Srečko Puntarić

104

Izvadak iz razgovora Srećka Puntarića za Glas Koncila

Karikatura je izrazito snažan način izražavanja, premda autor koristi relativno malo rijeći ili poteza olovkom. No, taj je način komuniciranja vrlo odgovoran i zahtjevan. Pa je potreban i ozbiljan pristup događajima , ljudima, situacijama. Drugim riječima, “šalu na stranu”. Potvrdio nam je to u razgovoru poznati karikaturist Srećko Puntarić, kojeg svi najviše poznaju po njegovu Felixu

Puntarić: svi smo mi još u osnovnoj školi pokušavali biti neki sportaši, gitaristi, ili neki kreativci… Uvidio sam da mi crteži po koricama bilježnica najbolje idu. A kako sam bio nemiran duh, običan mi je crtež u smislu klasične ilustracije bio previše jednostavan, pa sam počeo malo stvari karikirati – raditi veće nosove, veća stopala.

GK: odlučili ste postati karikaturist. Zašto baš karikaturist?

Puntarić: karikatura zbog toga što daje više mogućnosti da vi nešto svoje nadodate, ne morate previše poštovati nekakve forme, imate više slobode u izražavanju s umjetničke strane. Ne može vam nitko reći: “E, sad si fulao tri linije pa ne valja”. Nego, ispada ja sam baš tako htio. A možda i nekakvo istraživanje, čista luckastost jer sam bio, rekao bih, luckasto dijete.

GK: Ali, sama karikatura u svojoj poruci nije nimalo luckasta, nego vrlo ozbiljna stvar?

Puntarić: Da, to je jedan poseban doživljaj. Mi smo se kao djeca puno smijali, doživljavali smo smijeh kao lijek. A kasnije čovjek počinje tu nadograđivati neku filozofiju. Kad sam se devedesetih primio političke karikature imao sam kontakte sa Mađarima, gdje sam izdao dvije knjige karikatura. Ljudi su mislili da imam sedamdeset godina i kad smo se prvi put sreli začudili su se, imao sam tada 38.- Pa vi ste mlađi, od kuda vam sve to znanje o politici – pitali su. Rekao sam da sam to od djeda naslijedio. Kad sam bio mali, moj djed mi je pričao onak’, kak’ je stvarno bilo. “Ti moraš u školi imati iz povijesti i zemljopisa”, znao mi je reći, “a sada ću ti ja reći kako je to stvarno bilo”. I onda mi je pričao kako je bilo u Drugom svjetskom ratu, kako se politička situacija razvijala. Znači, već sam tada bio politički potkovan i o Hrvatskoj, i o političkoj situaciji u Europi, jer je djed sve to jako pretio. Već sam kao dijete znao neke istine koje možda drugi nisu znali i o onom trenu kad je došlo do preokreta, dakle, do početka demokracije i pada komunizma, bio sam vrlo potkovan politički i odmah sam to pretočio u karikaturu. I ljudi su se na neki način odmah u njoj pronašli.

GK: Životnu filozofiju crpite, dakle, iz obitelji, iz zavičaja…?

Puntarić: Mi smo u Markuševcu tih šezdesetih godina, a i kasnije, imali pravog župnika koji je župu držao na okupu, i ona je toliko bila svoja, premda je u to u ono doba ranog komunizma i boljševizma u drugim krajevima Hrvatske bilo nezamislivo. Kao dijete, tu problema nisam osjetio. Kod nas je bilo baš obrnuto: kad netko ne bi išao na pričest, na njega su prstom pokazivali. Kad danas čujem ljude iz moje generacije da nisu obavili ili pričest ili firmu, meni je to nekako nezamislivo. Kod nas je tradicija bila nešto što čovjeka odgaja a da ni nezna, onda kasnije, kada se osvijesti, vidi da je u dobrim rukama. Mi smo poslije škole normalno odlazili na vjeronauk, pozdravljali smo ljude na ulici sa “Hvaljen Isus”, sve prema roditeljskim uputama. Odrastao sam gore gdje nije bio grad, bilo je selo, u šumi sam takoreći odrastao, više sam bio na drvetu nego u kući. Jednom je jedan naš znanstvenik rekao da je bitno za dijete da ima nekakav svoj mir: mir sobe, mir šume, ili mir otoka, ali da mora imati mir da bi posložio svoje misli. Ja sam se obično povlačio u šumu, i u šumi sam obično filozofirao i pokušavao biti i pjesnik, i karikaturist, jednostavno kreativan. Jako je važno zadržati to dijete u sebi, tu iskrenost, vrckavost, dakle zapaziti ono elementarno, jer dijete je nevjerojatno biće.

GK: Postoji li neka granica u pretjerivanju, karikiranju? Granica dobrog ukusa?

Puntarić: Uvijek se zaustavljam na humoru. Rekao sam poruku, ali nisam nastojao da uvijek bude duhovita, jer karikatura u tehničkom obliku ne valja ako nije duhovita. To je moj stav i s tim se puno patim, jer nije lako napraviti duhovitu karikaturu.

GK: Ali, ipak treba stalno misliti. U kojim kategorijama razmišljate?

Puntarić: Prvo, ne smijete razmišljati zločesto. Čim postoji nekakav gnjev, onda tu nema prave karikature. Rekao je jedan moj kolega koji je došao izvana: Vi ste ljudi koji niste kvarni. Stalno nešto razmišljate o nekakvom smijehu, o nekakvim glupostima i nemate pozadinske misli koje bi drugoga ugrožavale. Tako da je u pozadini svega djetinje ponašanje, jedna nevinost, ali to moraš pokazati da odrasli razumiju. Velika je sreća kad u stvaranju osjetiš neki mir, kad se pribereš i onda krene. Treba se dovesti u jedno radosno stanje, jer radost je pozadina karikature. Radost je, u stvari, konačni cilj karikature.

Nedjeljko Pintarić, Glas Koncila 25.08.2002