Gdje ja čujem glavne informacije. Moja punica je meni najbolja informacija. Ona daje glavne vijesti. Dođe k meni u sobu i kaže: “Poskupio benzin!” Ona zna da je to glavna vijest. I evo meni teme. Meni je bio poseban kompliment kad sam na madžarskoj televiziji u Budimpešti bio predstavljen kao filozof iz Hrvatske. Madžari su tu vrlo fini, oni proučavaju baš tu filozofsku crtu. Pokazali su na ekranu moju karikaturu i rekli: Ovu karikaturu je napravio Felix, ona obrađuje temu koju i drugi obrađuju, ali filozof Felix je istaknuo ovaj detalj. To je njegov filozofski pristup.
Srećko Puntarić Felix – nije Vas potrebno posebno predstaviti, ali recite o sebi nešto što ne piše u biografijama.
– Rođen sam u Zagrebu, odrastao sam na padinama Medvednice, šuma je bitna za moj život; ja sam u djetinjstvu bio šumsko dijete, i to je odredilo moj pristup životu.
Zato smo Vas teško pronašli?
– Šuma uravnotežuje sve emocije, pozitivne i negativne. Zato se često vraćam šumi, svakodnevno. Osobe koje su odigrale vrlo važnu ulogu u mom djetinjstvu su djed i baka; oni su me formirali i kao političku osobnost. U ono poslijeratno doba kad se nije smjelo ništa u komunističkom mraku, ja sam išao na prvu pričest, firmu, jer to je u Markuševcu bilo normalno: bila je sramota ako netko nije išao. Tako smo pedesetih-šezdesetih godina svi pokazivali prstom na komunista kao na čudaka. Mi smo bili zajednica koja je dobro funkcionirala. Meni je moj djed pričao o povijesti i rekao: Ti samo imaj pet iz povijesti kako te oni uče, a ja ću ti reći kako je bilo. Ostalo su gluposti. Dakle, ja sam tu otprilike dobio sliku povijesnih zbivanja a kad je došla 1990., to su neki Hrvati počeli isticati kao nešto posebno, novo. Meni je sve bilo normalno, sve sam znao. Pa baka mi je pjevala uspavanku Ustani bane. Ustani bane – a ja moram spavati.
Onda se pojavila karikatura: Ustani bane, lezi bane, ban na konju, konj na banu…
– To je bilo kad se Ban postavljao godine 1990., a iste godine izišla je moja knjiga sa serijom crteža na temu kako okrenuti Bana: na jug ili sjever, prema Madžarima. Tada sam se ja s tim našalio. Neki su reagirali kao kako se mogu šaliti s nacionalnom svetinjom. Meni to nije bila tolika svetinja nego spomenik o kojem sam već sve prije znao.
Ima jedna poslovica, što nauči Ivica zna i Ivo.
– Ja sam bio mali Ivica, a baka mi je govorila: Pak rišeš te bedake, ili Primi se ozbiljna posla. A poslije: Budu te zaprli. Odgovarao sam: Nek me zapru i nastavljao. Nakon različitih poslova koje sam radio, sad živim od karikature.
Kerempuh je odigrao važnu ulogu?
– Kad govorimo o karikaturi, imao sam početničku sreću da sam naišao na sebi sklone ljude, početkom 70-ih. To su bili Hitrec, Pahernik, Bašić, Šimenc, četiri osobe koje su zaista odredile moj smjer u humoru. Na zidu moje galerije fotografija je s pokapanja lista Kerempuh 1976. Kad se taj naš humoristički list ugasio, fotografirali smo se na Mirogoju pod arkadama, a objašnjenje je bilo da je Kerempuh poginuo od povrjede arkade. Bila mi je osobita čast da su me prihvatili ravnopravno i da sam bio zadnjih nekoliko brojeva u redakciji Kerempuha. Imao sam 23 godine; kad je mene tada krenulo… Raditi svaki dan karikaturu je teško. Možda ste još onda osjetili olakšicu kad je Kerempuh poginuo od povrjede arkade jer niste morali stalno crtati, ali i prazninu.
– To je bilo razdoblje kad sam se tražio, lutao. No, tada sam počeo raditi sportsku karikaturu u Sprintu i SN reviji. Ljudi su mislili da sam sportski karikaturist, jer sam se ja toga primio kao pijan plota. Tada sam “doktorirao” sport, i svi su rekli: Ti odlično kužiš, ti si sportski karikaturist. Rekoh, ja bih mogao biti i muzički karikaturist da ste mi dali muzički časopis.
Što je za Vas karikatura?
– To je pogled na svijet iz drugog kuta: spajanje nečeg logičnog i nevjerojatnog. Očekuje se nešto logično, a dogodi se obrat, obrat je smiješan. Kad se sve razvija kako treba, onda je obrat nemoguć. Karikatura je, i novinska i izložbena, komentar i likovnost. Mi najčešće govorimo o novinskoj karikaturi jer se ona najčešće susreće. Međutim, posebno mi je draga izložbena karikatura. Njome na svim meridijanima možete komunicirati bez riječi, svi vas razumiju, ona je univerzalna. To je brušenje komunikacije – preko likovnosti do poruke. Ja sam u međunarodne vode krenuo početkom 80-ih godina preko Društva karikaturista. Karikatura je jedan općeljudski geg, općeljudska glupost. U domaći tisak došao sam kad sam dobio međunarodne nagrade, pa su me prihvatili krajem 80-ih. U tom smislu za mene je najzaslužniji Krešo Fijačko, urednik Vjesnika. On je znao prepoznati težinu grafičkog komentara kao i teksta. Karikaturu je uzimao kao ozbiljan prilog. Ono Ustani Bane, to je bila za mene najveća karikatura po ciceraži. Veća je bila karikatura nego što je bio tekst. Pričao mi je jedan novinar Vjesnika koji je u arhivi tražio neki tekst: listajući mnoge stare brojeve i tekstove sjećao se samo tih crteža i te velike karikature Ustani bane. Jednostavnost i čitljivost poruke – to su prednosti karikature.
Mile MASLAĆ i Mira ĆURIĆ
