Renzo Koren

RENZO KOREN – ZNAČAJNA KARIKA HRVATSKE PORTRETNE KARIKATURE

U lancu suvremene hrvatske portretne karikature, od Petra Pismestrovića i Rudija Stipkovića do Nikole Plečka – Nika Titanika, velika karika, unatoč preranom odlasku, ostaje Renzo Koren. Iako je njegov rad bio skučen uglavnom u La kosti, humoristično-satiričkom prilogu regionalnog istarskog dnevnika Glas Istre, pa je “priko Učke”, šire u Hrvatskoj, uglavnom ostao nepoznat, Koren je posljednjih četvrt stoljeća nedvojbeno bio jedan od najboljih majstora portretne karikature u Hrvata i Istrijana (može i obrnutim redom).

Takav je bez obzira što će se njegova imena teško sjetiti i oni koji su se njegovim karikaturama godinama smijali i oni kojima su se njegove karikature smijale, pa i njegove kolege iz cehovskog Hrvatskog društva karikaturista. Takav je i bez sudjelovanja na domaćim ili međunarodnim izložbama i natječajima za karikature, s tek jednom ozbiljnom samostalnom izložbom u Pazinu u proljeće 2005. i njenom reprizom koncem iste godine u Poreču, tek mjesec dana prije nenadane smrti.

U toj je (ne)poznatosti Renzo Koren samo bio primjer onog poslovičnog “kaligara z proškuljanin postolima”, pa je kao profesionalni propagandist jako slabo propagirao svoj karikaturistički rad. I to je razumljivo: Koren se karikaturom bavio amaterski, dakle, iz ljubavi, iz čistog zadovoljstva, pa mu isticanje autorstva nikad nije bilo bitno. Gotovo da mu je dovoljno bilo što tek prijatelji, znanci, rodbina i znalci iz faha prepoznaju o čijim je karikaturama riječ. Dodamo li da je imao i onu istrijansku samozatajnu smjernost, krijancu, te živio kao “dijaspora” u Zagrebu, a objavljivao samo u provinciji, u takvom je kontekstu, zapravo, bio svjetski poznat i dobar, dapače, odličan.

Renzo Koren 1948. - 2006.

Karikatura je posebnost novinarstva, ali i komunikacije uopće, psihološki još nedokučiva, prvo štivo na koje se baci oko, rijetka profesija, čudno umijeće, nadnaravna nadarenost. Konstrukcija oka i uma, likovnost koja se ne da naučiti. Reći smiješno da bi se poentiralo ozbiljno. Izrugivati glupost na najperfidniji način. Moćna publici-stika. Nenadmašan komentar. Naš drug Renzo bio je i viš e od toga. On je prije svega bio sjajan portretist-karikaturist: uočavajući ono što mi obični smrtnici nismo u stanju vidjeti, karikirati karakterne crte lica kako bi portretirani bio još prepoznatljiviji. 

Smiješno prepoznatljiv, pa i karakterno prepoznatljiv. Ovjekovječio je stotinjak naših političara, od kojih je mnoge već pojelo vrijeme ili ropotarnica povijesti. Razmisliti, koliko takvih majstora, kakav je bio Renzo Koren, ima u našem novinstvu? Malo ili nimalo! Naš skromni podlistak pokreta otpora vlasti i gluposti - La kost, četvrtkom u dnevniku Glas Istre, bio je rijetki sretnik darivan lucidnim majstorstvom Korena. 
Karikature situacija su mu još satiričnije a crtež mu je raskošan, dokumentaran, kojega upotpunjuje mnogim vrlo duhovitim detaljima i dosjetkama. Riječi su nedostatne da bi se reklo sve ono što je Renzo Koren umio ispričati crtežom. Ova knjiga je mitsko djelo istarske i hrvatske kaikature, jedinstvena povijesna čitanka znalačkog i ozbiljnog komentiranja političkog i društvenog života protekla dva desetljeća. 

Drago Orlić

BIOGRAFIJA

Renzo Koren rođen je u Pazinu, 2. srpnja 1948. Tu je pohađao osnovnu školu i znamenitu Gimnaziju, a 1967. u Zagrebu upisao građevinu. Već kao gimnazijalac pokazivao je sklonost i interes k širinama znanja, pa ne iznenađuje da je studirao i arhitekturu, i arheologiju, i talijanski jezik!
No, od akademskog stjecanja znanja bila je jača ljubav prema Tatjani Banko, istrijanskoj studentici koju je 1968. upoznao na plesu – ne običnom, nego baluna! – u kultnom Klubu Istrana u Ilici 13. Renzo i Tanja vjenčaju se 1970. i oboje napuštaju studij. Iz te velike ljubavi dvije su kćerke – Diana i Vida. Ne računajući studentsku zaradu od vođenja talijanskih lovaca po hrvatskim lovištima i povremene honorare od karikatura (uglavnom u Sportskim novostima) i od uspješnih nastupa na popularnim televizijskim kvizovima znanja širom ondašnje Jugoslavije, Renzo Koren prvo zaposlenje dobiva u zagrebačkom Inženjerskom birou. Bilo je to na poslovima automatske (elektronske) obrade podataka, preteče današnje informatike.

Kompjuteraš Koren taj će posao raditi i u zagrebačkom Dalekovodu, pa se opet vratiti u Inženjerski biro gdje je bio i grafički urednik tvrtkinih izdanja. Kao ilustrator potpisao je i izdanje audiovizualnog kursa iz engleskog jezika, autora Igora Gostla i drugih. Širina Korenovih interesa ogledala se i u njegovim hobijima.

Veliki ljubitelj prirode i boravka u prirodi bio je vrlo aktivni član zagrebačkog Planinarskog društva Dalekovod, od njegova osnutka.
Propješačio je ne samo cijelu Hrvatsku, uzduž i poprijeko, od Medvednice i zagorskih bregi do Gorskog kotara i Velebita, uključujući naravno i Učku, Ćićariju i istarske vrščiće, nego i slovenske “planince”, a potegao je s ekipom i do Durmitora. Izleti u prirodu, već samo “skok” iz Zagreba gore na Sljeme ili u Pazinu doli do potoka i Zarečkega krova, planinarenje, veslanje rijekama, šetnje otocima… bili su imperativ Korenovih slobodnih vikenda i godišnjih odmora.

Sudbina je htjela da ga i smrt uzme za jednog takvog pohoda, u nedjelju, 29. siječnja 2006. na Svetoj Geri. Obiteljski hobi, bolje rečno tradicija Korenovih u Pazinu je i glazba što uključuje i sviranje u lokalnom puhačkom orkestru. U tome ni Renzo nije bio izuzetak pa ga Pazinjani pamte i kao trubača u limenoj glazbi. Uz glazbu ide i ples, pa je u Pazinu bio aktivan i u školskom folkloru, potom i kao student u zagrebačkom Klubu Istrana. U tom istarskom studentskom okupljalištu imao je koncem 60-ih i izložbu karikatura svojih “klupskih” kolega: Argea Curta, Franka Bude, Mira Fornažara, Save Krajcara, Zdenka Pilata, Lina Stranića, Berija Iskre, Branka Cote, Jadrana Šišovića, Franca Palme… Korenovoj opsežnoj i svestranoj neformalnoj naobraženosti, koju je pokazivao i pobjedama u TV-kvizovima znanja, umnogome je doprinijela njegova ljubav prema filateliji.

Bio je vrlo djelatan član Hrvatskog filatelističkog društva, cijenjen u filatelističkim krugovima po kvalitetnim markama i velikoj i vrijednoj zbirci. Uz filateliju sakupljački hobi bile su mu i razglednice. Posebice one Pazina kojih je uz postere skupio priličan broj. Razglednice je sakupljao odasvud sa željom da ima barem po jednu poslanu iz svake države. Molio je prijatelje i znance putnike, diplomatska predstavništva, pomorce, pošte i škole širom svijeta da mu ih šalju. Zbog te je komunikacije čak i esperanto naučio. U kolekciji kartulina stigao je do – cijeli svijet minus osam. Bavio se i enigmatikom, pa je slagao i križaljke, a od njegovih zanimacija svakako valja spomenuti i kartanje, dakako u onom zabavnom obliku druženja. Kao Istrijanu posebno mu je drago bilo nastupati, u ekipi La kosti, na tradicionalnim turnirima u briškuli i trešetu za batice i lakodelce koje je La kost organizirala od 90-ih godina prošloga stoljeća. Ta druženja nije propuštao i vrlo je vjerojatno da bi i sam u svojoj biografiji spomenuo podatak da je u paru s još jednim bivšim Pazincem – povjesničarom umjetnosti Ivicom Matejčićem – pobijedio na 11. turniru 2003. godine u Vižinadi.

Od prvih karikatura do La kosti

Korenova karikaturistička “karijera” počela je u ranoj mladosti. U kratkoj bilješci na intemet stranicama Hrvatskog društva karikaturista, čiji je dugogodišnji član bio, pisalo je da se “crtanjem bavi još od pučkoškolskih dana, crtajući kolege i nastavnike (uglavnom one ružnije, jer ih je lakše nacrtati).

U vrijeme gimnazijskih dana objavljuju mu tu i tamo poneku karikaturu (ako se sjetio poslati) u Areni, Studiju, SN… 1967. osvaja prvu i jedinu nagradu i to u listu Mladost za najboljeg mladog portret-karikaturi-sta (nagrada je iznosila 10.000 dinara, a majka mu je u to vrijeme zarađivala 40.000 dinara na mjesec prodajući kruh). U studentskim danima crta za svoj gušt i svoje prijatelje, a od 1988. surađuje u humorističkom podlistku Glasa Istre – La kost, crtajući uglavnom portret karikature.” Ovi podaci objavljeni su u prigodnom “Sjećanju na Renza” u Kariki, glasilu HDK-a, listopada 2006. godine.

Preciznosti radi, kad je riječ o Korenovom glavnom karikaturističkom opusu, onom vezanom uz La kost, valja napomenuti da on započinje koncem 1986. godine, kada je ilustrirao njenu naslovnicu skupnim crtežom ondašnjih vodećih rukovodioca porečke udružene ugostiteljsko-turističke privrede – Šime Kalčića, Oreste Košeta, Đenija Radića i Zdenka Tomčića. U istom broju je i odlična karikatura Franka Bude, tadašnjeg sekretara (šefa) porečke Partije, tj. Saveza komunista, onajput vladajuće, zapravo jedine političke stranke. U sljedećoj La kosti, u proljeće 1987., koja je tada izlazila uglavnom kvartalno kao poseban podlistak Porečkog glasnika (glasila privrede i političke vlasti ondašnje Poreštine), objavljena je također odlična karikatura Franka Bude, s, kojim se Koren dobro znao još sa školovanja i iz susjedstva pa ga je i maestralno “skinuo”. I u tom broju Koren je nacrtao naslovnicu: na njoj je bio ondašnji jugoslavenski premijer, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Branko Mikulić s tada aktualnim “paketom mjera”.
Do suradnje Korena i La kosti došlo je zahvaljujući njegovoj kumsko-pazinskoj vezi s jednim od pokretača, autora i urednika tog humoristično-satiričkog izdanja Vladimirom Bugarinom, također odličnim i uglednim istarskim, dapače, svehrvatskim karikaturistom i crtačem satiričkih stripova. La kosti su tada nedostajale baš portretne karikature, a Bugarinova se preporuka pokazala punim pogotkom. Istina, ta je suradnja u početku, u Porečkom glasniku koncem 80-ih i početkom 90-ih, bila rijetka i prilično teška jer nije bilo takovih sredstava komunikacije kao danas.

Hendikep je bio i što Koren, kao Zagrepčan i Pazinac (ili Pazinjan), nije znao porečke glavne političke, privredne i ostale javne, društvene face niti lokalne prilike i neprilike na Poreštini kojima se La kost tada bavila. No, i iz tog razdoblja možemo izdvojiti odličan Korenov portret likovnjaka, povjesničara umjetnosti Argea Curta, kojeg je poznavao preko rovinjske i studentske veze.

Le Cronache, ulazak u političku karikaturu

Početkom 90-ih Koren češće surađuje u mjesečniku Le Cronache rovinjske Zajednice Talijana, koji uređuje njegov zerman, Rovinjež, istarski novinar Elio Velan. Za Le Cronache je, u razdoblju 1991.-1993., nacrtao niz političkih karikatura o tada aktualnim temama poput vrlo zategnutih odnosa Istre i središnje hrvatske vlasti (simbolički prikazanih u boks meču koze i Tuđmana), pitanjima dvojezičnosti, upisa raznih nacionalnosti u zajednice Talijana, dolaska izbjeglica u Istru, “igara” oko Osimskog sporazuma, novog općinskog ustroja… Vrlo je duhovita parodija slavne Chaplinove parodije Velikog diktatora u igri s globusom, ovaj put s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom u glavnoj ulozi. U ovom rovinjskom mjesečniku objavljeno je nekoliko Korenovih uspješnih portretnih karikatura poznatijih istarskih intelektualaca – Vesne Girardi Jurkić, Milana Rakovca, Argea Curta.

Majstor portretne karikature

Već te karikature iz rane faze La kosti i iz Le Cronache – Curtova, Kalčićeva, nekoliko Budinih, Rakovčeva, Girardi Jurkić – odličan su primjer Korenovog načina crtanja portreta. Najbolje je, naime, “skidao” likove s kojima se družio, koje je poznavao ili ih je češće viđao uživo ili barem u video zapisu, a ne statično, na slici.

Volio je osjetiti osobu, vidjeti njene nesvjesne “mote”, pa i čuti je, te iz svega izvući onu bitnu crtu. Jer: istaknuti, prenaglasiti, izobličiti karakteristične crte lica, ili detalje figure, do pretjerivanja koje zadovoljava ključne pretpostavke – brzu prepoznatljivost i satiričnu smiješnost, a daje naslutiti karakter nacrtane osobe, to je suština portretne karikature.

Naizgled jednostavno, ali kao i svaka likovna umjetnost traži i darovitost zapažanja i imaginacije, i sposobnost interpretacije, vještog preoblikovanja u crtež, i vježbu, rad. Naravno, potrebno je i ono zrnce soli, onaj pomak, otkačenost toka svijesti koji nazivamo duhovitost. Tek u cjelini ovoga niza imamo majstora karikature, a nju je u potpunosti ispunjavao i Renzo Koren. To bez dvojbe pokazuje njegov objavljeni opus koji je gotovo u cij elosti ostvaren u suradnji s La kosti od 1993. godine, kada ona počinje izlaziti kao tjedni prilog dnevnika Glas Istre s temama istarske, regionalne razine, ali i one državne, hrvatske, pa je Korenu bilo puno jednostavnije surađivati.

U tih 13 godina Koren je jedan od glavnih “lakostovskih” autora, neprijeporan u portretnim karikaturama istaknutih javnih osoba u Istri i na hrvatskoj sceni, odličan suradnik u ilustriranju “naručenih” tema. Iz tog razdoblja nema viđenijeg istarskog i hrvatskog političara koga nisu vidjeli i Korenov tuš i pero. Dakako, oni najviđeniji bili su i najčešće karikirani. U ovoj maloj monografiji Korenovih radova, nažalost posthumnoj, možemo pratiti i likovne, pa i karakterne metamorfoze nekih od njih.

U tome je svakako najslikovitiji primjer Istri najvažnijeg političara – Ivana Nina Jakovčića, koga Koren “prati” od prve polovice 90-ih kada je tek prvi među jednakim ID S – ovim mladim lavovima pa do njegove društveno-političke apoteoze u nepovredivog istarskog Broja Jedan, Ducea, Kralja Sunca, faraona, sultana, big bossa i Tyraninosaura. Ništa manje nisu zanimljivi i vrijedni, i kao likovi i kao “priče”, Korenovi portreti i crteži prvog hrvatskog predsjednika pokojnog Franje Tuđmana i prvog istarskog župana i kasnijeg IDS-ovog otpadnika, pa političkog povratnika Luciana Delbianca.

Odlični su mu i likovi istaknutih istarskih političara Damira Kajina, Dina Debeljuha, Furija Radina, Nevija Šetića, Vesne Girardi Jurkić, Ivana Paulette, Elija Martinčića, Marija Bratulića, Veljka Ostojića… sve listom radovi koji bez problema mogu naći mjesto u kakvoj antologiji hrvatske političke portretne karikature. U nju bez daljnjega bi ušli i Korenovi portreti nacionalnih političkih faca iz 90-ih i početka ovog desetljeća – od pokojnoga Ivice Račana i Dražena Budiše, preko Jure Radića, Bože Prke i Ivice Mudrinića, do Vladimira Š ž Seksa i Jadranke Kosor te aktualnih zvijezda Stipe Mesića i Ive Sanadera i njihove česte internacionalne “partnerice” Carle Del Ponte. U toj plejadi izdvojiti valja majstorski istaknute karakteristične crte likova Ante Đapića i Borislava Skegre. Osim političkih “batica”, koje su, s obzirom na takvu intoniranost La kosti najzastupljenije u Korenovoj portretnoj karikaturi, antologijsku vrijednost ima i niz likova iz šireg društvenog života Istre i Hrvatske. Na prvom su mjestu, bez daljnjega, karikature bivšeg porečko-pulskog biskupa Antuna Bogetića, blizu su im i one zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, književnika Milana Rakovca, pjevača Tonija i Mirka Cetinskog i Elija Piska, arhitekta Berija Iskre, generala Janka Bobetka i Davora Domazeta te, neskromno, i trojice urednika La kosti s kojima je uspješno surađivao.

Iako je karikatura ponajprije individualna kreacija, Koren je bio odličan suradnik i timski autor. Jedan od onih koji odmah shvate i prihvate nabačenu ideju, ali je i umješno nadograde dajući joj novu satiričku i/ili humorističnu dimenziju i kvalitetu. Rezultat te suradnje niz je satiričkih parodijskih ilustracija raznih društveno-političkih događanja u Istri, Hrvatskoj “a i šire” u desetak godina na prijelazu dva tisućljeća. Znamenita Tuđmanova “stoka sitnog zuba”, koalicija Račan-Budiša, predsjedničke i saborske izborne utrke, dugo hrvatsko putovanje u EU preko Carle Del Ponte, parodije istarske političke scene kao sultanata, faraonskih kraljevstva, tajnih udruga i parka izumrlih gmazova, odnosi IDS-a s državnim HDZ-om: od Tuđmanovog sna o pionirima do Sanaderovih noćnih dama… ostaju vrijedna satirička “slikovnica” bespuća hrvatske povijesne ozbiljnosti.

Dio materijala je preuzet iz knjige o Korenu.
Autor je Drago Orlić.
Knjiga - biografija ima 166 stranica, crno bijeli tisak, format A5. Godina izdanja 2007.