Osjetno uvrijeđen naslovom intervjua što ga je prošlog tjedna dao "Jutarnjem listu" koji, kako sam kaže, teži jeftinom senzacionalizmu, naš je novi sugovornik jedva pristao na razgovor za "Od uha do uha".
I tako, dok mudri mudraci mudruju, karikaturisti širom otvorenih očiju gledaju, maštare i crtaju. I dok u ovo vrijeme drugima treba mnogo, oni se zadovoljavaju sa malo prostora, malo papira, malo tuša.
Sve svoje karikature sam približio " svakodnevnom čovjeku" jednostavnim i dostupnim načinom izražavanja. Crni humor sam nastojao potisnuti iz svojih razmišljanja, smatrajući ga nehumanim. Političarima gledam kroz prste, to je bolje nego oni mene kroz rešetke i zato se klonim političke karikature.
Ne, duhovitost nije nužna. Štoviše, karikature tako nisu ni počele svoj život u domovini Francuskoj. Pa čak nisu ni bile duhovite, već su bile sredstvo u političkoj borbi. I Ante Starčević je primjerice u "Zvekanu" imao karikature koje su se rugale mađaronima, jednima od mnogih osvajača Hrvatske.
Za stvaranje klasičnih stripova koriste se tradicionalne crtaće
tehnike poput balončića, znakova i humora dok je op-ed stvaranje stripova bez riječi. Moje mišljenje je da op-ed ilustratori teže ka stvaranju teme koja je suprotstavljena sadržaju. Sadržaj je događaj koji će malo vremena ostati u pamćenju čitatelja, dok tema može trajati godinama.
Karikatura je izrazito snažan način izražavanja, premda autor koristi relativno malo rijeći ili poteza olovkom. No, taj je način komuniciranja vrlo odgovoran i zahtjevan. Pa je potreban i ozbiljan pristup događajima , ljudima, situacijama. Drugim riječima, "šalu na stranu".
Rodio sam se u Žrnovu na Korčuli, 1957. godine, u znaku bika, kao treće dijete. Imao sam sretno djetinjstvo. Poslije završene Pedagoške akademije (tako se je zvala viša škola) u Splitu, (gdje sam upoznao Butira i Keruma) i vojske u Somboru (gdje sam upoznao Senaida Serdarevića), zaposlio sam se u osnovnoj školi u Blatu. Kao dragovoljac preživio sam domovinski rat.
Karikatura ne smije biti sredstvo, ona ne smije vrijeđati , niti omalovažavati, to je ono čega se ja držim, i mislim da to nije autocenzura. Najčešće cenzura pogađa one karikature koje govore o istini, jer ona je najneugodnija onima kojima je namijenjena.
Krajem 80-tih godina osjetio sam da moram nešto napraviti od svoga
talenta. U našoj zemlji postalo mi je "pretijesno". Razmišljao sam otići u Ameriku i pokušati u najjačoj konkurenciji dokazati koliko vrijedim, ali je opća situacija postajala sve kompliciranija.
Početkom 2000. godine otkriva unutarnju strast za geg karikaturom, te postaje punopravnim članom HDK-a i počinje redovno slati karikature na festivale. Iste godine počinje objavljivati u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, te na stranicama jednog od najposjećenijih hrvatskih web siteova "Internet Monitor", pod aliasom Nik Titanik kojeg uzima kao svoj službeni alias.
Dobar dan i dobro Vas našli u Osijeku.
Gospodine Gero, Vi ste po mnogo čemu bili prvi u KiST-u. Prvi ste izložili radove u "mini galeriji", prvi ste napravili lekciju za "Školu crtanja" i konačno prvi ste autor kojem je KiST došao u goste.
Gdje ja čujem glavne informacije. Moja punica je meni najbolja informacija. Ona daje glavne vijesti. Dođe k meni u sobu i kaže: "Poskupio benzin!" Ona zna da je to glavna vijest. I evo meni teme. Meni je bio poseban kompliment kad sam na madžarskoj televiziji u Budimpešti bio predstavljen kao filozof iz Hrvatske.
