Da li je prvi „veliki“ intervju za novine IVICA BEDNJANEC dao za omladinski list „VAL“ iz Rijeke u proljeće 1981. godine, napravljen nakon promocije njegove knjige „NJEŽNI SPORT“ u Pazinu ?!

243

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, naša tada vodeća (i najveća, naravno, da ne bude zabune)  izdavačka kuća „Mladost“  iz Zagreba imala je „praksu“, koja se pokazala i tržišnim potezom –  da njihovi propagandisti (terenski komercijalisti) s autorima knjiga odlaze na mini-turneje po Hrvatskoj. Nakon predstavljanja knjiga, one bi se prodavale na licu mjesta.

Recimo, nama koji smo živjeli u „provinciji“, to je bilo jako, jako važno…

Zahvaljujući toj i takvoj „praksi“ tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja imao sam priliku da se u Pazinu upoznam s Perom Zlatarom i Ivicom Bednjancem.

Pero Zlatar je došao promovirati „Otključani globus“, ali je pričao i o drugim svojim knjigama, kao i o novinarskim putovanjima, dok je Bednjanec u proljeće 1981. imao svoju istarsku turneju, kako bi predstavio netom ranije izašlu knjigu stripa „Nježni sport“ u tvrdom uvezu. Knjiga koja i s današnjeg gledišta izaziva neku vrstu „divljenja“, ne samo kvalitetom stripa, nego likovnom opremom i tiskarskim standardima.

Promovirajući knjigu, Ivica Bednjanec je na ploči nama, pazinskim srednjoškolcima, ali i osnovnoškolcima demonstrirao nastajanje stripa, pokazao kako crta svoje junake…

Nakon promocije, zamolio sam Bednjanca da odvoji ponešto vremena za „mali“ intervju, ali ono što je trebalo trajati „kratko“ (naime, nakon Pazina imao je zakazanu promociju toga dana u još jednom gradu, u tom gradu je trebao i ručati) se produžilo… Da li je tome razlog bio što je iz pitanja zaključio da sam, neovisno od svojih godina (nisam napunio ni osamnaestu) ponešto i upoznat s njegovim radom i da pratim strip ili je to shvatio kao svoju „profesionalnu obavezu“ ili „odrađivanje“ ne znam, u svakom slučaju dobro smo se ispričali… Sjećam se da je strastveno odgovarao, da je bio siguran u sebe, da nije štedio nikoga, pa ni „novokvadratovce“, niti Branislava Kerca (tada „noseće“ ime mjesečnika „Yu strip“ kojeg su izdavale „Dečje novine“), kamoli  Darka Glavana, okomio se bio i na Nenada Brixyja, kao urednika „Plavog vjesnika“, makar ga nije imenovao…

Bilo kako bilo, intervju je nešto tjedana kasnije, nakon što smo ga napravili,  izašao na cijeloj stranici riječkog omladinskog lista „Val“, koji se tiskao na velikom novinskom formatu.

Urednik „Vala“ je intervju naslovio „Nisam inovator trenutka“, a autor popratnih fotografija – snimljenih u Pazinu na licu mjesta – je bio Eugen Paulišić, moj prijatelj.

Ako je vjerovati katalogu, odnosno knjizi o Ivici Bednjancu koja je pratila njegovu retrospektivnu izložbu u Klovićevim dvorima (17. prosinca 2009. – 28. veljače 2010. godine), a koju su realizirali Branka Hlevnjak, Koraljka Jurčec Kos, Ana i Darko Bednjanec (nevjesta i sin „stričeka Ivice“), odnosno onim stranicama koje se bave bibliografijom tekstova objavljenih o ovom našem klasiku devete umjetnosti, onda je upravo taj moj intervju prvi „veliki“ nastup samog Bednjanca u nekoj od novina. Opseg objavljenog intervjua je – 7,5 novinskih kartica.

Jasno ja da se o Ivici Bednjancu – kojeg su znali svi ljubitelji stripa u Jugoslaviji, ali i stotine i stotine tisuća čitatelja „Modre laste“ – ponešto i pisalo prije 1980. godine,  autor dva najdetaljnija predstavljanja njegove karijere (u samoj „Modroj lasti“, te u „BIS“-u) bio je Rudi Aljinović; imao je kraći intervju u „Večernjem vjesniku“ kada je dobio nagradu 1957. za partizanski strip „Crveni se šuma“ (autor je bio Aleksa Vojinović); polemizirao je na stranicama „VUS“-a sa  Glavanom; ali tzv. „velikog razgovora“ s njime dotad nije bilo!?

Koliko sam uspio rekonstruirati, intervju u „Valu“ je urednik ponešto skratio. No, i-te-kako sam tada, prije 41 godinu, bio ponosan na prostor kojeg sam „dobio“.

Ivica Bednjanec

Ivicu Bednjanca mislim da nije potrebno posebno predstavljati čitateljima „Vala“. Malo je osnovnoškolaca koji ne čitaju „Modru lastu“, a oni koji su na nju preplaćeni sigurno najprije pročitaju stripove – upravo od Bednjanca. Ove školske godine i „Galeb“ objavljuje njegov strip „Klopka“. Ali i oni stariji, njega sigurno znaju po „Nježnom“ iz „SN revije“, po „Ki­ki“ iz „Vjesnika“… Da skratim uvodnu priču o spomenutom strip šljakeru, dovoljno je da još navedem: više od 100 kompletnih strip epi­zoda u 30 godišnjem bavljenju  stripom. Razgovoru koji slijedi pri­sustvovao je i moj prijatelj Ivan Ivić, po svom dubokom uvjerenju crtač stripova, te mu se ovom pri­likom zahvaljujem na pomoći kod pravljenja intervjua.

  • Vi se bavite stvaranjem stripo­va. Možete nam malo pobliže objasniti što to znači biti kompletan strip autor, tim više što ste slobodan umjetnik?

Kompletan strip autor? Znači da stvaram strip koji je nešto po­sebno od svih ostalih stripova. Nadalje, da sam i autor osnovne ideje. Osnovne ideje koju sam u stanju i realizirati. To je po mom sudu autorski strip. Bilo to napisati u prozi ili bogato ilustrirati ili napraviti čak da bude i strip bez riječi.

  • Dakle, osnovna je poruka?

Osnovna je poruka. Po­ruke koje se mogu dati u mojim stripovi­ma su razne. Kod „Nježnog“ uglavnom je satirička poruka na sve o sportu, pa i na sve oko sporta, pa čak i na kom­pletno društvo. Pošto je sport samo je­dan mali, sastavni dio toga društva. Dak­le, ja ne mogu zaobići financiranje spor­ta, lažiranje i sve ono što se tamo doga­đa, pa čak i publika koja je sudionik to­ga, jer bez nje toga ne bi bilo.

  • Ne bavite se isključivo radom na stripu. Radite ilustracije, plakate, rekla­me – jednom riječju grafički dizajn?

Gledajte, ja sam grafički inžinjer. Bio sam čak i nastavnik u ško­li. Radio sam dizajn 20 godina – katalo­ge, prospekte… Kao dizajner sam u ono vrijeme dobio i umjetnički status, dok se ipak pljuvalo po stripu. Tek kada sam bio priznat kao umjetnik i to po dizajnu mogao sam javno reći: „E sad vam mo­gu pokazati, ja radim i strip“. Prije toga ono što sam radio za Milanovac (za iz­davačku kuću „Dečje novine“ – opaska V. K.) nisu ni pratili. Strip u Zagrebu nikada nije prestao. Ja sam ona ista generacija sa Radilovićem, Bekerom, Dovnikovićem koja stasa, započinje u isto vrijeme 1951/52 godine. Kada sam vidio da se taj strip negira kao umjetnost, onda sam ga radio neko vrijeme za sebe i kasnije to plasirao dalje, ali uglavnom u tom mom početku stripove sam objavljivao u Srbiji.       

  • To vas pitam zbog toga jer mi je Maurović jednom prilikom pričao da se putem grafičkog dizajna izgradio kao crtač stripova.

Moj čisti dizajn je vrlo moderan. Često su to neke apstraktne forme koje nemaju ništa što bi bilo u vezi s realnim. Ja imam i skupturu u Zagrebu visoku 6 metara, koja je u vrijeme nastanka bila sasvim modema i potpuno različita od ostalih. Meni za strip ne mo­gu reći da mi je dizajn pomagao, jer di­zajn je nešto drugo. Grafički dizajn je čisto oblikovanje, a Maurović je crtao plakate u obliku stripa. To su bili čisti njegovi crteži. Onakvi isti kakvi su bili u njegovim stripovima, čak su i isti likovi na tim plakatima. Tu je on sebe siste­matski izgrađivao, jer on nije bio autor onih ideja – tekstova. To su mu pisali dru­gi. Ja sam izgleda malo više upućen u ovo drugo područje – idejno, ideološko, društveno i sportsko – pa ja mogu biti sam sebj autor. Moja proza je objavlji­vana, uostalom. Pa i poezija. Dakle, ja imam i druge žice pa mogu zbog toga raditi i sam.

– Ja vas nisam htio usporedivati s Maurovićem. već sam ga samo usputno spomenuo.

 Ne, ne… to je nemoguće. To je drugo vrijeme. Ja sam kao klinac čitao Maurovića.

 – Ako malo bolje pogledamo vaše stripove primijetit ćemo kontinuitet u radu.

Od 1952. godine kada sam objavio prvi strip stalno se izgrađu­jem kroz rad.
Tako sam i kod „Nježnog“ razbio kvadrate, razbio formu da čitava jedna strana čini jednu cjelinu, čega obično u stripu nema. Dakle, ipak ima nekih inovacija, ali negdje u okviru stila i svega ostalog.

  • Lično smatram da je Beker naš najbolji poslijeratni crtač stripova. U ve­zi s tim zanima me da li vas možda smetaju neke takve usporedbe? Npr. svo­jevremeno vas je Glavan „strašno“ na­pao u „VUS“-u.

Gledajte, sada ću vam nešto reći. U te klanovske, mafijaške… ne želim ulaziti. To je bilo organizirano. Uvijek postoje takovi da okupe oko sebe i da naprave oko sebe istomišljenike. To ­je čak napravio i Džamonja. Možda on nije naš najznačajniji kipar, nego zavisi od toga tko stoji iza njega i kako je organiziran.  Dakle, ne možemo to uspoređi­vati. To što su „ovi“ tamo imali sa mnom nije ništa. Nakon što je Glavan mene napao, napao sam i ja njega. To sam učinio iz razloga što je on ignorirao me­ne, što povlači sa sobom i činjenicu da on ne prati kompletnu situaciju (na na­šoj strip sceni – opaska V. K.), a govo­ri o njoj. To znači da on nema pojma što je bilo 10 godina unazad. On samo mrmlja oko onoga što je pročitao od Pintarićke, koja to isto nije pratila. Tu je bio taj sukob s Glavanom. Uglavnom ja nemam ništa protiv njega. Neka on priča o rocku, a neka se ne plete u ono što ne razumije. Strip nije rock glazba, strip ni­je trenutak jednog „Bijelog dugmeta ko­ji nestaje nakon par godina. Može se Glavan raspričati o bilo kojoj rock grupi, ali to je trenutnost i nakon 20 godina nitko ništa ne zna. Strip traje godinama. Ja nisam inovator trenutka. Ja lično spa­dam u tu neku klasiku. Glazba ne po­činje od Beatlesa, jer mi znamo nešto i o Beethovenu, Mozartu, Chopinu, Verdiju… Znači govoriti da je nešto dobro sa­mo zato što je to rock, a to je upravo stil te Ilićeve grupe i ovih njegovih istomi­šljenika, protiv kojih nemam ništa, jer sam tim dečkima pomogao koliko sam mogao.

Čak i da dobiju socijalni status i još ko­ješta drugo. Jedino baš ne volim da mi netko na pruženu ruku grize prst. Ja vje­rojatno neću još umrijeti, makar će to nekom i smetati.

  • Premda vi imate za sobom je­dan dosta ogroman opus, u stripovima se prvenstveno okrećete seciranju svako­dnevnice, bilo to kroz humorističke stri­pove a la „Kiko“ ili „Nježni“. odnosno sa omladinskom tematikom, i povijesnim temama. Kako to?

Kao prvo: negdje u us­mjerenju svog stripa, a ja sam na neki način tako i politički usmjeren, mene je zanimao revolucionarni strip, strip u ko­jem i ako postoji nasilje to nasilje je za dobrobit naroda i za očuvanje svoje do­movine – što je prisutno u mojim povi­jesnim i revolucionarnim stripovima. On­da kao još nekadašnjeg omladinskog ru­kovodioca, mladog komunista i idealistu onog vremena mene smetaju, kao što smetaju i sve ljude sve moguće deformacije i skretanja u naše, društvu. Uočavam ih i napadam na svoj način – kako jedino mogu, a to je da ih ismijem.

  • To znači da ste vi lucidan i kritičan kroničar nekadašnjeg i današnjeg vremena?

    Pa ja mislim da bi se u samom „Nježnom“ mogli pronaći i deta­lji koji naoko nemaju nikakve veze sa sportom. Ali imaju veze općenito sa dru­štvom. Uzmite npr. samo najnovija kre­tanja u samoupravnom društvu, onu trku u skijaškom trčanju izmedu sizokrata i demokrata. Ja sam to osjetio jer sam predsjednik društva umjetnika u Za­grebu. Tako vrlo dobro znam te situaci­je, ta manipuliranja s ljudima, a u ime samoupravljanja, znači skretanja. Recimo ako SIZ kulture pojede više para za ad­ministraciju nego što daje kulturi, onda znači da tu nešto ne valja. Naravno to možemo i ismijati. A još i izvrsno izvr­ćem riječi, baš da me neko ne može tako lako za vrat uhvatiti, a neki čak ni shva­titi.

(SmijehJ.

  • Dvije epizode „Baruna Trenka“ objavili ste svojedobno u ZOV-u. Po mom mišljenju to je vaš najkvalitetniji strip, prije svega zbog us­pješnog balansiranja i sintetiziranja ka­rikaturalnog stila crtanja, realističkog sadr­žaja protkanog ironijom, satirom i igrom riječi, besprijekornog crteža, odličnog funkcioniranja linija i smislu za prostor – kretanje, dinamika… Pošto nisam ni u kojem listu naišao na nastavak tog stripa zanima me kakva je njegova sud­bina?

Trenk Je zapravo jedna od mojih velikih preokupacija. Epizode koje vi spominjete bile su zapravo pilot-epizode, da se ispita kako bi se jed­nom takvom poduhvatu i prišlo. Medu­tim to je jedan ogroman posao iza kojeg bi trebala biti i suradnja povjesničara, proučavanje čitavog niza dokumenata, materijala i si. Za njega su čak zainte­resirani i u inozemstvu. Medutim kod domaćih izdavača javilo se pitanje da li platiti taj rad ilii ne, jer to je posao koji zahtijeva proučavanje arhitekture, oruž­ja, strategije bitaka. Naime, Trenk je jedna od najvećih ličnosti koji je prila­godljiv za medij stripa, a stvarno i naj­veći ratnik kojeg smo imali. Ne samo pustolov, već je osvojio i pola Evrope, bio je heroj Beograda, Kavkaza. On je bio izuzetna ličnost koja kao da je na­prosto iznikla iz našeg stoljeća u ono.On je bio barun, plemić ali se ponašao potpuno u suprotnosti s tadašnjim nače­lima ponašanja, kako bismo mi rekli da­nas „huliganski“. Zbog toga je on povijesno i osuđen, no njegovu povijest pi­sali su i oni koji su bili protiv njega.

  • Dakle, ima li šanse ili nema da nastavite s radom na njemu?

     Mislim da je to moja šansa za budućnost, jer ću se vjerojatno jednog dana prezasititi ovih stripova i…

Što se tiče vašeg prethodnog pitanja da li je to moj najbolji strip, kazao bih da i „Nježni“ čini jednu cjelinu, bogatstvo ne­čega – zbog toga što nitko na svijetu nije si dao truda da prouči kompletan sport.

  •  „Yu strip“ je zainteresiran „Trenka“ i ostale vaše radove?

 Oni su imali prilike, pa su i neke stvari iz „Modre laste“ preni­jeli. Medutim oni daju takve materijal­ne uvjete da se uopće ne isplati razgo­varati. Otprilike četiri puta niže od onih ko­ji daju listovi za koje trenutno radim. Kercu – udarnoj snazi „Yu stripa*“ pre­poručio bih da postane čistač cipela pa će više zaraditi, jer ga toliko malo plaća­ju.

  • Možda mu „Stripoteka“ više pla­ća?

Ne znam. Ali, svi su oni tu negdje podjednaki. Sve se to trpa na rang uvoznog američkog stripa koji se kupuje na kile. I upravo ljudi koji to prihvaćaju su oni koji ruše domaći strip. Ljudi će raditi i ovi mladi negdje poči­nju. Ali oni se shrhaju. Ja da nisam po­čeo s dizajnom nikad ne bih radio strip. Ja bih isto prestao kao Beker. Radilović i sad radi, ali pod vrlo jadnim uvjetima. Ali Beker, Dovniković… više ne rade.

  • Dovniković crta nešto za „Jež“?

To radi jer se „Zagreb-film“ raspada, pa si traži kruha bilo gdje, Grgić je počeo crtati nešto za „Ve­černjak“. Zašto? U Zagreb-filmu nema­ju posla. Traže samo priznanja i nagra­de, a da ne naprave posao. Po njima netko bi za njihovu slavu trebao dati og­romne pare, no to ne ide. Mnogi od njih će se morati vratiti u ove zone. Oni ima­ju samo seriju „Baltazar“ od koje su ne­što napravili. Sve drugo su bile ekshi­bicije, a od ekshibicija se može napraviti izložba, dobiti priznanje, ali od nje se ne može živjeti.

  • Koliko sam vas shvatio, vaš po­gled u budućnost jugoslavenskog stripa je dosta sumoran?

BEDNJANEC: Ne znam. Jugoslavenski strip će i dalje postojati, ali „Yu strip“ zasigurno ne predstavlja i jugoslavenski strip. On je ono s kim se urednici dogo­vore ili ako se ne dogovore. Ipak to je jedna redakcija u kojoj netko ima više, a netko manje razumijevanja, pa je tu teško. Gdje će se to završiti ili izgubiti – vidjet ćemo?

– Gdje vidite izlaz iz takve situa­cije?

Po mojem sudu on bi bio da mi crtači stripova imamo istu za­konsku zaštitu kao i domaća industrija. Otprilike, tako da na svaki uvozni strip padne 300 posto poreza, pa neka onda oni misle da li će izdavati Supermene ili će plaćati domaćeg crtača. Nakon par godina smatram da bismo imali dosta ta­lentiranih ljudi, da bi stasali i da bismo imali kvalitetan strip.

  • Kako se u pogledu toga odnosio „Plavi vjesnik“, koji je konti­nuirano izlazio čitav niz godina i okupio je više crtača? Da li je dobro pla­ćao?

Nije. Iste honorare tada je davao i Gornji Milanovac, a ja nisam radio za „Plavac“ jer me je urednik htio kastrirati i natjerati da crtam neke pio­nire s maramama, da crtam neku omla­dinu na radnim akcijama, i opet neke koje su sve samo ne ta  omladina ili pioniri. Ja nisam htio to raditi. Pošto je „Plavi…“ odbio moje povijesne stripo­ve, dao sam ih Gornjem Milanovcu. Bez problema sam ih tamo objavio, dok bih drugdje morao na koljenima dopuzati do urednika, poljubiti im petu.

…I tamo se u Milanovcu sada promije­nila situacija. Duša toga je bio Srećko Jovanović od početka, dok su drugi bili samo trgovci. Više trgovci nego ljudi sa smislom. Danas, Srećko je opterećen to­liko svojim funkcijama da ne stigne na sve.

  • Mogu doznati koliki su vaši ho­norari, ako oni nisu tajna?

Pa nije nikakva tajna. Za jednu tablu „Nježnog“ dobivam 350 starih tisuća netto. Kod „Amice“ 400 ti­suća, dok sam „Kika“ prestao raditi jer sam preopterećen. Za jedinu stranu tre­ba mi dva dana rada, pa si onda i sa­mi izračunajte koliko imam vremena za ostale stvari, a ja sam i porodični čovjek, imam ženu i djecu koje treba uzdržavati.

– Spomenuli ste netto iznos. O če­mu se radi?

 Još uvijek postoji zakon da strip kao i propaganda spada u kaz­nenu stopu poreza od 30 posto, plus ovo što smo izglasali za samostalne umjetni­ke 4,5 posto.

  • Na kraju bih vas još priupitao što mislite o tvrdnji da ste vi samo je­dan zanatski korektan crtač i ništa više od toga?

 Zanatski korektan je­sam apsolutno, ali ne u cijelosti jer onda kod mene ne bi biilo inovacija. Kada ka­žemo da je netko zanatski korektan cr­tač onda mislimo da je vještina crteža u redu. a kreativnost da je to stilski poseb­no, da je idejno po i u inovacijama po­sebno. A to zanatski korektno znači da je sve onako napravljeno kako bi i tre­balo da bude napravljeno. Jer kada bih ja bio samo zanatski korektan onda bih ja samo crtao, a ne i stvarao.