Rudi Stipković

133

Korijeni

Mjesto u kojem je Rudi Stipković rođen godine 1939. zove se Začretje a nalazi se u pitomom Hrvatskom zagorju, gdje je poniknuo i narodni vragolan, potepuh i veseljak Petrica Kerempuh.

Na galgama tri galženjaka,
tri tata, tri obešenjaka,
pod njimi čarni potepuh
tamburu svira Kerempuh.

Krleža nije slučajno izabrao Kerempuha da kroz njegove balade opiše sve muke pod galgama jednog naroda nesretno smještenog između Istoka i Zapada. Stavljajući se u ulogu narodnog potepuha, ironičnim tonom, uz tamburicu
Kerem­puh će prelistavati krvave stranice povijesti i definirati svoja pjevanja istim podrugljivim, tragično-komičnim tonom.

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.

Zagorski vedri duh i kajkavski jezik u nadahnutoj puntarskoj Krležinoj
književ­noj interpretaciji zazvučat će izuzetnom poetskom snagom i ostati vjerojatno najbolje djelo tog autora i naše književnosti uopće.

Dolazeći iz tog zagorskog »lajbeka« Rudiju Stipkoviću svojstvena je slična ironija, ona vedrina kojoj prethodi određena dramatičnost gdje komično nije jedina svrha.

Već od malih nogu Rudi Stipković će crtati, zapravo precrtavati sve što vidi negdje nacrtano, od klasičnih slika do suvremenih crtarija, ali će mu ipak od svih motiva najzanimljivije ostati ljudsko lice. Unutarnji nagon koji djeluje mimo svih osobnih usmjerenja i planova opredijelit će ga za portret, točnije portret-karikaturu.

Dječaka koji svakodnevno iscrtava gomile papira neće osvojiti ni vladajući Disneyevi junaci ni hrabri supermeni iz stripova; on će ostati hipnotički zagledan u lica oko sebe. Tako će već s trinaest godina objaviti prvu portret-karikaturu (sportaša Bate Dvornića) u »Narodnom sportu« (1953) u koju će onda danima zuriti ne vjerujući očima da je njegov crtež otiskan u novinama. Ovaj prvi izlazak u javnost bit će i veliko, presudno ohrabrenje za talentiranog dječaka.

Razumljivo, između prvog portreta i ovih današnjih velika je razlika. Prvi crtež karakterizira bezazlenost i još nevješt potez nadarenog dječaka, a danas s punom zrelošću i nakon nekoliko tisuća objavljenih portreta — Stipković je na samom vrhu ovog žanra karikature.

Njegov portret vuče prirodan korijen iz bogate tradicije u hrvatskoj karikaturi. lako on vjerojatno nije čitao »Koprive« niti poznavao međuratno stvaralaštvo karikaturista, njegova je karikatura po grafičkim i stilskim odlikama ravnopravna takvim radovima iz razdoblja između dvaju ratova. Očita je organska povezanost izazvana više podnebljem gdje su stvarali, nego neposrednim utjecajem.

Da bismo bolje razumjeli Stipkovića i druge ovdašnje karikaturiste, potrebno je prikazati razvoj karikature u Hrvatskoj, njezinu službenu povijest staru oko 150 godina.

ANGAŽMAN


Šire se osvrnuti na razvoj domaće karikature i njezine korijene te istaknuti današnje domete bilo je potrebno unutar crtačke biografije Rudija Stipkovića — da bolje shvatimo njega samog.

Portret-karikaturom bave se povremeno i drugi hrvatski karikaturisti, neki vrlo znalački (Reisinger, Kušanić), a najveći je trag svakako ostavio Pjer Križanić antologijskim karikaturama svojih suvremenika. Neke od njih objavljene su u zbirci stihova Kreše Kovačića (1922) koja počinje karikaturom Krleže i ovim stihovima:

Ja sam vjetar, dižem prah
Zar vas nije djeco strah?

Karijera Rudija Stipkovića od prve karikature (1953) u »Narodnom sportu« razvijat će se spontano, sportskim ritmom, u prvo vrijeme bez namjere da to bude profesija.

Kroz cijelu gimnaziju on će crtati za novine (»Narodni sport«, »Narodni list« i »Borba«) kradući od školskih satova vrijeme za karikaturu. Poslije će studirati pravo (ne vjerujući još uvijek da karikatura može biti profesija) i nakon dvije godine studija po zakonima životne logike (uvijek jače od naših planova) završiti u »Sport­skim novostima«. Njegova portret-karikatura tako će osvojiti životni prostor, ostalo je samo da se taj prostor ne izgubi, jer i karikaturista nije malo.

Zagreb je grad koji ima značajnu tradiciju karikature, konkurencija je velika, pa iako nisu svi u prvoj liniji, nikad se ne zna tko će u finišu potrčati brže. Jedan od najstarijih novinara, najuglednijih, neka vrsta legende hrvatskog novinarstva, nije nikad odlazio na godišnji odmor bojeći se da njegov rezervirani »okvir« ne zauzme netko drugi. U umjetnosti možda više nego u bilo kojoj drugoj profesiji — borba za mjesto pod suncem traje čitav život. Ništa nije garantirano, čak ni kad se već stekne određeni ugled; a karikatura, iako je troši uglavnom novinarstvo, također je umjetnost. Karikaturist je vojnik na stalnom dežurstvu u svom listu.

Stipković, iako iz pitomog i ležernog Zagorja, shvatio je od prvih dana taj zakon održavanja i istrajavanja radeći gotovo germanskom radnom disciplinom i strplje­njem. Poznato je da je talenat manji dio onoga što čini uspješnu karijeru.

Talenat je obavezan, ali rad je presudan za trajni uspjeh. Zato će Stipković ostati gotovo ropski sagnut nad crtačkim stolom; nekad stvara svoje portret-karikature u jednom dahu, a ponekad nakon dosta bačenog papira u koš. Svako ljudsko lice posebna je zagonetka. Ne postoji isti ključ da se odgonetne ono što kriju ljudske fizionomije. O tome filozofi, psihoanalitičari teoretski znaju više od karikaturista, ali karikaturist to mora — konkretno nacrtati.

Oni su praktični izvršioci psihoanalize. Lice mora biti slično, ali ne i preslikano. Karikatura nije fotoaparat koji crta. Karikaturist je psihoanalitičar koji svoju dijagnozu daje crte­žom. lz utrobe čovjeka treba izvući ono što lice ne pokazuje.

Lice je često dekor, kulisa iza koje se krije karakter. Karikaturist zato ne preslikava lice, nego crta karakter. Rijetki su ljudi kojima se na licu sve vidi.

To su oni neviniji, prostodušniji, ali i tu su moguće zabune. Iza nedužnih svetačkih lica zna se kriti lukavost i dvoličnost. Istinski karikaturist ima dodatno čulo kojim otkriva sakrivenu ćud svog modela. Karikatura je preuveličavanje, ali ne u bukvalnom smislu. Karikaturist hipertrofira samo ono što je sakriveni dio karaktera.

Stipković je posvetio najveći dio svog stvaralaštva sportu. Zašto baš sportu? Razlog je vrlo prozaičan. Sportski listovi najviše se koriste portret-karikaturom. Njihovi junaci su gotovo svakodnevno, nakon svake utakmice, u središtu javne pažnje. Stipković radi i karikature umjetnika, političara, javnih radnika, ništa manje kvalitetno, neke su čak uspješnije od onih iz sporta. Sportski »modeli« su mladi ljudi, koje je teže portretirati; oni su bez onih oštrih karakteristika na licu, koje dobivaju starije osobe pretvarajući se malo po malo, s godinama — u vlastitu karikaturu.

Stipković je dobio najteži zadatak. On mora praviti karikature osoba čija mladost još skriva na licu ono što će sutra biti sasvim jasno. Bačen u tu duboku vodu Stipković prolazi spartansku školu strpljenja. Većina njegovih sportskih modela su lijepi ljudi, pravilnih crta, na prvi pogled — nikakva šansa za dobru karikaturu.

Stipković, međutim, tvrdi obratno: »Teže radim karikaturu čovjeka koji je već sam po sebi karikatura. Ovo drugo je manji izazov i slabiji je rezultat.« Raditi karikaturu karikature rutinski je posao, ako se takva karikatura svodi samo na preslikavanje vanjskog izgleda modela.

Kad danas pogledamo stotine i stotine karikatura tih mladenačkih lica, vrhunskih sportaša, onda se zaista uvjeravamo da Stipković govori istinu. Najbolji su dokaz njegove sasvim različite karikature istih osoba. Konačno i ljudi koji nisu karikaturisti u svakodnevnom životu mogu istu osobu u vremenskim razmacima i nakon novih spoznaja doživjeti, odnosno vidjeti drugačije.

Stipković svoje sportske zvijezde testira kao da im je trener, prati ih iz sezone u sezonu tražeći na njihovim licima promjene i odgovore za uspjehe i neuspjehe, a razlozi su najčešće psihički. Tajna sportskih uspjeha često nije u dobroj fizičkoj kondiciji, nego također u uravnoteže­nosti i karakteru sportaša. Sve se to vidi dobrim dijelom i na licu, to će pročitati kao s dlana iskusan karikaturist, pronicljivo otkrivajući Ahilovu petu svoga modela.

Stipković to često uspijeva do one mjere koja može biti neugodna i indiskretna. Kao što nitko ne voli da zavirujemo u njegov intimni život, u privatnost, tako mu nije drago ako u izrazu njegova lica naglasimo ono što nije afirmativno. Portret­karikaturist ne smije imati »dlaku na jeziku« i Stipković tako najčešće i postupa. Nije to profesionalni defekt, neka vrsta cinizma, nego želja da bude objektivan, da nacrta ono što vidi, a ne da model prikaže idealizirano kao što se on najčešće vidi. Takva karikatura može izazvati i neprilike.

Jedan poznati umjetnik osobno će protestirati u redakciji zbog karikature zamjerajući da mu je Stipković stavio previše bora na lice. Sujeta nije ništa nepoznato u životu umjetnika, naprotiv to je osobina koju osjetljiva umjetnikova priroda ne može sakriti. Karikaturist ipak nije dvorski slikar koji svakog vladara slika po njegovoj želji, pa zato na službenim portretima nikad nema bora, čak i kad vladari pređu osamdesete godine života.

Za Stipkovića je šteta (proizašla iz njegova čvrstog bračnog odnosa sa sportskim tiskom) što nije više gajio karikaturu političara i umjetnika, jer one koje je napravio uglavnom su vrlo dobre. Za »Vjesnikovu« rubriku »Sudbina iz dlana« (koju je autor ovih redaka pisao pod pseudonimom Zoran Zec) Stipković je prije dva desetljeća napravio stotinjak karikatura kulturnih radnika i umjetnika. U toj su se rubrici izmjenjivali Stipković i Reisinger, koji su napravili lijepu zbirku portret ­karikatura čija trajnost nije ograničena i vjerojatno će se preštampavati i u budućim vremenima kada se budu spominjale te osobe. Naime, radi se o plejadi najemi­nentnijih imena stvaralaštva u Hrvatskoj.

Portret-karikatura za razliku od one dnevne, aktualne, pretendira na vječnost, onda kada se vidljivije izdvaja svojom grafičkom vrijednošću i značajem modela. Sigurno je da će i portret-karikatura Rudija Stipkovića nadživjeti autora. Ostat će pohranjene u novinarskim, sportskim i drugim arhivima i pojavljivat će se onda kada se buduće generacije u budućim stoljećima budu prisjećale svoje prošlosti. Bit će često i vjerodostojnije od fotografija koje su uljepšavale, a dobra karikatura nema tih idiličnih retuša.

Kad je bio dječak, Stipković je imao uzore, kao što svi umjetnici imaju nekog koji ih povuče u taj stvaralački svijet čarolija. Za njega su to bili Antun Šain (karikaturist »Narodnog sporta«, koji će se poslije posvetiti arhitekturi) i Davor Štambuk, koji i danas objavljuje karikature, uglavnom u Francuskoj. Oni su Stipkoviću bili uzori na početku karijere, precrtavao je njihove crteže iako je već imao svoj prepoznatljiv stil koji će zadržati do danas.Njegova karikatura koja je obišla svijet jest ona o Fišeru i Spaskom s meča za svjetsko prvenstvo (1972). Najveću jugoslavensku nagradu za karikaturu »Pjer« dobio je za portret-karikaturu glumca Paje Vuisića (1980), a za karikaturu Tita (1970) dobit će nagradu u Montrealu.

Karikature Rudija Stipkovića danas su u inozemstvu već kao kod svoje kuće. Prva stalna suradnja počela je u Pragu godine 1967. u tjedniku »Stadion«. Zatim će raditi u listovima »Mlada fronta«, »Československi sport« i »Štart« iz Bratislave. Radit će i u »Neue Krdnen Zeitung« iz Beča, zatim »Kleine Zeitung« u Grazu i listu »Nachrichten« iz Linza u Austriji. Najveću će suradnju ostvariti s najtiražnijim sportskim listom u Europi »Sport eho« iz Istočnog Berlina. Dosta ga preštampa­vaju i listovi s kbjima nije u stalnom angažmanu (»Nep sport«, Budimpešta).

Inozemni ugled ne stječe se lako i malo je jugoslavenskih karikaturista (Reisin­ger, Štambuk) koji imaju stalne angažmane u inozemstvu i unatoč tome što naša karikatura vrlo često dobiva nagrade na svjetskim izložbama karikature.

Stipkovića danas pozivaju na javne priredbe gdje kao »čarobnjak karikature« pred gledaocima za dvije minute pravi portrete. Zovu ga na televiziju, festivale zabavne glazbe, a bio je već nekoliko puta i na proglašenju sportaša godine u Pragu, gdje na mjestu dogadaja treba portretirati one najbolje.

Poznato je da sportaši kad slave jubileje više od svih pehara i drugih poklona vole ako im se daruje njihova uramljena karikatura s potpisom Rudija Stipkovića. Neki to i šami naručuju da kompletiraju svoje kućne sportske muzeje. Stipković je vodio i više vlastitih rubrika u sportskim novinama, a zovu ga i tvornice gramofon­skih ploča da kreira naslovne stranice.

Kao potvrđen specijalist svog žanra on danas ima više ponuda nego vremena. As svjetskih brzih vožnji Nicki Lauda reći će za svoju karikaturu »da je na njoj sličniji sebi nego u prirodi«. To će reći i mnogi koje je Stipković portretirao.

On će napraviti i dosta višebojnih karikatura (uglavnom u »Sprintu«) koje imaju posebnu draž. Stipković i tu pokazuje osebujan stil, pa njegovi grupni portreti »Dinama« i »Cibone« ispunjavaju navijačke zidove kao vrsta ikona sa svecima sporta.

U očima navijača često se sportski ljubimci poistovjećuju sa Stipkovićevim karikaturama. Njegov Dražen Petrović sa rukama polipa koje virtuozno provlači ispod svojih i protivničkih nogu jest pravi Dražen, a ne onaj s fotografije. Stipković često postiže maksimalne rezultate potpuno reducirajući crtež.

Njegov Krleža potpuno je »ogoljen«, a opet izuzetno vjeran originalu. Arsen Dedić iako ima samo vrh nosa, odmah se može identificirati. Televizijski voditelj Mlakar nema na crtežu ništa osim vanjskog obrisa glave, a opet je to on i nitko drugi. To su samo neke od karikatura gdje Stipković postiže maksimalnu sintezu.

Stipković vjerojatno u svakodnevnoj trci da podmiri zahtjeve novina ne stiže još sjesti i mirno odvagnuti sebe i svoje djelo. Najteže je stvoriti tu distancu, odvojiti se od vlastitog stvaralaštva i kritički ga odmjeriti.

Mislim da je došlo vrijeme da Stipković »ude u finale«, da svoj neiscrpan talenat, crtački virtuozitet i veliko iskustvo, sada u najzrelijoj dobi, definitivno uobliči. Da se koncentrira na portret-karikaturu ličnosti sa svih područja, a ne samo iz sporta, jer je na tom terenu već odigrao »sve važne utakmice«.

Portret-karikature zemljaka Petrice Kerempuha Rudija Stipkovića, ono su indiskretno ogledalo u kojem se najbolje ogledamo čak i onda kad rušimo idealizirane iluzije o sebi.

Posebna zahvala Milanu Lekiću Lex-u na ustupljenim materijalima i svekolikoj pomoći

Izvor: Monografija “RUDI STIPKOVIĆ Majstor portret-karikature” autor FADIL HADŽIĆ 1991. godine