Jules – Moj život i strip, (III.DIO)

Piše: Marijan Ožanić
Izvor: sveopoduzentistvu

U trećem dijelu teksta o životu i radu Julija Radilovića-Julesa naš veliki umjetnik stripa govori o svojim stripovima, suradnji s Ervinom Rustemagićem, ulasku u Svjetsku enciklopediju  stripa, pratimo njegov život i rad od 1970. do smrti, 26. siječnja 2022. godine.

Kako je Pero Zlatar uništio strip i Plavi vjesnik (1967.-1971.)

Ja s Perom Zlatarom nisam bil puno u kontaktu. On je u Plavom vjesniku bio urednik. pisao je rubriku, okomitu kolumnu sa strane u kojoj je predstavljao suradnike, crtače stripova, pisce i ostale. I u jednoj takvoj kolumni je predstavio i mene. Napravio je jednu „slonovsku“ grešku. Napisal je da mi je nadimak Jules dala Gabi Novak u Školi primijenjene umjetnosti. Ja jesam s njom išao u Primijenjenu, ali sam ja već u školu došao kao Jules. U gimnaziji sam dobio taj nadimak, ne u Primijenjenoj. Čista izmišljotina. Nisam na to reagirao, nisam mu to nikada rekel. Baš me briga. To čovjek pročita pa zaboravi.

Kada je naslijedil Brixya, on je Plavi vjesnik pretvoril od jedne zabavne revije koja je bila za sve i za svakoga,  u nekakvo glasilo za omladinu. To je baš bilo u vrijeme kada je pojam omladine došao u prvi plan. Onda su počeli vokalno-instrumentalni sastavi, tzv. VIS-ovi, pa neki novi pjevači, pa ne znam ja šta. Imao je stranicu za mlade cure, klinke,  tinejđerice, kako ćeš skrojiti kiklju, koje ćeš cipele obući uz bluzu. Ovakve bedastoće, pa reportaže s raznih omladinskih radova, raznih obljetnica, koje nisu nikoga zanimale, malo politički obojeno. Koještarije. To je on sve trpal u Plavi vjesnik. i izbacio stripove.

List je propadal i propao je.

Strip-biografije znamenitih ljudi, 1970.-1972.

Naslovnica jednog broja vrlo čitane enciklopedijske revije za mlade  „Sve oko nas“ , od  25.2.1970. godine. Izlazila je svakih 14 dana.  U reviji su objavljivani zanimljivi tekstovi o raznim velikim ljudima, umjetnicima, znanstvenicima, o raznim povijesnim događajima i sličnim temama. Tekstovi su ilustrirani obojanim crtežima u obliku stripa. Glavni urednik bio je Nenad Brixy, a izdavač „Vjesnik“.

Suradnja s Ervinom Rustemagićem, početak 1970-ih

Veliki strip-crtač i poduzetnik Ervin Rustemagić, Sarajlija i urednik tadašnjeg popularnog “Strip Arta”, osnovao je agenciju, zapravo, produkcijsku kuću Strip Art Features SAF, koja je kasnije servisirala stotine autora i nakladnika. I to ne samo početnike nego i uglednike sa svih strana globusa. Imao je strašne veze po cijelom svijetu, držao je predavanja i sudjelovao u međunarodnim žirijima – bio je pravi maher. Tako je i mene propagirao u svijetu.

Ervin Rustemagić me je kontaktirao sa željom da uspostavimo suradnju. Odnosno, htio je moje stripove plasirati na inozemno tržište putem svoje agencije Strip Art Features. Došao je jedan dan kod mene i pokazao mi razne prospekte, fotografije i izdanja na kojima je surađivao svuda po svijetu. (Izvor: Nacional, KVADRAT)

Na koncu mislim da sam najbolji dio svoga zvanja i znanja odradio u seriji „Partizani“ koje sam radil za holandskog izdavača (revija Eppo izdavačke kuće Oberon).

Kad je nizozemski izdavač Oberon iz Haarlema vidio moje table, zatražio je da za njihov tjednik Eppo napravim strip s ratnom tematikom na Balkanu. Tražili su egzotiku, no siguran sam da ne bi prihvatili moj serijal “Partizani” da je bio protkan s puno ideologije. Pozvao sam Furtingera i on je napisao scenarij za prvu epizodu, no nije mu legla ta tema, jer je on bio protiv partizana. Nizozemci ga nisu objavili, iako su ga platili. Tada je Rustemagić potražio novoga scenarista među filmskim redateljima, koji su se bavili tom tematikom. To su bili Veljko Bulajić i Hajrudin Krvavac. Prvo se bacio na Krvavca, no on je u to vrijeme bio jako zauzet. Predložio mu je Đorđa Lebovića, publicista i dramskog pisca, koji je upravo bio završio scenarij za “Konvoj za El-Shat” i tražio financijera za film.

Lebović je prihvatio ponudu i preradio scenarij za strip, a ja sam napisao sinopsis, preveo ga na engleski jezik i poslao u Nizozemsku. U izdavačkoj kući Oberon oduševili su se tom akcijskom pričom u stilu tada popularnih filmova kao što su “Topovi s Navarona” ili “Dvanaest žigosanih”.

Nacrtao sam ukupno 12 epizoda, dvije dugačke po 44 tabli i deset kraćih po 22 table.

Osim u magazinu Eppo, te su stripove objavljivali u džepnom izdanju te u albumu, a izlazili su u Indoneziji i Surinamu, te Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama. (Izvor: Nacional)

To mi se jako sviđalo, jer su to bile odlične ratničke pustolovine, avanture bez političkih konotacija, bez parolašenja. To su bile čiste vojničke avanture, odlično građene  i vođene priče, super scenario.

To je bilo u stilu filma „Dvanaest žigosanih“. Bilo je super. Bil je taj glavni lik Dragon, engleski komandos koji je prije rata dugo živio u Jugoslaviji, dobro je govorio hrvatski i njemački i mogao je djelovati u ratu na prostoru Jugoslavije kao civil. Uz njega je bila jedna djevojka diverzantica u njegovoj grupi. Nije bilo dosadno i monotono. Bilo je nešto novo. Baš mi je pasalo. Radnja se selila, događala se u Istri, Dalmaciji, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori. Dolazili su u kontakt i s mađarskim partizanima,

To mi je bio najbolji rad i to je trajalo jedno desetak godina.

Nizozemci su bili jako zadovoljni, primali su pisma čitatelja, jako im se sviđalo i postavljali su razna pitanja. Koliko znam njemački i engleski i nešto francuski, uspio sam prevoditi ta pisma. Uglavnom su pitali je li istina da je za vrijeme rata u Jadranskom moru bilo engleskih ratnih brodova, onda, je li istina da je za vrijeme rata na Jadranu bila njemačka podmornica, je li stvarno tada bilo borbi oko tog grada i jesu li partizani ponovno osvojili taj grad. Čitatelji su mislili da se to stvarno događalo.

Imao sam sjajne reference o oznakama činova, uniformi, partizana, četnika, oružja, vozila, džipova, kamiona,  šljemova. sve je trebalo izgledati stvarno. Sve sam izrađival najdetaljnije, vrlo precizno.

Sve je bilo dobro i za čitati i za gledati slike.

Tuširanje i koloriranje

Ja sam sve sam radio i crtao i tuširao. Nisam imao asistente. Znal sam kak se u Americi radi, jedan radi glave, drugi radi pozadine, treći radi ne znam kaj i onda se na koncu jedan potpiše.

Hahahaha!

Nije to za mene. Ja radim sve sam, od izvlačenja okvira, do zadnje slike i potpisa.

Ja jesam kolorirao neke stripove, ali na jedan drugi način.

Oni (Holanđani) su tražili da ja označim one kolore koji su bitni i koji se ne mogu farbati po slobodnoj volji. Na sliku sam metal paus-papir, prikačil ga, učvrstil graničnike da se ne pomakne, i onda sam s drvenim bojama, pastelama na paus papiru farbal ono kaj je bitno, recimo uniforme, oznake činova, oružje, vozila, znakovlje i tako to. Neke pejsaže, naročito naš dalmatinski kamenjar za kojeg sam uvijek označil da treba biti sivkasto-bijelo, kao krš, i tako, livade zelene.

Na pausu sam farbal, jer nisam smjel original farbati.

Holanđani su imali tamo dva Talijana, kolorista koji su farbali njihove stripove. Koloristi su farbali tak, kak se njima dopalo.

U stripu „Partizani“ bili su njemačka vojska, partizani, četnici, razno oružje i vozila, sve je to imalo svoju određenu boju koju se nije smjelo farbati po svojoj volji nego sam ja morao dati točno određene upute što da se oboji. A ostalo su mogli farbati po svojoj volji. Recimo, fasadu kuće farbaj kak te volja, ali vojnika koji stoji ispred kuće, e tu ja zapovijedam. To se farba tak kak ja farbam. Koloristi su mogli farbati po svojoj volji, osim one elemente koji su morali biti povijesno točni.

Ovi magarci, Talijani dosta često nisu poštivali moje predloške, pa su farbali po svojem. onda sam se ja žalio, pisao sam uredništvu i pitao ih zašto Talijani farbaju kak oni hoćeju, a ne onak kak sam ja označio i kak mora bit. Nastala je tarapana. Izdavač mi je rekao da su ta dva Talijana dobili otkaz, jer nisu poštivali moje zadane boje.

Poslije je opet bilo problema. Dva njemačka oficira razgovaraju, imaju uniformu, vojnički remen, futrola, sve oznake, a taj je lijeni magarac u toj zelenkastoj vojničkoj boji povukao sve i uniformu i pojas i futrolu, sve je metnul zeleno. Ja sam se križal, pa kam vi ljudi gledate, jeste li bedasti, koji vam je vrag.

Jednostavno su bili lijeni. A kaj sam mogel, nisam mogel niš. Bilo je odštampano i gotovo. Više nemreš popraviti.

Onda sam odustal, farbajte kak hoćete.

Kak sam to slal poštom

Ja sam to slal Ervinu u Sarajevo. On je prvo napravil kopiju za svoju arhivu, a onda je original poslal u Holandiju izdavaču. Ja sam pakiral u kartonsku ambalažu koju sam skupljal i šparal, kaj god sam našal. Izrezal sam dva formata ambalažnog kartona formata mojih crteža, napravil sam sendvič, u sredini su bili originali crteža. Onda sam to na kraju priheftal da se ne miče, zamotal sam čvrsto u pakpapir koji sam kupil u dućanu. Sve sam zamotal, zapakiral, zalijepil, odnesel na poštu. Nikada se nije oštetilo, bilo je super.

(Jules se s bolnom grimasom primio za grudi.)

Nije srce, nabil sam se na rub badevane. kada udahnem, onda me zaboli.

Svaki tjedan sam moral poslati jednu tablu, jednu stranicu, komplet izrađenu, tuširanu, deset godina, svaki tjedan.

Nekada je bilo uobičajeno da su tri slike bile na pasici, znači, bilo je 12 slika na jednoj strani. A kada sam odbacio one 4 pasice i stranicu radio po vlastitom rasporedu, onda je 8-10 slika, neki put 12, raspoređenih kako kad, kak mi je tekla radnja.

Plaćanje

Prvo sam dobivao fiksni honorar po tabli kao akontaciju, a nakon toga kad je izlazilo u albumima tantijeme za svako izdanje posebno u postotku prema prodanoj nakladi.

Sve je išlo preko Ervina.

Nije tajna, po jednoj tabli bio sam plaćen oko 220 nizozemskih guldena.

I mogu vam reći da je to bilo jako dobro plaćeno, čak rekao bih odlično. (Izvor: KVADRAT)

Prekid suradnje s Nizozemcima

Da nije došlo do rata kod nas, ja bi vjerojatno to još danas crtal. Kada je bio rat, prestala je suradnja, komunikacija s inozemstvom je bila nikakva,

Kada je rat završil, bio je interegnum,

Nastalo je ružno vrijeme, nitko više nije trebao stripove,  nije bilo ni autora ni scenarista, Nije se znalo što da se radi. Tu i tamo je pala neka ilustracija za knjige.

Sve je stalo.

Holanđani su pitali Ervina u Sarajevo  bi li ja to još i dalje radil. Oni su htjeli još.

Rekao sam: „Ne bi više, hvala.“

Dosta mi je rata, dosta mi je politike, dosta mi je svega.

Zadnja 13. epizoda pod nazivom Skarabej izašla je 1989. godine.

Više ne kontaktiram s Ervinom.  On se u međuvremenu, barem koliko sam ja upoznat, sve više počeo baviti filmom. Producirao je televizijsku seriju Jeremiah po Hermannovom stripu… (Izvor: KVADRAT)

Strip „Alexis Montserrat“, 1984.

To je bila moja ideja, počeli su mi se sviđati kratki stripovi od 10 do 12 stranica, jer mi je to bila neka vrsta predaha između napornog rada na Partizanima koji su išli na 22, odnosno 44 stranice po epizodi. Vidio sam, tako, u nekim časopisima te kraće stripove, svidjelo mi se i došao sam na ideju napraviti jedan mišung, avanturističko-detektivski strip sa jednim dobrim junakom koji neće biti baš pravi detektiv, nego više avanturista. Recimo čovjek koji će se uvijek naći na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Izabrao sam ime Alexis Montserrat i tu svoju ideju onda prenio Zvonku.

Prema toj mojoj ideji on je ubrzo napisao scenarij za prvu epizodu nazvanu Sudnji dan, ja sam je nacrtao i objavljena je u Vjesnikovoj reviji Naš strip. (Izvor: KVADRAT)

“Vitez Trueblood”, 1985.-1986.

Vitez Trueblood je bio još jedan projekt koji sam radio s Ervinom. Scenarij je radio engleski scenarist Les Lilley.

Radilo se o kompletnom albumu na 44 strane. To mi je isto Ervin ponudio, prihvatio sam, jer mi je tema bila zanimljiva. Meni je bilo svejedno hoću li raditi grotesku ili realistični strip. Ervin mi je poslao prvih par stranica scenarija, pogledao sam ih i oduševio se jer je priča bila jako zgodna. Kada sam dovršio tih nekoliko stranica fotokopirao sam ih i poslao Les Lileyu u London. On je bio oduševljen i rekao da mu se jako dopada to što sam napravio.

Vitez Trueblood je u nastavcima izlazio u Večernjem listu, a nakon toga je izašao u albumu. Objavile su ga Dečje novine iz Gornjeg Milanovca.

A u inozemstvu koliko znam nije nigdje objavljen. (Izvor: KVADRAT)

„Moja ljubavna priča“, 1986.

Scenarij Rudi Aljinović i T. Gajić, „Mi mladi“

„Oli i ostali“, 1986-1988.

Scenarij stripa je napisao Kićo. To je bio pseudonim Rudija Aljinovića koji je za Julesa Radilovića pisao scenarije za stripove s tematikom izviđačkog života, u pravilu na jednoj tabli.

Kićo je bilo izviđačko ime Rudija Aljinovića. Još od dječačkih dana Rudi Aljinović je jako volio izviđače i skautski život.

„Saga“, 1987.  

Kada smo se jednom vraćali iz Vinkovaca sa salona stripa, u vlaku smo pričali, a o čemu drugom ako ne o stripu. Svi su me stalno cimali zašto ne radim ništa science fiction, a ja  sam to uvijek izbjegavao i nisam bio prijatelj takvih tema. Kako je vrijeme prolazilo došli smo do toga da bih možda i radio nešto u smislu fantastike, ali bez strojeva (smijeh), jer ja se grozim toga, nema tu ništa što mene zanima i nikako mi to ne leži. Tako smo se Krešo Zimonić i ja složili da bi mogli raditi nekakvu bajkovitu priču. Bilo bi zgodno napraviti nešto možda više poetski.

Recimo nešto poput Shakespearovog Sna ljetne noći.

A ja sam kasnije dodao podnaslov „ili San jednog ljetnog popodneva!“

Dakako, da se ne bi iznevjerila tradicija većine mojih projekata, ostalo je na samo toj jednoj epizodi! (Izvor: KVADRAT) 

“Međugorje: Gospa i djeca”, 1989.

Negdje, pred sam rat nazvao me telefonom Ivo Miličević, predstavio se i rekao da ima dobar projekt. On je to nazvao megaprojekt. Rekao mi je da se radi o Međugorju i da je napisao scenarij pa ako se možemo vidjeti i razgovarati o mogućoj suradnji. Pristao sam na razgovor ne obećavajući nikakvu suradnju unaprijed. Dođe on tako jedan dan i počnemo pričati o tim događajima, jer ja u to vrijeme još nisam bio upućen u te stvari i što je to Međugorje. To je bilo negdje u jesen, a oko sljedećeg Uskrsa bi bila 10 godišnjica ukazanja Gospe pa bi on htio da se za taj jubilej napravi i objavi strip o tome. Pogledao sam scenarij i priča me zaintrigirala, ali sam smatrao  da ga treba malo izbrusiti u smislu nekih detalja. Ivo je to uvažio, izvršio je prepravke i sve je bilo spremno za početak posla. Rekao sam da trebam reference, a on je dodao da nema problema i da ćemo otići kolima na lice mjesta, dole u Međugorje.

I tako, uzmem foto aparat i jedan dan odemo u Međugorje. Ivo je bio iz Lištice, današnjeg Širokog brijega i dobro je poznavao taj kraj. Kad smo stigli u Međugorje tek tada sam shvatio razmjere tog fenomena! Velika crkva, gomile štandova na kojima se svašta prodavalo, od kamenčića, zemlje, križeva, kipića i slika Madone i Krista, krunica i valjda sve što se može prodati. Zaprepastio me veliki broj kafića, restorana i pansiona, a tek vjernika… na tisuće!

Album je bio tiskan na 6 jezika: na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom i španjolskom.

Suradnja između nas dvojice je trajala nekoliko godina. Više se ne čujemo, on je otišao dolje u Široki Brijeg, mislim 2003. ili 2004. godine i nakon toga nismo se više čuli. (Izvor: KVADRAT)

Ilustracije u knjizi „Zagreb prije početaka“, 1989.

„Zagreb prije početaka“, Mladost, 1989.

Autori Jakov Radovčić i Želimir Škoberne.

Strip „Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb“, 1991.

Ilustracije u knjizi „Hrvati-slike iz ratničke prošlosti“, 1993.

„Hrvati – slike iz ratničke prošlosti“, Carski husar, Zagreb, 1993.

Autori knjige – [tekstovi] Ivo Mažuran, Mladen Trnski; [crteži] Zvonimir Grbašić, Julio Jules Radilović, Velimir Vukšić

“Strip anegdote”, 1993.-2001.

Od 1993. do 2001. godine, u Kvizorami sam objavljivao Strip anegdote po scenarijima Borisa Nazanskog, u formi od jedne pasice.  Ideja je bila zgodna, da se napravi strip u tri slike na jednoj pasici a ispod je bila križaljka i dotična osoba se morala naći rješavanjem te križaljke.

Radili smo to Boris i ja godinama dok se nije skupilo preko 200 pasica,

I, mislim da je to bio Julesov „labuđi pjev“.

Poslije toga više nije bilo stripova. (Izvor: KVADRAT)

Zemlje u kojima su se objavljivali Julesovi stripovi

Preko svoje agencije Strip Art Features, Ervin je većinu mojih stripova prodao u jako puno zemalja širom svijeta. Partizani su išli prvo u Holandiji, jer su i naručeni od Holandije, onda je išlo u ondašnjoj Jugoslaviji, onda je išlo u Francuskoj, Italiji, u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, kasnije u Poljskoj, Njemačkoj. To znam jer sam od izdavača odmah dobio ta izdanja. Ervin je još rekao da je serijal prodao i u Francusku, ali ja nisam siguran jer nisam odande dobio nikakva izdanja.

Prije par godina (2015.) su izdani kompletni Partizani u 3 knjige. Ne mogu se svih sjetiti, u oko 15 zemalja.

Afričke pustolovine i onaj vestern McPheeters su išli na Istoku, Herlock Sholmes osim u Europi izašao je u Brazilu, u Argentini,  Šri Lanki, u Indoneziji, čak u Indiji, u Turskoj,. Mislim da su Stoljeća izašla u Mađarskoj, barem 1.epizoda, za druge dvije nisam siguran.

Nakupilo se toga.

U Svjetskoj enciklopediji stripa, 1998.

Rustemagić je  dok smo surađivali poslal Mauriceu Hornu podatke o meni, jedan kratak napis, kada je čuo da priprema Svjetsku enciklopediju stripa. On je imal veze sa svim izdavačima, poznatim ljudima.

I on je to objavil u toj  Enciklopediji.

Nagrade i priznanja

Prva nagrada koju sam uopće dobio bio je Grand Prix prvog Salona stripa u Vinkovcima 1984. godine i ona mi je ostala u najboljem sjećanju, jer su mi je dodijelili moji kolege, ljudi od struke, odnosno pravi znalci mog rada.

Spomenut ću još, neću reći, zadnju nagradu nego jednu od zadnjih, a to je odličje Danica sa likom Marka Marulića za zasluge u kulturi koju mi je uručio Predsjednik republike. Ta nagrada je na neki način došla kao šlag na torti i moram priznati da sam stvarno ponosan i na prvu i na ovu drugu spomenutu nagradu. (Izvor: KVADRAT).

Ilustracije u knjizi „Tako važne sporedne stvari“, 2005.

„Tako važne sporedne stvari“, TIVA, Čakovec, 2006.

Autor knjige Vladimir Purić.

Ilustracije u knjizi „Ta čudesna stvorenja i mi“, 2006.

„Ta čudesna stvorenja i mi“, TIVA, Čakovec, 2006.

Autor knjige Vladimir Purić.

Ilustracije u knjizi „Taj dražesni vražićak ljubavni“, 2007.

„Taj dražesni vražićak ljubavni“, TIVA, Čakovec, 2007.

Autor knjige Vladimir Purić.

Strip danas

Strip danas? Dosta ne znam što reći na to… evidentno je da je domaća strip scena mrtva, jer nedostaje ključni faktor – živahna izdavačka djelatnost koja bi tržištu ponudila veći broj raznih revija, magazina i sličnih publikacija. Ali ne da ih se popunjava jeftinim uvoznim stripovima minorne kvalitete, već da se pruži mogućnost afirmacije domaćim snagama!

Znamo da Andrija Maurović nije imao domaćeg nasljednika, a nadam se da ga neće imati ni Jules Radilović. Naime, svim mladim crtačima koji su dolazili meni po svajete govorio sam:

    „Pomoći ću vam i savjetom i djelom, pojasniti vam sve tehničke probleme i prenijeti vam sva moja iskustva, ali nemojte podlijeći napasti kopiranja i imitacije („skidanja”) nekog vašeg uzora – umjetnička nadgradnja neka bude vaša vlastita, stvorite svoj umjetnički rukopis u kojem će se ogledati vaša osobnost! To je moj najvažniji savjet i preporuka!”

Budućnost stripa

Ne možemo znati što budućnost nosi medijima – govorilo se panično da će televizija uništiti film i kino, da će računalne igrice i dostupnost interneta uništiti knjigu i potrebu čitanja, ali kako vidimo svi oni mirno egzistiraju jedni uz druge.

Nemojmo biti zloguki proroci, sačekajmo da vidimo što će nam budućnost donijeti (onima koji će to doživjeti, dakako!). (Izvor: www.osijek031.com)

Strip je u mom srcu, 2009.

Strip je uvijek tu u mom srcu i živim s njim, dišem s njim. Mašina još uvijek radi. Jer onda kad bih jednom sjeo na kauč, ukrstio palčeve i pustio da vrijeme prolazi mimo mene, mislim da bi za tri dana otišao u Vječna lovišta.

Takav sam, dok živim moram i raditi. (Izvor: KVADRAT)

Jules u Osijeku 2011.

2014. godina

2018. godina

Razgovori o stripu, 23.3.2018.

Izložba „Kroz minula desetljeća“ povodom 90 godina života i 65 godina djelovanja, 11.-13.5.2018.

onografska izložba „Julio Radilović-Jules # 90“, 5.-22.10.2018.

Izložba se održavala u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi i u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna

2019. godina

91. rođendan, 25. rujna 2019.

Izložba u Mariji Bistrici, 18.12.2019.

U srijedu, 18.12.2019. godine u Knjižnici u Mariji Bistrici otvorena je monografska izložba „Julio Radilović-Jules Ars Longa“. Organizator izložbe bili su udruga Stripforum i Kuća stripa u suradnji s Organizmom, Sintomentom i Općinskom knjižnicom i čitaonicom Marija Bistrica uz potporu Ministarstva kulture. Koncipirana kao monografska izložba umjetničkog crteža kroz različite teme ova izložba je željela otvoriti tek mali uvid u izuzetno širok i velik opus radova Julia Radilovića Julesa. Prikazani opus  sastojao se od crteža, krokija, akvarela, studija i stripova koji su kontinuirano nastajali od početka njegove karijere koja seže u 40-te godine 20. stoljeća.

O samom autoru i izložbi govorile su Marija Juza i Bernarda Cesar, uz Tenu Bošnjaković, voditeljice projekta, a sve prisutne pozdravio je i sam legendarni Jules. Izložba  je bila otvorena do kraja siječnja 2020. godine.

2020. godina

92. rođendan, 25. rujna 2020.

2021. godina

93. rođendan, 25. rujna 2021.

Mladen Novaković

Sve što sam radio, sve svoje crteže, originale, skice, to je sve kod mojeg prijatelja, Mladena Novakovića, Predsjednika naše udruge Strip-forum. Njemu sam sve dao. Nemam ništa doma.

Mladen Novaković je kolekcionar stripova, ljubitelj stripova, ima ogromnu količinu kojekakvih stripova, Valijanta, Fostera, Hogarta, Raymonda, Williamsa, ima Talijane, Francuze, naročito Belgijance, cijelu svjetsku produkciju.

Ima jedno 3 sobe dupkom pune od poda do stropa. Na policama sve je puno stripova. Ima Maurovića, ima originale Maurovićevih slika.

Pozvao je mene i mog prijatelja Borisa Nazanskoga, urednika Kvizorame, jer sam ja surađivao i s Kvizoramom, još za vrijeme Domovinskog rata, pa smo to išli pogledati.

To je nešto fenomenalno, to je takvo bogatstvo da ti pamet stane kada to vidiš. Kada su neke izložbe, on posuđuje materijale, jer on ima ono najbolje od najboljega.

Ubrzo će on napustiti posao kojim se bavi i više će se posvetiti stripu i promocijama stripa.

Osnovao je udrugu, postojimo već desetak godina i djelujemo. Dogovorio je s Večernjim listom izdavanje strip revije s materijalima koje ima. Izlazi svaki zadnji ponedjeljak u mjesecu.

Kako sam, listopad 2021.

Psihički sam dobro i uvijek imam  nešto za raditi, kućanske poslove, malo pospremam, uređujem, slažem nešto, zabavljam se s čim se mogu, malo čitam, ne mogu puno čitati, jer imam mrenu na oku, spremam se na operaciju. ništa naročito.

(kašlje)

Neki vrag mi sedne u grlo. Malo pušim, samo 4 cigarete na dan.

Pogotovo kada dugo šutim, kada sam samo sam za sebe, ništa ne pričam. I kada onda počnem govoriti, grlo mi škripi.

To nije kašalj od bolesti, već posljedica nekih čudnih stvari.

Napustio nas je veliki umjetnik Julio Radilović-Jules, 26.siječnja 2022. godine.

U srijedu, 26. siječnja 2022. godine, u 94. godini života napustio nas je Julio Radilović-Jules, naš veliki strip-crtač, jedan od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća.

Otišao je jedan veliki i dobar čovjek, veliki umjetnik koji je svojim stripovima obogatio djetinjstvo moje generacije, ali siguran sam i mnogih drugih  generacija koje su odrastale na njegovim stripovima.

U utorak, 1. veljače 2022. godine  u 10 sati u Velikoj dvorani Krematorija oprostili smo se od gospodina Julija Radilovića-Julesa.

Vani je padao snijeg, bilo je hladno, morali smo pokazivati COVID potvrde i pridržavati se epidemioloških mjera.

Stajali smo pred njegovim lijesom, slušali svećenika i osjećali veliku bol  i tugu.

Počivao u miru Božjem, dragi Jules.

Veljača, 2022. godine