U prvim desetljećima svoga nastajanja i oblikovanja strip se ograničavao na komičnu, zabavljačku ulogu. Veoma je blizak karikaturi, gotovo se poistovjećuje s njom – stripovski junaci karikaturalno su oblikovane ličnosti i životinje.
Potkraj dvadesetih godina strip je pronašao svoj konačni oblik. Poboljšana je kvaliteta crteža i priča, sa sve naglašenijim realističkim primjesama, usavršen je scenarij, a mnogi elementi (opći i krupni planovi, različiti kutovi snimanja) još jednog sve popularnijeg medija, filma, našli su svoju široku primjenu i u stripu.
Agencije (sindikati) su ohrabrivale strip-autore da više rade na onim vrstama stripova za koje je tržište, kako se činilo, bilo posebno zainteresirano. Pojedini su agencijski urednici bili istinski spiritus movens u nastanku pojedinih stripova. Dva su poznata primjera: Tarzan, koji je 1929., na zahtjev Josepha H. Neebeja iz Campbell and Ewald Co., jedne detroitske agencije za oglase, kreirao Harold Foster, te Buck Rogers, kojeg su iste godine stvorili crtač Dick Calkins i scenarist Phil Nowlan na sugestiju Josepha F. Dillea iz agencije National Newspaper Service of Chicago.
Kada je Burroughs ponudio izdavačima svoj roman o junaku iz džungle naslovljen “Tarzan među majmunima”, nitko nije pokazao interes za objavu u obliku knjige, pa ga je ponudio novinama za tiskanje u nastavcima. Ponudu je prihvatio magazin The All Story i, suprotno svojoj praksi, objavio je priču u cjelini u jednome listopadskom broju 1912. godine. Napokon, 1914. “Tarzan među majmunima” objavljen je i u knjizi, koja je postigla golem uspjeh kod čitatelja. Burroughs je, ohrabren uspjehom, napisao niz novih nastavaka s pričama o Tarzanu. Godine 1918. snimljen je nijemi film s prvim filmskim Tarzanom, Elmo Lincolnom. Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća sazrelo je vrijeme za Tarzana u stripu.
Joseph Neebe već je 1927. osigurao prava za prijenos Tarzanovih pustolovina u novinski strip. Njegov prijatelj R. W. Palmer iz iste agencije adaptirao je tekst romana za strip (samo 15% izvornog teksta), a za crtanje prve probne priče “Tarzan među majmunima” nagovorio je još jednog poznanika iz svijeta oglašavanja, Harolda R. Fostera, čiji je ilustratorski potencijal jako cijenio. Foster, tada 37-godišnjak, nije strip smatrao ozbiljnom likovnom vrstom te je nevoljko je prihvatio crtanje stripa, samo zato što mu je trebao dodatni izvor prihoda. Dogovoreno je da crta Tarzana u 60 dnevnih nastavaka, pasica s pet sličica i tekstom ispod svake sličice.
Tako je 1929. godine zasjala jedna od najvećih zvijezda stripa. Crtač velike vještine i pune likovne zrelosti, Harold Foster postao je jedna od najmonumentalnijih osoba te likovne vrste. Sve one elemente, filmske tehnike koje smo već spominjali, on je s nesputanom imaginacijom i punom umjetničkom ozbiljnošću prvi primijenio u stripu (H. Foster je prvi u stripu iskoristio ljudsko lice u prvom planu). Perfektan ilustrator, studiozan i temeljit u svom radu, on je stripski crtež doveo gotovo do savršenstva.
Malo je poznato i boljim poznavateljima povijesti stripa da je Fosterov strip najprije objavljen u jednome britanskom tjedniku, Tit-Bitsu, u studenome 1928. sa šest nastavaka po broju. U Americi je objavljivanje počelo 7. siječnja 1929. godine u 13 listova te u dva kanadska dnevnika. U to je vrijeme strip u američkim novinama bio zastupljen na dva načina: dnevni strip u nastavcima s jednom pasicom, a nedjeljom u dodatku u boji (12-16 stranica). Fosterov “Tarzan među majmunima” izlazio je u formi dnevnih pasica od 7. siječnja do 16. ožujka 1929. godine.
Zbog velikog uspjeha stripa je te 1929. godine objavljen i u knjizi. Sve Fosterove pasice iz 1929. godine zauvijek su izgubljene u požaru 1956. godine u agenciji United Features Syndicate iz New Yorka. Danas su dostupne samo preslike za brojne reprinte ovoga iznimno vrijednog djela. Foster nije želio nastaviti crtanje stripa pa je Rex Maxon, jedan manje vješt agencijski crtač, dobio priliku nastaviti crtati nove priče u pasicama.
Uskoro je odlučeno, zbog velikog uspjeha stripa, da se “Tarzan” pojavljuje i na nedjeljnoj stranici u boji. Ponovno su pozvali Fostera, koji je na početku odbio ponudu, no poslije nekoliko nevještih Maxonovih nastavaka ipak je prihvatio crtanje nedjeljnih stranica. Maxon je nastavio s dnevnim pasicama. U to vrijeme Foster je promijenio mišljenje o stripu kao likovnoj vrsti, prihvatio je izazov, svu kreativnost unio je u svoj rad i snažno pridonio afirmaciji stripa kao likovne umjetničke vrste.
Nedjeljne stranice stripa Foster je nastavio crtati do 1937. godine kad je stvorio svoje životno ostvarenje, “Princa Valianta”, po mnogima i najveće stripovsko djelo svih vremena.
Posljednja nedjeljna stranica agencijskog stripa objavljena je 19. svibnja 2002., a dnevni nastavci prestali su izlaziti 29. srpnja 1972. godine. Danas se objavljuju reprinti izvornih stripova u obje inačice. Poslije su se još mnogi poznati crtači u Americi i svijetu okušali na temu Tarzanovih pustolovina, među njima i Joe Kubert, John Buscema, Tom Grindberg i drugi.
Kod nas je “Tarzan” prije Drugoga svjetskog rata objavljen u zagrebačkom zabavniku OKO (prema Fosteru precrtavao ga je Leontije Bjelski), a u Beogradu u Mika Mišu te posebnom magazinu koji je nosio naziv Tarcan. U Novom Vandrokašu, listu koji su uređivali Norbert i Walter Neugebauer u Zagrebu, nakon 75 brojeva prethodnoga izdavačkog pothvata braće, Veselog Vandrokaša, Walter Neugebauer, koji je za magazin crtao sve stripove i ilustracije, crtao je i “Tarzana”, vješto i precizno precrtavajući Fosterov strip iz 1929. Walter je nacrtao 12 nastavaka prije nego je magazin s devetim brojem prestao izlaziti.
Poslije Drugog svjetskog rata “Tarzan” se vrlo često objavljivao u magazinima, svescima ili albumima. Reprinti se objavljuju i danas. U bivšoj Jugoslaviji, prema licenci, nekolicina je domaćih autora crtala “Tarzana” za domaće i strano tržište, što je bila uobičajena praksa za komercijalne strip-uspješnice.
Spomenimo još da je 1964. i 1965. zagrebački izdavač Epoha izdao deset knjiga Burroughsova “Tarzana” s ilustracijama Julija Radilovića te devet svezaka stripa, također s naslovnicama koje su izradili domaći autori Žarko Beker, Julio Radilović i Josip Vaništa.
