Piše: Petar Pismestrović
Malo o Društvu karikaturista Hrvatske i Prvom festivalu karikatura, koji je bio organiziran u sklopu Festivala crtanog filma, pa je i tema bila film.
Bilo je to doba Vjesnika i Društva karikaturista Hrvatske. Međunarodni Festival karikatura 1988. prvi od niza koji će se kasnije stvoriti i traje do današnjih dana.
Žiri u sastavu Boris Kolar, Oto Reisinger, Mladen Bašić, Senaid Serdarević, Dubravko Priselac i Petar Pismestrović odlučio je prvu nagradu dodijeliti sjajnom ukrajinskom karikaturisti, inače Rusu Juriju Kosobukinu, koji je osobno došao iz Kijeva vlakom u Zagreb da primi nagradu i bio naš gost. Jurij je imao sreću što je tada bila “perestrojka” pa su i karikaturisti mogli nesmetano putovati.
Sjećam se anegdote koju je ispričao Mladen Bašić, dugogodišnje predsjednik Društva karikaturista Hrvatske, kako prije “perestrojke” veliki ruski karikaturist Mikhail Zlatkovski došao u Poljsku, u Legnicu, u kojoj se održava jedan od najstarijih festivala karikatura u Europi, u pratnji dva policajca u civilu. Ostao je samo toliko da dobio nagradu, a onda morao otići. Mladen mi je rekao, da nismo ni svjesni koliko slobodu uživamo mi u Jugoslaviji. Mi Jugoslaveni uživali smo i posebnu privilegiju jer smo putovali i na istok i na zapad.
Jedini problem u Poljskoj je bio tada što Mladen svoju nagradu nije mogao iznijeti iz Poljske, nego ju morao potrošiti. A ona je bila kao jako dobra plaća. Ipak snašao se. Šampanjac je “tekao potocima”, jeo se kavijar, a ostatak jednoj od žena koje su bile zadužene za goste festivala, kao zahvalu za gostoprimstvo.
A mi u Zagrebu živjeli smo u vrijeme Prvog festivala karikatura od obećanja. Sve je kasnilo, ogromna inflacija, a novca malo. Tako je i taj Prvi festival imao svoje startne probleme. Novac koji smo dobili od sponzora i pokrovitelja nije stigao, pa je moja supruga svoju cijelu plaću dala kao nagradu Juriju Kosobukinu. Naravno on to nije znao. Morali smo čuvati obraz naše zemlje. A i troškove hotela, njegovog puta i boravka, pića koja smo ispili i ručkove platili smo iz vlastitih džepova i pozivali Jurija u goste.
Tako je bio i moj gost. Bila su tri nezaboravna dana i za njega i za nas. Kad se sve stišalo oko festivala stigao je i novac. Onda smo izravnali račune. Moja je supruga dobila svoju plaću, pokriveni su troškovi hotela i ostalo nam je novaca za sljedeću godinu… Ipak kako god bio težak start, radilo se volonterski, zajednički smo slali karikature na svjetske festivali i bili uspješni, Društvo karikaturista je opstalo i još uvijek funkcionira. Sad su to drugi ljudi, ali je princip rada isti. Razlika je u tome što su tadašnji karikaturisti imali puno više šanse da objavljuju svoje karikature, a unatoč krizi dobivali i honorare, malo, ali kao priznanje za uložen trud. No u novoj državi, sve se promijenilo, pa i ime društva koje se danas zove Hrvatsko društvo karikaturista u skladu s vjetrovima koji su tada zapuhali, pa je sve na početku moralo imati posvojni pridjev.
A karikatura je bila dobra dok je trebala služiti kao sredstvo za dizanje morala. Kasnije je kako su propadale novine i karikatura prestala biti interesantna. Jer, karikatura je dio novinskog sadržaja, iako ni mnoge novine to ne žele priznati. Ipak, dobro je da ono malo karikaturista koji uglavnom crtaju iz ljubavi, uz nekoliko profesionalaca koji još uvijek žive od svega posla, imaju svoje društvo i da su aktivni. Još uvijek postoje ljudi koji znaju što je karikatura i koji ju vole. Kad sam ja počeo crtati, mnogi ljudi nisu imali pojma što je to karikatura, a ni znali izgovoriti tu za nih nepoznatu riječ…
