Radovan dobri – sva ljepota stripa

275

Sjećanje na jednog dragog i dragocjenog čovjeka, vrhunskog strip crtača i rasnog pripovjedača, sjajnog katikaturiste i pisca, višeg za glavu od svoje sredine, ne samo Hrvatske, nego i cijele bivše Jugovine – Radovana Devlića Devle…

Svi su ljudi vjerovatno religiozni na neki način samo što mnogi od nas ne znaju na koji. Sebe recimo smatram sekularnim, a nema dana kad se ne uhvatim u sujevjerju ili kako u sebi razgovaram s nekim ko je u stanju čitati moje misli. Sumnjam u Marxa i Darwina jer manje-više ništa nisu objasnili. Onda nakratko pređem na onu drugu stranu, upišem se na čas u vjernike i opet počnem sumnjati. Ako je sve tako kao što piše u svetim knjigama, otkud onda ovoliko zla na svijetu? Ili, kao što reče jedan američki “stand-up” komičar: “Ako je ovaj svijet najbolje što ON može stvoriti, ja nisam impresioniran.”

Ipak, uvijek sam poštovao, a pomalo im i zavidio, ljude koji oko ovih stvari nemaju dilemu i u cijelosti su posvećeni Bogu. Štaviše, u životu sam imao prijatelje među vjerskim službenicima iz sve četiri dominantne konfesije u Bosni. O svakom od njih imam najbolje mišljenje. Činjenica da su u ratu tumači religije podsticali najsvirepije zločine i aktivno učestvovali u njima, u potpunoj je suprotnosti sa mojim osobnim iskustvima. 

Sjećanje na jednog dragog i dragocjenog čovjeka su upravo vezana za moje kontakte s ljudima od Vjere. Bilo je to možda na godinu dana prije početka rata, kada me je nazvao jedan poznanik iz Islamske vjerske zajednice i upitao da li znam Radovana Devlića, pisca i crtača stripova iz Zagreba. Kažem mu da ne samo da ga poznajem, već da smo i prijatelji. Taj moj poznanik, inače pripadnik jedne vrlo moderne struje u Islamskoj vjerskoj zajednici, zapazio je stripove sa religijskom tematikom koje je Devlić radio za jednog katoličkog izdavača u Zagrebu i zamolio me je da ga upitam da li bi i za njih uradio nešto slično. Uvečer nazovem Devlu i on mi veli da i onako nekim poslom dolazi u Sarajevo, pa ćemo o tome razgovarati kad se vidimo. Nakon nekoliko dana sretnemo se na kafi i baklavi u starom Bečkom restoranu i tu padne prijedlog da ja napišem scenarij, a da Devla crta seriju stripova sa motivima iz islamske tradicije. Bili smo napravili i nekoliko proba, ali od knjiga nikad nije bilo ništa jer je, kako kaže dijasporski novinar Alija Kadrić, “rat sve uprsk’o”. 

Tih nekoliko dana našeg intenzivnog druženja, meni se pružila sjajna prilika da upoznam tog po svemu izuzetnog čovjeka, a njemu da upozna Sarajevo iznutra. Nema birtije na potezu od bivšeg Doma pisaca do Baščaršije u koju nismo zavirili. Pričao sam mu priče o gradu u koji se Devla, tako očito, bio zaljubio. Pričao sam mu kako je jednom roker Jan Gillan, nakon što je održao koncert na “Skenderiji”, otišao na puru i domaću rakiju u (još bivšiji) “Šadrvan”, kafanu u kojoj fajront nije postojao, i onda jedva izvukao živu glavu, jer su neki jalijaši htjeli da ga ošišaju. Pričao sam mu o Pupa Havi, mangupu koji je nekom Švabi dovoljno glupom i dovoljno bogatom, prodao Vijećnicu, o Murilju, pravim imenom Murat, prevodiocu zaposlenom kod čaršijskih zanatlija, što je znao desetak jezika, a nikad ga niko nije vidio da bilo šta drugo čita osim “sabranih djela Marijana Badela”, pričao sam o legendarnoj Šuhri “vojničkoj majci”, o slavnim žandarima i lopovima, pričao sam mu naše odvaljene viceve o Muji i Sulji …
 
I tako, negdje pred zoru, gegamo se mrtvi-pijani preko parka ispred pravoslavne crkve, kad će Devla: “Znaš Ajane, Sarajevo je čudesan grad. Jednog dana ću napisati roman o Sarajevu, a ti ćeš biti glavni junak.”

“Dobro ti je to, ganjaj ti to”, velim mu na tu p’jansku i iste sekunde to zaboravim.
  
Krajem sedamdesetih Zagreb je bio kulturna prijestolnica koja se mogla usporediti sa bilo kojim svjetskim centrom. Pored tamošnje tradicionalno snažne kulturne produkcije u klasičnim medijima, javio se moderni rock and roll, fotografija, sjajno novinarstvo, napravljeni su neki od najboljih animiranih filmova u povijesti („Satiemania“), a među fenomenima koji su se tada javili u tom gradu bio je i “Novi kvadrat”, grupa strip-crtača koji su unijeli pravu revoluciju u kulturni život ondašnje Jugoslavije. Zahvaljujući njihovoj originalnosti, slobodi, hrabrosti, ali prije svega nevjerovatno visokom kvalitetu onoga što su ti, tada mladi, momci radili, jedan je marginalizirani medij odjednom postao jednako važan kao literatura ili teatar. Nikakvo čudo da su neki od njih (Ilić, Kordej…) otišli u svijet i proslavili se ili su u Zagreb donijeli velike svjetske nagrade (Marušić, Zimonić…), a neki nisu izdržali pritisak vlastitog svijeta i našavši se u kamijevskoj dilemi odabrali samoubistvo (Emir Mešić).
  
Radovan Devlić se među svima njima izdvajao po tome što ne samo da je bio vrhunski crtač već i rasni pripovjedač. Imao je bezbroj priča u sebi i znao je kako ih ispričati, bilo to na jednoj ili sto pedeset stranica. Njegov karikaturistički strip „Huljice“ – jednostavno genijalno, realistički stripovi, znanstveno fantastični „Machu Pichhu“, historijski „Herman Gottesberg“ ili obrada literature „Zlatarevo zlato“ – na razini najboljeg što se u svijetu ikada stvaralo u tom mediju. Bio je majstor i kralj, viši za glavu od svoje sredine, ne samo Hrvatske, nego i cijele bivše Jugovine pa još deset puta toliko. Ipak, nikad nigdje nije htio ići. Čak je, iako poluinvalid sa vještačkim kukom ugrađenim nakon pada s motora, išao kao dobrovoljac u rat protiv četnika. Bio je ekspert za historiju i arhitekturu. Ostalo je u sjeni da je bio i odličan pisac, svoju SF-prozu redovno je objavljivao u kult-časopisu “Sirius”, a za neke priče čak je dobivao nagrade.

Kada sam izašao iz Sarajeva u ratu, proveo sam jedan dan kod njega. Devla je isključivo cugao vino pa smo se “ubili” nekim oštrim dalmatinskim crnjakom. Rekao sam mu da se vidimo za par mjeseci kada se budem vraćao. Sve je ispalo drugačije te je to bio naš zadnji kontakt. Od tada su prošle puste godine od kojih nije ostao ni prah ni lug. Godine 2000. bio sam na Zagrebačkom festivalu animacije i naravno raspitivao sam se o Devli. Čuo sam tračeve o njegovom burnom privatnom životu, a u novinama sam pročitao da je s velikim francuskim izdavačem Glénatom potpisao ugovor za strip o njegovoj omiljenoj temi – historiji Srednje Evrope, o koplju kojim je proboden Isus, pronalasku trostrukog Atilinog kovčega, o turskim dervišima, poljskim Židovima i trista drugih čudesa, sve onako baš u njegovom stilu.
  
Godine 2001. sam se spremao na put u Zagreb, jer sam u međuvremenu bio izabran za umjetničkog direktora tog istog festivala. Javio sam se e-mailom Kreši Zimoniću, zamolivši ga da nađe Devlu pa da se sva trojica negdje sretnemo tokom mog boravka. Iste večeri sam dobio odgovor da je Devla nekoliko mjeseci ranije jednostavno legao u krevet i umro.
 
Bilo mu je 49 godina. 

Obilazeći kasnije zagrebačke knjižare naletim na časopis “Kvadrat”, i to sa znakovitim brojem 13, koji je bio u cijelosti posvećen Devlinom stvaralaštvu. Sjednem potom u jednu bašču i počnem listati časopis. I onda, nakon njegovih stripova, crteža, SF-priča, njegovih starih intervjua i kritičarskih eseja, negdje pri kraju objavljen je i odlomak iz njegovog nedovršenog romana „Krsnik: Cavalcada Negra“. Već nakon prve nasumično pročitane rečenice osjećao sam se kao da mi je neko ledenicu gurnuo za vrat: “Ajan se mogao zakleti da je vidio na vrhu groblja ogromnu sjenku, mračniju od tamne noći, kako se naglo uzdigla.”
  
“Nije bila p’janska”, prođe mi kroz glavu i mahinalno pogledah u nebo: “Devla, stari druže, sad si mi pomogao da napokon odgovorim na pitanje koje me muči tokom svog mog trajanja, pomogao si mi da shvatim ko sam i šta sam: ja sam dakle junak nedovršenog romana.”

Autor: Midhat Ajanović Ajan