Tokom osamdesetih godina sam bio u prilici da prvi i jedini put vidim originalne strip-table Andrije Maurovića. Bilo je to za mojih posjeta prostorijama strip-agencije Strip Art Features (SAF) čiji se glavni ured nalazio u sarajevskom naselju Dobrinja. Radilo se o originalima iz vesterna Jahači rumene kadulje nacrtanima tušem i crnom temperom na cijeloj stranici hamer-papira u formati 70 X 50 cm. Crteži u kvadratima su bili crno-bijelo-plavi gdje je plavim tušem urađeno sjenčanje koje je tadašnja tiskarska tehnologija čitala kao raster. Radilo se o takvom snažnom dojmu koji se naprosto urezao u sjećanje svakome tko ih je vidio.
Pa, iako se u glavnom uredu SAF-a na zidu visjeli radovi takvih klasika kao Caniff ili Tufts, čak i neki originali od po mom mišljenju najvećeg strip-crtača realističke figuracije uopće, Gir-Moebiusa, Maurovićeva tabla toliko dominirala da je stalno privlačila pogled na sebe. To je bilo tim vidljivije što se njegova stranica nalazila pokraj originalnog crteža Harolda Fostera pa se, jasno, usporedba nametala sama od sebe. Za razliku od Fosterove zamrznute poze i kompozicijskog klasicističkog mrtvila kod Maurovića ništa nije bilo konstantno, sve je bilo u pokretu i promjeni, likovi su u kadrove bili postavljeni u skladu sa dinamičkom kompozicijskom motivacijom koja je generirala osjećaj uvjerljivosti i životnosti. Osobito je fascinantno bilo Maurovićevo umijeće u radu sa ljudskim figurama, vještina u kreiranju ikoničkih gesti, mentaliziranje i sveukupni narativni angažman što je u kombinaciji sa organskim sjenčanjem doprinosilo jedinstvenoj stilskoj ekspresivnosti.
Kasnije je u ratu tenk JNA srušio studio SAF-a pa su svi originali, uključujući i taj možda posljednji iz Jahača rumene kadulje, pretvoreni u prah i pepeo.
Maurović je imao uspone i padove, osobito su varirali scenaristički predlošci po kojima je crtao, neki stripovi su imali izvrsne predloške, kao primjerice vesterni iz 1930-tih godina, a neki su bili izrazito loši, napisani po redakcijskom zadatku od strane autora koji nisu previše poznavali strip-izraz. Vjerojatno je nedostatak inspirativne scenarističke građe učinio da se Maurović u dobrom dijelu svoje karijere orijentira na strip-adaptacije poznatih književnih djela.
Ovih dana je iz tiska nakon duge pripreme izašla rekonstruirano monografsko izdanje jednog takvog njegova rada, majstorije uređene prema književnom predlošku, Grička vještica po romanu Marije Jurić – Zagorke. Knjiga je izašla u Sarajevu ponajprije zahvaljujući kombinaciji entuzijazma, upornosti i znanja strip-nakladnika Alije Balte. Osim vrhunske grafičke opreme dostojne Maurovićevog talenta izdanje je kompletirano serijom eseja u kojima se diskutira ovaj Maurovićev strip, ali i njegovo cjelokupno djelo.
Ovo je ujedno i Maurovićev simbolički povratak u Sarajevo gdje je jedno vrijeme živio i radio kao glumac. I to ne bilo kakav glumac već je prema dostupnim historijskim izvorima igrao u, među ostalima, Shakespearovim predstavama. Zanimljivo je da se taj detalj iz Maurovićeve biografije do sada malo spominjao, iako bi pomnija analiza njegova rada jamačno pokazalo da se izvorište njegove zapanjujuće vještine u figurativnoj ekspresivnosti nalazi upravo u glumačkom iskustvu.
