Uzorna karijera Julesa Radilovića koja je započela početkom 1953. godine, a nije prekinuta ni formalnim umjetnikovim odlaskom u mirovinu 1989., jedan je od najvećih dragulja u baštini hrvatskog stripa. Štoviše, kad se raščlanjuje i vrednuje doprinos pojedinih crtača na afirmaciji hrvatskog stripa u međunarodnim razmjerima njegovo ime će zasigurno biti na počasnom mjestu. „Afričke pustolovine“, „Kapetan Leši“, „Herlock Sholmes“, „Din Kolić“, „Baća izviđač“, „Partizani“, nazivi su nekih od najomiljenijih i najboljih Radilovićevih stripova, koji su doživjeli više izdanja kod nas, ali i u inozemstvu.
Jules Radilović (1928.) je i crtač ponajboljeg hrvatskog povijesnog stripa u poslijeratnom razdoblju „Kroz minula stoljeća“, čija su tri dijela prerasla u epsku kroniku o najranijoj povijesti našeg naroda, od doseljenja do XIV. stoljeća, a što je obrađeno kroz sukobe koje su Hrvati vodili s Rimljanima, Francima i na kraju s Tatarima.
Kako ste se počeli baviti stripom?
To se dogodilo za vrijeme mog pohađanja Škole za primijenjenu umjetnost Tada je u Zagrebu izlazio „Horizontov zabavnik“, a u njemu odličan strip „Neznanac“ čiji je glavni junak, Gašpar Galga, putovao našimkrajevima i borio se protiv raznih nepravdi. Taj strip je započeo crtati Walter Neugebauer, pa ga je iz nekog razloga prepustio Mauroviću. Onda se Maurović razbolio i uskočio je Aleksandar Marks, koji se tad bavio crtanim filmom. Međutim i Marks je obolio, pa je u redakcij nastala panika. Moj brat je onda preporučio mene, te me je povezao sa scenaristom Nikšom Fulgozijem. Odnio sam mu svoje crteže, on se s njima oduševio i odmah me, kako se to kaže, bacio u vatru. Jedino što su on i urednik Drago Auguštin tražili, bilo je da podržavam stil između Maurovića i Marksa. „Neznanca“ sam tako crtao sve dok „Horizontov zabavnik“ nije ukinut.
U tom razdoblju vaše karijere crtali ste i čuveni strip „Kroz minula stoljeća“. Čija je bila ideja za njega?
Taj strip nastao je po ideji ondašnjeg urednika „Plavog vjesnika“ Mladena Bjažića. Odnosno, on je dobivao prigovore da u „Plavcu“ objavljuje samo strane stripove i da su oni minorne kvalitete. I kako bi se obranio od toga tražio je od Zvonimira Furtingera, koji je pisao scenarije, i mene jedan domaći strip. Zvonku nije trebalo puno i on je odmah na licu mjesta smislio ideju da glavni junak bude ličnost iz hrvatske povijesti, a da njega injegove nasljednike pratimo kroz više stoljeća.
„Kroz minula stoljeća“ je izlazio tri godine i prema sjećanjima sugovornika bio je vrlo omiljen. Zašto ste onda prekinuli rad na tom stripu?
Zbog bolesti. Ja sam obolio, pa je zadnju priču o Tatarima nastavio crtati Svirčić, da bi ju Žarko Beker „na silu“ završio. Par godina kasnije kad su „stoljeća“ ponovno objavljena u reviji „Strip-strip“ ja sam napravio svoj pravi završetak.
Inače, moram vam priznati da smo Zvonko i ja planirali da od našeg junaka, kneza Braslava Kovačića, napravimo hrvatskog Princa Valianta. Imali smo ideju da njegove pustolovine smjestimo na europske dvorove, ali bolest je nažalost sve prekinula. Kad sam ozdravio činilo nam se da ga nije uputno oživljavati.
Gdje su kasnije „Stoljeća“ sve objavljivana?
Taj je strip često bio pretiskivan. U dijelovima i u cjelini. U Sarajevu su ga objavljivale „Male novine“ i „Strip art“, u Ljubljani je izlazio u reviji „Zvitorepec“, u Gornjem Milanovcu u „Yu stripu“. Objavljivan je i u Mađarskoj. U Zagrebu je još izlazio u svescima krajem šezdesetih godina. I otad ništa dok 1986. nije objavljen kao knjiga.
Skoro paralelno s tim stripom crtali ste još jedan serijal s nacionalnom tematikom – „Iz drevnih dana“ za dječji list „Djeca za djecu“ (kasnije „Modra lasta“). No, i taj strip je, čini se, naprasno prekinut?
Taj strip sam radio prema tekstu profesora Goričanina. Svaki nastavak je bio posvećen jednom autentičnom događaju iz hrvatske povijesti. Tu nije bilo ničeg romantiziranog, čega je recimo bilo u „Stoljećima“. Obradili smo dolazak Hrvata u naše krajeve, sukob s Avarima, zatim Zvonimira, Krešimira, Trpimira i sva ostala zbivanja do turskih osvajanja. Zadnji crtež zadnje objavljene table „Iz drevnih dana“ pokazuje kartu Hrvatske nakon uspostave osmanlijskog carstva. Ja sam htio nastaviti raditi taj strip, ali redakcija nije pokazala želju.
Onako neslužbeno sam čuo da je tome razlog što je strip bio prehrvatski.
Navodno su profesori u školama preporučivali učenicima taj strip, jer da će iz njega lakše i bolje naučiti povijest nego iz udžbenika?
I ja sam čuo za to. I to je meni osobno najveće priznanje i najveća zadovoljština. Naime, veliki sam trud uložio u taj strip. Vrlo pomno i egzaktno sam ga radio. Sve karte, svi kostimi, sva arhitektura je izvorna. Povijesne ličnosti sam crtao prema postojećim portretima. Služio sam se desetinama knjiga, obilazio muzeje… Osim toga, imao sam savršenog suradnika u profesoru Goričaninu.
Kakav je status strip imao šezdesetih godina kod nas?
Čitatelji su ga iznimno voljeli. O tome rječito govore naklade „Plavog vjesnika“ i drugih listova koji su tada objavljivali stripove. Nažalost, bio je na margini kulturnih zbivanja. Najveći broj ljudi ga je smatrao šundom i trećerazrednim proizvodom.
A kakvo je pak stanje danas?
Stanje se danas u usporedbi sa šezdesetim godinama izmijenilo za 180 stupnjeva. Naime, strip ima danas priznatu svoju kulturološku, umjetničku i sve druge vrijednosti. Postoje kritičari, organiziraju se izložbe, prave se monografije. No, nema produkcije stripa. Ključni problem hrvatskog stripa je slabo izdavaštvo. „Vjesnik“ na tome planu ne čini apsolutno ništa. I dok nema izdavača, ni revija, neće biti ni novih autora. To je jedan zatvoreni krug.
Međutim, hrvatski strip nije nepoznat u Europi, Osim vas, unazad nekoliko godina, još nekoliko autora: Kordej, Delić, Pavlović, objavljuju u inozemstvu. Kako to tumačite?
To su individualni uspjesi koji samo potvrđuju ono što sam rekao. Hrvatski strip ima veliki stvaralački potencijal, ali nema izdavače koji bi taj potencijal pratili. Najveću i optimalnu mogućnost za uspjeh u inozemstvu imala je skupina koja je radila u „Plavom vjesniku“ šezdesetih godina, ali nismo imali, ono što se danas naziva, menadžment, koji bi sklopili posao s vanjskim izdavačima.
Gotovo je nepoznat dio vaše biografije koji se tiče suradnje s vjerskim tiskom. Kako je do njega došlo?
Jednostavno. Pater Ivan Ćuk, urednik „Glasnika“, kojeg je izdavala franjevačka crkva u Zagrebu, vidio je negdje moje stripove, zainteresirao se za mene i predložio suradnju. Ja sam pristao, a jedini uvjet koji sam postavio je da tema bude zanimljiva.
O kojim je to stripovima bilo riječ?
Radilo se o dva stripa. U sezoni 1965/66. u „Glasniku“ mi je izlazio strip „Zakletva huronskog poglavice“, a 1966/67. „Divlji dječak“. Prvi strip je bio inspiriran povijesnim činjenicama iz prve polovice XVII. stoljeća kad su isusovci slali misionare u nove krajeve da šire vjeru. Jedan od prvih bio je otac Jeane De Brebeufa koji je otišao u Kanadu, ali je doživio sudbinu da ga tamošnji stanovnici spale. Zbog toga je 1929. godine i proglašen za Blaženog. Na tome se temeljio taj strip.
Ta dva stripa nisu nikad kasnije bila objavljena. Jeste li ih sami zatajili?
Da. Znate, bila su takva vremena. Mudro sam šutio i molio Boga da nitko ne dozna da sam ih crtao. Jer da su ljudi iz „Vjesnika“ za to znali, zasigurno bih bio izgubio mogućnost suradnje s njihovim izdanjima. Sad planiram da „Zakletvu huronskog poglavice“ i „Divlji dječak“ objavim zajedno u jednom albumu.
Pred dvije godine nacrtali ste strip „Gospa i djeca“ posvećen fenomenu Međugorja. No, ni taj strip album se nije našao u knjižarskoj prodaji. Zašto?
„Gospu i djecu“ nisam radio ilegalno. Izdavač album nije prodavao u knjižarama i putem novinskih kioska, nego u Međugorju. Dakle, na licu mjesta. I bez obzira na tu ograničenu distribuciju cijela naklada od 20 tisuća primjeraka je rasprodana i sad se priprema novo izdanje.
lako za sobom imate bogat i raznorodan opus, pretpostavljam da ipak ima stripova i tema koje ste željeli crtati, a niste bili u mogućnosti. Možete li neke od njih navesti?
Ima ih dosta. Recimo 1954. godine kad je počeo izlaziti „Globus“ Furtinger i ja napravili smo pilot strip „Knez Zvonimir“. Nekih dvije-tri strane. Ali, redakcija je otkupila licencu boksačkog stripa „Ben Bolt“ i preko toga nitko nije mogao proći. Da smo donijeli najgenijalniju ideju bili bismo odbijeni.
Zatim, s Mladenom Trnskim sam trebao raditi strip „Pod carskim orlovima“. To je trebala biti velika saga o čovjeku iz naših krajeva koji se u prošlom stoljeću priključio Napoleonovoj vojsci. No, nismo našli izdavača.
Od stranih tema žarko sam želio raditi „Robin Hooda“. Ne prema izmišljenim pričama ili po filmovima, nego po zbirci originalnih balada o tom junaku šervudskih šuma. To bi bilo nešto sasvim novo. Jedna od tih ideja bila je i „Biblija u stripu“.
Budući da me zdravlje služi i da imam energiju nije nemoguće da neku od tih želja i ispunim.
Inače, kako gledate na svoja prva četiri desetljeća profesionalnog bavljenja stripom?
Gledam s potpunim zadovoljstvom, posebice s onim što sam uradio. Žalim što moj opus nije za pedeset ili, barem, za 25 posto veći. No, što je – tu je! Moje zadovoljstvo je to veće što sam svjestan da sam se svojim radom izborio za neku kvalitetu, te što sam pridonosio „odrastanju“ stripa u našoj sredini.
Vidim na vašem radnom stolu table novog stripa. Možete li nam reći o čemu je riječ u njemu?
Strip se zove „Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb“. To će biti zagrebački strip u punom smislu riječi, a kojeg sam posvetio 900-oj godišnjici mog grada. Ovdje sam valjda prvi put u svojoj karijeri sam sebi napisao scenarij, prema ideji mr. Marije Šercer. Radnja stripa se zbiva 1830. godine, ali tema stripa neka ostane mala tajna za publiku. Album će uskoro izići.
Što od vas možemo očekivati za četrdesetu godišnjicu rada na stripu?
Kanim napraviti veliku retrospektivnu izložbu. Možda i monografiju. Ipak, najzadovoljniji ću biti ako, usprkos svim poslovima koje imam, stignem nacrtati i svoj novi strip.
xxxxxx
Puni i točan naziv lista u kojem su izlazili „Zakletva huronskog poglavice“ i „Divlji dječak“ je „Glasnik Sv. Antuna Padovanskog“. Izlazio je jednom mjesečno, otuda i opseg stripova od deset tabli.
Radilovićeva želja da mu se za 40. godišnjicu rada na stripu organizira „velika retrospektivna izložba“ nažalost se nije ostvarila, kao ni – monografija!!!
Rat je jedan od razloga koji zasigurno nije išao u prilog tim idejama.
Ideja da se tada u jednom albumu objavi i „Zakletva huronskog poglavice“ i „Divljeg dječaka“ isto nije realizirana. Supružnici Radilović su očekivali da će album izdati Ivo Miličević, s kojim su tada intenzivno surađivali i koji je pokušavao plasirati Julesove stripove u inozemstvo.
„Zakletva huronskog poglavice“ je u albumu izašla 2007. godine, to je bilo inicijalno (prvo) izdanje udruge „Strip forum“. U tom projektu (koji je sadržavao izdanje na hrvatskom i zaseban album na engleskom jeziku – svaki od njih u nakladi od 500 primjeraka) sadržan je i moj mali doprinos.
Među ostalome, uz brojne razgovore vezane za uredništvo, organizirao sam tiskanje albuma u „Tiskari Zelina“, a grafička priprema se radila u mom uredu – za nju je bio zadužen Branko Gredelj.
I dok se finalizirao rad na albumu, urednik g. Mladen Novaković je prelistavajući vjerski list „Veritas“ doznao kako se iza francuskog „imena“ scenariste (Rolanda Ajarquea) zapravo krije jedna zagrebačka dama – gdja Mira Beutz, dječja spisateljica, o čemu Zdenka i Jules Radilović prije toga nisu imali nikakvog saznanja. Paradoksalno je međutim što su sa spomenutom gdjom Beutz surađivali u „Strip-stripu“ (gdja Zdenka Radilović je upisivala tekstove u pojedine stripove), jer je ona u poduzeću koje je izdavalo ovo izdanje imala funkciju – urednice stripa! Inače, u impresumu albuma „Zakletva huronskog poglavice“ potpisan sam kao „konzultant“.
