Kada smo u proljeće 2009. godine krenuli u osnivanje udruge „Art 9“, koja se u cijelosti i isključivo trebala baviti popularizacijom hrvatskog stripa (i brigom za njegovu baštinu), jedan od prvih prijedloga koje sam iznio svojim kolegama iz udruge je bio – ajmo ustanoviti nagradu za životno djelo!
Samo po sebi podrazumijevalo se da nagrada nosi ime Andrije Maurovića, ne samo crtača koji je sinonim za strip na ovim geografskim prostorima, nego i autora koji po svojoj crtačkoj virtuoznosti, umijeću vizualnog pripovijedanja i originalnošću, ulazi u najuži svjetski vrh devete umjetnosti.
To što je prije četrdeset i koju godinu kolega Ciril Gale u Ljubljani u okviru „Kluba devete umetnosti“ ustanovio nagradu „Andrija“ nije nam predstavljalo nikakvu smetnju, jer se je ona odnosila za doprinose u više strip-kategorija, a i sam naziv nije bio istovjetan nagradi koju je mislila dodjeljivati udruga „Art 9“.
Te 2009. godine nagrada „Andrija Maurović“ de facto je bila jedna jedina personalizirana nagrada koja se u Hrvatskoj dodjelila za domete u stripu.
Danas, jedanaest godina kasnije – nažalost – ova nagrada i dalje je jedina u takvom statusu.
Prvi „vlasnik“ nagrade „Andrija Maurović“ postao je Mladen Bjažić (urednik „Pionira“ i „Plavog vjesnika“, od 1954. do 1959. godine, scenarist iznimno popularnog stripa „Mendo Mendović“), jedan od najzaslužnijih za uvođenje stripa u socijalizmu.
S tradicijom dodjele nagrade „Andrija Maurović“ nismo prekinuli ni u ovoj pandemijskoj godini.
Stručni žiri su sačinjavali: Nedeljko Dragić (predsjednik), Borivoj Dovniković, Veljko Krulčić, Tihomir Mraović i Želimir Kosović.
Dileme kod odlučivanja nismo imali – bez obzira što se stripom „prestao“ baviti još prije četiri desetljeća, što zadnjih 34 godine živi i djeluje u Sjedinjenim Državama, kratkotrajno, ali vrhunsko i propulzivno strip stvaralaštvo MIRKA ILIĆA (r. 1956.) je utkano u našu kulturu i naš nacionalni identitet.
U obrazloženju nagrade stoji: „Iza Mirka Ilića jedinstvena je strip karijere. Isti se stripom bavio svega četiri-pet godina, u drugoj polovici 70-ih, ali neovisno od te kratkotrajnosti ostavio je neizbrisiv trag u devetoj umjetnosti.
Jer, njegov kvantitativno relativno skromni opus svojom dalekosežnom utjecajnošću i estetskom vrijednošću i danas, četiri i više desetljeća od nastanka, izaziva respekt i iznimno poštovanje od svih dionika stripa.
Kao crtač stripova, neovisno što je većina njih bila kraćih formi, Mirko Ilić je bio likovno moćan i pamtljiv. Kao scenarista kompleksan i izazovan. Ponekad je i mijenjao stil, ali njegova ostvarenja ostaju prepoznatljiva kao „Ilićeva“. Često je eksperimentirao u grafičkom, idejnom i dramaturškom pogledu, ali to ništa nije mijenjalo na percepciju umjetnikovih stripova.
Ostvarenja kao što su npr. „Debil blues“, „Shakti“, „Vodoravno i okomito“, „Na istoj strani“, „Strogo zabranjeno 1, 2 naređujem ja“, „Rođen da bi živio“, „Iz povijesti ljudske gluposti“, „Bajka“ demonstriraju činjenicu da hrvatski strip u to vrijeme nije bio samo na tragu aktualnih tendencija u europskom stripu toga razdoblja, nego je i sam činio njihov vrh.
U domovini Mirko Ilić je kao autor stripova uglavnom bio vezan za omladinsku štampu, ali su isti ti Ilićevi stripovi na Starom kontinentu i u Sjedinjenim Državama bili objavljivani u nekim od tadašnjih najvažnijih strip-revija, kao što su „Metal Hurlant“, „Alter Alter“, „Heavy Metal“, „Il Mago“, „Epic“…
Neke stripove Mirko Ilić je crtao po scenarijima, odnosno idejama svojih prijatelja i kolega, ali i sam je pisao pojedine strip-scenarije. Najviše za Igora Kordeja.
Zajednički album tandema Ilić – Kordej „Del Mismo lado“ objavila je španjolska izdavačka kuća „Toutain“ 1987. godine – u okviru svog bibliotečnog niza „Grandes Autores Europeos“.
Za „testamentarni“ strip Mirka Ilića „Survival“ scenarij je napisao britanski pisac Lesa Lilleya, a ovaj strip će svoju međunarodnu premijeru imati na stranicama američkog „Heavy Metala“.
Osim kao autor, po važnosti nezaobilazan je i angažman Mirka Ilića kao urednika stripa u novopokrenutom omladinskom tjedniku „Polet“ (jesen 1976. godine) – tu će okupiti Kunca, Marušića, Kordeja, Devlića, Mešića, Zimonića i druge – iz čega će godinu dana kasnije nastati grupa „Novi kvadrat“ koja je samom svojom pojavom, koja je pratila visoka kvaliteta radova, izazvala svojevrsnu „diverziju“ u umjetničkim i drugim krugovima u Hrvatskoj i Jugoslaviji u drugoj polovici 70-ih godina.
„Novi kvadrat“, u kojem je Ilić bio neformalni „spiritus movens“, je svoje radove izlagao u galerijama (Rijeka, Koprivnica, Beograd…), potaknuo je osnivanje sličnih grupa mladih strip-stvaralaca u nizu gradova tadašnje države, te je bitno pridonio recepciji stripa kao nečem što je važan i što je vrijedan oblik umjetničkog izražavanja i stvaralaštva.
Mirko Ilić je među prvim stripašima sa samostalnom izložbom (1977. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu), a isto je jedan od prvih koji je izlagao u inozemstvu – na tada najvećem europskom festivalu stripa u Lucci 1978. godine.
U drugoj polovici 70-ih godina objavio je i nekoliko tekstova o stripu u zagrebačkoj štampi („Polet“, magazin „Start“).
Dodjela nagrade „Andrija Maurović“ za životno djelo Mirku Iliću će se organizirati slijedeće godine, kada to epidemiološka situacija bude omogućila.
Inače, dosadašnji dobitnici nagrada „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa, osim ranije spomenutog Bjažića, su: Julio Radilović, Borivoj Dovniković, Žarko Beker, Nedeljko Dragić, Oto Reisinger, Rudi Aljinović, Željko Lordanić, Ninoslav Kunc, Vjekoslav Đaniš i Krešimir Zimonić.
Ivica Bednjanec je nagradu „Andrija Maurović“ dobio posthumno.
Specijalna priznanja “Andrija Maurović” dobili su Fadil Hadžić (kome je to, eto stjecajem okolnosti, bila “posljednja” nagrada u životu) i Vladimir Pavlinić.
Veljko Krulčić
