Četvrtog travnja navršit će se točno 100. godina od prvog susreta čitatelja humorističkog tjednika „Koprive“ sa stripom „Maks i Maksić“ kojim će ujedno započeti i povijest devete umjetnosti u Hrvatskoj, ali i u cijeloj tadašnjoj državi „Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca“.
Dan kasnije, u subotu 5. travnja s početkom u 12 h u zelinskog galeriji „Kraluš“ (koju vodi moj prijatelj i novinarski suputnik već četiri desetljeća Marijan Grakalić) otvara se izložba „Stoljeće hrvatskog stripa 1925. – 2025.: Mironović, „Maks i Maksić“… i produkcija 1925.“ na kojoj sam posljednjih mjeseci radio uz „sudioništvo“ dizajnera Zlatka Grgića.
G. Grgić je imao zahtjevan zadatak da likovno „oživi“, da ne kažem „osuvremeni“, ali maksimalno poštujući njihovu autentičnost, materijale stare stotinjak, koju godinu više, koju godinu manje stare i da ih učini „zanimljivim“ i „preglednim“ današnjoj publici.
Ujedno, Zlatko Grgić je oblikovao plakat, koristeći se Mironovićevim originalnim likovnim predlošcima, uključujući i zaglavlje samih “Kopriva”. Plakat s patinom!
Ukratko, izložba nas vraća u pionirske dane (zapravo – godine) stripa u ovim prostorima, prvim stalnim junacima, obijesnim dječacima Maksom i Maksićem koji u šest strip-sličica iz tjedna u tjedan čine „vragolije“ (zbog kojih bi danas bili upućeni u najmanju ruku u popravni dom) svakome kome požele; ovdašnjim tiskanim medijima; ujedno i stripu čiji su popratni tekstovi često bili popraćeni rimovanim stihovima i zagrebačkom kajkavštinom; te nas upoznaje s likom i djelom Sergeja Mironovića, porijeklom Rusa, koji je ranih 20-ih iz Galicije stigao u naše krajeve, koji će mu postati „druga domovina“.
Sergej Mironović (1898.) je u Zagrebu studirao slikarstvo na Akademiji (bio je ista generacija s Maurovićem, ali drugi „smjer“), ovdje se oženio i postao “vinkovački zet”, postao i otac, afirmirao se kao karikaturista europskih kvaliteta (o čemu zorno svjedoče činjenice da su prenošene u engleske, francuske, ruske, pa i japanske listove, moguće i u neke pete).
Naposljetku, Mironović je u Zagrebu i preminuo (1937.) i sahranjen na groblju Mirogoj.
„Maks i Maksić“ su izlazili punih devet godina u kontinuitetu, sveukupno ih je u „Koprivama“ objavljeno njih 456. Nisu sve potekle od Mironovića, tu i tamo morali su uskočiti i drugi crtači.
“Koprive” su svoj strip objavili i u zasebnim sveskama, pretečama kasnijih albuma. Prvi je tiskan 1926., a posljednji 1936. godine, što zapravo predstavlja izdavačko “čudo”.
Izložba ima podosta memorabilije.
Otkriva među ostalima da je Slavko Vereš, tadašnji vlasnik i urednik “Kopriva”, vjerojatno i najzaslužniji za rađanje “Maksa i Maksića”, te da je Mironović od 1. travnja 1925. bio stalni namještenik “Kopriva” – prvi zaposleni crtač stripova (i karikatura) u Jugoslaviji!
Ukratko, moj mali prilog „kulturi sjećanja“, odnosno prilog protiv „kulture zaborava“ u sferi hrvatskog stripa i njegovom pozicioniranju i vrednovanju u širim geografskim prostorima u razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata.
Zahvaljujući razumijevanju ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta Zelina gdje Vesne Bičak-Dananić izložba će se moći razgledati zaključno s 8. svibnjem. Dakle, traje više od mjesec dana.
Na otvaranje u subotu u, ponavljam, 12 h svi ste dobrodošli, a bit će tu i ponešto “iznenađenja”.
Veljko Krulčić
