U devedesetoj godini jedan od najplodnijih, a vjerojatno najsamozatajnijih karikaturista s ovih prostora, IVAN FRANIĆ, u tišini svog novozagrebačkog doma, u obiteljskom okruženju, 14. siječnja otišao je u bolja prisjećanja.
Za današnje čitatelje novina i pratitelje karikature ime Ivana Franića vjerojatno neće predstavljati ništa. Međutim, riječ je o iznimno plodnom i ustrajnom hrvatskom karikaturisti, koji se osmišljavanjem i crtanjem karikatura u kontinuitetu bavio duže od pola stoljeća: od ranih 50-ih do svoje posljednje nacrtane karikature iz 2006. godine – za koju je dobio i nagradu na festivalu „Dani smiha“ u Blatu na otoku Korčuli.
Ivan Franić rođen je 1931. godine u Slavonskoj Požegi. U djetinjstvu je bio fan stripa, pratio je revije „Veseli vandrokaš“ i „Mika Miš“. U Zagreb je došao 1951. na studij. No, neovisno od svoje strasti za crtanjem nije upisao Likovnu akademiju, nego Tehnički fakultet na kojem se, bez obzira na svoju slavonsku zavičajnost, odlučuje za smjer – brodogradnja. Slavonac i brodogradnja?! – upitali su se mnogi. Na fakultetu je upoznao i svoju buduću suprugu Olgu.
Kolege karikaturisti su mu zbog studija dali nadimak „brodar“!
Franić je brodogradnju i diplomirao. Njome se cijeli svoj profesionalni život bavio, s vrhunskim rezultatima. Najduže je bio zaposlen na Brodarskom institutu u Zagrebu, jednom od naj cjenjenih u to vrijeme u ovom dijelu Europe.
Ivan Franić je svoje prve karikature objavio u beogradskom „Ježu“, kamo ih je poslao samoinicijativno. Ta objavljivanja su u njemu potaknula samopouzdanje, te su vrlo skoro s njegovim karikaturama imali prilike susresti se čitatelji niza listova u tadašnjoj državi: Čička“ (Sarajevo), „Pavlihe“ (Ljubljana), „Pometa“ (Splita), te zagrebačkih listova „Studentski list“ i „Kerempuha“.
Prijateljevao je s Zvonimirom Gavranovićem, Nedeljkom Dragićem, Alojzom Ševčikom, Bordom Dovnikovićem, dobar znalac bio je s Voljevicom, Vukotićem, Reisingerom, Delačem i drugim tada aktivnim karikaturistima.
U zagrebačke redakcije karikature je donosio osobno, a u listove širom Jugoslavije isključivo ih je slao poštom. Zbog toga ga je pisac aforizama Ilija Popovski proglasio „Travenom jugoslavenske karikaturističke scene“ – naime, identitet (pravo ime i prezime) tog popularnog pisca se nikada nije otkrilo, jer je Traven rukopise svojih romana izdavačima isključivo slao poštanskim putem.
Najviše svojih karikatura Ivan Franić je objavio u humorističkom tjedniku „Jež“, koji mu je zbog visokih vrijednosti njegovih karikatura i višedesetljetne suradnje dodijelio i prestižnu nagradu „Zlatni jež“.
Osim s „Ježom“, Ivan Franić surađivao je i u slijedećim listovima: „Kviz“, „Večernji list“, „Veseli svet“, „Čuvar Jadrana“, „Večernje novosti“,„Skandi ČVOR“, „Nedeljne novosti“, „Oslobođenje“, „Ilustrovana politika“, „Žulj“, „Ekspres – nedeljna revija“, „Narodna armija“, „Satirikon“,„Vetrenjača“, „Berekin“ i drugima, što ga je učinilo jednim od najplodnijih karikaturista s područja bivše Jugoslavije.
Strast njegove supruge Olge (preminule 2017.) bili su enigmatika, a kolege enigmatičari su joj dodijelili nezvaničnu titulu „kraljice rebusa“.
Autor: Veljko Krulčić
