranih stripova, što je znak odsustva „autorske taštine“.
Strip je izborio poštovanje tek pošto se uvidjelo da se njime mogu izraziti poruke neizrazive za novine uobičajnim izražajnim sredstvima: rječju, fotografijom, likovnom ilustracijom. U stripovima su bile ličnosti i teme iz „ozbiljnih“ uvodnika i ostalih članaka, bili su u drugom izrazu ogledalo svega što se pojavljivalo u listu ili se nije pojavljivalo, a mi smo smatrali da bi trebalo…“
U likovnom izrazu stripovi Pere Kvesića su bili avangardni, različiti od većine onoga što se dotad objavljivalo u našoj štampi. U određenoj mjeri oslanjali su se na pristup kojeg je njegovali tvorci „underground“ stripova. I bili su maksimalno integrirani u listove koji su ih objavljivali, te su – u svojoj dramaturgiji, u svojim scenarijima – „gurali“ stavove koji su bili primjereni omladinskoj, buntovnički orijentiranoj štampi toga vremena.
Estetičar i povjesničar umjetnosti Darko Glavan je za stripove Pere Kvesića istaknuo kako ujedinjuje dvije bitne odrednice duha vremena, posebice „nakanu Kvesića kao protagonista konceptualne umjetnosti da svoja ostvarenja ogole do gole kože“.
I nastavlja: „Kvesićevi stripovi o pravim crvenim krvnim zrncima (svaka sličnost s tada vladajućom ideologijom namjerna je i lako prepoznatljiva) minimaliziraju crtež do razine ideograma i predstavljaju istinski trijumf nadahnuća nad tehničkim umijećem.“
Što se tiče same nagrade „Andrija Maurović“, koja je povod ovom tekstu, podsjetimo se kako se ona od 2009. godine u kontinuitetu dodjeljuje istaknutim pojedincima za njihov izniman i trajan doprinos u razvoju i unapređivanju hrvatskog stripa, pojedincima kojima je stvaralačka karijera na određen način zaokružena i koja kao takva ostaje trajno kulturno dobro.
Prije Kvesića, prethodni dobitnici nagrade bili su: Mladen Bjažić, Jules Radilović, Borivoj Dovniković, Žarko Beker, Nedeljko Dragić, Oto Reisinger, Rudi Aljinović, Željko Lordanić, Ninoslav Kunc, Vjekoslav Đaniš, Krešimir Zimonić, Mirko Ilić i Joško Marušić; dok su specijalna priznanja „Andrija Maurović“ dobili Fadil Hadžić, Ivica Bednjanec (posmrtno), Vladimir Pavlinić (urednik „Malog koncila“)i Zvonimir Pliskovac (riječki stripaš, autor „Bubice“ i „Kockice“).
Za one možda malo manje upoznate, spomenimo da je Pero Kvesić (r. 1950. u Zagrebu) jedna od medijski najprisutnijih i najsvestranijih osobnosti u hrvatskoj kulturi unazad pola stoljeća i ponešto kusur godina. U javnosti je najpoznatiji po književnom radu i kao prvi urednik „Poleta“ (omladinskog lista koji se smatra „ocem“ punk pokreta i strip-grupe „Novi kvadrat“), a pisao je ili surađivao na scenarijima za igrane („Samo jednom se ljubi“ Rajka Grlića, „Sreća pojedinca uspjeh kolektiva“ Milivoja Puhlovskog) i animirane filmove (serijal „Mali leteći medvjedići“, čiji je jedan od kreatora bio Dušan Vukotić) , bavio se novinarstvom, „društvenim“ radom (80-ih godina bio je tajnik društva književnika), uređivao knjige, razne tiskovine…
Godine 2016. debitirao je čak i kao filmski redatelj (s dokumentarcem „Dum spiro spero“, u produkciji „Factuma“ i Nenada Puhlovskog, koji je s velikim uspjehom obišao ne samo domaće, nego i međunarodne filmske festivale i odmah se po mišljenju kritičara nametnuo kao istinsko „otkriće“ hrvatskog dokumentarizma u XXI stoljeću).
Najpoznatije su mu knjige: „Uvod u Peru K.”, “Mladi K.”, “Uspomene urednika erotskog magazina” i “Vrijeme rata i razonode”, “Što mi rade i što im radim”, “Rent-a-car express” i “Stjecaj okolnosti”, od kojih su mu neke doživjele brojna izdanja.. Objavio je nekoliko slikovnica, više zbirki pjesama, te romane za djecu. Knjige su mu prevedene i objavljene u desetak europskih zemalja.
Ponovimo, a svoju umjetničku i stvaralačku karijeru Kvesić je započeo kao autor stripova i crtač ilustracija na stranicama „Omladinskog tjednika“ 1969. godine.
Činjenica da je Pero Kvesić laureat nagrade „Andrija Maurović“ izazvala je popriličan medijski interes, o tome su tekstovi objavljeni u „Večernjem listu“, „Glasu Istre“, „Novom listu“ „Glasu Slavonije“, na mnogim portalima (pa i u inozemstvu), informaciju je prenijela novinska agencija HINA. Tim povodom Kvesić je dao veliki, na četiri stranice intervju u „Nacionalu“.
Uskoro će se napuniti četrdeset godina otkako znam Peru Kvesića, nekoliko godina smo bili i redakcijske kolege (u VPA – redakciji koja je imala široku lepezu izdanja, od stripova, preko pisanih romana do erotskih tiskovina, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Milivoj Pašiček), a svo vrijeme i prijateljujemo.
Sate i sate smo pričali i o – stripu.
Od stotina „priča“, izdvajam tri stvari, koje svaki na svoj način oslikavaju ono što bi se moglo nazvati još jednim „Uvodom u Pero K.“.
Prvi strip u njegovom životu bio je, ni više ni manje nego, „Švrća“, Disneyeva produkcija, kojeg je njegova baka izrezivala iz novina i čiji bi mu snop davala da gleda i čita prilikom svakog njegovog dolaska iz Bjelovara u Zagreb. To se dogodilo prije nego što je krenuo u školu, pa je tako i „Švrća“ imao ulogu da prije škole nauči čitati… Nakon toga je Pero počeo pratiti „Plavi vjesnik“ i „Politikin zabavnik“. U potonjem posebno „Flash Gordona“, a u „Plavcu“ strip na naslovnoj strani u koloru „Dan Dare“ britanskog autora Franka Hampsona, koji ga je – kako kaže – oborio s nogu… Tu su zatim bili i „Kroz minula stoljeća“ Radilovića i „Zaviša“ od Žarka Bekera… Prve sveske Maurovićeva stripa „Crni jahač“ kupio je, kaže, još na bjelovarskom kiosku…
Iste te strip-umjetnike, Maurovića, Julesa Radilovića i Bekera će uskoro imati prilike viđati u redakciji „Plavog vjesnika“, s kojom je kao gimnazijalac počeo surađivati, štoviše Nenad Brixy mu je dao jednu „malu rubriku“ da piše iz broja u broj:
„Nije da sam se tada mogao nešto naročito upoznavati s njima, imao sam 16-17 godina, a oni su bili odrasli ljudi… Sjedio bih za stolom sa strane, kada su bi donosili svoje table. Pazite, tamo sjediš kao ljubitelj stripa i vidiš da „strip“ ne nastaje iz ničega, iz svemira, nego vidiš konkretnu tablu… To je, meni, priznajem, bilo strašno značajno saznanje… da stripove ne rade neki nadljudi, nego normalni ljudi koji dođu u redakciju, pozdrave, dođu do urednika i kažu: „Donio sam…“. Kad god bih bio prisutan, pogledao bih te njihove table, koje su za mene bile apsolutno fascinantne. Obično su bile u formatima dvaput većima nego kako su se objavljivale u novinama. Tada i tu, u „Plavom vjesniku“ sam shvatio još nešto: kako je Brixy fantastičan urednik. Ne u smislu da je on meni nešto docirao, ili davao pouke, nego samo to što sam bio u prilici da stojim sa strane i da gledam kako razgovara s ljudima, kakav ima odnos sa suradnicima koji dolaze u redakciju. Kako funkcionira redakcija, kako planiraju broj, kako dobe članak, kako raspravljaju kada članak dođe, kako će ga opremiti, gdje će ga u list staviti i slično… Tako da sam kao mladić od Brixyja upijao jedan duh i stil, koji je bio fantastičan… Svi su bili međusobno frendovi, veselili su se kada bi vidjeli jedan drugoga, kada bi došla nova tabla stripa… Neka bi tabla došla na vrijeme, a neka u zadnji tren… Ali uvijek je to bilo, ono, razgledavanje i veselje što se je nešto pojavilo na stolu… I ta sjajna atmosfera koja je vladala u Brixyjevom „Plavom vjesniku“ mene je zarazila da sam i sam poželio da se bavim novinarstvom…
I kao treća priča, ona o dr Veri Horvat Pintarić:
„Ona je još krajem šezdesetih bila krenula s teorijskim tekstovima o stripu. Kao o jednoj ozbiljnoj formi, da je to deveta umjetnost… I ona je, kako da kažem, s akademske visine načela stav da je strip šund, zapadna propaganda, koji je zaista postojao. Ja sam retroaktivno to shvatio. Neke zazornosti prema stripu kao produktu zapada, em trivijalnoj formi. A ona je definitivno skršila taj stav na jednoj teorijskoj razini. Nakon nje nitko se više nije usudio javno reći da je strip bezvezan… Moj prvi susret s njom bio je na aerodromu Pleso… Prijatelj i ja nekim poslom idemo u Munchen, dolazimo na aerodrom, idemo prema avionu… Tada se još pješke išlo prema avionu… Vera Horvat žena u najboljim godinama, kostimić onak’, s malom torbicom, bez prtljage ulazi u avion. Kaže da ide do Munchena da pogleda jednu izložbu i da se onda vraća slijedećim avionom nazad. Nikad nisam prije čuo da netko istog dana ode avionom do Munchena na izložbu i da se odmah vrati. To mi je bilo, onako svjetski. Danas bi se reklo cool… Odsjekle su mi se noge kako me je impresionirala žena… I onda, u avionu, zajedno smo sjedili, u razgovoru saznam da ona to tak’ radi stalno: „Skočim na izložbu i vratim se!“
