U hrvatskoj kulturi rijetko se događa da jedan čovjek gotovo samostalno promijeni percepciju cijelog medija. Upravo je to tijekom posljednja dva desetljeća uspjelo Marku Šunjiću, osnivaču i glavnom uredniku nakladničke kuće Fibra, koja ove godine obilježava 20 godina djelovanja. Kada je 2006. pokrenuo izdavačku kuću iz radne sobe vlastitog stana, domaća strip-scena bila je uglavnom okrenuta nostalgiji, reizdanjima i uskom krugu najvjernijih, sve starijih poklonika. Danas je teško zamisliti hrvatske knjižnice, knjižare i kulturne rasprave bez grafičkih romana i autorskih stripova koje je upravo Fibra učinila dostupnima domaćim čitateljima.
U tom smislu Šunjić nije bio samo izdavač nego i svojevrsni kustos čitateljskog ukusa. Dok su drugi strip promatrali kao zabavu za djecu ili kolekcionarski hobi, on ga je uporno predstavljao kao ravnopravan umjetnički medij sposoban govoriti o ratu, politici, identitetu, obitelji, traumi i povijesti jednako snažno kao književnost ili film. Zahvaljujući njegovu uredničkom instinktu hrvatski su čitatelji, neki iznova, a drugi prvi put, otkrivali djela poput “Mausa”, “Perzepolisa”, “Eternauta”, “Čuvara”, “Inkala” i stotine drugih klasika suvremenog stripa, često u luksuznim izdanjima kakva su dotad bila rijetkost na domaćem tržištu.
Ako ćemo povlačiti paralele, ono što je Mate Škugor svojim projektima napravio za cijelu generaciju poklonika indie glazbe, Marko Šunjić napravio je za poklonike stripa.
Brojčani rezime tog truda zvuči gotovo nestvarno: tijekom dvadeset godina Fibra je objavila čak 1178 naslova, dakle stotine tisuća stranica stripa. No važnije od impresivne produkcije jest činjenica da je stvorila novu publiku. Generacije čitatelja koje možda nikada ne bi posegnule za stripom naučile su ga čitati kao ozbiljnu umjetnost, a knjižnice, škole i kulturne institucije postupno su odbacile predrasude koje su taj medij desetljećima pratile, pa danas i Ministarstvo kulture i medija redovito subvencionira objavu prijevoda i novih izdanja autorskog stripa.
Povodom velike obljetnice razgovarali smo s Markom Šunjićem o počecima Fibre, naslovima koji su obilježili njezinu povijest, izazovima izdavaštva i budućnosti stripa u Hrvatskoj. A kustos ne bi bio kustos da nam nije dao i koju preporuku.
Fibru ste osnovali prije 20 godina – što vas je tada motiviralo na taj potez i kakve su vam tada bile ambicije?
U to je vrijeme u Hrvatskoj strip bio na relativno niskim granama, barem što se izdavaštva tiče. Objavljivalo se malo naslova, mahom su to bili stari, popularni junaci iz sedamdesetih ili osamdesetih. Htio sam prebaciti fokus na svježu, aktualnu svjetsku produkciju, izaći iz tih nostalgičnih okvira, pa kako nitko od tadašnjih domaćih izdavača nije moje preporuke uzimao za ozbiljno, shvatio sam da to što želim čitati na hrvatskom moram objaviti sam. To je ono “tko ako ne ja i kad ako ne sad”. Oduvijek sam imao potrebu izraziti se, biti kreativan, a kako crtati ne znam, a ni pisanje mi nije baš najjača strana, izdavaštvo mi je poslužilo da tu potrebu zadovoljim. U vlastitoj izdavačkoj kući objavljujem stripove koje bih volio da sam ih osobno napisao ili nacrtao, stripove koji mene oduševljavaju, koji zastupaju moj svjetonazor i dijele neke meni bitne životne vrijednosti, stripove koji su toliko dobri da ih želim podijeliti s drugima nutkajući im ih u ruke.
Sjećam se našeg prvog razgovora iz tog vremena, i dalje ste se bavili svojim “civilnim” poslom, ured vam je bio jedna soba u stanu, skladište garaža… Koliko se od tada promijenilo?
I puno i malo. Ured je i dalje radna soba u mom stanu, ali skladište je u međuvremenu metastaziralo na gotovo 400 kvadrata i svejedno puca po šavovima. Najveća je promjena u tome što više ne radim kao programer, nakon 15 godina paralelnog rada na dva kolosijeka i u tri smjene, odlučio sam se posvetiti samo izdavaštvu. I, na opće iznenađenje, nisam požalio.
Vaša izdanja otpočetka su vrlo luksuzna, potpuna opreka onome što većina ljudi zamisli kada kažemo “strip”. Koliko se to isplati?
Obično kažem da je najteže prvih deset godina, poslije već bude lakše. Imao sam tu sreću da sam imao posao od kojeg sam živio, a izdavaštvo mi je bilo hobi i strast, ne nešto na čemu sam morao/trebao zarađivati. Kako sam veliki ljubitelj stripa, ujedno i kolekcionar, bilo mi je bitno objaviti stripove koje ja želim čitati u izdanju kakvo ja želim imati, a ne zaraditi na njima. Novac nikad nije bio cilj, ali jasno je da bez novca ne možeš opstati. U startu je bilo teško jer stripovi s kojima sam krenuo nisu bili baš poznati ni komercijalni, a tvrde korice i mala naklada uvjetuju ne baš popularne cijene. Krenulo je stidljivo i sporo, ali ljudi su vidjeli da ne odustajem od tih svojih “čudnih” stripova, pa su im malo-pomalo počeli pružati šansu. Uzmu jedan strip, pa se oduševe, pa onda uzmu drugi i opet se oduševe, pa treći, pa ga posude prijatelju, napišu neki panegirik na Fejsu ili forumu… I tako se usmenom predajom širio glas o Fibri sve dok na kraju nismo postali brand. Sad je puno lakše, publika zna za Fibru, vjeruje u naš izbor i kvalitetu, cijenjeni smo i poštovani, i sav taj rad i entuzijazam na kraju su se itekako isplatili, u svakom pogledu. S jedne strane, tu je velika satisfakcija i ponos na golem Fibrin opus i ostavštinu kojom sam umnogome obogatio hrvatsku kulturnu scenu (a i šire) te odgojio generacije novih čitatelja, a s druge strane, na kraju se pokazalo i da od toga mogu više nego pristojno živjeti. Što bi čovjek više mogao poželjeti? Ja sam stvarno sretno dijete.
Kako birate autore i naslove koje ćete predstaviti? Jeste li u tom odabiru i dalje sami?
Ja sam glavni urednik i stripove koje objavljujem biram isključivo prema svom ukusu. Čitam jako puno stripova i ono što mi se od pročitanog svidi, to objavim. Naravno, s vremenom i iskustvom, stvari su postale nešto lakše, Fibra sad već ima svoje “kućne autore” kao što su Larcenet, Zidrou, Nury, Ayroles itd. itd., koje jako volim i koje mogu objaviti praktički na neviđeno, tu su i suradnici koji imaju sličan ukus pa mi nešto preporuče, ali zadnja riječ uvijek je moja i kriterij je uvijek isti: objavit ću samo one stripove koji su meni dobri. Odatle i naša krilatica “samo dobri stripovi”.
Koliko truda ide u prijevod i koje su specifičnosti prevođenja stripova i grafičkih novela?
Jako puno truda ulaže se u prijevod i lekturu, svaki tekst čita nekoliko ljudi u nekoliko iteracija da bi se eventualne greške svele na minimum jer ih je nemoguće u potpunosti izbjeći. Ali Fibra ima uigranu, iskusnu ekipu prevoditelja i lektora tako da smo tu dobro potkovani. Najveća specifičnost kod prevođenja stripova, za razliku od klasičnih literarnih prijevoda, je to što prevoditelji zaborave gledati slike. Jednostavno su naučeni fokusirati se na tekst, a sliku nekako zanemare iako je ona često vrlo bitna da bi se neki dijalozi ispravno preveli. No sve se to s vremenom nauči, bitno je da prevoditelji vole čitati stripove i da imaju osjećaj za jezik. Najteže je prevoditi humor, tu stvarno prevoditelj mora biti i nadahnut i prirodno duhovit da bi izvorni tekst adekvatno preveo.
Objavili ste nevjerojatnih 1178 stripova – je li moguće među njima odabrati najdraže? Koje grafičke novele ili stripove po vama svatko treba pročitati?
Često me to pitaju i s vremenom se iskristalizirala lista od meni najdražih pet/deset/dvadeset Fibrinih stripova koje onda, očito, toplo preporučujem svima. U svakom slučaju to bi bili “Maus”, “Perzepolis”, “Eternaut”, “Čuvari”, “Inkal” i “Svagdanja borba”, da ne duljim previše. Oni su stvarno vrh vrhova i da se mene pita, bili bi u školskim programima kao obavezna lektira. A za malo širu listu nije zgorega pogledati ovu novu biblioteku Orkestar koja je upravo izašla i kojom slavim Fibrin dvadeseti rođendan. U njoj smo objavili 20 kultnih, davno rasprodanih Fibrinih stripova u novom, elegantnom izdanju i u njoj su objavljeni naslovi koje bih toplo preporučio svim čitateljima koji možda dosad nisu imali doticaj s Fibrom.
Postoje li stvari koje objavljujete “radi publike” iako se vama ne sviđaju?
Ne baš, ne sviđa mi se raditi taj tip kompromisa. Čak mi se i dječji naslovi koje objavljujemo moraju svidjeti. Davno sam to raščistio sam sa sobom. S obzirom na to da ja sam radim veliku većinu posla oko pripreme za tisak i produkcije svakog izdanja, poludio bih od muke radeći na nečemu što mi se ne sviđa. A nemam za to ni potrebe. Mora postojati neka granica ispod koje se ne ide. Pokazalo se da moj ukus funkcionira, zašto onda mijenjati dobitnu formulu?
A obrnuto? Postoji li neki vaš “sveti gral”, strip koji ganjate, ali nikako da ga objavite?
Uh, to mi je bolna točka. Postoje neke mange koje jako, JAKO volim, kao npr. 20th Century Boys ili Lone Wolf and Cub, a koje nisam uspio dobiti jer Japanci su neki drugi svijet i jako je teško pregovarati s njima, a ja sam s vremenom izgubio strpljenje i živce i ne da mi se više natezati. To je jedino što bih još baš jako želio objaviti, sve ostale svoje mokre snove sam si više-manje do sada već ispunio. Mogu mirne duše u penziju.
O stripu znate više nego većina ljudi na ovome svijetu – jeste li se ikada okušali kao autor?
Nisam i vjerojatno nikad ni neću. Kao što rekoh, crtati ne znam, a što se pisanja tiče, ne vjerujem da bih bio dovoljno dobar, barem ne za nivo koji traži Fibra.
Koliko su festivali stripa ili knjige važni za promociju strip-nakladništva?
U svijetu jako mnogo, kod nas, nažalost, baš i ne. Fibra je prestala ići na domaće strip-festivale, koji su praktički postali sami sebi svrha. Publika koja tamo dolazi naša je standardna, vjerna publika koja ionako zna za nas, a nas zanima doći do nove publike, novih čitatelja, a oni na strip-festivale uglavnom ne dolaze. Ili za njih ne znaju ili nisu motivirani da dođu, ne znam, ali nažalost tako je. Bio sam na najvećih europskim festivalima (Angouleme, Lucca, Napoli) i to je jako zabavno i interesantno iskustvo, cijeli grad tjedan dana živi strip, nešto prekrasno. Nadam se da će se jednog dana pojaviti netko sposoban tko će takvo što organizirati i u Hrvatskoj.
Smatrate li da su stripovi dovoljno zastupljeni u knjižnicama i školama?
Koliko ja to pratim, u gradskim knjižnicama da. U početku je to išlo dosta teško jer je strip nekako nosio stigmu šunda i manje vrijednog štiva pa je bilo blagog otpora, ali i tu su Fibrin gerila marketing i kvaliteta našeg kataloga učinili svoje, tako da se odnos “teta iz knjižnice” prema stripu u zadnjih dvadeset godina stubokom promijenio od početnog nepovjerenja do sadašnjeg entuzijazma. Još jedna stvar za koju bih vrlo skromno preuzeo zasluge. U većim gradskim knjižnicama danas možete pronaći veliku većinu Fibrinih naslova, smatram da je to jako važno i meni je do toga jako stalo. Svjestan sam da si ne može svatko priuštiti kupnju Fibrinih izdanja, pogotovo djeca i studenti, tako da mi je super što, ako žele, mogu pročitati ono što ih zanima praktički besplatno, u knjižnici. Jako je bitno odgajati nove generacije čitatelja i knjižnice tu imaju izuzetno važnu ulogu. Nisam toliko upućen u stanje po školama, ali rekao bih da je tamo stanje nešto lošije i da ovisi o afinitetima knjižničara i vodstva svake pojedine škole. Ipak, i tamo se stvari popravljaju, primijetio sam povećan interes u zadnjih nekoliko godina pojavom naše dječje biblioteke “Nika”, tako da se i tu stvari mijenjaju nabolje.
Za kraj, što su vaši planovi za idućih 20 godina Fibre?
Nastaviti istim smjerom, objavljivati samo dobre stripove dok me god zdravlje bude služilo. Želja mi je doživjeti tisućiti broj naše biblioteke Kolorka, nadam se da će mi poći za rukom. I pokušati nagovoriti kćer da nastavi voditi Fibru nakon mene.
