U zemlju crtica Hermann je zakoračio razmjerno kasno, tek u dvadeset petoj godini i to sa nekoliko kraćih storija nacrtanih po narudžbi jednog malog belgijskog nakladnika. Michael Reiner-Greg ove je smatrao pouzdanom potvrdom talenta i Hermannu ponudio rad na serijalu koji će ostati zapamćen kao jedna od ponajboljih klasičnih avanturističkih “serijala”.
Već i sama pilot – epizoda “Bernarda Princa”, objelodanjena 1966.godine, predstavila je Hermanna kao potpuno “dovršenog” autora i priskrbila mu nemali kredit za budućnost Istini za volju, nije trebalo dugo čekati da sam Hermann poradi u korist vlastite štete. Dva albuma “Jugurthe”, potpisana u kolaboraciji sa scenaristom Laymilieom, bili su, doduše, sasvim solidan komad pitke pustolovine, ali daleko ispod profesionalnih standarda ovog autora.
Neuspjeli eksperiment sa stilizacijom likova (koji se doimaju kao da ih je netko sa widescreen formata ugurao u tijesni ekran televizora), iako nije ostavio trajnih posljedica na Hermannov rukopis, dao je naslutiti kako je riječ o autoru kojemu polako počinje ići na jetra elegantni i umiveni crtež te tradicionalno kadriranje i montaža.
Premijera “Comanche” 1969.godine donijela je samo novu potvrdu ovim nagađanjima.Premda će Hermann sve do konca sedamdesetih održavati priključak sa tradicijom pustolovnog stripa, ciklus o Redu Dustu i njegovoj gazdarici zrcali osjetne iskorake. Novi pristup (sustavnija uporaba krupnih planova, smjelo kadriranje, sve grublji crtež…) podržan Gregovom “logistikom” (scenarijem koji “tranšira” tradicionalnu wild west mitologiju u duhu novoholivudskog revizionizma) priskrbio je autorskome tandemu lavinu komplimenata i definitivno cementirao njihov prestiž.
Idila je trajala sve dok se u Hermannu nije probudio cjelovit autor. Sit pokornog opsluživanja tuđih priča domislio je “Jeremiaha” i, onako usput, okrenuo naglavce mnoge standarde striperskog zanata. Uvjeren da višak “proze” stripu može samo naškoditi, afirmirao je načela vizualne naracije i svojim primjerom uvjerljivo posvjedočio kako je strategija “pričanja (i) slikom” imperativ za sve autore, bez obzira dali je riječ o umjetničarenju sklonim mudroserima i alternatvcima ili pak proizvođačima storija po ukusu široke publike. Premda slučajno, snagu ovog poučka definitivno su potvrdili ” Tornjevi Biris-Maurya”, prilažući, usput, gornjem “ustavu vizualne naracije” još pokoji amandman.
Napominjem, slučajno, jer “Tornjevi” izvorno nisu bili zamišljeni kao serijal. Naime, tijekom svoje karijere Hermann je potpisao i tri kraća rada koja su dugi niz godina bila poznata tek najzagriženijim fanovima. Zamisao o njihovom plasmanu u albumskome paketu izložio je Ervinu Rustemagiću koji je ponudu sa zadovoljstvom prihvatio i od Hermanna naručio još jednu storiju za kompletiranje zbirke. Nakon što su prvi tabloi stripa iz srednjovjekovnog miljea bili dovršeni, Rustemagić ih je pokazao nekolicini utjecajnih nakladnika koji su očitovali iznimno zanimanje.
Komercijalni potencijal ovoga stripa ponukao je Sarajevskog lisca da Hermannu predloži “pretvorbu” “haiku priče” u pilot za serijal koji je naknadno “utefteren” pod naslovom “Tornjevi Boisa-Maurya”. Tko zna, zna. Na finalizaciju albuma “Abominable” trebalo je stoga čekati sve do 1987.godine kada je Hermann potpisao dugo očekivanu četvrtu storiju.
Iako svi stripovi od kojih je skrojena ova zbirka podastiru na uvid jezovite priče, bilo bi uistinu smjelo zaključiti kako su posrijedi izdanci iste žanrovske obitelji. Ako je vjerovati samome autoru, uvodna storija pod naslovom “Masakr” (Le massacre), premijerno publicirana 1976.godine na stranicama fanzina “Ran Tan Plan”, zacijelo nikada ne bi bila začeta da Charles Manson nije odlučio zaklati Sharon Tate.
Neposredni povod i nadahnuće ovome naslovu, nije odveć lako razabrati iz samoga stripa koji ne osobito inventivno varira tradicionalni motiv osvete, ostavljajući po strani negativce i njihovu motivaciju. Grubi potezi kista podcrtavaju dojam kako je posrijedi brzopotezna, neobvezujuća etida, pa stoga samo dojmljivo kadriranje i montaža (dramatična izmjena planova koja uistinu dižu temperaturu kod čitatelja) spašavaju ovaj naslov od zaborava.
Druga priča pod naslovom “Bijeg” (La futine) nastala je dvije godine kasnije po narudžbi istog fanzina, odnosno njegova nakladnika Andrea Leborgnea, i može poslužiti kao uistinu uvjerljiva potkrepa tvrdnjama kako Hermannu pripada titula najmorbidnijeg djelatnika u cehu.
Premda je riječ o iznimno sugestivnom uratku (koji je bez sumnje izazvao mučninu u mnogim želucima), čitateljima se tu ne nudi ništa osim prilično tanke i olinjale dosjetke koju smo u različitim varijacijama imali prilike sresti iks puta. Ako prva polovica albuma i ne nudi puno više od instruktivna uvida u Hermannov rukopis iz “četkarske” faze, ostatak pruža neusporedivo više razloga za zadovoljstvo, a mjestimice čak i ushit.
Storija pod naslovom “Kavez” (La cage), premijerno publicirana 1982.godine u knjizi koju je nakladnik Alain Litaye posvetio pretresu Hermannova minula rada, briljantna je potvrda činjenice kako mršavi opseg stripa ne mora biti alibijem za plošne i šuplje priče. Pridružimo li vrlinama predloška (scenariju koji mimo uzbudljiva akcionog sloja nudi i nešto dublje primisli) još i virtuoznu izvedbu, svaka je dodatna preporuka suvišna.
Pogledajmo nekoliko Hermannovih majstorija
