Ne znam, možda je to samo moja sudbina, biti karikaturist.
KiST: Prvo pitanje neka bude standardno, kako ste i kako danas živi Petar Pismestrović?
Pismestrović: Hvala na pitanju , moglo bi se reći dobro. Ovaj naš posao ima i svojih loših strana, a to je prvenstveno stres, bolje reći, dnevni pritisak koji se nagomilava pa je potrebno povremeno napraviti pauzu i napuniti baterije, što ja ne činim baš često.
Eto čak i godišnji odmor koristim kao Japanci, samo tjedan dana, pa se već umorim i od odmaranja. Pored crtanja u moju svakodnevnicu bi se moglo ubrojiti slušanje glazbe čiji sam ovisnik, posjedujem skromnu fonoteku od nekih 2000 CD-a. Uz to rado surfam po Internetu, pročitam poneku interesantnu knjigu, zaljubljen sam u poeziju, pogledam kakav dobar film, odlazim na duge šetnje po Kreutzberglu, obližnjem brežuljku, najčešće u pratnji supruge Mirjane koja je pored toga što vodi kuću i sve moje poslove kao prava tajnica i jako dobar novinar, ali je svoju karijeru žrtvovala za obitelj.
Tek sada, poslije 10 godina pauze, pokazuje čitateljima “Večernjeg lista” svoj raskošni novinarski talent gradeći most upoznavanja između austrijskog i hrvatskog naroda. Osim toga, svih ovih godina vjerni sam posjetitelj nogometnih utakmica, jer je moj stariji sin “nogometni fanatik”, iako neshvaćen. Svoju fantaziju i talent pokazuje i kao
web-designer. Mlađi sin je prerastao brata i sad se opasno približava dvometrašima te je zbog toga počeo trenirati košarku. To je ovdje u Austriji prilično marginalan sport, ali je važno da se nečim bavi.
KiST: Poznat ste i priznat autor u svjetskim razmjerima a slovite i za jednog od vodećih karikaturista u Austriji, kako je i koliko bilo teško doći do tog statusa?
Pismestrović: Pa kad sad pogledam unazad mislim da je to sve došlo sasvim normalno, kao posljedica dugogodišnjeg rada. Taj status je sastavni dio karijere jednog čovjeka koji je svoj život posvetio karikaturi i koji je manijački radio danonoćno ne bi li ostvario svoj dječački san.
Ne znam, možda je to samo moja sudbina, biti karikaturist.
Nik: Danas živite i radite u Austriji. Kako je do toga došlo?
Pismestrović: Krajem 80-tih godina osjetio sam da moram nešto napraviti od svoga
talenta. U našoj zemlji postalo mi je “pretijesno”. Razmišljao sam otići u Ameriku i pokušati u najjačoj konkurenciji dokazati koliko vrijedim, ali je opća situacija postajala sve kompliciranija. Rođen sam u Sremskoj Mitrovici gdje sam proveo mladost. I nakon puno godina provedenih u Zagrebu to se osjećalo u mom govoru, što je nekima smetalo kao trn u oku. Dok je situacija bila normalna nisam niti u jednom trenutku osjetio bilo kakvu netrpeljivost.
Iako sam po nacionalnosti Hrvat, što se nikad i nigdje nisam stidio priznati, pred mojim vlastitim sunarodnjacima sam morao dnevno potvrđivati tko sam i što sam. Neke od njih izgleda nisam nikada uspio uvjeriti.
K tome je i sloboda javne misli postajala sve ograničenija. Jedva sam dočekao da se oslobodimo jednoumlja jednoga sistema kad se pojavilo novo. Bilo mi je pomalo svega dosta. Svaki dan odlazio sam na posao koji nisam želio raditi ( grafički urednik u Vjesniku, pa zatim u Vikendu), supruga je ostala bez posla (urednik općinskog glasila Novi Zagreb), a najviše me je pogodilo kad je stariji sin došao iz škole kući bez prednjih zuba, navodno zbog toga jer je imao veliki poster Dragana Stojkovića Piksija na zidu. Pa te sirene, mlađi sin, tada 5-godišnjak, još se godinama u Klagenfurtu trzao od straha kad bi subotom u podne čuo zavijanje sirena, čime se ovdje obilježava kraj radnog tjedna. Uz to mjesecima nisam dobivao honorare.
Redakciji Vjesnika u to sam vrijeme predložio projekt o osnivanju agencije za karikaturu, a predlagao sam i da se Puntarić i ja dnevno izmjenjujemo kao karikaturisti.
Sve je ostalo na slijeganju ramena. Govorili su da nije najbolje vrijeme za takve projekte.
Tad je jednoga dana puklo. Pozvao sam našeg sunarodnjaka Aleksandra Oršića koji je već bio dopisnik “Kleine Zeitunga” iz Graza i on mi je preporučio da se javim glavnom uredniku u vezi suradnje. I tako sam sjeo u auto, sa suprugom, dvoje djece, par kofera i suzama u očima, i krenuo na put neizvjesnosti i nade.
KiST: Kakva vam je konkurencija u Austriji, ili je možda i nema? Mislim, ima li posla za sve?
Pismestrović: U Austriji je karikatura svedena na direktnu suradnju s redakcijama. Kad sam došao u Klagenfurt rečeno mi je da ću tu teško što pronaći i da je bolje da se zaputim u Graz ili Beč. Kako to obično biva, valjda mi je Bog pokazao put gdje trebam doći. U “Kleine Zeitung” sam došao u pravo vrijeme, baš kad ih je napustio odličan politički karikaturist Dieter Zehentmayr, koji je otišao u bečki “Kurir”. Osim jednog karikaturiste, koji je po ne znam kojim kriterijima već 30-tak godina zaposlenik u redakciji, ja zapravo i nisam imao konkurenciju. Jedina prepreka bila je potpuno nepoznavanje njemačkog jezika.
Na sreću moj je “jezik” bio crtež, a teme koje su tada bile aktualne bile su mi itekako poznate, naime rat u mojoj domovini. Vremenom sam savladao jezik, kažu, dosta dobro, a godine provedene na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu pokazale su se kao prednost u prepoznavanju politike, bez obzira gdje se ona odvijala. Inače je ovdje uobičajeno da svaka redakcija ima barem jednog karikaturistu pod ugovorom.
Nik: Kakav je odnos austrijskih čitatelja s jedne, a kakav urednika austrijskih novina prema karikaturi, s druge strane?
Pismestrović: Austrijski čitatelji su zahvalna publika koja pomno prati što se zbiva na polju karikature. To znam po čestim pismima koja dobivam od različitih ljudi. Vidim da im je važno to što radim i da to ima nekog smisla. U “Kleine Zeitunga” su svi urednici na mojoj strani, od glavnog na dalje. Tu je odnos skoro idealan. Oni se ne miješaju u moj posao, jedino ponekad korigiraju ako pretjeram u oštrini.
KiST: Jesu li Austrijanci možda bolji potrošači karikature od naših građana ili je problem negdje drugdje?
Pismestrović: Ne bih rekao da su Austrijanci bolji ili lošiji potrošači karikature. Možda je to pitanje standarda. Kod nas je uvijek bio problem reći da netko radi kao karikaturist, čak je i legendarni Oto Reisinger radio kao komentator koji se izražava crtežom. Ovdje u Austriji zanimanje karikaturist, iako je rijetko, ipak postoji u nomenklaturi zanimanja.
Nik: Pošto ste jedan od njegovih osnivača, recite nam kako je osnovano Hrvatsko društvo karikaturista?
Pismestrović: Bilo je to prije nekih 15-tak godina. U Zagrebu sam organizirao neku izložbu portret karikature u tadašnjem Centru za kulturu u Preradovićevoj 5.
Sve sam morao raditi sam, od slanja poziva do organizacije tiskanja plakata…Pošto sam u međuvremenu upoznao neke kolege karikaturiste a znao sam i za djelovanje makedonskog društva koje je imalo svoj list i svjetsku galeriju karikature, došao sam na pomisao da bi i mi, do tada razjedinjeni, hrvatski karikaturisti mogli napraviti nešto slično. U to vrijeme bio sam potpredsjednik ULUPUH-a, ali je moje matično društvo ostalo nezainteresirano za moju ideju pa sam o tome razgovarao sa Senom
Serdarevićem koji se oduševio. Seno je, onako poduzetan kakav je bio, preuzeo obavezu da animira što vise kolega. Mislim da smo samim osnivanjem DKH puno učinili za karikaturu, ali nažalost list nismo uspjeli pokrenuti.
Jedno vrijeme neposredno pred rat, bilo je zaista vrijeme procvata karikature, skoro svi listovi su bili zatrpani našim radovima. Osvajali smo nagrade po festivalima i sami ih organizirali. U to je vrijeme poštarina bila tako visoka da smo na festivale širom svijeta karikature slali zajednički kao pakete.
Bilo je to vrijeme humorističnih listova Brodoloma , Berekina , Feferona, Pavlihe, Ježa. Danas valjda ne postoji niti jedan.
KiST: Kada ste osnivali društvo, jeste li očekivali ovakve rezultate i jeli društvo opravdalo vaše zamisli zbog kojeg ste ga osnovali i koliko je vama pomoglo u karijeri?
Pismestrović: Prvi dio pitanja sam već odgovorio u prethodnom odgovoru , a koliko mi je pomoglo u mojoj karijeri, shvatio sam da smo zajedno jači. Svi smo mi ipak slobodni strijelci, čuvamo svoje ideje ljubomorno ih skrivajući i ne razmišljajući da bi one kroz razgovor s kolegama možda dobile na vrijednosti.
Nik: Žalite li za članstvom u HDK i želite li postati opet članom?
Pismestrović: To društvo je dio mene, bio ja njegov član ili ne. Ako se mene pita ja nisam niti istupio iz njegovih redova, to je nazovimo to tako, bilo vrijeme mirovanja članstva. Naravno da bih želio opet biti aktivniji i djelovati kao punopravni član. Šaljite uplatnicu!
KiST: Svestran ste autor, vrhunski portretista, geg je također na zavidnom nivou, kako ste učili crtati i od koga?
Pismestrović: Ja sam, što bi rekli Austrijanci, autodidakt, tj. samouk. Talent sam otkrio još kao klinac, valjda mi je to i u prezimenu. Prve inspiracije su bili portreti narodnih heroja iz školskih čitanki. Nekako me uvijek privlačilo ljudsko lice. Bilo je više ljudi koji su utjecali na moj razvoj. Paja Stanković, odličan portretni karikaturist iz Beograda, pa Rudi Stipković koji mi je pomagao ne samo svojim savjetima nego me je i doveo u Vjesnikovu kuću. Bilo je tu i puno “savjetnika” koji su, makar i nestručni, pomagali bilo savjetom bilo kritikom. Gledao sam svakodnevno u novinama kako crtaju stariji i bolji karikaturisti, studirao njihove poteze i na tome učio.
KiST: Kojim tehnikama crtate, ako to ne spada u male tajne velikih majstora?
Pismestrović: Probao sam skoro sve moguće tehnike osim Air brusha. Sad sam zbog brzine na art-penu, jednoj vrsti naliv-pera na patrone i akvarelu. Druga tehnika kojom sam se najradije služio je olovka u boji. To su relativno jeftine, ali za tisak optimalne tehnike.
KiST: Sudjelujete li na festivalima?
Pismestrović: Na festivalima nisam prisutan kao nekad iz više razloga. Kao prvo ne vračaju radove, nagrade se dijele po nekim čudnim kriterijima, iako sam uspio neke i uloviti. A osim toga, čekam uvijek do zadnjeg trenutka pa onda iskrsne neka obaveza koju moram izvršiti i tako prođe termin. Inače volim festivale, volim taj kontakt stilova i ideja.
KiST: Crtate li još nešto osim karikature, možda nešto za sebe ili prijatelje?
Pismestrović: Nažalost, osim želje da napravim po neki akt ili pejzaž, nisam dalje otišao.
Nik: S kim ste u kontaktu od hrvatskih kolega?
Pismestrović: Kontaktiram s različitim karikaturistima diljem svijeta. Ti kontakti se
odvijaju manje više putem e-maila. Tu bih izdvojio redovit kontakt s mojim prijateljima Miroslavom Gerenčerom, Mithadom Ajnovićem, koji živi u Švedskoj, Coraxom, Bordoom i naravno Felixom Puntarićem s kojim se povremeno susrećem.
KiST: Koliko karikatura radite po narudžbi?
Pismestrović: Ako mislite privatno onda je to po nekoliko karikatura mjesečno, u prosjeku. A sto se tiče norme, ona iznosi 26 crno bijelih i 4 kolor naslovne strane.
KiST: Koliko često objavljujete u Hrvatskim tiskovinama?
Pismestrović: U “Večernjem listu” sam na zamolbu direktora i mog dobrog prijatelja
Klausa Schauera pristao crtati jednom tjedno karikaturu u boji. Zbog prezauzetosti nisam mogao prihvatiti više. Prošloga tjedna desio se “eksces”, morao sam u jednom danu nacrtati 11 portretnih karikatura, što me je totalno iscrpilo. precijenio sam svoje snage…
KiST: Ima li netko od svjetskih autora kojeg posebno cijenite i čiji vam se rad sviđa?
Pismestrović: Puno je autora u svijetu čijim se radovima divim. Teško mi je izdvajati bilo koga, bilo bi nepravedno.
Nik: Komentar karikaturističke scene u Austriji, Hrvatskoj i svijetu? Postoji li nova generacija karikaturista i ako postoji, kakva im je perspektiva?
Pismestrović: Karikaturistička scena u Austriji je raznolika. Tu su autori tjednih karikatura u boji, da nabrojim samo neke: Sokol, Haderer, Deix , Haberzettl, a dnevnom se karikaturom bave Ironimus, Veenenbos, Zehentmayr, Schopf, Pammesberger, Wizany. Sva ova imena imaju određenu težinu u društvu i svatko na svoj način utječe na javno mišljenje u Austriji. Žao mi je da hrvatska karikatura nije u potpunosti iskoristila ove burne događaje da stane na stranu istine i pravde kao na primjer američka, koja je usprkos javnom mnijenju i osvetničkoj euforiji poslije terorističkog čina na WTC, ostala hladne glave i usmjerila svoja pera protiv vlastitog predsjednika koji je želio iskoristiti situaciju i uvesti nove zakone koji bi ograničili slobode u SAD-u. I pored svega u Hrvatskoj je došlo do smijene generacije koja se zbog nezainteresiranosti medija ne ispoljava na pravi način. Šteta.
KiST: Je li karikatura napredovala od vremena kada ste se vi počeli baviti karikaturom ili je sve po prilici ostalo isto?
Pismestrović: Karikatura kao i život ima svoju evoluciju , broj simbola koji se koriste se povećao. Možda je i vrijednost ili potreba za karikaturom postala veća, barem u svijetu. Naravno, sad je vrijeme političke karikature, humor je nekako otišao u zapećak.
Nik: Što još niste postigli u životu, a htjeli biste?
Pismestrović: Još nikad nisam uspio iskoristiti godišnji odmor od mjesec dana. A to bi mi vjerujem dobro došlo, preporodio bih se.
KiST: Na kraju intervjua uvijek pitam sugovornika, imate li što za poručiti javnosti ili kolegama, bilo kome?
Pismestrović: Mi karikaturisti smo kao glumci u srednjem vijeku. Svi nas žele vidjeti, ali nas ne uzimaju ozbiljno. Poruka Hrvatima , pokušajte zaboraviti prošlost, okrenite se budućnosti. Pokažite svijetu da smo pravi kao što ja pokazujem već 10 godina. A vama mladim kolegama poručujem, borite se radom i kvalitetom, učite od boljih kao što sam i sam učio, pratite svjetske trendove i tad ćete sigurno postići ovo što sam ja danas, ako ne i više.
KiST: Vjerujem da je doista tako. Još jednom hvala gospodinu Pismestroviću na razgovoru koji smo obavili putem e-maila, nadam se da ćemo uskoro imati priliku i osobno se upoznati. U očekivanju tog susreta lijep pozdrav iz Hrvatske.
Pitanja postavili Nikola Plečko i Zoran Tkalec
KiST 07.01.2002
