KiST: Možda bi bilo dobro da se na samom početku predstavite s nekoliko riječi.
Cebalo: Rodio sam se u Žrnovu na Korčuli, 1957. godine, u znaku bika, kao treće dijete. Imao sam sretno djetinjstvo. Poslije završene Pedagoške akademije (tako se je zvala viša škola) u Splitu, (gdje sam upoznao Butira i Keruma) i vojske u Somboru (gdje sam upoznao Senaida Serdarevića), zaposlio sam se u osnovnoj školi u Blatu. Kao dragovoljac preživio sam domovinski rat.
KiST: Gospodine Frano, kako je izgledao vaš prvi kontakt sa karikaturom i koliko je to utjecalo na činjenicu da ste i vi danas istaknuti karikaturist?
Cebalo: Možda je to baš i počelo na pedagoškoj. Bilo nas je nekolicina , Butir i Kerum su već radili za novine, (bile su to 75. i 76. godina) i mi smo se često zezali na predavanjima crtajući karikature ili nešto slično. Moja prva karikatura objavljena je 1978. godine u tjedniku Studio.
KiST: Kako bi po Vašem mišljenju trebao izgledati uspješan karikaturist?
Cebalo: Uspješan karikaturist je onaj koji je napravio dosta ( ne bezbroj) dobrih karikatura, i nije nužno da se je pri tom obogatio. Naime, nemam ništa protiv, ali motiv nije zarada, ja zbog novca niti sam počeo a niti sada radim karikaturu. Kako bi trebao izgledati uspješni karikaturist? Različito, što drugačije to bolje.
KiST: Što prvo gledate kod karikature: crtež, štos, poruku ili nešto treće?
Cebalo: Štos, ideja, to je ono što karikaturu izdvaja od ostalog slikarstva. (Bez obzira na status, ja karikaturu držim ravnopravnom s ostalim likovnim djelima.) Dobar crtež se podrazumijeva kod dobrih karikaturista. Stil, osobni rukopis je nešto drugo.
KiST: Postoji li uopće neki obrazac kako bi trebala izgledati vrhunska karikatura?
Cebalo: Da postoji, proizvodili bi ih kao keramičke pločice.
KiST: Jeli se karikatura mijenjala od početka vašeg bavljenja karikaturom do danas?
Cebalo: Vrlo malo, mislim na način kako ja shvaćam humor, a što se tiče crteža nije bilo nekih većih odstupanja.
KiST: Kako je izgledao vaš put, jeste li se dugo tražili ili ste od samog početka znali kako treba izgledati vaš stil?
Cebalo: Pitanje stila je stvar koja se ne traži okolo gledajući što drugi rade. tako se do stila ne dolazi. Radiš kao ti, a to je mnogima problem. Meni je to bilo lako.
KiST: Vaše su karikature izuzetno čiste, crtež je jednostavan i lagan, je li to oduvijek tako ili ste na početku karijere crtali drugačije?
Cebalo: Često čujem kako je talent mali dio, a rad sve ostalo. Onda sam se ja prošvercao. Imao sa stanku desetak godina u crtanju i razmišljanju o karikaturi, ali kada sam ponovo počeo, zahvaljujući Igoru Brešanu, nije mi trebalo zagrijavanje. U ovom poslu do rezultata ne dolazim dugotrajnim radom, a rutine se bojim kao vrag tamjana.
KiST: Pripremajući se za ovaj intervju, razmišljao sam što bih vas pitao a da to pitanje već nisam postavio nekom drugom. Zaključio sam da još s nikim nisam razgovarao o “cenzuri” odnosno koliko su autori zaista slobodni kad crtaju za novine, ne čini li vam se da su autori prisiljeni ponekad i “podilaziti” urednicima znajući da im oni najoštriji radovi neće biti objavljeni?
Cebalo: Karikatura ne smije biti sredstvo, ona ne smije vrijeđati , niti omalovažavati, to je ono čega se ja držim, i mislim da to nije autocenzura. Najčešće cenzura pogađa one karikature koje govore o istini, jer ona je najneugodnija onima kojima je namijenjena. Dobro je da postoji cenzura, naime bilo bi gore da je nema. ona je ona granica kojoj se približavaš. kao nekakav rub ponora ili žica po kojoj ideš, i činjenica da si prošao daje osjećaj zadovoljstva. Ovo se odnosi na “normalne” cenzure, ne mislim na recimo Slobodnu Dalmaciju koja je ukinula Pomet. Kada imaš apsolutnu slobodu, gdje nema ni trunke subverzije, onda je riječ o potpuno nevažnim i bezvrijednim stvarima, kao stari šešir, govorio je Picasso.
KiST: Ako je moje prethodno pitanje točno, nameće se slijedeće, koliko su onda urednici slobodni da u svojim rubrikama ili novinama objavljuju što žele?
Cebalo: Jasno da nisu slobodni objavljivati što žele, to je draž, suprotno bila bi to utakmica gdje možeš davati golove, do mile volje, a da ne primiš nijedan.
KiST: Sputava li vas ta činjenica (“ako to nacrtam ovako sigurno mi neće biti objavljeno, bolje da to bude malo blaže”), ima li uopće svojevrsne autocenzure?
Cebalo: Ne podilazim urednicima kada je oštrina u pitanju, nacrtam onako kako mislim pa što bude.
KiST: Koliko sudjelujete na festivalima karikature?
Cebalo: Uglavnom šaljem karikature na festivale, iznimke su kada mi tema nije inspirativna. Ne učestvujem pod svaku cijenu.
KiST: Ako ne griješim vi ste prosvjetni radnik, koliko kolege s posla prate vaš rad?
Cebalo: Tonči Padovan je moj ravnatelj u školi i inicijator susreta karikaturista u Blatu. On je jedini koji prati moj rad, mnogi i ne znaju da crtam karikature.
KiST: Ima li neka tema ili područje koje vas posebno inspirira?
Cebalo: Politička karikatura, možda i zato što je najveća žrtva cenzure.
KiST: Kojim priborom crtate i na kakvom papiru?
Cebalo: Najčešće je to nalivpero i crna tinta, volim akvarel, ponekad upotrijebim drvene boje. Papir je obični akvarel. Sve ovo nije fotoosjetlivo i ako se ne pocijepa može trajati stotine godina.
KiST: Imate li nekih posebnih ili neostvarenih želja kada je o karikaturi riječ?
Cebalo: Čuo sam za mnoge domaće i svjetske nagrade i priznanja.
KiST: Je li karikatura kod nas doista zapostavljena od strane novina ili je nešto drugo posrijedi, možda autori nisu dovoljno nametljivi, produktivni, možda se sami moramo više nametnuti urednicima?!
Cebalo: Ne znam kako stvari stoje vani, ali može biti da je prostor koji je ranije imala karikatura, preuzeo marketing, na kojem novine imaju dobit. Nemam pravih informacija, ali ako sudim po odazivu naših članova (HDK) na godišnjoj izložbi društva, mislim da ih većina nije dovoljno nametljiva.
KiST: Koliko objavljujete i gdje?
Cebalo: Nedjeljni Vjesnik, KiST, festivali i to je sve.
KiST: Je li bi vam bilo lakše raditi kada bi imali stalnu rubriku u nekim novinama i koliko bi to utjecalo na kvalitetu vaših radova?
Cebalo: Kako sada stvari stoje, uživam u radu. Imati stalnu rubriku velika je čast (imao sam jednom stalnu rubriku u Slobodnoj Dalmaciji, podlistku za tv., ali je kratko trajalo – promijenili su urednika.) Teško je gubiti na kvaliteti jer Hrvatska je ovako nesretna i smetena raj za karikaturiste.
Zoran Tkalec /KiST 26.10.2002
