Točno osam mjeseci nakon što je “proslavio” 86. rođendan (3. travnja) u bolja prisjećanja otišao je dobri i dobronamjerni Rudi Aljinović.
Veliko ime hrvatskog novinarstva druge polovice XX stoljeća i prvog desetljeća novog tisućljeća, scenarist čije su fabule i dramaturgija bitno obogatile hrvatsku produkciju klasičnog stripa – među ostalima, za glavne junake svojih priča uzimao je likove “iz susjedstva”.
Rudi Aljinović ujedno je bio i veliki popularizator, te povjesničar stripa.
Kao scenarist surađivao je s velikama crtanih priča Maurovićem, Bekerom, Radilovićem, Delačem, Bednjancem, zatim sa Svirčićem, Lordanićem, Bešlićem, Srezovićem i drugima.
O stripu je pisao na stranicama “Plavog vjesnika”, “Modre laste”, “Fokusa”, “Vikenda”, “ZOV”-a, “BIS”-a, “Našeg stripa”, “Jutarnjeg lista”, “Kvadrata”, “Strip revije”, “Strip revije Večernjeg lista”…
Bio je šarmer, volio je putovanja, jedrenje, uživao je u sitnicama, od malih nogu izviđač…
Naš prvi susret bio je 1983. godine, međusobno upoznavanje uradio je Žarko Beker (o njemu je na Mirogoju odrzao posmrtnom slovo), rekao mi je da je ne samo čitao, nego i izrezivao iz novina moje tekstove o stripu koje sam bio objavljivao u Danasu, Poletu, Vjesniku, Startu…
Otad do danas prijateljevali smo, surađivali, izmjenjivali saznanja, doživljaje, međusobno posuđivali stripove, knjige…
Divanili o brojnim temama, ne samo o stripovima…
Volio je film, u mlađim danima je takorekuc svakodnevno odlazio u kina…Prvi film koji je gledao u kinu s pet godina bio je – “Plava ptica” sa Shirley Tempel…
Posebno je bio ponosan na svoju ulogu u televizijskom dokumentarcu o prvom poslijeratnom igranom filmu na ovim prostorima “Slavici”.
Na posveti koju mi je napisao na mom autorskom primjerku monografije “Hrvatski poslijeratni strip” (17. svibnja 1985.) stajalo je: “Iako ne dijelimo mišljenje o kvaliteti ovog stripa, posveta na njemu je od srca!”
Naime, nije bio baš “najsretniji” što sam Maurovića odlučio predstaviti stripom “Povratak Starog Mačka”, neovisno sto je bio njegov scenarist. Mislio je da je Maurović imao puno boljih stripova poslije rata, i da – bio je u pravu! Makar je kod Maurovica sve bilo “podjednako” dobro, a za taj strip su postojale odlične “papir kopije”!
Skoro do zadnjeg dana Rudi je bio “živuća enciklopedija”.
Posljednju godinu-dvije posjećivao sam ga u umirovljeničkom domu, a prilikom jedne posjete u rujnu ove godine nastala je ova fotografija. Tada je Rudi još bio u solidnoj formi i mislio je da će se oporaviti i vratiti u svoj stan u Voltinom naselju.
Uvijek se zanimao tko dolazi na stripaške sastanke četvrtkom, čiji je on zajedno s Želimirom Kosovicem i Darkom Krečom bio i inicijator.
Znatiželjnost ga nije napuštala, kao ni ljubav prema čokoladi.
Dobitnik je nagrade “Andrija Maurović” (2015.) za životno djelo na području hrvatskog stripa. To je i jedina nagrada koju je za života dobio.
Adio Rudi… i hvala ti na svemu…
