Piše: Marijan Ožanić
Izvor: sveopoduzentistvu
U drugom dijelu teksta o životu i radu Julija Radilovića-Julesa naš veliki umjetnik stripa govori o svojim stripovima, kako je postao slobodni umjetnik, kako je crtao stripove, s kim je surađivao i kako je obolio od danonoćnog rada. Pratimo njegov život i rad do 1969. godine.
Postajem slobodni umjetnik, 1956.
U Plavom vjesniku sam bio vanjski suradnik, slobodni umjetnik, honorarac. Poslije Interpublica nisam više bio nigdje zaposlen. To mi je bilo zadnje, tak mi je pasalo. Ja sam se iz nekog razloga uvijek grozio i strašio činovničkog posla, da se moram svaki dan ujutro, točno u tolko sati dizati, otići na radno mjesto u tolko sati, tamo ćubiti 8 sati, otići doma, uvijek u isto vrijeme, hvatati tramvaj ili autobus, ići pješice. I šta ti ostane od čitavog dana? Ništa.
Dođeš doma, gladan, iscrpljen, tek popodne ručaš. I onda, kaj? Sjedneš krepan u naslonjač, nemreš ni novine pročitati, nemreš u kino jer si umoran, televizije još nije bilo, moraš čekati godišnji odmor.
Takav život mi se nije dopao. Ja idem u slobodnjake. Gotovo.
Riskirati ću, pa bilo ili nebilo.
I bilo je.
“Izviđačke pustolovine”, 1956.
U isto vrijeme, kada smo počeli „Stoljeća“, tjedan ili dva kasnije, Bjažić je ponukal Furtingera da napravimo nešto za omladinu, za djecu iz suvremenog života, pa je Zvonko izmislil „Izviđačke pustolovine“.
On je, vjerojatno zbog golemog znanja i prebogate mašte odmah zamislio zaplet s dužom i zanimljivom pričom u koju je utkao niz gegova ili dramskih momenata koji su sami po sebi logično izrastali iz određenih situacija u potki same priče, bilo groteskne ili realistične. Moram priznati da mi je tema bila simpatična, jer ja, iako nisam bio izviđač, volio sam život u prirodi i ići na izlete, tako da mi je tematski odgovaralo.
Inače, ja sam sâm bez ikakvih priprema znao hodati Sljemenom i uživati u prirodi. Probudim se tako ujutro u 4 ure, uzmem crtači blok, olovku i odem na Sljeme, kao da idem u šetnju na Zrinjevac. (Izvor:KVADRAT)
Tako sam ja paralelno radil za isti tjedan i nastavak „Stoljeća“ i nastavak „Izviđačkih pustolovina“. Uz to sam radil razne ilustracije koje su trebale za tekstove u „Plavome“ i drugdje.
Bio sam u poslu preko glave. Noć i dan sam samo crtal.
Veliki honorari i puno novaca u banci
Od toga se još kak moglo dobro živjeti.
Honorar od „Stoljeća“ smo nosili na banku, na knjižicu, a od honorara za „Izviđače“ smo bezbrižno živjeli. Bilo je za sve, za hranu, za kino, za zabavu, supruzi za kozmetiku, meni za knjige koje sam trebal, a u banci je samo raslo. Usput sam dobival i povišice. Uglavnom, bilo je super.
Tada je bio određen limit za dozvoljenu količinu zarade preko poreza. Onda smo svi koji smo dobivali bogate honorare radili samo toliko da smo došli do limita, posle toga nismo šteli delati, jer nismo htjeli plaćati porez.
Ha, ha, ha, ha!
Plavi vjesnik je tak dobro plaćao.
Bio sam mlad i imao puno novaca. Bio sam među prvim milijunerima u Zagrebu. Imao sam u banci na Jelačić placu 1.400.000 dinara.
Ali to je brzo otišlo, jer su mi prijatelji znali da imam novaca. Tada je bila hajka na fiću. Taj auto je onda koštal oko 650.000 dinara. Baš u to vrijeme kada sam najbolje radil i imal najviše love, proširio se glas da će fićo poskupiti na 800.000 dinara. I jasno, došli su k meni „hodočasnici“: „Stari, daj posudi, da kupim prije nego poskupi.“
I ja sam im daval.
He,he, he.
Čak tako da ja nisam išel u banku nego sam im dal knjižicu i rekel im: „Šifra ti je Leši i podigni si sam kolko trebaš.“
Ha, ha, ha!
I tak sam ja to posijal okolo. Vraćali su mi teškom mukom. Jedva sam to natrag skupil. To je tak, ja se nisam puno uzrujaval zbog toga. Nisam neki zadrti materijalist. Ja novac gledam tak, kako došlo, još bolje otišlo.
Lova je zato da se troši, a ne da se drži u čarapi ili ispod madraca.
Nisam ni rastrošnik, ali sam si uvijek kupio što trebam.
Doći će opet nova lova.
Tak sam ja gledao na novac.
Mislim da nisam pogriješio, bilo je dobro. Imao sam miran život, nisam si glavu razbijal s „kak ću ovo, kak ću ono“. Većina se borila kak će od prvog do prvog, uzimali akontacije, pa su stalno bili dužni.
Tak da sam ja lijepo, mirno živel, pobiral lovu i priuštil si kaj sam trebal.
Sve je bilo normalno, ništa previše luksuzno ili ekstravagantno.
Tako da mogu reći da sam imal dobar život.
Kako sam crtao stripove
Crtanje gušćim perom
Najprije fino sve napravim olovkom, a onda tuš. Uglavnom sam radio perom, nisam radil s kistom, iako je većina stripaša radila s kistom. Ja sam radil s perom, jer mi je pero leglo. Pero mi je bilo simbol za crtanje, a kist mi je simbol za slikanje. Tak da s kistom baš nisam volel crtati, s perom, da. Pero, olovka, to su bili moji alati. U „Primijenjenoj“ kada smo imali satove slobodnog crtanja, crtanja u prirodi, kroki i slično, ja sam sve radil s olovkom ili s perom i tušem. Čak sam žical, kada sam čul da neki kolege imaju gusku ili purana za ručak, rekao sam mu: „Čuj, metni mi na stranu jedno 5-6 velikih pera.“
Onda su mi dečki donesli ta pera i ja sam uzeo žilet pa sam vršak odrezal ukoso, malo sam ga raskolil i onda sam s tim crtal, s gušćim i puranovim perom. Nemate pojma kak se s tim lijepo crta. Ide fino, fenomenalno, naročito kada se rade kroki na brzinu. S tim sam jako dugo radil i bilo je gala.
To sam študiral, proučaval, vježbal, napredoval kolko se moglo, naravno, sve bolje i bolje.
Crtači papir i kompozicija crteža
Table su bile veličine formata šeleshamera, kao vaša torba, ali ih je bilo različitih. Najprije smo radili ono klasično, četiri pasice na stranici.
Crtači papir sam naručil iz Italije od Fabrianija. Taj papir je malo tvrđi i hrapav. Poslali su mi ogroman paket, debeli, veliki format da sam ga morao prepoloviti. Bilo je 4 vrste Fabriainia, jedan potpuno glatki, taj nije bil dobar za crtanje, jer je upijal tuš, bio je dobar za slikanje, akvarel i slično, onda pravi crtači, još jedan crtači i jedan malo mekši.
Ja sam to fino trošil.
Kasnije sa vidio neka francuska izdanja, od pokojnog Fuentesa (Victor De la Fuente) i nekih drugih, da su oni komponirali čitavu stranicu, bez šlajfne. Bilo je, jedna slika dugačka, druga ovakva, dvije ispod pa još jedna mala.
Ja sam to gledal i rekel: „Pa, kak to oni rade?“
Znači, ne treba više raditi na šlajfne, pa sam i ja počel cijelu stranicu komponirati.
Uzel sam njihovu mjeru, proporcionalno, dijagonalno povećal, koliko mi je bilo komotno za raditi.
Razdijelio sam papir, pa je bila gore jedna dugačka, ispod tri male, pa jedna široka. Tako sam to variral i komponiral, pa je bilo dobro i za pogledati, ne samo za čitati.
Sve je bilo super.
I tak je to išlo desetak godina.
Uzor
Nisam zapravo učio od nikoga. To je malo čudno, svatko je imao nekog uzora, to je normalno. Ali ja nisam htel imati uzor, htel sam samo gledati, proučavati kako je pojedini prilazio temi, što je radio, kako je radio, gdje je bio naglasak, šta je bilo bitno, što treba istaknuti, što je bilo nevažno. I tak sam ja to sebi filtriral, analiziral i gledal. Puno sam slobodno crtal u slobodno vrijeme. Uzel sam blok pa sam crtal stolac, pa sam crtal štednjak u kuhinji, pa luster, vazu sa cvijećem, bilo što što mi je bilo pod okom. Išao sam van u šetnju po Zelengaju, po Maksimiru, tam sam crtal drveće, raslinje, biljčice. Sedel sam na travi pa sam crtal male biljke s listovima, kao nekada stari, prastari umjetnici za vrijeme renesanse.
Tak da sam ja imal svoj vlastiti rukopis i nisam bil ovisan o tome kak crtaju, recimo, Foster ili Raymond. Mene je samo veselilo to gledati, jer je to bilo vrlo lijepo, profesionalno, prva kategorija. To su bili najbolji crtači, obažaval sam ih.
Nisam kopiral nikada, nisam htio biti nečiji sljedbenik. Uvijek sam htel biti svoj, sam. Tako da sam ja svojim vlastitim znanjem i mogućnostima ostvario taj svoj rukopis, svoj stil. Sve sam znao fino, pravilno nacrtati.
Vanjske stripove sam gledal samo zbog oduševljenja lijepim crtežom, ali ih nisam nikada iskoristil da bih ih kopiral ili nasljedoval nekog crtača. Prvo, kaj bi se dogodilo – svi koji bi to vidli, a posebno „dobrohotni“ kolege, bi odmah rekli: „Aha, glej ga, krade od ovoga, tu skida onoga, niš nije njegovo.“
To se meni neće dogoditi, odnosno, nije se dogodilo.
Sad mi je svejedno, sad tak niš ne radim.
Utjecaj filmova
Na mene filmovi nisu utjecali. Ja sam po svojoj prirodi, najprije kao nadobudni slikar, a onda kao profesionalni crtač stripova imal utvrđene poglede na to kak treba kadar izgledati. Nisam trebal filmove za to. Ja sam gledal film kao kritičar i u sebi razmišljal: „Aha, ovo je dobar kadar, fino je i lijepo postavljeno, a ovo ne valja, gužva je prevelika, ovo je opet ok. A bolje bi bilo da je ovaj došel s one strane, a ne s ove.“
Tak sam ja u sebi kombiniral. Ali nisam pal pod njihov utjecaj, da bih nasljedoval, recimo, Forda, Hitchcocka ili ne znam koga. Ja sam crtal po svojem, imal sam svoj pogled. I ja sam svoje radil tak kak sam mislil da bih ja snimal.
Sve je bilo u okviru granica mojih mogućnosti i mojih želja.
Koliko treba za jednu masovnu scenu
Vječito pitanje je bilo koliko mi vremena treba za jednu masovnu scenu. A, šta ću vam reć, sve ovisi o broju likova, o masovnosti slike, je li slika mirna, staložena ili je slika dinamična, je li gužva i tako to. Ratni prizori, naravno, da su zahtijevali više vremena. Za jednu dobru bitku trebao sam dva dana, dva i pol dana.
Ja nisam radil na brzinu.
Radil sam detaljno, precizno, svaki jahač i svaki konj su imali sve ono što trebaju imati. Sve sam to lijepo poslagal, nisam nigdje ostavil praznu rupu, da bi netko rekel tu fali nešto. Niš ne fali, sve je „cakum pakum“.
To je nekad trajalo malo duže, a nekada malo kraće, zavisi i o raspoloženju. Nekada mi je išlo baš od ruke, fino, a nekada mi je malo zadevalo. Sve u svemu, išlo je dobro.
Ja sam, inače, radio puno studija, puno skica, crtao već unaprijed za iduće kadrove, tak da sam već unaprijed imal jednu sliku o tome kak bi to trebalo izgledati. Ako sam naišao na neko naoružanje koje do tada nisam imao, onda sam odmah potražio reference, odmah skicirao i priložio svojim skicama u arhivu. I kada mi je trebalo, izvadim i pogledam. Jako sam dobro raspolagao s tim.
Druženje s Maurovićem i ostalima
Upoznal sam osobno i Maurovića. Sastajali smo se u redakciji Plavoga, svi crtači. Bil je Svirčec, Delač, Maurović, ja, Norbert, brat od Waltera Neugebauera, kao scenarista. Tak smo se tam našli, pričali. Interesantno, malo smo pričali o poslu, a više smo se zabavljali s vicevima i dogodovštinama. Jedanput su se Norbert, zvali smo ga Nobika i Andrija malo zakačili, onak za šalu. Nobika je veličal svoj scenaristički posao, onda mu je Andrija upadne u riječ: „Ma, šta se hvastaš, ja mogu scenarij napraviti o svake knjige, od svake priče, romana kao i ti, ali ti nemreš crtati, što ja mogu.“
Hahaha!!
To su bile zafrkancije takve vrste.
Samo smo malo, tu i tam pričali o poslu. Bilo je simpatično.
Ali ja nisam puno dolazil u redakciju, jer nisam htel gubiti vrijeme, tamo postajkivati, posjedavati, pijuckati konjake, što su dečki voljeli. To je bilo obavezno. Jer onda kaj, moram po noći nadoknađivati to kaj sam po danu izgubil. Tak da su me rijetko viđali u redakciji, jer sam se ja uglavno posvetil poslu.
Mogao bih reći, proveo sam svoj radni vijek šuteći za radnim stolom.
Hahahaha!
A, dobro, nije mi žal, bilo je jako ugodno, lijepo, volio sam taj posao jako.
Više puta su me pitali kad bih se ponovo rodio, što bih radio.
Rekao sam: „Isto to što sada radim.“
Nikada nisam htio raditi za Marvela
Nikada nisam radio za Marvela. Ne sviđa mi se, to mi je neprirodno. One velike šake u prvom planu.
Ja uopće ne volim te superheroje, supermene.
Moj proces rada
Zvonko bi napisao scenarij, a ja bih ga zatim pročitao i vrtio film u glavi slažući sličice. Onda bih to ostavio nekoliko dana i razmišljao o priči. Potom bih ponovo pročitao scenarij, a zatim bih na komadu papira ispisao sve što mi treba za strip: likove, karaktere, ambijente, pokućstvo, freske i slike, kostime, oružje itd. Prvo skiciram sve likove, razradim njihovu karakterizaciju. Zatim slijede oprema, ambijenti, pejzaži… Stara uzrečica kaže da je dobra priprema i ja se toga držim.
Često sam koristio stručne povijesne knjige, primjerice, kad sam radio partizanske stripove, nikako nisam mogao pronaći fotografije ili crteže partizanskih uniformi. Konačno sam ih otkrio u njemačkom izdanju o povijesti uniformi.
Na kakve sve zamke može naići crtač stripa? Evo vam mali primjer. U nekom romanu naići ćemo na rečenicu: “…i Rinaldo uđe u svečano okićenu dvoranu u odjeći kraljevskog časnika …!” E, pa pokušajte to sad nacrtati? Lijepo je biti romanopisac! Recimo da se scena odigrava u XVI. stoljeću u Lombardiji. Kako su izgledale svečane dvorane? Ako su gosti uz to još i jeli, pita se što su jeli, iz čega i kakvim, priborom?
A odijelo “kraljevskog časnika” je poglavlje za sebe, i koje može čovjeku prirediti mnogo besanu noć!
Kad sam vršio predradnje za treću epizodu naših “Minulih stoljeća“, vrlo sam se zamjerio jednom očevom prijatelju. On govori, na svoju nesreću, dobro mađarski, a kako nisam ni u četiri knjige pronašao dovoljno materijala o tatarskim odijelima i oružju, ponadao sam se da ću naći spas u jednoj staroj mađarskoj povijesti. Jadnik mi je prevodio tri dana, a onda ga više nisam mogao naći u Zagrebu!
Čovjek, crtač može se spotaći na svakom koraku, o kuće, krevete, haljine običnih ljudi, naročito, obuće, predmete svakodnevne upotrebe… Jednom prilikom sam potrošio osam dana da ustanovim, da Tuarezi u Sahari jašu bosi…
Nakon nekoliko dana, ponekad i tjedana, procijenim da je sve spremno pa krećem crtati strip, i to uvijek kronološki, bez preskakanja tabli. Vjerujem da je to najbolji način zbog kontinuiteta radnje.
Radio sam jako studiozno, jer bez takvog pristupa ne bih uspio. Zatim sam počeo crtati olovkom, a tek onda kad bih bio zadovoljan – tušem. Neke kompliciranije scene s 30-ak ljudi, ili prikaze bitaka, crtao bih i tri dana.
Katkad sam kuckao olovkom po bijelom papiru i ništa mi nije padalo na pamet. Tada bi moja pokojna supruga Zdenka pametno postupila: uzela bi mi olovku iz ruke i izvela me van u šetnju. Kad bismo se nakon sat, dva vratili, sjeo bih za stol i u hipu završio strip. (Izvor: Nacional,Večernji list, www.mojstrip.eu)
Suradnja sa scenaristima
Pristalica sam maksime da svatko treba raditi onaj posao koji najbolje zna, pa budući mi od ruke ide najbolje crtanje nisam nikad ni pokušavao baviti se pisanjem scenarija – logično, dakle, da sam uvijek radio po scenarijima drugih.
Imao sam sreću da sam uvijek surađivao s vrsnim scenaristima, a tekstove sam jednostavno smatrao poslom koji treba odraditi profesionalno koliko sam tog trenutka najbolje znao i umio. Takvim pristupom nije mi rad po „tuđim” scenarijima ni ograničavao niti olakšavao crtanje. Uvijek sam poštovao integritet i autorstvo scenarista i nikad nisam samovoljno intervenirao u tekstove koje sam dobivao na likovnu realizaciju. Ponekad se, doduše, znala potkrasti neka mala nelogičnost u vođenju radnje, no to sam rješavao uvijek u dogovoru sa scenaristom.
Najbolje radove ostvario sam sa Zvonimirom Furtingerom, a odlično sam surađivao i s Marcelom Čuklijem, Nikšom Fulgosijem, Rudijem Aljinovićem… To je bila moja grupa, u to vrijeme najboljih domaćih scenarista uz koje nisam imao brige. Jedina iznimka je serijal “Baća izviđač” koji smo Norbert Neugebauer i ja naizmjence crtali i pisali scenarije. (Izvor: www.osijek031.com, Večernji list)
Radio sam sa srcem, s ljubavlju
Strip? Uvijek sam ga smatrao umjetnošću, a ne nekom nuzgrednom zabavom, ili šta ja znam.
Onaj koji se bavi stripom mora biti dobar umjetnik. Mora cijelim bićem biti prožet tom idejom i željom da na pravi jednu dobru, savršenu stvar.
Ja kada dobijem scenarij, snimam film sebi u glavi. Uzmem lijepi, bijeli komad papira, sednem pred njega, uzmem olovku i onda dva sata buljim u taj papir ne znajući šta da radim i kako da počnem. Konačno, sve se nekako smjesti na svoja mjesta i iskristalizira se.
Talent je 10% uspjeha, a ostalih 90% je samo rad, naporan rad, težak rad, uporan rad, razvijanje svojih mogućnosti, studiranje, naglašavam studiranje, a ne kopiranje drugih majstora.
Bez obzira na to koliko je taj posao mukotrpan, jer morate u isto vrijeme biti glumac, šminker, kostimograf i crtač, znači, raditi nekoliko poslova, nevjerojatno je lijep i zanimljiv. Strašno sam ga volio i volim ga i danas, ali više ne crtam stripove.
Ja zaista uživam crtajući, što je razumljivo, jer volim svoj posao. Crtanje je naporno u onolikoj mjeri koliko elana i zadovoljstva čovjek ulaže u to. Svakako da je pritisak rokova otežavajuća okolnost koja traži dodatni napor da se sve pozavršava na vrijeme, ali to nije presudno za sam proces crtanja.
Mnogih mojih kolega više nema, ni Zvonimira Furtingera, ni Nikše Fulgosija, niti Nenada Brixyja, ali život ide dalje.
Radite sa srcem, radite s ljubavlju, posvetite se tome ako želite raditi strip, jer kažem vam, strip nije stvar hobija, strip zahtijeva čitavog čovjeka, od jutra do sutra.
Evo, sad ko voli nek izvoli. (Izvor: film „Jules Radilović-Julio, Nacional, www.osijek031.com )
“Nana Sahib”, 1957.
Pilot epizoda za Sherlocka Holmesa.
Ideja je bila Furtingerova i moja. Jednu večer smo razgovarali o kriminalistici u filmu, u stripu, u knjigama, pa smo iz svega toga izvukli jednu činjenicu koja se uvijek pojavljivala. Svaki detektiv, pogotovo u onim starim filmovima, u svojoj je kući imao jednu bogatu „ružnicu“, prostor gdje se ruho sprema, u kojoj je imao puno raznih kostima iz svih društvenih djelatnosti. Imao je maske, lažne nosove, brkove, vlasulje, i tako, da se mogel maskirati i ići među lopove da ga ne prepoznaju,
I tak smo mi obrađivali tu temu i najedanput je iskrslo pitanje: „Šta misliš, šta bi se događalo, kada bi se jedan detektiv mogao prerušiti i maskirati ne samo u čovjeka, već u bilo što, stol, tašku, u palmu. To bi bio urnebes, to bi bilo fenomenalno.“
Sada je iskrnul problem, a kako će se on maskirati i gdje. Pa ne može on svaki put trčati doma, presvući se i brzo vratiti natrag. A za to vrijeme se moglo svašta dogoditi, situacija se mogla promijeniti. Kak bi se on moga maskirati kada mu zatreba?
Razmišljali smo o tome, a onda moja supruga Zdenka, koja je uvijek sudjelovala u našim raspravama o stripu, najedanput kaže: „Dečki, imam ja rješenje“.
Mi smo ju bijelo gledali. Onda ona pokaže rukom. A ja sam nekad davno imal ormare koji su stajali na željeznim nogama i ispod je bil prazan prostor. U tom praznom prostoru je bil ubačen i utisnut jedan kovčeg, mali, trbušasti, s drškom, sličan liječničkom kovčegu kojeg liječnik uvijek sa sobom nosi. Unutra sam imal nekakve alate i kojekaj.
Ona je rekla: „To ćemo njemu dati, on će nositi sa sobom taj kovčeg, a u tom kovčežiću će se nalaziti sve što mu treba onog časa da se maskira. To može biti nevjerojatno, ali u groteski, u karikaturi dopušteno je sve i nevjerojatne stvari.“
Rekao sam: „Fino, to ćemo mi iskoristiti.“
I tak sam ja napravil skicu Holmesa s kovčežićem i njegova doktora Watsona koji u nekim prilikama nosi kofer. A u nekim prilikama kofer nosi sam Holmes. To je funkcioniralo fenomenalno. Caka je bila u tome da u štogod se Holmes maskiral, recimo u jednu ukrasnu biljku, pred nekim vratima kraj toga je stajal njegov kovčežić da se zna da je to Holmes, a ne biljka. Ak’ se maskiral, recimo u životinju, konja, mačku, magarca, kraj njega je bil taj koferić. Pa se uvijek znalo da je Holmes na sceni.
To je bilo fenomenalno.
Strip je tiskan u posebnom, ilustriranom prilogu malog formata Plavog vjesnika koji je umetnut u Plavac normalnog formata.
(Izvor slike: NSK)
“Iz drevnih dana”, 1958.
„Kurir s Psunja“, 1960.
Strašan tempo rada
Po noći po scenarij kod Furtingera
On je napisal stranicu, dve kada je bil kod mene. Na brzinu mi je napisal radnju šta se dalje događa i rekel: „To imaš za sada, doći ću sutra pa ću ti dalje napisati i donesti.“
Ja iscrtam te dvije stranice i nađem se navečer bez posla, nema njega, nema stranice, nema scenarija, nemam ništa.
On je bio „dugi spavač“, a ja sam bio „kratki spavač“.
I ja ujutro u 5 sati, kada sam ustao, lepo sam se opremio, odjenuo i otišao u Bulićevu kod Furtingera. Odem ja gore na prvi kat i pozvonim, njegova gospođa mi otvori, rekao sam: „Dobro jutro, oprostite što tako rano dolazim. Je li Furta doma?“
„Je, je, tam u sobi je, spava.“
Ja u sobu, a on spava i hrče. Uzmem stolac i tamo sjednem i reko: „Zvonko, diži se, probudi se.“
On se malo stepe, protrlja oči, veli: „Kaj je, kaj trebaš?“
„Ja sam sve napravil, nemam posla, nemam šta raditi, napiši mi dalje.“
„Aha“.
On uzme očale, malo sjedne u krevetu, uzme papire i veli: „A gdje smo stali?
Rekao sam mu dvije, tri riječi o tome što je bilo.
„Aha, dobro…“
I napiše mi tri stranice: „Evo to ti je za sad, a kada se dignem u toku prijepodneva dođem k tebi pa ću ti dati .“
Jasno da nije došel, došel je drugi dan pred večer, ali ja sam još imal za raditi.
„Dobro da si došel, ja sam skoro pri kraju, ali imam još za jedan dan,“ rekal sam mu.
Onda mi je brzo napisal još tri, četiri strane.
On je pisao, nije izgubio nit nikada, uvijek je znao kako će nastaviti dalje.
Tako mi je davao „Kroz minula stoljeća“, „Izviđače“, „Biografiju Tesle“, tako mi je davao biografiju Boškovića.
Onda sam sam mu rekao:
„Čuj, ovo je zezancija. Prvo, ja te dolazim gnjaviti i daviti to je nepristojno, a drugo, ja se nađem bez posla, a tebe nema. Ti lijepo sjedni i prije nego što ćemo se dogovarati s Plavim vjesnikom ti meni napiši cijeli scenarij i lijepo mi ga predaj, da ja mogu mirno raditi.“
Onda je kupil ili dobil “tipmašinu”, prije mi je pisal rukom, pa mi je lijepo sve otipkal na mašinu i dal mi je kompletan scenarij.
„E“, reko, „vidiš tak se radi.“
Rad danju i noću
Iako sam radio i po noći, za Božje čudo, nisam bil iscrpljen. Radil sam cijelu noć kao da je dan i uopće me nije smetalo. Bilo je tolko posla i takvi rokovi da sam ja htio, ne htio, morao po noći raditi da ujutro mogu predati, jer štampa čeka. Da se vučem na sve četiri ja moram donesti nastavak. I tak sam vam ja, kada sam završil dnevnu šihtu, onda sam popodne legao, malo odspavao, recimo 2 sata, ne više, onda sam se lijepo digao, sjel za stol i dalje radil cijelu noć, do jutra, do zore.
To je bilo u takvom stilu da mi je supruga po noći oko 11 sati ili u jedan sat kuhala kompletni ručak kao da je podne, juhu, pečenje, prilog krumpir, tijesto, bilo šta, salatu, sve, kao da je podne, pravi ručak.
Mi bismo se fino okrijepili, ona je otišla spat, a ja za stol. Kada se ona zbudila, odnosno kada sam ja nju probudil oko 7 sati, ona se uredila i spremila i čekala spremna da ja završim i da joj predam nastavak, da ona odjuri na tramvaj i da preda u redakciju. A to je bilo zadnjih 5 minuta. Dole u štampariji su čekali kada ću ja poslati nastavak.
Uvijek sam stigel na vrijeme.
Bilo je naporno
Radil sam „Stoljeće“, radil sam „Izviđače“, radil sam „Kurira sa Psunja“ za Malog zadrugara. To su tri stripa tjedno, pa ilustracije koliko je trebalo, pa ilustracije izvan Plavog vjesnika, kao moj privatni posel.
Uz sve ovo još sam radio za Modru lastu, koja se tada zvala Djeca za djecu, serijal Iz drevnih dana po predlošku profesora Goričana.
Nisam imal kad da se odmaram, samo radi, radi, radi.
Poslije rata živjeli smo u samo jednoj sobi, dok je u ovoj drugoj bio sustanar. Htjeli smo se proširiti i kupiti montažnu kuću. Čak sam u Brežicama pronašao zemljište i ostavio kaparu, no tada je vrag došao po svoje. (Izvor: Nacional)
Radio sam 22 sata dnevno. Znal sam odspavati 2 sata i nastaviti dalje. Pa čujte, bio sam mlad pun stvaralačke energije i radio sam ono što volim. Jednostavno nisam mogao dočekati da sjednem za stol i počnem raditi. (izvor: KVADRAT)
„Mašina je krepala“, 1959.
To je trajalo dve godine i onda je „mašina krepala“. Dobil sam, onda se to zvalo „menadžerska bolest“, a to je zapravo distonija. (Distonija predstavlja stanje koje uzrokuje trzaje, grčenje ili pomicanje mišića.) Ima neko posebno medicinsko ime, ravnoteža se poremetila. Počel sam se drmati, tresti, nisam mogel ništa raditi, preznojaval sam se, vrućina me udarila, pa hladno. Uglavnom bil sam za ništ.
To je bilo po noći, zvali smo doktora. Sve neugodne stvari se dešavaju po noći, kada nemate nikoga blizu da vam pomogne,
Zdenka je otrčala na telefon, na javnu govornicu, zvala liječnika. Došao je doktor, ja sam mu rekel kaj je, on me je pregledal, preslušal i veli: „Ništa, klinički ste potpuno zdravi, samo ste iscrpljeni, organizam više ne podnosi takav napor.“
Dal mi je neke sitne tablete i veli: „To je samo za malo smirenje. i protiv anksioze, protiv nekog nerazjašnjivog straha i tako to. To će vas malo smiriti, a terapija je odmaranje, ništa raditi, dobro jesti, puno šetati, ne se uzrujavati. I pustiti neka vrijeme učini svoje. i sve će biti okej.“
Konačno malo odmora
I tak je bilo. Prestal sam raditi, šetali smo supruga i ja po vani. Srećom to se dogodilo koncem ljeta, još je bilo lijepo vrijeme.
Lijepo smo se špancirali, dobro smo klopali, odmarali se, čitali, zabavljali se koliko smo se mogli. Onda mi je supruga rekla: „Čuj, treba li bismo mi otići na nekakav odmor, van Zagreba.“
„A kam?“
„Šta ja znam. Vidla sam u jednom turističkom izlogu jako pogodno pansion u Sloveniji, u Slovenj Gradecu kraj Maribora. Jako je lijepi kraj, vidla sam fotografije.“
Mi smo si spakirali sve što nam treba, uzeli smo sa sobom trapist sir, cijeli, onda je bil pravi trapist, ovo danas nije niš i jedan komad buđole. I onda smo vlakom otputovali u Slovenj Gradec. Dugo smo putovali i došli smo popodne u hotel koji se zval „Korotan“. Sjećam ga se k’o danas. Poslovođa je bil neki Gojko, Crnogorac, koji je za vrijeme rata po raznim bojištima dospio u Sloveniju, do Slovenj Gradeca. I kada je rat završil ostal je tam. Odmah je kao borac dobio neko mjesto rukovodioca u hotelu, iako nije veze imao s ugostiteljstvom. Bio je jako komičan, dobroćudan. Korotan je imal u prizemlju, dole, kino. Svaku večer su imali dve predstave. Davali su kaubojske filmove, krimiće, sve u koloru, fino za gledati. Bilo je zabavno.
To je bilo 1959., u prelazu ljeto-jesen.
A preko dana smo se nas dvoje lepo izletnički obukli, ja sam imal brocak sa sobom, stavili smo unutra kruha, našu buđolu i trapist i još neke sitnice kaj smo pokupovali. I iz hotela pravac u šumu. Kaj smo mi sve hodali, po jednoj pravoj prašumi, nećete mi verovat. Ovak visoka paprat, stabla, borovi, gusta šuma. Nigdje ni žive duše, ništa se ne čuje. Tak smo hodali po divnom zraku, mirisi šume. Bilo je fenomenalno. Najedanput čujemo neki šušanj, a ono iz paprati izleti veliki tetrijeb. Bila je netaknuta priroda, bez ljudi, da nas se živine nisu bojale. Došli smo do ruba, dole je bila strmina, sjeli smo, malo se odmorili i prezalogajili. I uživali u prekrasnom vidiku. Krasna dolina, sve zeleno, livade, šume, bilo je fenomenalno. Bilo je prelijepo.
Vratili smo se, stigli na ručak u hotel i poslije ručka otišli u sobu malo odspavati i odmoriti se. Spavali smo do 4 ili 5 sati, lijepo se uredili, otišli dole na kavu i poslije na šetnju po lijepom parku, uz jedan živahan potok. Nekakav most, patke su plivale, bilo je klupa za sjedenje uz rijeku. Bilo je gala.
Bili smo dva tjedna gore u Slovenj Gradecu.
Došlo je vrijeme za povratak. Jedan bračni par, dobro stojeći obrtnici, isto je bio tu na ljetovanju. Imali su auto i spremali se na povratak u Zagreb. Pitao sam ih: „Od kud ste doma, kam idete?“
Rekli su: „Idemo u Zagreb.“
„I mi idemo u Zagreb, biste li vi nas poveli sa sobom? Inače bismo trebali čekati na vlak ili autobus, a završili smo s ljetovanjem i vraćamo se.“
„Može, može, nema problema.“
„Platit ću vam kolko treba.“
„Ma, nema potrebe, sve štima.“
Onda smo s njima išli kući. Vozil nas je po Sloveniji, pa smo išli posjetiti grad Borl, očuvan stari viteški grad. Imaju dobro očuvanu vitešku dvoranu, imaju oklope, po zidu oružje, freske, prekrasno. Tam smo ručali, onda smo išli do Varaždina i pogledali smo prelijepo varaždinsko groblje i otišli prema Zagrebu. Stigli smo u Zagreb oko 8 sati navečer. Pozdravili se i rastali.
Ta moja pauza u radu trajala je 7- 8 mjeseci i sve što sam uštedio potrošio sam na oporavak.
„Kroz minula stoljeća“ su morala završiti. I učinili su to na brzinu kolege Svirčić i Beker. Mislim da je Zdenko Svirčić napravio jednu tablu, a Beker 2 ili 3. Tako je serijal na silu završio.
Međutim, kada je nekoliko godina kasnije izdavačka kuća Epoha htjela objaviti reprint serijala, onda smo Zvonko i ja sjeli i napravili završetak kako ga je Zvonko i zamislio. To je onaj isti završetak koji je izašao i u integralnom izdanju u knjizi koju je prije dvadeset godina objavila Prosvjeta. (Izvor:KVADRAT)
Onda sam ozdravil, došal sam k sebi i odmah sam se bacil na posao.
“Gospodar električnih sila”, 1960.
„Čovjek koji je volio zvijezde“, 1960.
“Baća izviđač”, 1960.
Baća izviđač je rođen na moj prijedlog. Sjetio sam se Neugebauerovog Dicka izvidnika iz Vandrokaša i mislio sam da bi bilo zgodno napraviti nešto slično za djecu. Počeli smo razgovarati na tu temu i ja za to vrijeme skiciram glavni lik u nekoliko varijanti. Nobika mu nadjene ime Baća izviđač, jer zvuči kratko i zgodno. Ja sam se složio i taj prijedlog smo odnijeli skupa tadašnjem uredniku Patiki u redakciju Plavog vjesnika. On je to odmah prihvatio i počeli smo serijal koji je trajao oko 3 godine.
Povremeno sam i sam napravio scenarij kad mi je nekaj zgodnoga palo na pamet. To je bilo jednostavno i ne suviše zahtjevno. (Izvor: KVADRAT)
„Baća izviđač“ je bio moj jedini strip u bojama. U početku još nisam znal pa sam farbal prvu stranu, a poslije mi je Delač rekel i pokazal da se na staklu, pod žaruljom farba na leđima tak da možeš strip tiskati u boji, a možeš tiskati i crno-bijelo.
Ja to u početku nisam kužil pa sam sve pofarbal sprijeda na prvoj strani. A kada je toga bilo puno, onda je Delač sudjeloval u bojanju. Pokazal mi je: „Vidiš, položi na staklo, ispod upali žarulju, onda lijepo farbaš i vidiš sve. Kada okreneš i isto postaviš na žarulju imaš ofarbani original. Kada hoćeš prodati drugom izdavaču koji tiska samo crno-bijelo, evo ga, imaš crno-bijelo.“
Jedna anegdota. Imali su jednoga koloristu dole u štampariji. On je dobio posao preko veze, uhljebili su ga da nešto radi. Farbal je, a bil je gluhonijem i farbnblint, (slijep za boje). Morali su mu pisati koje su boje.
Ilustracije tekstova u Plavom vjesniku, 1960.
“Kapetan Leši”, 1960.-1964.
Poslije odmora sam radio strip „Kapetan Leši“, prvu epizodu.
U to vrijeme Žika Mitrović je snimio film Kapetan Leši i neposredno pred premijeru Brixy, kao tadašnji urednik Plavca, došao je na ideju o izradi stripa: „Čuj, bilo bi gala da prva epizoda stripa izađe istovremeno kada bude premijera filma.“
Kao on je već razgovarao i dogovorio sa Mitrovićem
Rekao sam: „Bilo bi dobro, nije loša ideja.“
I onda smo se tak malo dogovarali pa sam dobil materijale, fotografije sa snimanja. Glavni glumac je bil Aca Gavrić kao Leši, bili su još Ilija Đuvalekovski, Petre Prličko i drugi. Sve sam skiciral i vježbal, da se prebacim u sferu tog filma.
Izvor slike: časopis KVADRAT, 2009, 2001.)
Jednoga dana ja izlazim iz redakcije Plavog vjesnika, siđem po stepenicama i dođem u hodnik, a istovremeno je na glavni ulaz ulazio Aca Gabrić u nečijoj pratnji. Nikada ga nisam upoznal osobno, samo preko fotografija. Ja mu kažem: „Dobar dan,“ kao da ga poznam.
Tada sam tako bio u duhu s njim da mi se činilo kao da ga poznam osobno. Poslije mi je Brixy pričal: „Rekel mi je Aca da si ga pozdravil, kada ste se sreli, iako se nikada prije niste vidli.“
Redakcija Plavog vjesnika je bila u Frankopanskoj ulici 12, tam je bila i tiskara. Mislim da je to bilo u zgradi u kojoj je danas kazalište Gavella (to je u stvari bilo u susjedstvu zgrade, Gavella je u Frankopanskoj 10). Nekada se to zvalo Malo kazalište. Tam sam ja gledal neke predstave, drame, operete, opere. Gledal sam „Zemlju smješka“, dok sam išel u Primijenjenu, „Ljubavni napitak“ od Donizzetija, „Seviljskog brijača.
Ne znam kaj se onda dogodilo, je li to Malo kazalište prestalo raditi pa je postala tiskara i redakcija Plavoga vjesnika, jer imam osjećaj da sam ja kroz ta vrata ulazil u veliko dvorište, pa onda unutra kroz druga vrata pa po tim hodnicima u redakciju. Ili sam negdje nekaj krivo spojil. Ali znam da je bilo u Frankopanskoj.
Morati ću pitati nekoga tko se još toga sjeća.
„Afričke pustolovine“, 1962-1965.
Kao klinac bio sam oduševljen egzotičnim krajobrazima i volio sam gledati filmove poput “Jima iz džungle”, koji je snimljen po stripu Alexa Raymonda. Predložio sam Furtingeru da se malo bacimo na Afriku i kreiramo strip u kojem ćemo prikazati egzotičnost udaljenih krajeva – savanu, džunglu i divlje zvijeri, dakle, ono što kod čitalaca pobuđuje želju za pustolovinom i nepoznatim.
Njemu se to svidjelo i odmah mi je u prvoj epizodi servirao zagrebačku studenticu Ljiljanu i njezina afričkog kolegu, koji zajedno odlaze na ekspediciju u Afriku, zatim dva zlotvora, sedam, osam istraživača, otkriće nafte i još sto čuda.
Svidio mi se zaplet i počeo sam crtati “Afričke pustolovine”. (Izvor: Nacional)
Afričke pustolovine su završile nakon tri epizode. To je bilo zato, jer je to bio sistem naših urednika koji nikada nisu puštali autorima da razrade u cijelosti neki lik te da ga na taj način eksploatiraju dok god se može i dok to traže čitatelji. Svi poznati svjetski serijali poput Valianta, Flasha Gordona, Fantoma, Mandrakea, Rip Kirbya… i da ne nabrajam dalje, izlazili su godinama i na taj način stjecali čitatelje ovisnike. Mi nismo imali te sreće. Ja osobno, imao sam donekle sreće, jer sam s Holmesom dogurao do 9. epizode. Drugi crtači i autori nisu mogli ni sanjati o tome
Ja sam se, naravno, pobunio. Nisam dolazio dva tjedna u redakciju i još sam na odlasku malo bezobrazno rekao: „Dobro, onda si nađite nekog drugog tko će vam raditi Diverzante“. Odgovor urednika je bio: „Nećeš raditi Diverzante, nećeš raditi ni ništa drugo!“
I još je na kraju dodao, zlobno i pomalo prijeteći: „Mi tebe ne trebamo, ali ti trebaš nas!“
Je li tome potreban ikakav komentar?! (Izvor: KVADRAT )
Ilustriranje knjiga o Tarzanu i knjiga Karla Maya (1963.-1965.)
Epoha je (1963.-1965.) izdavala Tarzana, najprije pet knjiga za koje sam radill naslovne stranice. Kada su vidli da je to jako dobro išlo, sve je bilo u čas rasprodano, onda su išli na deset knjiga, prvih pet koje su već izdali i pet novih. Za svih deset knjiga sam radio unutra crno-bijele ilustracije, a za novih pet sam radio naslovnice u koloru.
To se nakupilo.
(izvor slika: knjige o Tarzanu)
Poslije sam, (1965.), radio naslovne stranice za knjige Matice hrvatske. Oni su izdavali komplet knjiga Karla Maya, „Divljim Kurdistanom“, „Od Bagdada do Stambola“, svih pet.
I to je bila lova do krova.
„Din Kol: Susret u preriji“, 1964.
Prvi realistični vestern bio je Din Kolić. Furtingerov scenarij o moreplovcu Dinku Koliću koji slučajno završi na Divljem zapadu je bezvremenski. To vam je bila opet ona stara priča da treba napraviti nešto domaće, (smijeh), ali je ovo na neki način izmaklo kontroli, jer bio je to domaći strip s našim junakom samo na početku, a sve ostalo je bilo u tuđoj zemlji. Početak je bio negdje u Dalmaciji, pa onda brodolom i priča teče dalje, a sve završava u Americi na Divljem zapadu. Bila je to prva epizoda i imali smo ideja da sve preraste u seriju. Ali naravno, opet ista priča…(Izvor: KVADRAT).
Dolazak Tibora Sekelja, 1965.
Strip „Istraživač Tibor Sekelj priča“ izlazio je u Plavom vjesniku od broja 558 od 3.6.1965. do broja 575 od 30.9.1965.
Gore, na trećem katu, imali smo susjedu, šnajdericu. Kada nam je nešto trebalo skratiti ili produžiti, nosili smo kod nje. Jednoga dana su bile gore Zdenka i jedna prijateljica. K šnajderici je došla jedna njezina prijateljica koja „dobro gleda u kavu“. Cure su pile kavu pa su ostavile talog, prevrnete šalicu, znate kak to ide. Ona je gatala svima. Onda je Zdenka došla na red. Uzme njezinu šalicu i gleda:
„A tako. Uskoro ćete dobiti jedan važan posjet. Doći će jedan čovjek, muškarac, dosta niskog rasta, imati će bradu i brkove. Imati će na glavi, ne mogu vam reći što. Neće imati šešir, neće imati beretku, neće imati ni šiltericu, ali će imati nešto na glavi, ne mogu odrediti što. Donijeti će vam neki posao, biti će dobra zarada.”
I tako, bla bla bla. Meni je to Zdenka ispričala. Nasmijao sam se i rekao: „Sada smo u iščekivanju čovjeka i zarade.“
Kad nakon par dana, čujemo kucanje na vrata. Idem ja otvoriti, a na vratima stoji mali, niski čovjek, nešto niži od mene. Imal je crne brke i lijepu, kvadratnu, finu bradu, ljetno odijelo kaki boje, a na glavi je imao tropski šešir. Zato ova nije mogla odgonetnuti kaj je, jer nije znala što je tropski šešir. Imal je pravi šljem, ko na filmu.
On veli: „Dobar dan. Ja sam Tibor Sekelj, istraživač i promotor esperanta, itd. Došao sam nakon razgovora s urednikom Brixyjem iz Plavog vjesnika. Dogovorili smo se da se moja knjiga napravi kao strip. Razgovarali smo s Norbertom Neugebaureom da napiše scenarij. On već prerađuje moju knjigu i biti će za koji tjedan gotovo. Došao sam da vas upoznam, da vidim kako ćemo surađivati.“
Tako smo se fino pošprehali, lijepo popričali, on mi je dal neke detalje, onda mi je nacrtal neke stvari. Rekao sam mu: „Ja ne znam kakvu odoru ima brazilska vojska i brazilski pukovnik.“
Onda mi je on objasnil:
„Znate, šljem sliči francuskom vojnom šljemu iz 1.svjetskog rata, onda je imal bluzu, jaknu žute boje, s nekim plavim dodacima, jahače hlače, jahače čizme, i tak. Radnici, znate, polugoli, imaju neke marame, prsluke, hlače, stare, izlizane, bosi ili u sandalama, slamnati šeširi. I tak, puške, naoružanje, normalne obične, vojničke puške, pištolji, znate sami kak to izgleda. Moja fotografkinja Marija, (s kojom je on bil oženjen, a poslije se rastal,) ima isto tako tropski šljem, imala je košulju, hlače, čizme, i tak. O južnoameričkim Indijancima imate u mojoj knjizi dvije-tri fotografije.“
Dal mi je svoje fotografije i od Marije mi je dal dvije fotografije. Dal mi je fotografije od aviona s kojim je doletel u taj logor, kod tog pukovnika koji je imal pod sobom vojsku koja je gradila cestu kroz prašumu Mato Grosso.
Rekao sam mu: „Nemajte brige, ja sam pretplačen na National Geografic, američki magazin, imam priloge iz Južne Amerike. Biti će sve ok. Bez brige.“
Tak smo si fino popričali i sve smo dogovorili.
Imao sam sve spremno i čekam, a Nobika ne dolazi, nema ga sa scenarijem. A meni vrijeme teče. Sedim i čekam. A imal sam scenarij za 3.epizodu „Čarobnjaka iz Mjesečevih planina“ iz Afričkih pustolovina.
To je bilo oko 1965.
Rekao sam: „Znaš kaj. Neću čekati Nobiku, idem ja raditi Afričke pustolovine.“
I počnem ja Afričke crtati, napravim prvu tablu, drugu tablu napravim i onda se pojavi Nobika sa scenarijem.
Rekoh mu: „Pa, gdje si bil, čovek Božji? Ja te čekam nemam šta raditi i počeo sam Afričke avanture raditi. Šta ćemo sad?“
I ja sedni i potegni, pa sam radil paralelno Afriku i Tibora Sekelja. Nisam imal izbora.
Srećom, Tibor je kraće trajal pa sam ga brže završil. Afričke su još išle dalje.
Bilo je dobro.
I onda, opet ista priča, uredniku je bila dosta jedna epizoda i idemo raditi nešto drugo. Tako je to na žalost propalo.
Šteta, tema je bila dobro pogođena i sve je moglo prerasti u dobar serijal. Drugi dio, još je atraktivniji, avanturističkiji i egzotičniji. Sama priča je bila izuzetno dinamična. (Izvor: KVADRAT)
“Zakletva huronskog poglavice”, 1966.
Moja supruga Zdenka je jednom priliko upoznala gospođu Miru Beutz iz uredništva Epohe, za koju je upisivala tekstove u stripove. Ona je poručila da će do nas doći urednik vjerskog časopisa Glasnik sv. Antuna Padovanskog, velečasni Ivan Ćuk u svezi rada na jednom stripu. Ja sam pristao i za nekoliko sati je pater Ćuk stvarno došao u pratnji gospođe Beutz. Oni su htjeli strip koji bi bio biografija misionara Brebeufa i Ćuk mi je ispričao ukratko radnju. Meni se to tematski jako dopalo, dogovorili smo posao i već za par dana dobio sam nekoliko nastavaka scenarija i tako počeo crtati Zakletvu huronskog poglavice.
Divlji dječak, 1967.
I tako je ta suradnja tekla, završili smo Zakletvu huronskog poglavice i on je donio još jedan dobar scenarij pod nazivom Divlji dječak.
To su dva jedina moja stripa gdje su tekstovi i dijalozi stavljani ispod crteža. To je vjerojatno bila ideja izdavača.
Radio sam sa zadovoljstvom obadva stripa, misleći pri tom da je pater Ćuk scenarist. Tek nedavno, 40 godina kasnije, na promociji knjige Zakletva huronskog poglavice, Mladen Novaković (urednik knjige) mi je rekao da je dobio jubilarni broj Veritasa i u rubrici Posvećeno suradnicima, bio je objavljen osvrt, posebno posvećen Miri Beutz kao njihovoj dugogodišnjoj suradnici. Zamisli, tek tada smo shvatili da je gospođa Beutz pod pseudonimom Ajarque pisala scenarije za obadva stripa objavljena u Glasniku. (Izvor: KVADRAT)
“Herlock Sholmes”, 1966.-1974.
Od prve, možemo reći, pilot epizode Nana Sahib nacrtane 1957. godine do kasnijeg početka serijala prošlo je punih 10 godina. Kak bi vam rekel, jednostavno nije došlo na red. Tu smo prvu epizodu napravili i ništa. Publika ju je dobro primila, koliko ja znam, jer se radilo o nečem neobičnom i još s puno humora. (Izvor: KVADRAT)
Kada sam bil u Stubičkim Toplicama na rehabilitaciji, jer sam operiral meniskus, jedan dan mi je u sobu došla na vizitu jedna liječnica. Bila je u zamjeni pa je prvi puta došla kod mene. Ja sedim za stolom i nešto gledam, ona mi kaže: „Dobar dan.“
Ja kažem: „dobar dan.“
Ona me pogleda: „Oprostite, jeste li vi otac..?“
„Pa kakav otac, ja nemam djece.“
Ona nastavi: „..otac Sherlocka Holmesa?“
„Hahahaha. Da, jesam.“
„Joj, drago mi je da sam vas upoznala. To je bio najčitaniji strip na fakultetu kad sam ja studirala medicinu. I ja i svi moji kolege smo jedva čekali četvrtak da dođe Plavi, da vidimo što se dalje događalo. Sherlock Holmes je bio iznad svega.“
Kasnije, kad je talijanska agencija D`Ami iz Milana preuzela strip i plasirala ga na englesko tržište preko Fleetway Publicationsa za njihov tjednik Giggle, morali smo promijeniti ime u Herlock Sholmes zbog autorskih prava Doyleovih nasljednika.
Slučaj sa Sherlock Holmesom je da sam dovršavao sedmu epizodu i imao već scenarij za osmu i onda je urednik rekao: „Dobro sad ćemo ovo završit i nakon toga idu Diverzanti!“.
„Kakvi sad diverzanti!? Nemojte sad prekidat Holmesa koji je dobro prihvaćen kod čitatelja i ljudi očekuju nove epizode i uživali bi u njima!“ – kažem ja. Znao sam to od razgovora s ljudima i iz pisama čitatelja koji su bili oduševljeni tim serijalom.
“Zašto sad to prekidati?”
Ali urednik (Pero Zlatar) je rekao: „Holmesa je sad dosta i sad idu Diverzanti…“ (Izvor: KVADRAT)
Herlock Sholmes u boji
Stripforum je 2018. godine izdao strip-album s nekoliko epizoda Herlocka Sholmesa. Zanimljivo je da su table stripa obojene.
Diverzanti“, 1968.
Posljednji strip koji sam radio za Plavac bili su Diverzanti. To je bila želja urednika, a u to vrijeme bio je to Pero Zlatar. Scenarij je napisao Marcel Čukli po filmu Hajrudina Krvavca. Silom prilika, to sam morao raditi, iako sam želio raditi nešto drugo.
Uistinu nisam bio oduševljen ovim poslom, ali eto, bio sam profesionalac. (Izvor: KVADRAT)
„Jaimie McPheeters putuje na istok”, 1969.
NAPOMENA: strip je počeo izlaziti 1970., a ne 1969.
U to vrijeme, krajem šezdesetih, televizijska serija “Jamiea McPheeters putuje na zapad” je bila odlično prihvaćena, naročito kod mlađe publike. Urednik tjednika Studio je došao na ideju da bi bilo dobro nastaviti McPheetersa u stripu ali, rekao je, da se ne možemo neposredno naslanjati na priču gdje glavni lik serije ide u Kaliforniju, na zapad.
Naša priča će početi nekoliko godina kasnije, kad je on već odrastao i vraća se na istok. I naravno tko će raditi scenarij nego Zvonko, a on je već imao razrađenu priču. To je vrijeme Građanskog rata u koji odlaze 4 prijatelja, dvojica se pridruže vojsci Sjevernjacima, a dvojica vojsci Juga.
Serijal je izlazio tjedno po dvije stranice, skoro dvije godine. Bio je zaista odlično prihvaćen i meni je bilo jako ugodno raditi, jer konačno sam dobio svoju temu, onu koju sam toliko želio. (Izvor. KVADRAT)