U ljeto 1976. najprije u američkim, a zatim i u knjižarama diljem svijeta pojavila se “The World Encyclopedia of Comics“.
Za postojanje navedene „enciklopedije“ (kada je izašla imao sam nepunih četrnaest godina, završio sam bio sedmi razred osnovne škole) saznao sam koju godinu kasnije iz teksta u gornjomilanovačkom „Eks almanahu“ kojeg je napisao njihov stalni suradnik s tekstualnim prilozima Ciril Gale iz Ljubljane.
Tada mi je „enciklopedija“ postala „neopisani san“. Iz margina nekog novinskog teksta, da li iz „Poleta“ ili moguće iz „Vjesnika“, saznao sam da se ista može nabaviti preko Knjižare strane literature „Mladosti“ u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici… i da skratim priču, još u mojim gimnazijskim danima ta „enciklopedija“ je „dobila“ svoje mjesto u mojoj strip-biblioteci, koju ću kasnije u studentskim danima iz Pazina prebaciti u Zagreb.
Danas, skoro pola stoljeća nakon što su Maurice Horn (1931 – 2022) i njegovi suradnici uspjeli realizirati taj projekt, sa sigurnošću i bez imalo sustezanja pišem kako se radi o monumentalnoj knjizi trajne vrijednosti, vrlo preglednoj, karaktera i forme kako joj kazuje sam naslov, sadržajno bogatoj i raznolikoj, s „milijunom“ ilustracija, opsega od čak 792 strane (!!!), s tvrdim uvezom. Knjiga koja slavi strip, njegove autore i same strip-junake, knjiga koja svakog stripaša čini ponosnim što je dio jedne takve „veličanstvene“ zajednice, ujedno i knjiga koja demonstrira planetarno strip bratstvo. Pritom ne bježi od povijesne činjenice da je prava kolijevka stripa Amerika i da je na sjevernoameričkom kontinentu koncentrirano najviše stvaratelja i njihovih likova koji su u XX stoljeću bili najvažniji za sedmu umjetnost i za odjeke koje je izazvala.
Mislim da nikome tko je „Svjetsku enciklopediju stripa“ – nakladnik je bio „Chealse House Publisher“ – imao u rukama (i pregledao je) nije ni u primisli bilo da se krene „obračunavati“ sa stripom kao manje vrijednom „djelatnošću“ ili „umjetnošću“.
I tadašnja Jugoslavija je bila zastupljena u „Svjetskoj enciklopediji stripa“ iz te 1976.
Zahvaljujući angažmanu Ervina Rustemagića svoje bibliografske jedinice u „enciklopediji“ dobili su Maurović, Beker, Miki Muster, Radilović, Dovniković, Svirčić, Milorad Dobrić i Delač od crtača, Furtinger kao scenarist i „Herlock Sholmes“ kao strip.
Bibliografsku jedinicu o Walteru Neugebaueru napisao je Wolfgang Fuchs iz Njemačke.
U našoj tadašnjoj strip-javnosti pojavili su se prijepori o pojedinim uvrštenim, ali i pojedinim neuvrštenim autorima – što se rasteglo i desetljećima kasnije. (Npr. Jules Radilović je nebrojeno puta kazao kako je ponosan što se o njemu piše u nekoliko pojmova!) Osobno, od hrvatskih autora, smatram da su bibliografske jedinice i u najselektivnijem izboru svakako trebali dobiti još najmanje Ivica Bednjanec i Nedeljko Dragić, te scenaristi Norbert Neugebauer i Franjo Fuis. No, to je sada „tempi passati“.
Ono što je upalo u oči jeste da je kao ilustracija Dovnikovićeva rada na stripu objavljen crtež iz vestern stripa skopskog crtača Ljubomira Filipovskog, ali s potpisom „Borivoj Dovniković: U Zemlji Lijepog Nogometa“?!
Ista greška se ponovila i u drugom, bitno proširenom (više od tisuću stranica, konkretno 1062, od čega na indexe otpada 126 strana) izdanju „Svjetske enciklopedije stripa“ objavljenom 1999. godine – u tvrdom, ali i u mekom uvezu. Makar je i na naslovnoj strani navedena brojka od 1400 revidiranih i ažuriranih podataka.
Usput rečeno, Filipovski nije dobio mjesto u „enciklopediji“.
Sve bibliografske jedinice u tom drugom izdanju su jednostavno prenijete iz prvog; nisu ispravljene pojedine greške (podaci) koje su se pojavile 1976., niti su te biobibliografije aktualizirane.
Jedino je kod Maurovića dodana rečenica da je preminuo tijekom 90-ih godina (!!!???). Nevjerojatno, ali – (nažalost) istinito.
Međutim, u slučaju Milorada Dobrića, čiju bibliografsku jedinicu u oba izdanja „enciklopedije“ isto kao i za Maurovića potpisuje Ervin Rustemagić, isto je dodana rečenica da je preminuo, ali s točnim datumom – 10. lipnja 1991.
Kad smo već spomenuli Dobrića, istaknimo kako je suradnik na drugom izdanju „enciklopedije“ (koju sam kupio u knjižari „Algoritma“ na početku Gajeve ulice čim se pojavila, cijena je bila nemalih 450 kn) iz Srbije bio istaknuti stripolog i strip-kritičar Slobodan Ivkov, zahvaljujući čijem angažmanu, odnosno zalaganju su svoje mjesto dobili i drugi tamošnji autori Đuka Janković, Konstantin Kuznjecov, Sebastijan Lehner, Đorđe Lobačev, Moma Marković, Sergej Solovjev i strip „Zigomar“.
Hrvatski, odnosno jugoslavenski strip je u prvom izdanju „Svjetske enciklopedije stripa“ zabilježen i u kronologiji najvažnijih datuma iz povijesti stripa – 1937. se navodi i kao godina u kojoj je nastao Stari Mačak.
U drugom izdanju – 1985. se navodi i kao godina u kojoj je objavljena knjiga „Strip, poreklo i značaj“ (Svetozara Tomića).
Kao povijesni dokument prvi put integralno donosimo prijevode spomenutih bibliografskih jedinica koji se odnose na hrvatski strip, uz napomenu da je jedinica o Mauroviću dosad bila čak dvaput objavljena – najprije 2009. u spomenaru „Mauroviću, s ljubavlju“ Veljka Krulčića (nakladnika „Vedisa“), te 2022. u knjizi „Grička vještica“ u prijevodu Midhata Ajanovića, urednika Alije Balte i izdavača „Više od stripa“ iz Sarajeva.
Prijevodi su iz izdanja iz 1976, jedino kod Neugebauera iz drugog izdanja „enciklopedije“ (jer je ona ponešto nadopunjena).
RADILOVIĆ, JULIO
Prvi jugoslavenski strip-crtač čiji su se radovi prodavaliputem Strip Art Featuers agencije diljem cijelog svijeta. (Te su tako bili izdani u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Brazilu, Sjedinjenim državama i drugim zemljama.) Kao i mnogi drugi Jugoslaveni, Julio Radilović je podjednako kompetentan autor realističnih i humorističnih stripova. To majstorstvo je vidljivo na svakom od njegovih crteža.
Radilović je rođen u Mariboru, 25. rujna 1928. godine. Kad je naučio čitati, stric mu je počeo slati izdanja američkih novina. To je bio njegov prvi susret sa stripovima i Radiloviću su se jako svidjeli. Tokom odrastanja, njegova ljubav prema stripovima, prerasla je iz hobija u nešto ozbiljnije pa tako Radilović nije završio fakultet. Uz pomoć brata, koji je radio u zagrebačkom Studiju za crtani film, pronašao je svoj prvi posao crtanja stripova 1952.
Godine 1956. Radilović je upoznao cijenjenog scenarista Zvonimira Furtingera, te su zajedno stvorili dvanaestak epizoda stripa Izumi i otkrića za njemačkog izdavača Rolf Kauka. Iste godine zajedno kreću u produkciju jednog od najdužih jugoslavenskih povijesnih stripova. Strip pod imenom Kroz minula stoljeća imao je preko 160 stranica i bio je objavljivan u listu Plavi vjesnik. Godine 1959. strip je prestao izlaziti zbog Radilovićeve bolseti.
Porastom popularnosti filma u Jugoslaviji, ranih 60-ih godina prema istoimenom stripu, nastaje serija Kapetan Leši. Radilović je nacrtao četiri epizode.
1962. godine, nakon što je pročitao roman The African Adventures Edgara Wallacea, Radilović dolazi do ideje da zajedno s Furtingerom napravi strip prema njemu. Tri epizode tog stripa objavljene su u Plavom vjesniku.
Ostali realistični i humoristični stripovi proizašli iz njihove suradnje su također bili vrlo popularni, pogotovo westerni, no najpopularniji je zasigurno strip Herlock Sholmes.
Kao majstor stripa u boji, Radilović je također ilustrirao mnoge naslovnice i ilustracije za razna izdanje knjiga i časopisa, iz kojih se izdvaja kompletna serija knjiga o Tarzanu.
Od 70-ih nadalje uglavnom je surađivao sa stranim izdavačima. Tako je za britansko tržište nastao serijal Jamie McPheters i Die Partizanen za nizozemski časopis Eppo.
BEKER, ŽARKO
Talentirani strip crtač Žarko Beker živi u Zagrebu, gdje je i rođen 2. prosinca 1936. Kao dijete osim nogometa, jako je volio i crtati i imao je veliku sreću da mu je slavni akademski slikar Željko Hegedušić bio učitelj slikanja.No malo manje sretna je bila okolnost da je njegov otac, pročitavši biografiju slikara Vincenta Van Gogha, zabranio svom sinu da se bavi umjetnošću. Zbog toga je Beker započeo studij arhitekture, ali ga nije nikada završio.
Njegov prvi strip, inspiriran stilom Walta Disneya, bio je objavljen 1951. u časopisu Pionir. Nakon toga tijekom studija se bavio ilustriranjem časopisa, sve do 1956 kada je prešao na animirane filmove. U tri godine radio je na sedam animiranih filmova i 1958. postaje redoviti suradnik u zagrebačkom listu Plavi vjesnik. Od tada je zaredao velik broj stripova; Pavel Biri, Bint el Hadra, Zaviša, Mak Makić, Operacija palac, Suparnici, Špiljko, Demonja i Magirus su samo neki od njih. Najpopularniji od njih je svakako Zaviša, sa četiri epizode, nastao u suradnji sa scenaristom Zvonimirom Furtingerom. S njim je također surađivao na gotovo svim svojim stripovima, izuzev dva, za koje je scenarij pisao sam.
Jedan od njih je Špiljko, parodija prethistorijskog života, i Magirus – superherojski strip. Kako su superheroji postali popularni diljem svijeta, i Jugoslavija je trebala svog, no taj strip je imao samo jednu epizodu. Magirus, je za razliku od letećeg Supermana, živio i radio pod morem.
Beker je svoj crtački stil razvijao bod utjecajem Bellamya, no stil Magirusa i zadnje epizode Zaviše je gotovo kopiran iz western stripa Roy Renk Alberta Breccie. Nije jasno zbog čega se Beker odlučio na imitaciju, pošto je zaista vrlo talentiran strip crtač i komercijalni umjetnik.
Nakon što se prestao baviti stripom, Beker je nastavio raditi u Vjesniku kao umjetnički direktor.
FURTINGER, ZVONIMIR
Jugoslavenski pisac, novinar, radijski urednik, povjesničar, stručni tehničar, strastveni mornar, vječni istraživač – ukratko čovjek kojeg sve zanima i koji zna ponešto o svemu – Zvonimir Furtinger. Rodio se u Zagrebu 12. studenog 1912. Kriza iz 1929. prekinula je njegovo školovanje pa se sam morao brinuti o majci i o sebi.
Radio je kao pogrebnik, mađioničar, glazbenik, pjevač, tehničar te proučavao vojne znanosti, povijest i lingvistiku. Životna želja mu je bila da postane pomorski časnik, no danas plovi samo na vlastitoj jahti. Izdao je nekoliko znanstveno-fantastičnih romana i monografije o Schliemannu i Karlu Mayu.
Pedesetih godina prošlog stoljeća radio je i kao pisac za stripove. Njegov prvi uradak je bio scenarij za znanstveno-fanstastični strip Neznanac iz svemira kojeg je crtao Walter Neugebauer. Nakon toga upoznao je Julesa Radilovića te je s njim surađivo na mnogim stripovima. Najpoznatiji od njih su Herlock Sholmes, Kroz minula stoljeća i Afričke pustolovine. Svi ti stripovi su bili objavljeni u zagrebačkom Plavom vjesniku a kasnije i u sarajevskom časopisu Strip Art.
Također je surađivao i sa Žarkom Bekerom i Zdenkom Svirčićem, strip crtačima koji su radili za Vjesnik.
Danas Furtinger radi kao urednik na Radiju Zagrebi autor je nekoliko radijskih i televizijskih drama.
SVIRČIĆ, ZDENKO
Zdenko Svirčić, jugoslavenski strip crtač i akademski umjetnik, je rođen u Splitu, 26. studenog 1924. Svirčićev stric je radio kao fotograf za muzeje i bavio se izradom reprodukcija poznatih jugoslavenskih umjetnika. Kroz te reprodukcije, Svirčić je razvijao vlastiti umjetnički talent i pokušao napraviti nešto svoje. Do svoje 14 godine intenzivno se bavio slikanjem i crtanjem stripova, nakon čega se odlučio prebaciti na kiparstvo. Početak rata ga je ubrzo prisilio da napusti svoj hobi, no nakon rata započinje studij kiparstva na zagrebačkoj Likovnoj Akademiji. Nakon završetka studija vjenčao se i morao se posvetiti podržavanju obitelji.
Napravio je nekoliko stranica stripa prema romanu Salambo i ponudio ih je zagrebačkom Vjesniku. Na kraju se tamo zaposlio za stalno i prvi strip mu je objavljen 1954. Scenarij za taj strip je pisao poznati Marcel Čukli.
U to vrijeme Svirčić se posebno divio Raymondovom Flash Gordonu te Fosterovom Tarzanu i Princu Valiantu. Kako je bio zaokupljen izradom stripova i ilustracija za razne publikacije, nije imao mnogo vremena za kiparstvo.
Mnogi jugoslavenski strip crtači uglavnom rade i na realističnim i na humorističnim stripovima, no Svirčić je crtao samo realistične. Njegovi najpopularniji stripovi su Gusari na Atlantiku i U ledenoj pustinji.
Godine 1967. Svirčić prestaje s radom na stripovima zbog niskih prihoda i lošeg stanja stripova u Jugoslaviji uopće, no nastavio je izrađivati ilustracije naslovnica za razne časopise i novine.
DELAČ, VLADIMIR
Jugoslavenski strip crtač rođen u Slavonskom Brodu 13. listopada 1927. Vladimir Delač završio je gimnaziju u Zagrebu. Prodao je svoj prvi strip časopisu Kerempuh za 200 dinara već 1946. Tema tog stripa su bili Ujedinjeni Narodi. Ubrzo je postao stalni član Kerempuhovog uredništva i kroz par godina mu je objavljeno preko 1500 stripova i karikatura.
Kroz 1950-tu godinu, zajedno sa Walterom Neugebauerom i Borivojem Dovnikovićem radio je na produkciji prvog jugoslavenskog crtanog filma Veliki miting, dok 1952. radi na vlastitom crtanom filmu Revija u dvorištu.
Stripovi su bili jedna od Delačevih velikih ljubavi i 1950, i njegov prvi strip Vuna Kićo orasi Mićo objavljen je u listu Omladinski borac. U nekoliko narednih godina mnogo njegovih stripova objavljeno je u Vjesnikovom zabavnom tjedniku, Petku i Mickey stripu. Njegov najpopularniji lik, Svemirko, rođen je 1957. i od tada se redovito pojavljivao u Globusu sve do 1959. kada se seli u Plavi vjesnik, gdje je izlazio gotovo 10 godina. Delačevi likovi – Ivica Bucko, Viki i Niki, Marina, Davor, Tramvajko, Toma Vank i ostali – su bili vrlo popularni u Jugoslaviji, zahvaljujući kvalitetnom stilu i originalnom humoru.
Tijekom posljednjih mjeseci svog života, Delač se borio s teškom bolešću, no Svemirko i Davor nisu napuštali stranice Plavog vjesnika i Arene sve do autorove smrti 1969. godine. Delačeve posljednje šale nastajale su stojećki na crtačoj ploči tijekom dugih zimskih noći kada nije mogao sjediti ni spavati.
DOVNIKOVIĆ, BORIVOJ
Rođen 1930, Borivoj Dovniković je poznat kao jedan od najboljih jugoslavenskih animatora. Živi u Zagrebu i radi u studiju Zagreb filma. Njegovo djetinstvo je bilo ispunjeno stripovima – Walt Disney i Harold Foster su bili njegovi idoli.
Dovnikovićev prvi strip, Udarnik Ratko, je bio objavljen u Glasu Slavonije kao prvi realistični strip u Jugoslaviji objavljen nakon Drugog svjetskog rata. Nakon toga je radio u prvom jugoslavenskom studiju za animaciju Duga film, no nakon što je firma bankrotirala1952, on i Walter Neugebauer se vraćaju stripovima. Od tada Dovniković surađuje s Horizontovim zabavnikom u kojem je objavio svoj najpopularniji strip Velika utakmica koji je ilustrirao stihove Norberta Neugebauera.
Za zagrebački Plavi vjesnik napravio je tri nogometna stripa za koje je scenarij pisao tada poznati sportski novinar Ljubomir Vukadinović. Za isti časopis osmislio je i serijal o Mendi Menodoviću, inspiriran istoimenom dječjom serijom, koji je prestao izlaziti s krajem emitiranja serije.
Sada se bavi produkcijom animiranih filmova i izrađuje crtane ilustracije za TV magazin Studio iz Zagreba. Njegovi hobiji uljučuju odlazak u kino i fotografiju.
„HERLOCK SHOLMES“
Herlock Sholmes, majstor maske, kasnije poznatiji kao jednostavno Herlock Sholmes, je djelo Julesa Radilovića i Zvonimira Furtingera. Originalno nastao 1957, strip je počeo izlaziti tek deset godina kasnije u jugoslavenskom tjedniku Plavi vjesnik.
Da je Sir Arthur Conan Doyle živ, danas bi s velikim zadovoljstvom čitao stripove o avanturama Herlocka Sholmesa, koji su nastali prema uzoru na lik njegovog poznatog detektiva, jednostavno zbog toga što ga prikazuju u drugačijem svijetlu. Herlock Sholmes se bez puno muke pretvara u konja, štednjak, psa, palmu ili čak i prometni znak, ako je potrebno. Sve što mu treba je njegov neophodni kovčežić sa šminkom. Neumorni Sholmes skače iz jedne nevjerojatne avanture u drugu, uvijek u društvu svog vjernog i dobrodušnog prijatelja i partnera, Doktora Wastona.
Kroz ovu seriju stripova, Radilović i Furtinger su se predstavili kao višestrani majstori stripa, koja god tematika tog stripa bila. U svojim avanturama Herlock Sholmes je često susretao agente Pinkertona ili detektive Scotland Yarda koji bi mu se obratili za pomoć. Tako se u prvoj epizodi Sholmes baca u potragu za kradljivicom gorilom Anastasiom, u trećoj na Divljem zapadu spašava otetu djevojku dok je slijedeća avantura, nazvana Bakervilski duh smještena u škotski dvorac, prepuna humora i čudnovatih događaja. U petoj epizodi, Sholmes sreće svog rivala u vještini prerušavanja – princa Nanu – a u šestoj postaje gost na dvoru kralja Arthusa. U sedmoj ga put odvede u divljinu afričke džungle gdje upoznaje pravog Tarzana.
Strip Herlock Sholmes prestaje izlaziti u kasnim 70-ima nakon što je Radilović započeo suradnju sa nekoliko stranih izdavačkih kuća.
MAUROVIĆ, ANDRIJA
Povijest jugoslavenskog stripa započela je 1935. kada je za prvi jugoslavenski strip magazin Oko Andrija Maurović odlučio napraviti strip Vjerenica mača. Začetnik jugoslavenskog stripa rodio se 1901. u Kotoru, a za svoje 34-godišnje karijere bio je crtačem više od 150 stripova. Živio je vrlo skromno u svom siromašnom zagrebačkom domu od svojih honorara; sam, bez ičije financijske pomoći. No, prije Maurović je bio najplaćeniji jugoslavenski umjetnik, zarađujući mnogo i brzo, ali taj novac još brže i trošeći. Danas ne posjeduje niti jednu stranicu svojih radova (print ili original), niti svoj strip. Također, ne može se sjetiti većine naslova svojih stripova ili imena likova, sjećao se tek njih četiri ili pet. Jednom je kazao da je stripove crtao toliko brzo da nije imao vremena osvrnuti se na njih nakon što bi završio s crtanjem ili nakon što bi mu strip bio objavljen.
No, ipak, Maurović je bio najznačajniji i najproduktivniji jugoslavenski strip crtač. Njegova western serija Stari Mačak, koja je počela izlaziti 1937, bila je najpopularnija. Tridesetak godina kasnije, Maurović je izrazio želju da ponovno radi taj strip, pa je 1968. u Plavom vjesniku objavljivao njegov nastavak Povratak Starog mačka, no taj se comeback nije pokazao uspješnim. Bio je to njegov posljednji strip kojeg je nacrtao.
Maurović je bio vrlo originalan autor, vrlo realističan i pristupačan, i u njegovom se opusu ne može pronaći utjecaj nijednog drugog autora. Neke stripove je radio i u boji, što je bilo vrlo dobro prihvaćeno i od publike i od kritike. Mauroviću se može uputiti tek jedna kritika. Nikad u svom radu nije koristio arhivu, kao što nigdje nikad nije ni putovao ni proučavao ono što je crtao, pa su svi likovi, ljudi i životinje, kao i odjeća, zemlje i oružje u njegovim stripovima “proizlazili iz njegove glave“, kao što je to on znao reći.
Maurović je zbog neredovitog plaćanja članarine bio izbačen iz jugoslavenskog Društva likovnih umjetnika. Međutim, on je smatrao da je takav čin rezultat zavisti zbog njegovog majstorstva, kao i averzija establishmenta kako prema stripu tako i prema strip crtačima.
NEUGEBAUER, WALTER
Walter Neugebauer je bio njemački strip crtač, rođen u Tuzli u Bosni koja je u to vrijeme bila dio Jugoslavije. Njegova obitelj, njemačkog porijekla, se kasnije odselila u Zagreb, gdje je Neugebauer proveo svoje djetinstvo. Tamo je nakon završene osnovne i pučke škole, upisao Likovnu akademiju koju je napustio da bi se zaposlio kao crtač u novinama.
Kao dvanaestogodišnjaku njegovi crteži su bili objavljeni u lokalnim crkvenim novinama, a sa 14 godina je ilustrirao pjesme i priče za dječju rubriku lista Novosti, koje je uglavnom pisao njegov stariji brat Norbert (9. lipnja 1917.). 1935/6. godine je nacrtao svoj prvi strip (Gusarsko blago) i započeo strip Nasredin Hodža za časopis Oko. Sa sedamnaest godina je osnovao Mickey Strip u suradnji s Franjom Fuisom, prvi jugoslavenski strip časopis. Naziv časopisa je proizašao iz imena western strip serijala Old Mickey. U njemu je objavio strip Bimbo Bambus, humorističnu priču o Afrikancu i njegovom bijelom prijatelju lovcu.
Negov rad na Mickey Stripu je trajao do 1940, tj. do kraja njegovog srednjoškolskog obrazovanja, kada je osnovao vlastiti časopis Veseli Vandrokaš. U ovom časopisu je nastavio izdavati komične i svoje prve realistične stripove: humoristični Nasredin Hodža; smješni puževi Puž i pužek; realistični western Winettou su neki od njih. Kao tekstualni dio časopisa, serijski su objavljivani nastavci Huckleberry Finna. Časopis je prestao s izlaženjem 1941. kad je Jugoslavija započela svoje sudjelovanje u ratu. Ratne godine donijele su Neugebaueru nekoliko bliskih susreta s ratom i manjih pokušaja rada na stripu.
Nakon rata, radi u satiričkom časopisu Kerempuh kao strip crtač. Između 1946 i 1948. godine počinje se zanimati za animaciju. Taj interes je, potaknut Kerempuhovim uspjehom, doveo do stvaranja 21 minutnog crtanog filma Veliki miting čija se radnja vrti oko velikog sastanka žaba i krastača. Crtani film je bio vrlo uspješan, koji je bio povučen iz javnog prikazivanja 10 godina kasnije zbog jugoslavensko-albanskog spora oko državne granice.
Uspjeh filma doprinio je financiranju Duga-filma, koji se zatvorio 1952. zbog financijske krize. Kroz 1952-53. godinu Neugebauer je radio na prvom posljeratnom stripu za dječji čaopis Pionir. Strip je pratio avanture medvjeda i zeca i zvao se Priče s ruba šume. Nakon toga je adaptirao priče Julesa Vernea za Plavi vjesnik, časopis koji je nakon nekog vremena prešao na tabloidni format i počeo objavljivati američke i britanske stripove.
Godine 1954. Neugebauer se vraća animaciji. Počinje raditi u reklamnoj agenciji Interpublik, koja je imala vlastiti studio za animaciju. U to vrijeme započeo je raditi i sa njemačkim izdavačem Rolf Kaukom.Kao freelancerza njih je započeo s radom na strip serijalu Fix i Foxi, a kasnije, 1958 izradio je strip Munchhausen s legendarim likom Baruna koji je tada izlazio u Kaukinim publikacijama. U narednih nekoliko godina, Neugebauer je s njima radio na mnogim stripovima kao što su Fix i Foxi, Tom i Biber, Mischa te Bussi Bar.
Između 1958. i 1972. je u više navrata radio kao art direktor u Rolf Kauki.
Godine 1971. je došlo do nesuglasica između Neugebauera i časopisa, uglavnom oko autorskih prava i financija. U centru toga je bila produkcija animiranog filma Maria d’Oro. Na kraju, Neugebauer napušta Rolf Kauku da bi slobodno radio za razne druge izdavačke kuće, od kojih je jedna od njih bila Kaukin glavni suparnik na tržistu.
U tom razdoblju radio je na ilustracijma za časopis Mickey Maus izdavača Ehapa i, što je još bitnije, napravio je oko 100 animiranih spotova za TV reklame za Mickey Maus. Filmovi u trajanju od 20 sekundi prikazivali su neki smješni događaj koji bi se na kraju i pojavio na tjednoj naslovnici časopisa.
Neugebauer je postao poznat po tome što je vrlo brzo izrađivao svoje animirane uratke. Sa šest pomoćnika mogao je napraviti dva takva spota tjedno, dok je ostalima trebalo oko šest tjedana za jedan. U tom vremenskom razdoblju, Neugebauerov studio je bio najzauzetiji studio za animaciju u Njemačkoj.
No unatoč toj brzini, Neugebauer je održavao zreli, napet stil, koji je ponekad djelovao malo jednostavno. Međutim, njegovi zabavni i realistični stripovi su bili originalni i izgledali su vrlo uglađeno.Time je pokazivao veliku posvećenost svojim najvećim ljubavima, stripovima i animaciji.
Walter Neugebauer je umro 31. svibnja 1992, u Geretsriedu u blizini Munchena u Njemačkoj.
