Ismet Ico Voljevica

0
71

Mnogo je Grga završilo u košu! Tada mi rad nije bio plaćen, ali sam stvarao adute za sada toliko modernu akciju Dosjei! Da mi ponude da svoj pročitam — odbio bih ga i čitati, ja sam to u radu osjećao, ali zašto čitati kad vam ne nude najvažnije: tko je to sastavljao i pisao

S Icom Voljevicom, jednim od naših najuglednijih karikaturista, razgovarali smo o rođenju, pedesetjednogodišnjem životu i nestanku njegova najpopularnijeg lika — Grge.

Kako ste se započeli baviti karikaturom i kako je nastao Grga? Zašto ste se odlučili za takav lik, takva izgleda, takvu vrstu karikature?

Ico: Prije 54 godine (1947) dolazim u Zagreb studirati arhitekturu. Arhitektura je bio moj mladenački san. Dogurao sam gotovo do apsolventure. No te prve godine nakon Drugog svjetskog rata nastala je potreba za mladima koji su imali veliku maturu, odnosno neka određena znanja i školovanja. Ja sam uz studij uskočio u novinstvo. Zagreb je imao vrlo dobro plasiran humoristični tjednik “Kerempuh”. Uključio sam se kao karikaturist. Karikaturom sam se bavio još u gimnazijskim danima u Sarajevu. To je bila neka vrsta oduška, relaksacije od školskih obveza. Tada nisam ni zamišljao da ću završiti kao karikaturist profesionalac.

A Grga je nastao u “Kerempuhu” 16. ožujka 1950, i izlazio je do 10. srpnja 1955. Nastao je kao zamisao — zapravo zahtjev glavnog urednika Fadila Hadžića — da svi iz redakcije pokušamo stvoriti stalnu rubriku lista. Morala bi izlaziti kao karikaturistički komentar lista na sve jači razvoj birokracije. U to doba pojam birokracije svodio se na sitno uredsko činovništvo, iako je zapravo dominirala državna birokracija. Moj crtež i oblik stripovskog komentara s likom Grge jednoglasno je prihvaćen kao najbolji. I Grga je krenuo u prvim godinama pod naslovom (rubrike) Grga Protokol.

Kako je izgledao prvi Grga?

Ico: Grga na ulici susreće prijatelja, koji ga pita: Zdravo, Grga, kako si? Grga šuti, vadi notes i piše: U vezi Vašeg pitanja o mom zdravlju, ja sam vrlo dobro. Ako imate nešto protiv toga, možete se žaliti u zakonskom roku tu i tu. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Tada je imao i prezime?

Ico: Grga je nastao kao karikaturalna stalna rubrika i razvijao se do današnjega likovnog izgleda, a najvažnije je — kratko nakon početka napustio je prezime Protokol! Osjetio sam da je život i sve ostalo osim birokracije. Svaka radost, žalost, uspjeh i neuspjeh, ljudska solidarnost i ljudska pohlepa, posebno netolerantnost i baš me briga što se događa oko mene. Eto, to su, uz ostale nespomenute ljudske osobnosti — teme koje sam u crtež i usta stavljao Grgi. Na žalost hrvatskoga humora, koji ima vrlo dugu tradiciju, ukinut je “Kerempuh”.

Zašto je ukinut “Kerempuh”?

Ico: Novosagrađeni neboder “Vjesnik” objedinjavao je ukupnu novinarsku izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor “Vjesnika” general Kladarin smatrao je tjednik “Kerempuh” nepotrebnim. Neka postane, neka se preoblikuje u tjedne manje priloge u listovima “Vjesnika”. To je bio kraj tjednika humora, koji je za Hadžićeva vođenja dosegnuo i za ono doba enormnu nakladu — više od dvjesto tisuća tjedno! List je zaista bio pojam te vrste novinstva u cijeloj tadašnjoj državi.

Kakva je bila Grgina sudbina?

Ico: Grgina sudbina bio je nastavak! U času nestanka “Kerempuha” postojao je izvan matice “Vjesnik”, zagrebački dnevnik “Narodni list”. Drago Bobić, njegov glavni urednik, predložio je da Grgu nastavim kod njih — kao dnevnu rubriku istog izgleda i karaktera koji je i do tada imao.

U “Kerempuhu” Grga je, izlazeći tjedno, objavljen 350 puta. U “Narodnom listu”, koji je ostao u Masarykovoj ulici, Grga je izlazio svakodnevno od 10. srpnja 1955. do 31. prosinca 1961.
Nestaje i “Narodni list” — pojavio se “Večernji list”. Funkciju odličnog dnevnika “Narodnog lista”, preuzima moderniji i eksplozivniji — “Večernji list”.
Glavni urednik “Večenjaka”, poznati novinar i komentator Bilić, predložio mi je da svojega Grgu prenesem kao dnevnu rubriku u “Večernjak”. Kako ne bih!? Grga se nastavlja, a ja od toga živim, izdržavam tada nezaposlenu suprugu i dva studenta, sina koji studira arhitekturu i kćer na Akademiji likovnih umjetnosti.

Bilo je to od 1. siječnja 1962. godine. Grga se tako do 30. studenoga 2000. u “Večernjaku” dnevno pojavio 12 830 puta! Tu se ne uračunava vrijeme od 1. lipnja do 31. prosinca 1984, za vrijeme moje operacije srca. U to vrijeme, da se rubrika ne ukine — objavljivan je Grga star deset-petnaest godina, već viđen u “Večernjaku”. Čitaoci su o tome obaviješteni, ali i dalje su mislili da su to novi Grge. Staro je ponovno bilo aktualno — Sve se ponavljalo!
Moram nešto pripomenuti iz tog dijela moga rada. Grga je prošao kroz ruke šesnaestak urednika, a najveći za mene — kao novinari urednici bili su Fadil Hadžić i Stjepan Andrašić.
Najzahvalniji i najobavezniji ostajem Andrašiću, dragom Štefu. On, u za mene i moju obitelj očajnoj situaciji, odlučuje da će dok idu stare Grge uredništvo isplaćivati moj honorar obitelji.

Tu brigu i ljudski odnos ne mogu i neću zaboraviti, osobito kad ga usporedim sa svime što sam doživljavao u svom “Večernjaku” posljednje četiri godine rada. To je doba za mene doba osobne netrpeljivosti prema meni difamiranja i rubrike sve do izbacivanja s posljednje stranice, gdje je bila više od 35 godina. Grga je bio pojam i zaštitni znak lista. Rubrika je bačena unutar lista, da se baš ne kaže izbačena, smještena uz križaljku i vremensku prognozu. To vrijeme osjećao sam se uvrijeđenim i nepotrebnim.



Jeste li za vrijeme socijalizma imali problema zbog komentara koje je Grga davao?

Ico: Cenzura je predvorje diktature! Diktatura se odražava u svakom dijelu života. Bilo u koje doba. Živio sam u četiri države. Mi smo narod sklon diktaturi, valjda nas prisiljavajući tome uče nepokretnosti i neodgovornosti kao građana prema svemu što ne valja u društvu.
To kažem kao uvod, a odgovor na pitanje glasi da su svi smatrali problemom ako ste subjektivni, jer to znači da ne prihvaćate objektivnost iskonstruirane situacije.
Mnogo je Grga završilo u košu! Tada mi rad nije bio plaćen, ali sam stvarao adute za sada toliko modernu akciju Dosjei! Da mi ponude da svoj pročitam — odbio bih ga i čitati, ja sam to u radu osjećao, ali zašto čitati kad vam ne nude najvažnije: tko je to sastavljao i pisao — glavom i repom! Možda njega ili njih svakodnevno pozdravljate i pijući s njima kavicu ne znate na što su sve spremni. Završavam ovo razmišljanje mišlju velikog novinara Duška Radovića: “Nitko ne može biti plaćen samo zato što voli svoju zemlju. Ta se ljubav valjda podrazumijeva!”

Kakav je odnos prema Grgi u nezavisnoj Hrvatskoj?


Ico: Dio odgovora već sam dao. Odličan prijem — nakon što je od Andrašića “Večernjak” preuzeo preminuli urednik Lajtman. I nakon njega, za urednikovanja glavnog urednika Tuđena, vrlo korektno i što se tiče termina plaćanja i ocjene rubrike. No s vremenom, možda i s komplikacijama gledanja na invaziju Hrvatske i Domovinskog obrambenog rata nastaje — osjetljivo vrijeme. Taj strašni rat za slobodu Hrvatske, iz dana u dan pratio sam Grgom i komentari su bili uglavnom protiv neiskrenih i licemjernih političara svijeta — Europe i Amerike.
Napravio sam o tome izdvojenih osamdesetak originala i opremio izložbu o Domovinskom ratu pod naslovom Da se ne zaboravi! Od pozivnica, plakata do prospekta, sve sam organizirao besplatno, da bude uramljeno i tiskano te predao Domobranskoj prosvjetničkoj bojni, kojoj sam i sam pripadao od 1943. do 1945.

Zašto je nestao Grga?

Ico: Oslobođenjem Hrvatske i Grga je nastavio komentirati. Sređujemo ruševine, obnavljamo uništeno. Nazire se opće sređivanje — nastupa sloboda — naš kapitalizam! Problemi tog novog našeg kapitalizma nudilo je sve oštrije primjere za Grgine komentare. Ostatak odgovora dao sam u ilustriranju stanja u “Večernjaku” pred Grgin prestanak rada — 30. studenog 2000!
Poslije kratkog boravka u novom dnevniku “Republika” — koji je nažalost preminuo, ostao sam član legije nezaposlenih.
Na zamolbu da nastavim, nakon trideset i devet godina rada Grge, makar uz nakaradni smještaj u listu, nova uprava je odgovorila da za Grgu više nema mjesta u njihovu listu.

Ne vjerujem da novi vlasnici “Večernjaka” uopće znaju tko i što je Grga i kada je tiskan u tom listu. Das ist čist normal! “Večernjak” nije naš — on je austrijski.

Marijana Lisjak


Intervju je prenesen iz novina matice hrvatske “Vijenac” br.201 od 15. studenoga 2001