3650 dana od „odlaska“ IVICE BEDNJANCA, autentičnog velikana hrvatskog stripa kojem su vrata „Plavca“ bila – zatvorena!!!

213

Prekjučer se navršilo točno 3650 dana, odnosno deset godina otkad je na putovanje „u vječnost“ otišao Ivica Bednjanec (r. 1934. u Zagrebu), koji se u strip „zaljubio“ još za vrijeme rata i NDH-a kada je kao suvremenik pratio „Zabavnik“.

„Osmoškolci“, „Nježni“, „Barun Trenk“, „Genije“, „Durica“, „Kiko“, „Diverzanti“, „Hvarska buna“, „Pobuna vješanih“, „Iverka“, „Matija Gubec“, itd, itd… samo su neki od naslova njegovih serijala i samostalnih strip-priča.

S njima je Bednjanec nedvojbeno zavrijedio status jednog od najvažnijih hrvatskih (ali i na širim geografskim prostorima) strip-autora. Ne samo druge polovice XX stoljeća, dakle u „njegovo vrijeme“, nego i naše sveukupne povijesti stripa. S njima je ostavio neizbrisiv trag u ovdašnjoj popularnoj medijskoj kulturi.

Konkretno, mislim da postoje samo rijetki iz generacije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji za Ivicu Bednjanca ne znaju.

Nije nemoguće da ga možda ne poznaju po imenu i prezimenu. Međutim, zasigurno nisu ne upoznati s njegovim strip-junacima Lastanom, Genijem, tinejđerkama Jasnom i Ninom (junakinjama serijala „Osmoškolci“) i svim drugim protagonistima,  kojima je Bednjanec „tata i mama“, a koje je u razdoblju dužem od tri desetljeća u kontinuitetu objavljivao u „Modroj lasti“ (jedna školska godina – dva kompletna stripa, opseg 18 tabli), lista namijenjenog višim razredima osnovne škole, na kojeg su desetine i desetine tisuća djece u Hrvatskoj bili preplaćeni.

Ili po „Durici“ iz „Smiba“ (isto u izdanju „Školske knjige“), lista namijenjenog nižim razredima osnovne škole.

Oni, malo ili puno više stariji čitatelji novina,  nisu mogli ne zamijetiti Bednjančeve  karikaturalne, humorističke  stripove koje je crtao za „Vjesnik“, „SN reviju“ i druga tiražna izdanja.

Što se tiče Bednjančevih stripova iz „Modre laste“ oni su nezaobilazni dio odrastanja i kolektivne dječje, jednim dijelom i mladenačke „mitologije“.

Tako je i autor ove kolumne ujesen 1973. na početku nove školske godine (kao učenik petog razreda osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Pazinu) postao pretplatnik „Modre laste“, do koje se moglo doći jedino na taj način – na kioscima se nije prodavala. U moj razred je došao  akviziter „Školske knjige“, svaki đak je dobio primjerak „Modre laste“ na „pregled“, pa smo se do slijedećeg dana morali odlučiti da li ćemo biti pretplatnici ili nećemo. Naravno, pretplata nije bila „besplatna“ – nego je predstavljala financijska „obavezu“ za naše roditelje. 

Meni je na osnovu samog prelistavanja „Modre laste“ bilo jasno – koliko je to moglo biti, s obzirom na nenavršenih jedanaest godina – da se radi o „bogatom“  i „raznovrsnom“ listu, sa svakakvim sadržajima, uključujući i legendarnu rubriku „Lastan odgovara“.

No, presudan, najvažniji razlog da se odlučim na pretplatu bili su prvi nastavci stripova „Diki“ (prema imenu psa, da ne pričam da mi je završetak stripa izmamio suze u očima ili kako sam nakon „Dikija“ i poželio da se u naša kuću useli i četveronožni ljubimac, kao sedmi član obitelji – mama, tata, sestra, brat, baka i ja) i „Lastan na Divljem zapadu“ upravo Ivice Bednjanca na pretposljednjoj i posljednjoj stranici.

„Diki“ crno-bijeli, a „Lastan…“ u punom koloru. Savršena kombinacija!

Istodobno kada sam postao abonent „Modre laste“ na kioscima se pojavio „ZOV“, raskošno Vjesnik-ovo izdanje, pola u boji, pola crno-bijelo, s „Dalekom planetom“, „Kalimerom“ i drugim stripovima. Pred kraj izlaženja „ZOV“-a (svega 43 broja) na njegovim stranicama objavljen je – po onome što se uobičajeno naziva „estetskim mjerilima“ – možda i ponajbolji Bednjančev strip „Barun Trenk“, a umjetnikova naslovnica s ilustracijom i dan-danas mi je ostala u sjećanju.

„Modra lasta“ i „ZOV“ – i s njima sam bio odškrinuo svoje „prozore u svijet“….   

Od tada do danas prohujalo je, puno i prebrzo, skoro pola stoljeća.

Danas nemam sumnje kako je Ivica Bednjanec najčitaniji, pa i najproduktivniji (u produktivnosti mislim da ga je do danas jedino uspio „nadmašiti“ Igor Kordej), a ujedno i jedan od najautentičnijih hrvatskih stripaša svog razdoblja. O tome da su njegovi stripovi prepoznatljivi po likovnosti neću, ali ne mogu preskočiti nepobitnu činjenicu o iznimnoj komunikacijskoj snazi i po tome da njegov strip-rukopis (dakle, i crtež i priča) isijava empatičnošću.

Bednjančev opus približan je brojci od dvjestotinjak  kompletnih strip-priča, plus desetine i stotine tabli i pasica „pojedinačnih“ stripova. Nažalost, gotovo svi oni su ostali u granicama Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. U inozemstvo se Bednjanec nije uspio probiti, osim što je ponešto bio prevođen i objavljivan u Njemačkoj.

Nije predstavljen u „Svjetskoj enciklopediji stripa“, ali to ide na dušu g. Ervina Rustemagića, koji je bio angažiran kao suradnik za područje tadašnje države.

No, imao je izložbu (zajedničku s tada 22-godišnjim Mirkom Ilićem) na festivalu stripa u Lucci 1978. – tada najvećoj strip-manifestaciji na Starom kontinentu, ali i na svijetu.

Za gotovo sve svoje stripove sam je pisao scenarij.

Samo polovinu svog opusa je premijerno objavio u strip-izdanjima. Najmanje u zagrebačkim, a najviše u Gornjem Milanovcu – za „Dečje novine“, kojima je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od udarnih autora.  

Nevjerojatno, ali je i istinito – iako je generacijski bio blizak s Julijem Radilovićem, Žarkom Bekerom, Vladimirom Delačem, Otom Reisingerom, Borivojem Dovnikovićem i još nekima – nije poput njih objavljivao svoje stripove u „Plavom vjesniku“.

U jednom od intervjua kojeg sam s njim napravio, Bednjanec mi je to objašnjavao: „Čujte, urednik „Plavca“ (Nenad Brixy) nije htio ni čuti za stripove koje sam mu ja predlagao. Umjesto mojih tema, predlagao mi je da crtam neke pionire s maramama, neku omladinu na radnim akcijama… Ja to tada nisam htio raditi!… No, da se ovo rečeno krivo ne shvati. Možda sam i mogao surađivati s „Plavcem“, ali pod uvjetom da crtam po tuđim scenarijima, jer moje prijedloge za teme Brixy nije prihvaćao. Ja na to nisam, naravno, mogao pristati…“

Podjednako se uspješno snalazio u realističkim i karikaturalnim stripovima.

Priča o njegovom najpoznatijem liku „Nježnog“ me podsjeća  na priču o legendarnoj ličnosti s Divljeg Zapada – Doc Hollidayu, koji je došao tiho, a ušao u LEGENDU!!!!

Tako se i „Nježni“ najprije pojavio kao sporedni lik, da bi u „Kerempuhu“ sredinom sedamdesetih zasjao u svom punom elementu, što će zadržati sve dok ga je Bednjanec crtao.   

U tematskom pogledu Ivica Bednjanec je pokrio gotovo sve žanrove, uključujući čak i stripove na temu sporta (nogometa), pa i poneke adaptacije književnih djela…

Bez obzira što je bio zaštitni znak nekih izdanja kuće „Vjesnik“ i „Modre laste“ (što je samo po sebi bilo uspjeh par-excellence),  Bednjanec je od dijela svojih kolega i strip-kritičara znao doživljavati „omalovažavanja“ i „podcjenjivanja“.

U negativnom kontekstu pridavani su mu epiteti „zanatlije“ i „strip zabavljača“.

Potpuno pogrešno!

U neku ruku i neprimjereno, pa i – uvredljivo! Pogotovo s obzirom na njegovu bolest i na obiteljske tragedije koje je imao…

Bednjanca su tek rijetki stavljali u „prvu ligu“ domaćeg stripa. Stoga možda i ne iznenađuje da je prvu nagradu za strip dobio 1980. godine u Ljubljani – „Andrija“, od strane Kluba devete umetnosti i njezinog voditelja Cirila Galea. Slijedeću će dobiti osam godina kasnije, u Vinkovcima na četvrtom Salonu jugoslavenskog stripa – radilo se o nagradi za životno djelo.  

Međutim, moramo istaći kako Ivica Bednjanec svojim „kritičarima“ nije ostajao dužan. Pa je tako u svojim javnim nastupima  primjerice „ratovao“ s akademkinjom dr Verom Horvat – Pintarić i Darkom Glavanom. Ovog potonjeg je nacrtao u jednom svom stripu, šaljući mu na taj način jasnu poruku – što misli o njemu i njegovom strip-kritičarskom djelovanju…

Ivica Bednjanec je, nakon Andrije Maurovića, drugi stripaš kojeg sam imao prilike osobno upoznati. Naime, i u moju srednju školu („Otokar Keršovani“) je došao promovirati svoju knjigu „Nježni sport“.

Nakon promocije zamolio sam ga za kraći intervju, ali – brbljav kakav je Bednjanec po prirodi bio – intervju se „produžio“… i u konačnici je objavljen na cijeloj stranici (veliki format) omladinskog lista „Val“ iz Rijeke.

Otkad sam postao stanovnikom Zagreba povremeno sam se družio sa „stričekom Ivicom“, makar su vrata njegova stana na tadašnjem Trgu Republike br. 15 (današnjem Trgu bana Jelačića) uvijek bila „otvorena“.

Među ostalima, napravio sam nekoliko intervjua s njime (tijekom jednog od intervjua, odnosno mojih zapisivanja njegovih odgovora krajem 1983. godine nastala je i fotografija, snimljena u njegovoj kuhinji).

Posebno je bio zapažen i često je citiran intervju kojeg sam 1991. godine napravio za „Nedeljnu Dalmaciju“. Naslov intervjua je glasio „Partizani na kile“, vezano za Bednjančevu tvrdnju kako su ga urednici tjerali da crta stripove vezane za NOB, a on je preferirao neke druge teme.

Usput, u monografiji „Hrvatski poslijeratni strip“ njega sam predstavio upravo s jednim od „partizanskih“ stripova – „Nemoćna divizija“ (kojeg je premijerno objavio 1976. u  „Politikinom zabavniku“). Nije mu baš bilo „pravo“, ali sam ga ipak uspio „privoliti“. Za objavljivanje u monografiji čak je nacrtao i uvodnu sličicu, koja je „objasnila“ vrijeme i mjesto odvijanja radnje stripa…

Nakon što je doživio moždani udar, znali smo se vidjeti nedjeljom na plivanju u bazenu „Mladosti“ na Savi… i uvijek bi mi pričao o svojim budućim planovima, stripovima koje želi nacrtati, pjesmama koje bi želio objaviti u knjizi, crtiću kojeg mu ne žele odobriti! 

Posljednjih godina njegova života, zahvaljujući angažmanu sina Darka, nevjeste Ane, te Ratka Dragaša, Željka Gašića i drugih Bednjancu su organizirane brojne samostalne izložbe, kojima bi i sam „striček Ivica“ nazočio, pa i demonstrirao proces izrade stripova.

Daleko najsveobuhvatnija i najvažnija izložba bila je retrospektiva u Klovićevim dvorima na prijelazu 2009. na 2010. godinu, iza koje su stajale dvije dame, gdje Branka Hlevnjak i Koraljka Jurčec Kos. Trebalo je najmanje triput posjetiti izložbu da bi „upio“ svu veličinu umjetnikova opusa, ne samo u stripu.

Dostojanstven oproštaj od Ivice Bednjanca upriličen je u „Školskoj knjizi“, u knjigu žalosti upisao se je, sjećam se, i Srećko Šestan, tadašnji pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića. Dojmljive govore čuli smo od Ante Žužula i Darka Macana.

Žiri udruge „Art 9“ (koji je radio u sastavu Mladen Bjažić, Željko Lordanić, Raul Švarc, Željko Mišak i V. Krulčić) je upravo  –  na moj prijedlog  – tog proljeća 2011. odlučio da pored „redovne“ nagrade “Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa (koja  je inače pripala Borivoju Dovnikoviću), dodijeli i specijalno priznanje  –  posthumno Ivici Bednjancu.

Obrazloženje je bilo da se radi „o velikom i nezaobilaznom imenu hrvatskog stripa, scenaristi i crtaču, čije se stvaralaštvo proteglo na više od pola stoljeća“.

Posthumno mu je u prosincu 2011. izašla knjiga stripa „Osmoškolci“, na 360 strana i u tvrdom uvezu, s 24 kompletna stripa. Nakladnik je „Stripforum“, a kao „glavni urednici“ potpisani su Jurica Kladušan i Ratko Dragaš. Likovna oprema – Melina Mikulić. Knjiga je obogaćena s čak četiri tekstualna priloga, koje su napisali Branka Hlevnjak, Darko Macan, Frano Dulibić i Rudi Aljinović. Uvjeren sam da Ivica Bednjanec na „Osmoškolce“ (knjiga čiju je kompletnu realizaciju – prema vlastitim riječima – u cijelosti financirao g. Dragaš) ne bi imao nikakvu bitniju primjedbu.