PERO KVESIĆ: ‘Strip je danas forma samo za prave ljubitelje koji imaju novca da si ga priušte’

49

Pero Kvesić, novinar, urednik i književnik, dobitnik je nagrade ‘Andrija Maurović’ za životno djelo na području hrvatskog stripa, i to kao autor, urednik izdanja u kojima je objavljivao stripove i autor teorijskih tekstova o stripu, a njegovo djelovanje na području stripa trajalo je više od pola stoljeća

Poznato je da je Pero Kvesić tijekom radnog vijeka bio novinar, urednik i književnik, ali puno manje se zna da je uvelike pridonio i stripu. To je sada prepoznato pa je postao novi dobitnik nagrade “Andrija Maurović” za životno djelo na području hrvatskog stripa, a dodjeljuje je udruga Art 9 iz Zagreba. Stručni žiri u sastavu Nedjeljko Dragić, Raul Švarc, Želimir Kosović, Tihomir Mraović i Veljko Krulčić, smatra da je Kvesić zaslužio priznanje kao istaknuti pojedinac koji je imao izniman i trajan doprinos razvoju i unapređivanju hrvatskog stripa, i to kao autor stripova, urednik izdanja u kojima je objavljivao stripove i autor teorijskih tekstova o stripu, a njegovo djelovanje na području stripa trajalo je više od pola stoljeća.

Pero Kvesić rođen je 1950. u Zagrebu, gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu. Već tijekom studija počeo se baviti novinarskim i uredničkim poslom u Omladinskom tjedniku i Studentskom listu te je sudjelovao u pokretanju kluba “Jabuka”. Bio je glavni urednik kultnog lista za mlade Polet i časopisa Pitanja, radio je za magazin Start, pokrenuo biblioteku i časopis Quorum te je s Dušanom Vukotićem i Nevenom Petričićem bio koautor, začetnik i kreator likova crtane serije “Mali leteći medvjedići”. Neke od knjiga koje je napisao su “Uvod u Peru K”, “Osveta”, “Stjecaj okolnosti”, “Uspomene urednika erotskog magazina”, “Vrijeme rata i razonode”, “Pudli lete na jug” i “Dum spiro spero”. Za dokumentarni film “Dum spiro spero“ dobio je 2016. Grand Prix na Danima hrvatskog filma, sve ostale nagrade za dokumentarni film te godine u Hrvatskoj i prve nagrade na šest međunarodnih festivala od sedam na koliko ih je prikazan.

U razgovoru za Nacional Pero Kvesić prisjetio se svojih stripovskih ostvarenja i nekoć vrlo žive strip-scene, osvrnuo se na svoj novinarski i književni rad te govorio o ljevici, feminizmu i smrti.

NACIONAL: Kako je i kada počela vaša avantura sa stripom?

Šezdesete godine prošloga stoljeća bile su, kada je o stripu riječ, sjajno razdoblje Plavog vjesnika koji je trećinu stranica posvetio stripu. Tamo je objavljen veliki broj domaćih stripova, koji su kasnije prepoznati kao vrhunac domaće strip-produkcije. Glavni urednik bio je Nenad Brixy koji je ostao trajno zapamćen kao kasniji prevoditelj „Alana Forda“, zbog kojeg je taj strip kod nas, u prijevodu, postao i ostao znatno popularniji nego u originalu, u Italiji. Kada sam imao 16 godina, počeo sam pisati u Plavom vjesniku, to je za mene bilo izuzetno značajno jer sam bio jedan od njihovih čitatelja-obožavatelja. Osjetio sam taj redakcijski spleen i vidio na djelu velikane stripa kao što su Andrija Maurović, Žarko Beker ili Jules Radilović. Plavi vjesnik je prestao objavljivati domaći strip krajem šezdesetih godina, nakon čega je domaći strip, osim marginalno, iščeznuo iz javnosti. Nakon godina nepostojanja domaćeg stripa, počeo sam crtati te svoje stripove, koji su de facto bili jedini domaći stripovi iako ni približno dobri kao ovi koje su radili dečki u Plavom vjesniku. Oni su bili živi klasici, a ja sam se zafrkavao: oni su bili umjetnici, a ja tek dripac. Radio sam nešto što se nazivalo underground strip, strip koji je čista zafrkancija i ne obazire se na estetske kriterije, dobro se uklopilo u Omladinski tjednik. Neočekivano, te moje črčkarije naišle su na dobar odjek što me je potaklo da ih počnem pažljivije raditi pa su pri kraju mog bavljenja stripom neki bili i ozbiljni i kvalitetni, pravi stripovi, možda dva ili tri, dao sam si truda.

NACIONAL: Kakav je bio status stripa u doba vaših stripovskih početaka?

Početak sedamdesetih donio je pozitivnu promjenu što se tiče statusa stripa. Prije toga je prevladavajuća ocjena bila da strip nije umjetnost nego niža forma kulture, šund, čak štetan. Vera Horvat Pintarić počela je u prvoj polovici pedesetih godina prošloga stoljeća govoriti i pisati o značaju stripa, a ona je kao sveučilišna profesorica jako dobro kotirala, ljudi su je uvažavali i voljeli. Mi smo u omladinskoj štampi objavljivali tekstove u istom duhu pa smo pripomogli da se strip počne cijeniti. Sedamdesete godine bile su vrijeme borbe da se strip prizna kao osma umjetnost, ta je bitka dobivena. Bio sam urednik kulture u Pitanjima i objavljivao neke vrijedne stripove koje su mnogi vidjeli tada prvi put.

NACIONAL: Kakvo je stanje sa stripom u Hrvatskoj danas u odnosu na doba vašeg najplodnijeg stvaranja?

Jugoslavija je imala plodnu strip scenu s nekoliko jakih listova čitanih u cijeloj zemlji, primjerice, Politikin Zabavnik i Stripoteka. Strip je u Jugoslaviji bio jako čitan, Stripoteka je izlazila u 300.000 primjeraka svakih 15 dana, stripovi su bili jeftini pa su se objavljivali samo u crno-bijeloj varijanti, a zapravo strip zasja do kraja tek u boji. Devedesete su dovele do sloma tog tržišta i kraha stripa, sada se strip pojavljuje drugačije, u luksuznim albumima. Nekoliko izdavača u Hrvatskoj štampa najkvalitetnije svjetske stripove, ali oni su skupi. Strip je bio forma za široku publiku, a danas se sveo na formu za ljubitelje stripa koji imaju novca da si ga priušte. Objavljivao se u novinama, danas toga više nema. Do mene, srećom, svako malo dođe neki fini album, dobijem ga na poklon i pročitam.


‘Mi u omladinskoj štampi pripomogli smo da strip postane cijenjen. Sedamdesete godine bile su vrijeme borbe da strip bude priznat kao osma umjetnost, ta je bitka dobivena’

NACIONAL: Što za vas znači ova nagrada?

Jako me iznenadila, mislio sam u prvi mah čak da je ne zaslužujem. Međutim, iznenadio sam se kad su mi išli čitati obrazloženje, koje zapravo stoji, jedino što je sve to danas malo poznato. To mi je probudilo želju da možda saberem te stripove i izdam ih kao posebno izdanje svojih stripova i ilustracija koje bi bilo kulturološki i povijesno zanimljivo.

NACIONAL: Uspijevate li sada, s obzirom na zdravlje, raditi i pisati?

Zadnjih godinu dana ne. Zbog zdravlja mi je otežano kretanje, a fizički mi je teško i pisati.

NACIONAL: Napisali ste niz novinskih tekstova o smrti i umiranju, kao i knjigu „Dum spiro spero“. Mislite li da ste uspjeli svojim pisanjem detabuizirati smrt?

Ni približno. To je i dalje tema koju ljudi izbjegavaju, možda sam nekim ljudima malo osvijestio u nekom trenutku to pitanje, ali ne vjerujem da sam napravio neki značajni pomak. Izašlo je kod nas još nekoliko knjiga, domaćih, koje se bave istom tematikom, autori nisu ni znali za moj film i knjigu „Dum spiro spero“. Knjige se slabo čitaju, a film je premalo ljudi vidjelo da bi moje bavljenje temom smrti išta značajno u javnosti promijenilo.

NACIONAL: Je li smrt danas tabu i zašto?

Mi smo se civilizacijski udaljili od smrti, ona je nekoć bila neusporedivo prisutnija. Početkom dvadesetog stoljeća u Zagorju bi od desetero djece umrlo njih osmero, situacija da ti umre dijete bila je nešto normalno. Žene su rađale puno djece, a dvoje ili troje bili bi često mrtvorođenčad. Danas žena rodi jedno dijete i ako joj ono umre, to je tragedija od koje se ne oporavi do kraja života. Udaljili smo se od ideje smrti, u ruralnim društvima ona je svakodnevno prisutna i normalna, a u urbanim društvima se izgubila pa se ljudi snalaze na razne načine kada se susretnu sa smrću.

‘Radio sam underground strip, koji je zafrkancija i ne obazire se na estetske kriterije, dobro se uklopio u Omladinski tjednik. Neočekivano, te su črčkarije naišle na dobar odjek’

NACIONAL: Mislite li da je lakše suočiti se sa smrću vjernicima ili ateistima?

Sklon sam vjerovati da to nema puno veze s religioznošću. Ima religioznih ljudi koji se bez problema nose s time, kao što ima i onih koji su neusporedivo veći paničari od ateista. Doduše, mislim da je ateistički stav zdraviji jer upućuje na to da se brineš o životu koji imaš, ne postoji misao na vječni život. Prilagođavanje svakodnevnog života ideji vječnog života blokira čovjeka u tome da uživa u životu koliko bi mogao.

NACIONAL: Strah od smrti, nerijetko zakamufliran, vjerojatno je najveći ljudski strah, na koji se mogu svesti razni drugi strahovi. Dojam koji se dobiva nakon čitanja vaših tekstova o smrti i knjige „Dum spiro spero“ jest da se definitivno ne bojite smrti iako ste u trećoj životnoj dobi i već dugo ste ozbiljno bolesni. Kako je tekao vaš razvoj, odnosno, kako ste došli do toga da se ne bojite smrti, je li bilo kriza u tom smislu?

Imao sam, naročito u mladosti, na trenutke nelagodu pri pomisli na smrt, ali sam temeljiti ateist pa smrt prihvaćam kao normalnu životnu činjenicu iako je i meni odbojna pomisao o teškom umiranju. Ideal je blažena smrt, ali sama smrt, tu se ne može ništa. Neki ljudi moje generacije gadno su se zeznuli jer se nisu na vrijeme pripremili na starost, nemoć i bolest. Biti u mojim godinama i biti sam je prokletstvo, danas je obitelj koja te voli i brine se o tebi najveća garancija da će ti biti podnošljivo.

NACIONAL: A vi ste u tom smislu ostvaren čovjek?

Jesam, mogu reći da je taj aspekt mog života sretno ispao.

NACIONAL: Zadovoljni ste kako ste sina odgojili?

Da, imamo dobre odnose, on je fina i brižna osoba. Više od svega, naprosto je dobar čovjek. Mnogo mi je pomagao, možda i previše, dok je bio u Zagrebu. Sada studira u Finskoj.

NACIONAL: Što je s vašim dokumentarcem o kući na Tuškancu i autobiografskim romanom?

Ni jedno ni drugo još nisam stigao završiti. Radim koliko mogu, ali to je vrlo usporeno. Ipak se nadam da ćemo ih uspjeti završiti.

‘Postali smo beznačajna svjetska provincija, jedno od slijepih crijeva čovječanstva. Pomaci nabolje mogući su samo kad se nešto pomakne u svijetu pa se nešto od toga odrazi i kod nas’

NACIONAL: Jeste li najzadovoljniji književnim, novinarskim ili uredničkim opusom?

Zadovoljan sam svojim životom u cjelini, čak se malo i neugodno osjećam kada kažu da sam književnik. Ja sam čovjek koji je objavio dvadesetak knjiga i mnogo novinskih priča, ali što to znači? Možda sam svega nekoliko godina živio kao književnik, samo pišući. Novinar sam bio, ali u radnom vijeku bio sam više nezaposlen nego zaposlen. Napisao sam dosta dobrih i čitanih tekstova i napravio neke dobre uredničke stvari koje se danas ne znaju. Na primjer, da ispričam ovo. Krajem osamdesetih zaposlio sam se u Vjesnikovoj press agenciji, tamo nas je bilo tridesetak od čega desetak urednika. Izdavali smo Erotiku, Sirius, imali seriju kriminalističkih romana „Trag“, imali smo dvadesetak vrlo čitanih izdanja u Jugoslaviji. Postojalo je i jedno malo izdanje koje se zvalo Humor erotika, tamo su objavljivani erotski vicevi. Uglavnom, u jednom trenutku 1989. dali su mi zadatak da napravim dva posljednja broja tog zabavnika za koji je već donesena odluka da se ukida, nije bio dovoljno čitan po tadašnjim mjerilima. Napravio sam ta dva broja i rasprodala su se u cijelosti pa su promijenili odluku da to ukidaju i vodio sam to još dvije godine. Na to sam, recimo, ponosan. Mislim da bi se na analizi tog izdanja kroz dvije godine, koliko sam ga uređivao, na nekom studiju novinarstva moglo demonstrirati što je primjeran urednički rad. Inače, u karijeri nisam imao pravo fiksno radno vrijeme, ali sam imao razdoblja u kojima sam radio od jutra do mraka, i subotom i nedjeljom. Razlozi su bili raznorazni projekti u novinama, izdavaštvu ili na drugim područjima.

NACIONAL: Kako gledate na današnji feminizam? Dobila sam dojam iz nekih vaših objava na društvenim mrežama da vas današnje feministkinje ne vole.

Bio sam jako dobar s prvim feministkinjama, pionirkama feminizma u Jugoslaviji, Lydia Sklevicky je sa mnom studirala i bili smo bliski prijatelji, kao i Jasenka Kodrnja, Slavenka Drakulić mi je dobra prijateljica, bio sam dobar i s Gordanom Cerjan Leticom, Dubravkom Ugrešić… U Pitanjima sam objavljivao tekstove beogradskih feministkinja, recimo, Žarane Papić. Kada sam vodio Polet među autorima je bilo više žena, autorica, nego i u jednim novinama ranije, izuzev specijaliziranih ženskih listova poput Svijeta i Praktične žene. S ozbiljnim i pametnim feministkinjama nemam problema.

NACIONAL: Kada je riječ o radu, zalažete se za temeljni dohodak. U tome ste pravi ljevičar: vjerujete u ljude i da bi u takvim uvjetima oslobodili svoje kreativne potencijale, a ne parazitirali na temeljnom dohotku.

Definitivno jesam ljevičar, praksisovac, ali i dalje sljedbenik nekih šezdesetosmaških i hipijevskih ideja. Na temeljnom dohotku moglo bi se „parazitirati“ otprilike onako kako ljudi mogu „parazitirati“ na udisanju svježeg zraka. Što se tiče zamisli garantiranog bazičnog dohotka, kod nas je stanje takvo da je malo ljudi uopće čulo za nju, a još manje je razumije. No to nije ništa tragično. Mi smo ionako postali beznačajna svjetska provincija, jedno od slijepih crijeva čovječanstva. Kod nas su pomaci nabolje mogući samo slučajno ili kad se nešto pomakne u svijetu pa se nešto od toga odrazi i na nas. Vjerujem da će ideja univerzalnog bazičnog dohotka pobijediti u svijetu do kraja 21. stoljeća, pa ćemo je prihvatiti i mi makar je ne razumijevali. No to neće spriječiti blagotvorne učinke te revolucionarne promjene. Eno, i papa Franjo javno je podržao projekt univerzalnog dohotka, ali Hrvati koji su ionako „papskiji od pape“ jedva da i znaju za njegov stav, a kamoli da se na njega obaziru.

SOURCENacional