Ne, duhovitost nije nužna. Štoviše, karikature tako nisu ni počele svoj život u domovini Francuskoj. Pa čak nisu ni bile duhovite, već su bile sredstvo u političkoj borbi. I Ante Starčević je primjerice u “Zvekanu” imao karikature koje su se rugale mađaronima, jednima od mnogih osvajača Hrvatske.
Nedjelja 24. studenog 2002.
U nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu već je mjesec dana otvorena izložba Ivana Pahernika, humorista, književnika i karikaturista koji se karikaturi posvećuje punih pola stoljeća (brojevima: 50 godina). S obzirom da je posrijedi svojevrstan rezime njegovog dosadašnjeg djelovanja – izloženo je pedesetak najboljih radova, a predstavljene su dvije njegove knjige (brojevima:2) zamolismo ga za nekoliko riječi, rečenica, misli i reminscenija.
Vjesnik: počeli ste crtati kao dječak. Što vas je nagnalo na to?
Pahernik: Rođen sam u dijeli Trešnjevke u kojem su se nalazila razna skladišta pa i jedna od najvećih špedicija. Kada je došlo do konfiskacije gospođa računovođa mi je darovala deset kila takozvanog kariranog trgovačkog papira. Tada sam počeo crtati. No, to nije sve. U jednom dvorištu sam ugledao i čudne slike na cinku – ljudi su bili zamućeni, kao da su prošli Hirošimu, a zanimljiv mi je bio i miris grafičke boja. Vjerujem da se baš preko mirisa i zahvaljujući trgovačkom papiru, u meni rodila želja da bilježim stvari oko sebe. Kako sam djetinjstvo proveo kod bake i djeda, u prvim crtežima risao sam sve -salatu, rotkvice, brajde… U veljači sam 1952. na Radio Zagrebu kao pionir pobijedio na natječaju za crtež. Ha,ha to je bio moj profesionalni početak! No, život me, nažalost, odveo u druge vode – pripadnik sam zadnje generacije litografa, grafičara koji su radili na kamenu – pa sam karikature crtao neredovito. Tek sada, kao umirovljenik, rišem ih češće.
Vjesnik: Po vašim se neobičnim radovima može zaključiti da ste karikaturist – ekolog?
Pahernik: Da,čitav moj rad prožet je tom temom – zdravljem naše Zemlje. Naime, i vi i ja, i mnogi drugi, ovome svijetu ostavljamo djecu. Zar ne bi bilo žalosno da taj svijet, kao u prići o Ivici i Marici, pojede tu djecu? Zato mislim da je današnjoj generaciji glavni zadatak da pokuša izliječiti rak od kojeg Zemlja boluje. Umiru, naime, i zrak i voda i čitav planet. Zemlja je umirući bolesnik. Još doduše ne leži u postelji, no jedva vuče noge za sobom. Atmosfera je puna rupa – ozonskih; mokraća tj.voda, više ne valjaju; a i stolica je loša i nezdrava. Ipak u stilu bobastičnih naslova tvrdim: “Rak je izlječiv”! I za zemlju ima nade! “danas je, recimo, bio lijep dan”. Vrijedi živjeti, kaj ne?
Vjesnik: kakvim ocjenjujete današnji položaj karikature u društvu?
Pahernik: Loše, jako loše. Nažalost, danas osim vašeg Vjesnika, gotovo da nema novine u kojima karikature imaju svoj kutak. Vjesnik je i u doba raspada komunizma bio jedini u svim tranzicijskim zemljama koji je karikaturi dao prostor. Zanimljivo, i urednik je bio isti g. Fijačko. On je tada dopustio Puntariću, za sada jedinom pravom nasljedniku Reisingera i Voljevice, da radi karikature bez ikakve cenzure i na dostojnom formatu. Vjesnik, eto i danas, zadnjih devet mjeseci, zahvaljujući ovoj stranici humora, opet potiče karikaturu, ne dopuštajući joj da nestane, da padne s ruba.
Vjesnik: Zašto se karikatura uopće nalazi na tom rubu, zbog čega izumire?
Pahernik: Stoga što je u suvremenom svijetu riječ razbijena na desetak mjesta, u desetak medija -TV, radio, kompjutori, Internet, jumbo plakati…, dok smo mi prije imali samo radio. Danas su na djelu razni podmukli mediji koji zapravo obavljaju jedan prljav posao – dehumanizaciju. Ja sam prošao sve -od kamena do kompjutora – pa mislim da to mogu reći sa sigurnošću. Osim toga, u svojoj prvoj knjizi “Još Hrvatska ni propala” napisao sam da se borim protiv nasilja prema prirodi i prema čovjeku – to su najgori oblici nasilja. U doba kada sam ja govorio o nasilju prema prirodi, ovdje još nismo ni čuli za pojam ekologije. Tu se vračam na moju osnovnu tematiku, prirodu, jer sve je povezano jedno s drugim.
Vjesnik: Vaš je stil po mnogočemu upečatljiv. Čime crtate?
Pahernik: Dan-danas kod kuče imam tri engleska pera “Sommervile” jer u sebi imaju više linija – i paučinaste i oštre poput skalpela. A karikatura mora biti skalpelozna, mora otkrivati istinu. Upravo to ja i pokušavam – i kroz tekstove i kroz karikaturu pokušavam pokazati i stinu, bez obzira što će mi možda netko reći kako se čini da crtam lijevom rukom, iako crtam desnom.
Vjesnik: Za kraj, moraju li karikaturisti i karikature biti duhoviti?
Pahernik: Ne, duhovitost nije nužna. Štoviše, karikature tako nisu ni počele svoj život u domovini Francuskoj. Pa čak nisu ni bile duhovite, već su bile sredstvo u političkoj borbi. I Ante Starčević je primjerice u “Zvekanu” imao karikature koje su se rugale mađaronima, jednima od mnogih osvajača Hrvatske. U Francuskoj je Luis Phillipe jednog karikaturista strpao u zatvor šest mjeseci jer ga je nacrtao kao krušku koja stoji na vrhu ljestava, dok se drugi, uvlačioci, penju i uvlače mu se, je li, u stražnjicu…Prve karikature bile su vezane uz genitalije ili su se ismijavale ljudskoj nesreći. Zanimljivo je, ali i žalosno, što je humor ipak prilično vezan za najprimitivnije ljudske nagone-kad netko doživi nesreću mi mu se smijemo, jer se nije dogodila nama. Karikatura danas može biti podsmješljiva, urnebesno smiješna, satirična, ali i ozbiljna. Uostalom, karikatura je kao život, ima svoju paletu, svoju širinu i bez toga ne može postojati.
Antun Krešimir Buterin
Tekst je preuzet iz “Nedjeljnog Vjesnika” od 24.11.2002.godine.
