Crtanje mi je ljubav i posao
Rudija Stipkovića Stipa, legendu hrvatske portretne karikature, vlasnika domaćih i svjetskih nagrada, sreli smo prigodom njegova uobičajenog tjednog posjeta Sportskim novostima. Stigao je kao i obično sa vrećicom u kojoj je mapa s novim karikaturama hrvatskih i stranih sportaša.
Gospodine Stipkoviću, od Vaše prve objavljene karikature Dionizija Bate Dvornića, dinamovca i reprezentativca, u Narodnom sportu, današnjim Sportskim novostima, proteklo je 50 godina. Čestitamo! Kako je izgledao Vaš ulazak u svijet karikature?
Sjećam se da sam u Narodni sport došao dosta dugo nakon objavljivanja karikature. Tadašnja sekretarica, koja je bila i blagajnica, rekla mi je
– Dečec, kaj tebe novci ne zanimaju?
-kakvi novci? –pital sam ja nju. Honorar za karikaturu!
Mislim da sam u to vrijeme, prvih deset godina, bil najbogatiji u školi. Cijeli 3.razred gimnazije častil sam sve redom. A za Batu Dvornića sam se odlučil zato jer sam u njega bio zaljubljen, naravno, nakon velikog Franje Wolfla.
Kako ste počeli?
Počel sam crtati već sa sedam godina u školi u Začretju (opet Sveti Križ Začretje). Iz sredine teke bih izdrapil listove i olovkom crtal učiteljicu i klince iz razreda. Od 1947. godine moj pokojni brat mi je redovito donosil Narodni sport. Crtal sam sve s fotografija na kojima se gotovo niš nije videlo i precrtaval sam karikature, ali nikoga nisam oponašal. Imal sam u svojoj ruci svoj stil, već kao pučkoškolac.
Kojim ste tehnikama radili nekad i danas?
Olovka je bilo moje prvo crtačko oružje. Onda tuš. E, jesam poderal papira i nabacal se karikatura. Tuš se ne suši brzo i s njim nikad ne znaš. A onda je za mene došlo novo doba. Prijatelj mi je iz Amerike donesel dva flomastera. Bil sam prvi karikaturist u zagrebu koji je radil s flomasterima. To je bilo čudo. Crtal sam brzo, anikaj nisam mogel zaflekati. Kolori? Protivnik sam koloriranih karikatura. Karikatura je impresija. Jer crtom se ostvaruje prepoznatljivost, ističe smiješno, a boje to remete i odvlače pozornost. Pravilo je da izrazit portretni karikaturist vrlo rijetko koristi boje. Ja za potrebe naslovnice Kvizorame koristim samo markirne flomastere. S vremenom sam videl da i animirane karikature odvlače pozornost od lica, a došel sam i do zaključka da licima ne treba dodavati neka mala tijela.
Mora li karikaturist biti psiholog?
Karikaturu treba raditi s mjerom, treba biti dobar psiholog, ne treba uvrijediti čovjeka. Ja prokužim svaki karakter, po očima mi mogel reći tko je pošten, a tko nije. I nikad se ne prevarim, ali nikome to niti ne velim. Lica su dovoljno sadržajna, zato crtam samo glave. Nitko to kod nas nije radil prije mene. U početku sam na to imal i prigovora, čitatelja i urednika, ali su ti kasnije prihvatili.
U Narodnom sportu niste ostali?
U Narodnom sportu je tada naveliko radil Davor Štambuk, crtal i objavljival, za mene nije bilo prostora. Ponizno sam pokucal u Narodni list, današnji Večernjak, kod Ice Kerhina koji mi je puno pčel objavljivati. Znal bi me dočekati i reći: -kaj si danas pak donesel? Radil sam i za Studio.
Radili ste puno za TV?
Prvi sam karikaturist čije su se karikature pojavile na TV. Zgodno mi je bilo raditi špice za zabavne emisije Tončija Martija. On bi samo rekel: -Cuj prijatel, bus mi domani matina, do sutra ujutro, do dijeci sati narisal venti, dvadeset karikaturi. Capito? Godine 1967. i 1968 radio sam špicu za Opatijski festival za redatelje Tonija Martija i Angela Miladinova. Prije izlaska svakog pjevača na scenu na ekranu bi se pojavila njegova karikatuira. Jednu sezonu u Nedjeljnom popodnevu, koje su naizmjence vodili Branko Uvodić i Oliver Mlakar, crtal sam u nagradnoj igri poznate osobe koje su stajale iza paravana koje sam videl samo ja, publika nije.
Vaš životni moto?
Hobi mi je zanimanje, a zanimanje hobi. Ljubav i posel od kojeg se živi.
Sudjelovali ste na skupnim i imali desetak samostalnih izložbi. Spremate li nešto u povodu “zlatne obljetnice”?
U prosincu će biti velika izložba mojih karikatura u jednoj od zagrebačkih špic-galerija. Organizator su Sportske novosti.
U mirovini ste?
Da, ali delam istim tempom. Za Sportske novosti spotraše, za vjesnik političare, za Kvizoramu lica s estrade . . .
Ivica Kihalić, ZVONO, travanj 2003
Intervju je u cijelosti prenesen iz Karike br.53