Dobar dan i dobro Vas našli u Osijeku.
Gospodine Gero, Vi ste po mnogo čemu bili prvi u KiST-u. Prvi ste izložili radove u “mini galeriji”, prvi ste napravili lekciju za “Školu crtanja” i konačno prvi ste autor kojem je KiST došao u goste.
Nije Vas potrebno posebno predstavljati, ali ipak kažite nešto o sebi, nešto što obično ne piše u biografiji.
– Uglavnom sam sve rekao, no možda bi bilo zanimljivo reći da sam 1973.godine surađivao sa ” BILD ZEITUNG “-om, u to vrijeme bili su aktualni “Bekenbauer”,”Müler” i ostali igraći Bayerna. Ja sam živio i radio u Njemačkoj oko 14. godina, negdje od 69. do 83., svirao profesionalno i usporedo se bavio karikaturom.
Portret, jeli to slučajno ili ste imali afinitet prema portret karikaturi od ranije? Jeste li se tražili, na primjer, geg karikatura pa tek onda portretna karikatura?
– Ne, ja sam baš počeo sa portret karikaturom. Geg se pojavio tek kasnije kada sam se učlanio u društvo, vidio sam da nema puno festivala sa portret karikaturom, malo je ljudi to radilo.
Onda sam rekao, zašto ja ne bih radio geg karikaturu, izmislim neku facu i ‘ajde idemo. I tako sam počeo raditi geg karikaturu, no sami počeci, ako te to zanima, mog portretiranja datira iz osnovne škole. Moj tadašnji nastavnik likovnog odgoja bio je već tada afirmirani karikaturista.
On je predavao likovni i uvijek je na ploči crtao karikature, tako da sam ja već tada zavolio taj oblik likovnog izražavanja. Imao sam naravno i neke svoje idole, tada je u “Sportskim novostima” bio Stipković, u “Plavom vjesniku” bilo je dosta poznatih crtača. Nisam tada ni znao za njih i za druge, uglavnom tu je, negdje u osmom razredu, sve počelo. Da bih kasnije surađivao u ondašnjim novinama, da ne kažem beogradskim, to je bio neki “Čik”, čini mi se da se tako zvao, a kod nas je bio “Studio”, “Plavi vjesnik”. U “Plavom vjesniku” mi je objavljena prva karikatura, bio je to Vice Vukov, toga se dobro sjećam.
U “Studiju” je išla na predzadnjoj stranici, čini mi se rubrika pod imenom “Galerija poznatih”, jeste li tu objavljivali?
– Ne, u “Studiju” sam jedno vrijeme radio, kada je bila sezona kiselih krastavaca vjerojatno je taj dotični karikaturista otišao na godišnji odmor. Bile su neke križaljke i unutra je bila karikatura, kao poznate televizijske i glazbene face, tako da sam ja uskočio.
Objavljeno mi je sedam do osam karikatura bez pseudonima i naravno da honorar nisam nikada vidio, no bio sam sretan da mi se objavi rad, no što vrijedi kada nije objavljen i potpis.
Jeste li ikada radili klasični portret?
– Jesam, ali to je bilo u nekim kasnijim fazama, ispočetka me više zanimala karikatura.
Jeste li mijenjali tehnike, mislio sam na taj klasični portret, možda ulje ili nešto drugo?
Ne, u početku sam radio flomasterima, to su oni prvi flomasteri. Naravno da je tehnologija daleko otišla za razliku od onda. Ali nisam se baš nešto specijalno bavio tehnikama, to je došlo u kasnijim fazama, hajde recimo, od 87.godine.
Prisutni ste u tisku, znači li to da imate dovoljno posla ili bi poželjeli više?
-Da, prisutan sam u tisku. Pa volio bih da imam više posla i volio bih da radim neke druge žanrove osim portretne karikature, kod nas, možda bih volio raditi političku karikaturu, recimo. No ovi naši magazini, da tako kažem, kao “Nacional”, “Globus” nemaju baš previše sluha za te stvari, premda je na zapadu nezamislivo da vi recimo u “Sternu” nemate jednu takvu karikaturu sa portretima odnosno facama tih političara. Tamo je bilo nezamislivo, bar dok sam ja živio tamo , da vi ne vidite jednog “Kohla” ili “Genschera”. To sam želio raditi ovdje, međutim, nisu imali previše razumijevanja, nisam se previše niti trudio da ih moljakam, pa su me zato primili ljudi vani, prepoznali su tu moju političku karikaturu.
Kvaliteta uvijek ide, nađe svoje mjesto.
– No, što sam želio reći, za vrijeme domovinskog rata sam gotovo svaki dan radio takvu karikaturu, no sada kad je sve prošlo “tko te šiša”. No dobro, imao sam sreću pa sam upoznao vašeg bjelovarćanina, Peru Galogažu, koji je glavni urednik “Feniksa”. Njega sam sreo upravo na festivalu u Bjelovaru, vidio je moje radove i izrazio želju da ja imam svoju rubriku. Tada sam još surađivao i sa “Kviskotekom”, uglavnom ja sam ono “križaljka men”, tu sam našao sebe a i vjerojatno zato što se danas još jedino tu može objaviti neka karikatura, izuzev “Vjesnika” ili “Večernjaka” koji imaju neku svoju tradiciju, a znate tko je zaposlen od karikaturista i tko vodi glavnu riječ.
Mislim da u križaljkama još ima dosta prostora za objavljivanje, iako oni unatoč tome objavljuju strane autore.
– Oni uglavnom prenose iz stranih časopisa, to vjerojatno ne moraju platiti.
Slažem se s vama.
– … a naše moraju platiti.
Kada smo već kod novca, možete li živjeti danas od crtanja?
– Mogu, solidno mogu živjeti. Vidite, nije tu samo novac od redakcije, ja radim portrete po narudžbi i nađe se uvijek nešto a tu je i ta Švicarska. Ne žalim se, samo da potraje. Nije to kao na zapadu što bi imali, ali dobro, mi živimo ovdje, u takvoj ekonomskoj situaciji i što ja znam, ne možemo mi tražiti sada 1000 DM za karikaturu.
Koliko možemo, ako nije tajna?
– Uglavnom te karikature se plaćaju oko 400 do 500 kuna, to je neka realna cijena.
Živite u Osijeku, kako ste proživjeli rat i koliko je to utjecalo na vašu karijeru?
Dapače, kroz cijeli rat sam bio tu u Osijeku i radio sam intenzivno karikature za “Glas Slavonije”. Bio sam aktivan kroz karikaturu cijeli rat, sudjelovao sam i u civilnoj zaštiti, nisam doduše bio na prvoj crti ali sam dao doprinos dižući moral našim vojnicima.
Niste imali loših iskustava, niste ništa izgubili?
Nisam, hvala Bogu, i stan je ostao čitav. Osijek je bio granatiran i to je bilo grozno, no ovo je naselje ostalo dosta pošteđeno ali ne volim se toga sjetiti, to su loša iskustva.
Ipak je Osijek imao važnu ulogu u ratu i morao sam Vas to pitati.
Osijek ima galeriju a mnogi je gradovi nemaju?
– Ima galeriju i imao sam sreće da poslije završetka napada na Osijek, negdje 92.god. izlažem te svoje antiratne karikature, bolje reći ratne karikature, i to mi je bila čast.
Kako ocjenjujete stanje Hrvatske karikature danas, dakle izdavače smo već apsolvirali, da ne postavljam svima isto pitanje? Dakle pitanje se odnosi na potencijal naših autora?
– Uglavnom, stanje je dakako, loše. Ali isto tako vam mogu reći da ima dosta “šrota”, ima ljudi koji se uporno žele kvalificirati kao vrhunski karikaturisti, međutim nemaju baš puno uspjeha, talenta, šlifa. Uglavnom, manje-više, oni koji su dobri, koji znaju, sjede kod kuče i nisu tako probitačni, to je neko moje mišljenje, premda ima sjajnih autora ali imaju malo prostora.
Upravo zato i pitam, s obzirom da nagrade gotovo redovito stižu što strane, što domaće.
– To ništa ne znači našim urednicima, konkretno ja sam tu u Osijeku prekinuo suradnju sa “Glasom Slavonije” upravo iz tih razloga. Apsolutno im nije stalo do karikature. Kod nas u Osijeku nas ima pet, šest, s tim da su trojica odlični karikaturisti, ali, na žalost, u ovom trenutku nitko od njih ne radi za “Glas Slavonije”. Problem je isplata honorara pod br.1. Jer vi, ako hoćete, objavljivati možete svaki dan ali nema novca a to je stvarno glupo, raditi za badava.
Neko vrijeme su mene i plaćali, da bi nakon nekog vremena počeli smanjivati honorar, pa smanjivati rubriku i da mi na kraju ne bi uopće isplatili honorar i da bih ja na kraju otišao. Što hoću reći, situacija je jadna i bijedna i da se nitko ne pita treba li karikatura, pa makar politički aktualna. Nezamislivo je da u jednoj sportskoj redakciji gdje,je prije vrvilo od sportskih karikatura, da danas nema niti jedna a ima nas dva, tri portretna karikaturista koji bi mogli tu raditi, da se mijenjamo, ovaj za ovo, onaj za ono, za sve ima mjesta. Ja nisam nikada bio zagovornik onoga ja, pa ja, pa ja. Ne, zašto. Opet kažem, treba svima dati prostora tko je kvalitetan,. Međutim, događa se obratno, rade ljudi koji nisu baš kvalitetni.
Možda rade besplatno.
– Ne znam, možda rade i badava ali to nije dobro za ugled jednog lista a i ugled naše zemlje. Na zapadu, evo vidjeli ste ovaj ” NEBELSPALTER “, to ipak nešto govori da se ipak radi o nekoj kvaliteti autora, ne da sada sebe nešto ističem.
To najbolje ilustriraju rezultati naših autora u svijetu, ulažemo gotovo ništa a imamo rezultate.
– Evo primjer. Ja sam dobio Grand Prix u Koreji (Seul). Oni su me pozvali tamo o svom trošku,dobio sam nagradu od 7000 dolara, bio sam tamo tjedan dana i imao intervju na tri ili četiri TV postaje. Na njihovom, nazovimo, “TV Dnevniku” glavna vijest bila je da tamo neki tip iz Hrvatske dobio Grand Prix za portret “Evandera Holyfielda” .
Što hoću reći, jedna Koreja za koju mislite da je ono druga planeta, tamo je karikatura br.1., strip da ne govorim. Ja sam se vratio u Osijek, a da nitko nije izrazio želju da me primi u poglavarstvu ili županiji. Netko se nešto sjetio, već je bilo prošlo dva mjeseca, hajde trebamo ga ipak pozvati, ipak je on dobio neku međunarodnu nagradu itd. I što sam dobio, ništa, da su bar rekli evo ti za boje a da ne spominjem dalje.
Koliko često sudjelujete na festivalima?
– Od 1991. godine intenzivno, danas međutim, sve rjeđe i rjeđe. Ono što mi donosi neki novac je prioritetno. Šaljem na ove veće festivale, ali prije sam se više angažirao po festivalima nego sada, a ovisi i o temi.
Što radi Gero kada ne crta?
– Uglavnom “visim” na kompjutoru, gledam TV, “visim” na Internetu, odem tu i tamo na neku svirku. Radim sada svoj CD sa pjesmama, sada smo pri kraju studijskog snimanja.
Imate novu, redizajniranu, web stranicu, moram ju pohvaliti.
– Hvala! Ta je stranica jako lijepa, a povod je bio taj, što je moja stara stranica bila toliko zastarjela. A onaj čovjek koji mi je to radio, uz moja silna moljakanja da mi je redizajnira i ubaci neke nove radove, uvijek je to padalo u vodu, sutra ću, prekosutra ću, već je prošlo tri, četiri godine. Tako da sam se na kraju obratio, našem dragom kolegi, Nikoli Plečku kojeg izuzetno cijenim. On je rekao, za neku sitnu nadoknadu, da će mi to napraviti i evo za tjedan dana bio je gotov.
Kontaktirate li sa nekim stranim autorima?
– U kontaktu sam sa Pismestrovićem, on je stvarni izvrstan portretista, to nas možda i veže, preko Interneta se dopisujem s još nekim autorima.
Što oni misle o nama i imaju li oni sličnih problema?
– Koliko ja znam, bar ovi s kojima ja kontaktiram, nemaju sličnih problema, recimo, Pismestrović već godinama radi za “Klaine Zeitung”, dobro je plaćen, kotira kao jedan od najboljih karikaturista u Austriji, dobio je državljanstvo od 1995.godine. Sjajno!
Što kažete na njegovo javljanje na stranicama HDK-a?
– Mislite ono kao da se baš ne druže?
Da to, oni se ne druže ali imaju posla, mi se družimo ali nemamo posla.
– Možda je razlika u mentalitetu, mi smo možda komunikativniji. Živio sam u Njemačkoj, ako vas Nijemac prihvati kao pravu facu, bez obzira čim se bavite, ako ste fin i kulturan nema nikakvih problema.
Još jedno pitanje, ima li karikaturi mjesta na Internetu?
– Kako ne, to je pravi medij za karikaturu. Sve više i više ljudi se koristi Internetom, ja mislim, da će u budućnosti karikatura i crtež općenito naići na dobar prijem kod korisnika Interneta. Svijet se globalizira, evo tu je taj Fano, KiST, naše društvo HDK, mislim da je to pravi put.
I za kraj imate li što za dodati, poručiti?
– Imam želju poručiti redakcijama da objavljuju manje slike političara a više humora i karikatura. To bih poručio, što manje fotografija, dosta nam je politike, sve se politiziralo, dajte malo humora a imamo dovoljno kvalitetnih autora.
KiST daje punu podršku.
– To bih isto rekao da su KiST i HDK na pravom putu da promoviraju naše karikaturiste i općenito tu primijenjenu umjetnost koju mnogi ne smatraju umjetnošću. Ali vani je to priznato kao umjetnost, čak postoje festivali kao Tolentino koji se zove “Festival humor in Art”, gdje dolaze slikari, gdje postoje muzeji karikature. To je prava stvar! To bi bila poruka, da redaktori imaju više sluha, koliko plate lošeg fotografa da toliko odvoje za karikaturu.
Hvala Geri na ugodnom razgovoru
razgovarao Zoran Tkalec
Osijek 13.10.2001
