Devlić stripom stvara vlastiti svijet lišen ograničenosti i opterećenja. Strip svakako nije subkultura, kako neki misle. Kompletan autor stripova mora, uz savršeno razumijevanje medija, poznavati najrazličitije oblasti ljudskog djelovanja.
Radovan Devlić rođen je 1950. godine u Zagrebu. Stripom se profesionalno bavi od 1976. godine a prije toga je honorarno radio za “Zagreb-film”. Uglavnom crta povijesne, znanstveno fantastične i satirične stripove. Njih je objavljivao u revijama i drugim listovima širom zemlje, a izlagao je i na grupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Puli, Koprivnici, Beogradu, Angoulemeu, Lucci i Bologni. Bio je član grupe “Novi kvadrat” a 1980. biva primljen u ULUPUH.
Kao strip autor najprije ste se afirmirali djelujući u “Novom kvadratu”, koji je uglavnom egzistirao u “Poletu”.
U stanju u kojem se u to vrijeme nalazio strip i strip izdavaštvo neizbježno je bilo da se najprije pojavim na stranicama “Poleta” i “Studentskog lista”. Naime tadašnje strip revije nisu objavljivale radove domaćih autora, a to znači da se u njima nisu njegovale nacionalne teme i junaci. Sve to zajedno kvarilo je kulturu strip čitalaca. Meni i mojim generacijskim kolegama nije preostalo ništa drugo nego da utočište potražimo ondje gdje su nas htjeli, a to je bio upravo omladinski tisak.
Međutim , prve stripove niste objavili u “Poletu”, nego u “Smibu”, listu namijenjenom osnovnoškolskoj čitalačkoj publici?
Da, u pitanju je serijal “Hrvatska u 16.stolječu”, koji je ondje izlazio 1975. i 1976. godine. Koje ste sve teme i ličnosti obradili? “Krbavska bitka”, “Seljačka buna”, “Bitka pod Siskom” – naslovi su objavljenih stripova. Nacrtan je i “Siget”, koji na žalost, nije objavljen. U njima se vidi moje zanimanje za prošlost.
Vratimo se “Novom kvadratu”! Zašto ste se deklarirali kao grupa kada ste svi bili više manje izraziti indivdualisti?
“Novi kvadrat” je nastao igrom slučaja, i to onda kada smo se mi, mlađi zagrebački crtači, osobno upoznali i zaključili da ćemo lakše djelovati i probijati se pod zajedničkim imenom. Svi smo stripu pristupali najozbiljnije i dobro smo poznavali sva modrena strujanja. Ujedinila nas je zajednička ljubav prema stripu, nestereotipno razmišljanje o njemu, njegovu značenju i izražajnim mogućnostima te želja da radimo beskompromisan strip koji je bio potpuno iskren i analogno dosljedan našim unutarnjim porivima.
U nedostatku boljeg termina, pišući o stripovima “Novog kvadrata”, kritičari su ih okarakterizirali kao alternativne, a drugi su ih smatrali plagijatima. Jesu li griješili?
Alternativa u ovom slučaju označava ono što u mediju nije svakodnevno, dakle ono što je novo. Alternativa je uvijek bila i vjerojatno će uvijek biti jedan pokušaj, jedan eksperiment. Za naše prilike mislim da smo bili dovoljno alternativni, a što se tiče nekog plagijatorstva, to je prilično relativno i ovisi o estetici i poimanju svakog od nas.
Vaše grupno nastupanje nije bilo duga vijeka. Trajalo je oko dvije i pol godine. Dovoljno da ostvarite proklamirane ciljeve?
“Novi kvadrat” je trajao onoliko koliko mu je bilo potrebno da opravda svrhu svoga nastajanja i postojanja. Nemojmo zaboraviti da smo mi povukli za sobom masu klinaca, od kojih će se neki za koju godinu ustaliti na domaćoj strip sceni. Po razilasku neki od nas priklonili su se drugim oblicima grafičkog izražavanja, na primjer dizajnu ili animiranom filmu, drugi su nastavili sa stripom, poput mene i Kordeja, a treći se još dvoume.
Za razliku od ostalih iz “Novog kvadrata” vi niste u stripu toliko istraživali, uvjetno rečeno , nego ste se priklonili standardnijem pristupu.
Zbog toga su me jedni hvalili, a drugi kudili. No radio sam kako sam najbolje mogao, na način koji mi se činio najprimjereniji za mene.
A jeste li samokritični prema svojim stripovima?
Več sam rekao da je sud o kvaliteti ovog ili onog stripa relativan. Nešto se vama sviđa, ne mora se sviđati i meni i obratno. Kao što čitaoci mogu misliti da se ja svakim svojim novim stripom kvalitativno napredujem, isto tako se može misliti da sam sve više podložan manirizmu. Ponekad nacrtan i istuširan tablo odbacim i crtam novi. Ali ma koliko ta nova tabla bila bolja od prethodne, ona je još daleko od onakve kavu bih želio. A želio bih da bude savršena. Hoću reći da ću se do smrti usavršavati.
Ako prihvatimo Freudovo mišljenje da djetinjstvo ima presudan utjecaj na čovjekov život, ima razloga za pitanje jeli vaše djetinjstvo utjecalo na to da se opredijelite za profesiju strip crtača.
Dakako. Meni je djetinjstvo bilo tužno što već tada nisam mogao ostvariti žarku želju da postanem autor stripova. Tragedija sa hepiendom – zar ne? No da se uozbiljim! Prvi dodir sa stripom datira krajem pedestih godina. Tada sam sa nestrpljenjem očekivao svaki novi broj “Plavog vjesnika”, “Kekeca”, imao je lijep kolor, i “Politikinog zabavnika”. Sjećam se da smo jedne godine ja i brat otišli na more, a da je mama prodavaču novina unaprijed platila sve brojeve spomenutih listova, kako bi mi ih sačuvao.
Koji su vas stripovi najprije privukli?
Ne lažem ako kažem da su me se najviše dojmili i da me i dan-danas još privlače “Minula stolječa”, “Den Deri”, i “Princ Valiant”, premda se tematski, donekle i stilski ta tri stripa znatno razlikuju.
Zašto?
“Den Deri” tretira budućnost, “Princ Valiant” izmišljenu povijest, a u “Minulim stoljećima” akcent je stavljen na edukaciju nacionalne prošlosti. Zbog toga me oni i nisu privukli fokusiranjem radnje na glavno lice, nego svojom epičnošću i onim i onim što bi se moglo označiti kao vremensko i opčeljudsko i sudbinsko.
Treba li to značiti da su spomenuti stripovi i njihovi autori – Frank Hampson, Harold Foster i Radilović – vaši jedini uzori? Naime, čini mi se da u stripovima, napose scvience-fictionima i “Huljicama”, slijedite senzibilitet i stil prisutan kod francuskih crtača.
Dakako, no francuske autore upoznao sam nešto kasnije, sedamdesetih godina u “Stripoteci” i u albumima koji su ovamo stizali. Izuzetno mi se sviđaju radovi Bilala, Druilleta i Moebiusa. To je čista umjetnost. Oduševio sam se njihovim neameričkim pristupom scenariju, crtežima, kadriranjem koje je podređeno izgledu cjelovitog tabloa. Crteži im se mogu uvećati i objesiti o zid kao plakat ili poster i možete uživati u njima.
Likovnu akademiju niste završili?
Kako – kada je nisam ni pohađao! Išao sam u srednju školu za primjenjenu umjetnost, ali sam zbog nesretnih jedinica iz matematike i nacrtne geometrije prekinuo s njom. nakon toga otišao sam u školu za obrazovanje učenika u privredi. No to nije bitno. Mnogo je važnije da sam se samoobrazovao, neumorno čitao knjige iz povijesti i povijesti umjetnosti, gutao beletristiku i usporedo crtao. Tamo negdje 1968. godine izabrao sam svoje najbolje crteže i stripove i odnio ih ljudima u “Zagreb-film”. Čini se da su im se svidjeli, jer sam nakon četveromjesečnog volontiranja dobio posao relativno dobro plaćenog faziranog animatora.
To je normalan razvojni put mnogih mladih umjetnika stripa, među ostalim i članova “Novog kvadrata”. Što ste posebno naučili u toku svog šestogodišnjeg boravka u “Zagreb-filmu”?
Naučio sam da se strip treba izrađivati u fazama, postepeno, a naučio sam i kadrirati, crtati likove u pomaku, u akciji…nešto što sam već nosio u sebi, ali nisam mogao izbaciti na površinu. U “Zagreb-filmu” sam surađivao s nekoliko istaknutih animatora, Vukotićem, Dragićem, Bourekom, Blažekovićem i Pavlinićem, koji su apsolutni indivdualci, i na taj način sam stekao osječaj i istrenirao ruku za različite stilove.
Po prestanku rada na animiranom filmu potpuno se posvečujete stripu.
Za mene nije bilo stimulativno raditi na crtićima. Uživam dok crtam, ali kad sam uvidio da mi se više mjesečni trud filmskom tehnikom sveo na nekoliko sekundi trajanja, možete pretpostaviti kako sam se osjećao. Uza to mislim da sam bio predodređen da postanem crtač stripova.
Tko vas je uveo u profesiju stvaraoca stripova? Vi sami ili…?
Imao sam jednog jedinog ali pravog učitelja: Julesa Radilovića. Sa 15 ili 16 godina prvi puta sam došao k njemu i donio mu na pregled nekoliko stripčića. Radilovičev postupak tada me zgrozio, no razmislivši shvatio sam njegovu ispravnost. Naime, on je moje radove bacio u koš i natjerao me da iz ilustriranih časopisa precrtavam skice, portrete, crteže i slično. Otkad sam dva puta dolazio k njemu i stalno se razvijao. Jules me naučio crtanju masa i perspektiva, upoznao me sa rakursima gledanja. Kod skromnog i tihog čovjeka doznao sam što je to pravi i profesionalni strip. ostali smoveliki prijatelji i često se međusobno posjećujemo.
Tematika science-fiktiona postala vam je stalna preokupacija u stripu.
Moglo bi se tako reći, premda tu nema nikakve mudrosti. Jednostavno želim stripom stvoriti vlastiti svijet, vlastito društvo koje bi bilo lišeno svih opterećenja i ograničenosti prisutnih u današnjem vremenu. I upravo dobro poznavanje današnjice, sa svim proturječnostima omogućuje mi da u SF stripove ukomponiram različite konotacije predviđanja. Stoga i ne insistiram na tehnološkoj fantastici, kako u stripovima, tako i u pričama.
Što trenutno pripremate od SF stripova?
Nastavit ču rad na “Macchu Pichu”, čija je uvodna epizoda lijepo primljena među čitaocima. A žarka mi je želja da u formi stripa kreiram “Gospodara prstenova”, ali da pri tome ne budem opterečen rokovima. Crtao bih ga polako i studiozno, kao što ga je Tolkien s ljubavlju pisao. Inače, “Gospodar prstenova” je za mene biblija. Sedam puta sam ga pročitao.
Kako su nastale “Huljice”?
“Huljice” su se pred čitaocima pojavile 1977. u “Poletu”, ali rođene su još 1973. godine, i to kao projekt za trominutni animirani film. Nažalost bile su odbijene.
Ma kako “Huljice” na prvi pogled izgledale banalno, njihove duhovite poruke često prerastaju u opčeljudski univerzalni komentar svakidašnjice koja nas okružuje.
I mi sami ponekad imamo vrlo banalne trenutke, a drugi puta smo u svojim razmišljanjima vrlo duboki. U “Studentskom listu” je napisano da su “Huljice ljudski toplo izruguvanje ljudskome, čehovljansko ciničko promatranje kroz stakla bifea uz ispijanje čaša”.
Dio razgovora sa Radovanom Devličem prenesen je iz Hrvatske strip revije “Naš strip” br.12. godina 1984.
Razgovarao Veljko Krulčić
