Kotač vremena se ne može vratiti a i glupo je. Gledajte unaprijed i to na ono što je oko vas. Ako niste zadovoljni onim što vidite, nađite istomišljenike i mijenjajte! Počnite od malih stvari -svijet ne možete mijenjati ali možete postići da ne sruše taj kesten da bi izgradili još jedan ‘Mcdonalds’!
KiST: Na samom početku želio bih se vratiti u vrijeme prve škole stripa u organizaciji Muzičke omladine u Grožnjanu. Što je to ostavilo toliki dojam i utjecaj na tebe da si se kasnije odlučio preseliti i živjeti u tom gradiću?
IGOR: Gledajući sa odmakom na taj period (koji smatram možda najboljim i najromantičnijim godinama), razlog preseljenja je nemir u mojoj glavi, materijalna potraga za nečim sto je zapravo duhovne prirode.
Odgovor na sve je uvijek u našoj glavi a ne oko nas. Grožnjan je u to doba bio idealan primjer balansiranog života između civilizacije i prirode, nešto što je gotovo nemoguće naći danas kad cijeli
“civilizirani” svijet ide dovraga.
KiST: Jeli ti život u tako specifičnom ambijentu kao sto je Grožnjan “grad muzej” pomoglo u tvom stvaralačkom radu ili odmoglo, kako je to zapravo izgledalo?
IGOR: Grožnjanski period je svakako bio vrlo inspirativan, kreativan i magičan, period pun ljubavi i motivacije.
KiST: I.N.C.I.D.E.N.T. što je to zapravo?
IGOR: I.N.C.I.D.E.N.T. je moja kompanija, kreativna tvornica, povezana sa svime što zovemo likovna umjetnost- strip, design, ilustracija itd. Ideja se začela polovinom osamdesetih kad sam sebe zamišljao pokretačem magazina INCIDENT koji će promijeniti opće poimanje svijeta i vizualne kulture u ljudi (vrlo mladenački ambiciozno, ne?) Ime sam pokupio od američkog filma istog naslova iz šezdesetih, a zapravo je
akronim za INCORPORATED IDENTITIES. Doslovno, kreativno udruživanje entiteta u svrhu što boljih i naprednijih umjetničkih rezultata – dobro zvuči na papiru. Warholov ‘Factory” je bio jedan ud početnih uzora.
KiST: Koliko je bilo teško donijeti odluku i uputiti se u bijeli svijet?
IGOR: Odluka je bila laka i brza. Ono što je bilo najljepše od svega jest da sam opet kao i ’91-e dobio opciju za budući život. Naime, tada kad je rat uvelike kucao na vrata, dobio sam ponudu od danske kompanije za rad i preseljenje. Isto se desilo i ’96-te : u momentu kad sam ukapirao da zbog poslijeratne ekonomske krize u Hrvatskoj sa svojom umjetnosti i sa, tada svježim I.N.C.I.D.E.N.T.-om ne mogu napraviti
više ništa u pogledu normalne egzistencije (tada sam već imao dvoje djece, treće na putu) ako se ne priključim tada vodećoj partiji, dobio sam ponudu od kanadske kompanije za rad i preseljenje u Winnipeg.
KiST: Jesi li danas zadovoljan tom odlukom da odeš preko “Bare”?
IGOR: Zadovoljan sam materijalnom stranom, duhovna pati. To ti je kao prodati dušu vragu. Ali ne možeš imati ovce i novce. Ono na što se nikako ne mogu priviknuti (i vjerojatno nikad neću) u Sjevernoj Americi jest da je jedini bog kome se svi klanjaju – NOVAC. Osnovna moralna i etička načela na kojim sam ja odrastao ovdje su potpuno
izumrla. Nedostaju mi pravi prijatelji.
KiST: Koliko je teško ili možda lako raditi kao “plaćenik” za velike izdavače poput Marvela?
IGOR: Meni je bilo lako, naročito u početku, jer su bili prihvatili moj način crtanja i jer sam ja brz pa sam mogao bez problema slijediti izdavački ritam (22 crno-bijele strane mjesečno, olovka i tuš ). Kasnije sam zeznuo sam sebe jer sam se pomamio za novcem, počeo primati više posla, postao još brži i aljkaviji.
KiST: Koliko je i jeli uopće rad za Marvel utjecao na tvoj stil crtanja?
IGOR: Ovo se nadovezuje na prethodno pitanje Elem, Početkom ove godine predsjednik Marvela se probudio jedno jutro i odlučio da mu se više ne sviđa moj stil crtanja. Sugerirano mi je da moram crtati više u skladu sa Marvelovim univerzumom. To znači da likovi moraju izgledati “više od života’ – viši i ljepši, a to se naročito odnosi na komade – znaći , umjesto 6 glava u proporcije tijela, sad ide 8 do 9; face što bezizražajnije i ljepše , sise veće i noge duuuge (na tragu Barbike). E, sad smo kod prodavanja duše vragu: nisam im rekao da se gone u materinu nego nastojao da se prilagodim (treba hraniti familiju, ne?). U tu svrhu su mi dodijelili tušera i sad to sve izgleda uglađeno i ispolirano. Rezultati se mogu vidjeti u EXTREME X-MEN koje sam preuzeo od broja 25. Sad su svi happy , i management i čitaoci, svi osim mene. Što bi rekli Ameri, life sucks!
KiST: Imaš li uopće vremena za crtati nešto svoje?
IGOR: Ponekad, vrlo rijetko i to me najviše njupa – imam tonu svojih projekata koje bih volio uraditi prije nego riknem.
KiST: U jednom si intervju rekao da ti je novi kvadrat bio jedno od prvih i posljednjih razočaranja u životu, možeš li malo pojasniti na što se odnosi to razočaranje?
IGOR: Sigurno nije posljednje, ali se odnosi na razbijanje moje slike o idealnoj klapi brijaća i istomišljenika koja je mogla okrenuti svijet naglavačke samo da osobni interesi pojedinih članova grupe (čitaj : osnivača) nisu pridonijeli trzavicama i preranom raspadu. Napominjem da sam u to doba bio najmlađi član i da sam žestoko pušio moje
starije kolege koji su na kraju ispali samo – ljudi (sa više mana nego vrlina).Što reče vrag na kraju filma ‘Devil’s Advocate’ : ” Vanity, my favorite virtue!”
KiST: Možeš li usporediti čitalačku publiku u Americi s onom u Europi?
IGOR: Sistem je ljude u Americi učinio ovcama ispranih mozgova, podložnima propagandi i nametnutim stavovima. Tim više spremnih prihvatiti idealiziranu , ružičastu sliku svijeta. To je ono što ih razlikuje od europske publike – ništa previše mudro nije probavljivo. Najgore od svega je (u nedostatku ljepšeg realnog svijeta oko njih) što vrlo
ozbiljno shvaćaju i identificiraju se sa tim idealiziranim svijetom maste. I stoga, da se nadovežem na br. 7 , što jednostavniji i arhetipiziraniji likovi – lakša identifikacija Ono što je zgodno na američkom strip tržištu, u zadnjih nekoliko godina caruju scenaristi
koji su redom Škoti i Irci ( Moore, Millar, Ellis, Enis, Morisson, Gaiman) , isto tako i crtači (ne da mi se nabrajati); znaći Europljani- jednostavno ljudi koji znaju čitati između redova i koji su postojećoj formuli dodali više oštrine i opaljenosti dovoljno da prosječnom Ameru bude egzotičnog okusa ali još uvijek probavljivo.
KiST: Koliko se i jeli se strip mijenjao od tvog početka bavljenja stripom?
IGOR: Ono što je zanimljivo, nije se mijenjao od početka MOG bavljenja stripom, jer ja sam zarana experimentirao sa različitim načinima naracije, naročito filmske, bavio se protokom vremena na način kakav se danas popularizira preko MANGE, i istraživao SUSPENCE u stripu. Sve što smo nekad radili na rubu alternative ili undergrounda danas postaje ‘mainstream’, i vjeruj mi da se tu snalazim k’o riba u vodi jer većina današnjih ‘izuma’ u strip-naraciji meni izgleda kao otkrivanje tople vode. Isto je u filmskoj industriji – narativni jezik ‘independent’ filmova postao je ‘mainstream'( Three kings’, ‘Traffic’, ‘Matrix’, bla bla…).
KiST: Kakva je budućnost stripa s obzirom na nadolazeće nove informatičke tehnologije, može li to ići ukorak jedno s drugim?
IGOR: Ah, budućnost… Budućnost je sve prije nego ružičasta. Činjenica je da se tržište stripa stalno smanjuje kao što se smanjuje i za druge oblike ‘stare’ zabave ( knjiga, teatar, klasična glazba), no to ne znači nestajanje – znači da je svaki od tih oblika zabave našao nisu koja mu pripada logično i brojčano. Sveden u novonastalim okolnostima na ‘razumnu’ mjeru, svaki od tih žanrova ima svoju publiku i nastavlja postojanje. Znači, nema frke.
KiST: Kakvi su ti planovi za budućnost?
IGOR: Opet ta budućnost! Kažu ovdje da se bogatstvo mjeri po tome koliko
slobodnog vremena imaš. Eto htio bih imati toliko slobodnog vremena da pozavršavam sve vlastite projekte koji su se nagomilali tokom godina. I da obiđem što je još ostalo od svijeta.
KiST: Što ti najviše nedostaje iz domovine?
IGOR: More, od mirisa do boje do skuša na gradele, i ljudi – kakvi su da su, moji su. Znaš što kažu : nekak’ se bolje osjećaš kad te zajebe tvoj nego stranac; bar znaš da je sa dušom. Ja sam stari pizdopatnik – poslušaj Rundekove CD-e pa ćeš znati kako se osjećam tamo preko bare.
KiST: Ako imaš kakvu poruku za domaću publiku, izvoli!
IGOR: Kotač vremena se ne može vratiti a i glupo je. Gledajte unaprijed i to na ono što je oko vas. Ako niste zadovoljni onim što vidite, nađite istomišljenike i mijenjajte! Počnite od malih stvari -svijet ne možete mijenjati ali možete postići da ne sruše taj kesten da bi
izgradili još jedan ‘Mcdonalds’!
KiST/15.06.2003
