Na upit televizijske novinarke da ukratko predstavi svoj najnoviji redateljski uradak, a prije riječke premijere filma „Bordo – vječna stripovska mladost“ (17. travnja 2014.), Bernardin Modrić je kazao:
„Film BORDO – VJEČNA STRIPOVSKA MLADOST je dokumentarac o jednom od svjetski najznačajnijih autora animiranih filmova i jednog od autora koji je stvarao hrvatski strip. Mi smo u filmu radili priču o njemu kao strip-autoru. Za moju generaciju, nas malo starije, to je vrijeme „Plavog vjesnika“, vrijeme kada je stvarala zagrebačka škola crtanog filma, vrijeme kada je na ovim prostorima bujala kreativnost…
To je najkreativnije razdoblje za Zagreb, za Hrvatsku, ali i za širu regiju. Bordo je u tome sudjelovao u svim stvarima kojima se bavio. On je, recimo, i izvrsni dizajner. Znak Podravke, znak Croatia osiguranja, Leksikografskog zavoda… je on osmislio i realizirao.
Znači, Bordo i njegove kolege su – iako je bila riječ o komunističkoj državi – stvarali moderna umjetnička djela, pa i – iskorake!
Sam rad na dokumentarcu je bio izuzetno ugodan, jer je Bordo vrlo elokventan, vrlo živahan, vrlo temperamentan… Ima nevjerojatnu memoriju… Pun je priča koje danas djeluju nestvarno…
Recimo, meni kao čovjeku iz filmske branše, njegova priča o honorarima koje su dobivali, zvuči nevjerojatna… Mi takve honorare možemo samo sanjati… A način isplate je bio: nešto napraviš, to doneseš, spustiš se kat niže i dobiješ novac…
Ono čime sam još zadovoljan u ovom filmu jest da sam uspio u dokumentarni film unijeti neke elemente stripa!“
Inače, svoju televizijsku premijeru (HRT) „Bordo – vječna stripovska mladost“ imao je 20. siječnja 2016. Nakon toga je u još nekoliko navrata repriziran.
Spomenimo kako su, uz redatelja Modrića, scenarista i producenta Veljka Krulčića, ekipu filma sačinjavali: Robert Kalčić (snimatelj), Igor Modrić (montažer), Tihana Tadić (pomoćnica režije), Igor Karlić (kompozitor), Zlatko Žugčić (oblikovatelj tona).
Donosimo dijalog listu, odnosno „transkript“ filma, čiji su sugovornici bili: Mladen Bjažić, Oto Reisinger, Božidar Novak, Miki Čukli, Pero Zlatar, Rudi Aljinović, Nedeljko Dragić, V. Krulčić, Slavica Fila, Krešimir Zimonić, Dubravko Mataković, Ljerka Radojčić i Vesna Dovniković (Bordina supruga).
1. JEDNOG DANA U ZAGREBU.
2. Ljudi kažu da sam najdugovječniji, živući i aktivni strip crtač na svijetu. Ja to ne vjerujem, a ako jest, fala bogu…..
3. DAN KASNIJE U OSIJEKU.
4. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1945-e, tad sam bio u 15-oj godini, bio sam siguran da je došlo vrijeme da radim profesionalno stripove.
5. Jednostavno sam pomislio: ako je sad nova država ne mogu radit teme kao prije, nego o partizanima… Pa sam našao jednu knjižicu gdje se govorilo o ilegalcima u Zagrebu i rekao to će sigurno prihvatiti.
6. Jer nije se još pojavio nijedan strani strip.
7. Napravio sam nekoliko nastavaka i odnio u redakciju “Glasa Slavonije” koja je bila u ovoj ulici.
8. Izašao je jedan članak na drugoj strani “Borbe”, glasila partije, gdje je napadnut strip. Rečeno je da se pojavio jedan strip u Osijeku, da je to vrijeđanje naše revolucije…
9. Kad sam došao pitati urednika zašto mi strip više ne izlazi, on mi je pokazao taj članak i rekao ti ne čitaš novine. Ma znate, čitam samo ponedjeljkom kad su rezultati nogometnih utakmica…
10. Koliko se sjećam to je bilo nepotpisano, ali je očito bio Centralni komitet, tko će drugi određivat šta se može, šta se ne može objavljivati u novinama…
11. To je moja neslavna avantura sa stripom. Dobro da me nisu uhapsili!
12. SJEĆANJA NAVIRU.
13. Strip je došao, mislim tek tamo 1938, kad sam imao 8 godina.
14. Da li je to zbog društva oko mene, tko zna šta, uglavnom ja sam tada ušao u svijet stripa.
15. Onda smo mi klinci počeli kupovati stripove.
16. Bilo ih je toliko da nije bilo novaca za sve… Ja sam mogao kupiti jedan strip drugi klinac je kupio drugi…
17. Ne daj bože kupovat sve, odakle, para nije bilo!
18. Moji klinci su pročitali sve i to je bilo to, njih to više nije zanimalo, čekao je drugi broj.
19. Ali, mene je zanimalo kako je to crtano, kako je crtač riješio pitanje nosa, sjene ispod nosa, kako prašinu koja se pojavi oko figure…
20. Naravno da nisam ja to proučavao sistematski, ali me to zanimalo…
21. Poslije sam znao u tekama cijele stranice crtati samo noseve, razne ljudske noseve… i dole ta sjena koja me uvijek fascinirala…
22. Kod “Princ Valianta”, kad mu je jedna noga pozadi u sjeni, pa se zna da je ova osvjetljena naprijed, a crna noga da je u zadnjem planu, to me je uvijek oduševljavalo…
23. Nas djecu su zanimali Disneyevi stripovi, karikaturistički stripovi Miki, Šilja, Popaj, Pero Ždero… A poslije toga kad smo prešli na ove ozbiljne stripove – tu je bio Fantom, Tarzan, Princ Valiant, Brick Bradford itd…
24. To su bili stripovi koji su imali posebne zakonitosti kojih su se autori morali držati…
25. Jako sam volio “Princa Valianta” i “Tarzana” Harolda Fostera. Foster je bio moj favorit, a iza toga je tek bio Raymond…
26. Saznao sam od neke moje rođake da postoji u Osijeku strip-crtač koji radi strip “Đarto – sin sunca”. To je za mene bila senzacija. Odmah sam dobio njegovu adresu…
27. Sad se ne sjećam kad sam ja kod njega prvi put otišao i kako sam se predstavio, kako je on mene primio… Čini mi se da znam sliku kako je crtao…
28. Znam da je živio u niskoj kući u Strossmayerovoj ulici, da je imao prozor s desne strane, na dasci je bio hamer i da je bio okvir i da je imao skice u olovci i da je onda preda mnom izvodio crtež u tušu, perom, pa poslije kistom ….
29. To je za mene bilo fascinantno, tamo je sve bilo tajnovito i bajkovito…
30. GODINE 1941. HITLEROVA NJEMAČKA JE NAPALA JUGOSLAVIJU.
31. Da nije bilo rata tko zna kako bi se to sve razvijalo. Činjenica je da je došao rat i sve je prekinuto. Crta!
32. JUGOSLAVIJA JE OKUPIRANA.
33. Našo sam se 41-e godine u Beogradu i to u domu, u izbjegličkom domu, gdje su bila djeca iz svih dijelova ondašnje Jugoslavije… bijedno je to bilo.
34. Odlučio sam da radim jednog smješnog viteza kojeg sam nazvao Škiljo…
35. Evo tih originalnih stranica koje je tata sačuvao do povratka u Osijek.
36. Ja sam to poslije nosio sa sobom do Zagreba, to su te stranice prva, druga, još ih je bilo… ni sam ne znam koliko točno…
37. Kolega koji mi je dao materijal za crtanje zahtijevao je da se i on potpiše zajedno sa mnom. Tako je ovdje Dovniković, još nisam bio Bordo, a ovdje je Prekrasnov Aleksandar.
38. KAPITULACIJOM HITLEROVE NJEMAČKE U SVIBNJU 1945. ZAVRŠEN JE DRUGI SVJETSKI RAT.
39. Vrativši se kući u rodni Osijek, nabavio sam školski i sad sam imao svoju tehniku za crtanje…
40. Našao sam negdje nekakvu brošuricu i meni se ta “Krv, ljubav i nafta” svidjela.
41. Prvo radnja je u egzotičnim krajevima, zatim tu su šljemovi koji su moja opsesija bili od malih nogu…
42. Sve ovo što je tu, koliko se sjećam ja sam radio napamet……
43. I trebalo je potpisat. Par puta sam potpisao B Dovniković, to je užas, to je dugačko, nezgrapno, na slici bude glavni potpis. Razmišljao sam kako da to skratim, pa sam se prvo sjetio B. točka Dov. – to je glupo…
44. Odjedanput ja razmišljam Bor–do, vidi molim te Bordo, pa to je zgodno, em je boja, em je grad u Francuskoj, em je književnik Henri Bordeaux… i to je meni odmah sjevnulo, rekao sam to je to.
45. BORDO DOLAZI STUDIRATI U ZAGREB 1949. GODINE.
46. LIKOVNU AKADEMIJU ZAPOSTAVLJA I PRIKLJUČUJE SE KARIKATURISTIMA U “KEREMPUHU”.
47. ISTOVREMENO SUDJELUJE U STVARANJU DOMAĆEG ANIMIRANOG FILMA.
48. Tu je jedan mali dečko došao iz Osijeka u “ Kerempuh”. “Kerempuh” je bio pravo gnijezdo, okupljalište talenata, gdje su se onda stvarali razno-razni dodaci samom listu, to je bio crtani film, pa stripovi…
49. Sad se pojavljuje stidljivo strip u našim novinama. Loša štampa, roto štampa, ali se pojavio strip. I sad mi se ostvaruje zatomljeni san.
50. Nisu mi dali za vrijeme rata jer Švabe su isto bili protiv stripa, jer da je to američka izmišljotina, komunistima je to opet bila američka kapitalistička izmišljotina…
51. Konačno u mojoj 20-21-oj godini dolazi mogućnost da se radi strip…
52. E sad, tu je kraj mene bio Vlado Delač, pa Walter Neugebauer, ja i Ico Voljevica, to su bili ti strip crtači. Ico je bio karikaturistički…
53. To su bili strip crtači na okupu i kad je to počelo, pa naravno da su nas sve redakcije zvale.
54. Ja sam znao Borda kao crtača karikaturistu, i kad mi je došao Marcel Čukli da ima strip, ja kažem kakav strip? Kaže nudim ti jedan strip naturalistički, jako lijepi strip po romanu “Izgubljeni svijet”.
55. Ja sam sve čitao što je napisao Connan Doyle i Wells, fantastika me je uvijek zanimala… I kad mi je on donio prve nastavke stripa, ja sam bio oduševljen i rekao sam to ćemo tiskati.
56. To je bio strip, jedna lijepa priča o životinjama i ljudima… Nitko nam neće ništa zamjeriti… I zaista nije bilo zamjerki kad se pojavio taj strip…
56. Donijeli su Marcel i Bordo strip koji je bio tako lijepo crtan, mene je začudilo da Bordo tako lijepo crta, da mu likovi nisu karikature. To je vještina, to samo može umjetnik koji poznaje anatomiju i koji poznaje prirodu.
57. DVA PRIJATELJA I SURADNIKA PRISJEĆAJU SE DANA SLAVE I PONOSA.
58. Predložio mi je urednik Bjažić da bi on štampao posebnu knjižicu sa kompletnim stripom… To je bilo divno, jer prije toga nitko to nije imao.
59. Ne znam koliko smo primjeraka tiskali, mislim da je bilo oko 20 tisuća primjeraka i to se bilo rasprodalo u času.
60. ISPRED ZGRADE U KOJOJ SE STVARAO PRVI HRVATSKI ANIMIRANI FILM.
61. 1952-e godine je naš slavni “Duga film” bio likvidiran i onda smo se bacili na strip i Walter Neugebauer, Vlado Delač, Ico Voljevica, i ja…
62. Po želji Waltera je osnovan list koji je nastavio njegov ratni “Zabavnik”, koji se sad zvao “Horizontov Zabavnik”, koji je ovdje imao redakciju.
63. “Horizontov zabavnik” je zaista okupio kompletnu generaciju ljubitelja stripa, ne samo one mlađe tekuće generacije nego i stare koji su još pamtili staru slavu predratnih strip izdanja “Mickey stripa” i ostalih.
64. Ja sam u tom listu mnogo radio. Prvo sam radio stripizaciju crtanog filma “Gooool”, koji se tu zvao “Velika utakmica”.
65. Odmah iza toga sam radio i “Tri dabra” i realistički strip “Zlato rijeke Kangaroo”.
66. Sad to ne mogu zamislit – da radim tjedno tri stripa. Međutim mlad čovjek može raditi 24 sata ako treba, a ja danas ne mogu.
67. Ja sam malo dolazio jer sam crtao, crteže su nosili i dogovarali se, moj strip tekstaš Neugebauer Norbert, Walterov brat, i Marcel Čukli, moj budući strip tekstaš.
68. Moj otac je imao veliku biblioteku knjiga i raznih časopisa koje je koristio za razne projekte. On je pomagao Bordi na taj način da mu je uvijek nosio razne časopise u kojima bi bile slike ili nešto opisano o stvarima koje će Bordo nacrtati.
69. Sjećam se da sam onda upoznao Maurovića… Radio sam “Zlato rijeke Kangaroo” u stilu Maurovića. Jedini strip koji sam radio pod njegovim utjecajem, znači perom i poslije toga kistom.
70. Valter je tu naravno imao glavnu riječ, a mi mladi bogami dobili smo svoju šansu, pa sam se ja sjetio da radim strip po filmu. Sad je trebalo samo prenijeti gotov scenarij sa filma u strip. To je napravio autor scenarija Norbert Neugebauer. Međutim, on je to popratio stihovima i to su svi jako voljeli ponavljati, u narodu su se pričali ti stihovi.
71. Fantastični su stihovi bili, ja sam znao sve napamet.
72. Taj strip ima jedan takav šarm, a ja volim pokret, tu ima puno pokreta, premda ne volim baš stripove o sportu, ali taj mi je najdraži od svih stripova o sportu.
73. Strip “Velika utakmica”, to je bio prodor stripa u Hrvatsku. Konačno bio je fantastično nacrtan.
74. U ljeto 1953-e stigla je jedna poražavajuća vijest – “Horizontov zabavnik” prestaje izlaziti. Ta odluka bila je tim poražavajuća i žalosnija jer su neki stripovi ostali nezavršeni. Prekinuto je objavljivanje stripa “Emil i detektivi” kojega su Marcel Čukli kao scenarist i Bordo kao crtač radili na osnovi klasičnog dječjeg romana “Emil i detektivi”.
75. Pedeset godina nakon toga došli smo do razumljive odluke da tom stripu napravimo kraj. Trebalo je sažeti na jednoj tabli zadnjih 20-ak stranica Kestnerovog romana i u taj posao sam se ja silom prilika upleo. Bordo je unaprijed naglasio da nije raspoložen za crtanje, da već dugo nije radio nikakav realistički crtež i da će mu to predstavljati tako priličan problem.
76. Mladen Novaković kao izdavač i ja uspjeli smo ga na neki način privoliti da on to napravi…
77. Taj mi se strip svidio, čak mi se svidio onaj njegov način crtanja, koji je malo drugačiji nego ono što smo već spominjali. Taj strip nije ni završio, to sam bio zaboravio, pa je nacrtao ovu zadnju stranu. A zadnja strana mu izgleda onako kakav je, tu je otkrio svoj karakter precizan, nije onako šarmantan kao što je kao mlad bio, i to je vjerojatno i namjerno napravio da se vidi razlika. Jer ovo je napravio kao stari čovjek, na kraju karijere.
78. Ovo je u suštini Bordo, jer ga je i tamo ta njegova urednost i preciznost spriječavala da se još više ne razmaše.
79. Da, realistički strip ne bi više radio ni za kakve pare.
80. SREDINOM 20. STOLJEĆA U ZAGREBU NASTAJU SVJETSKI DOMETI U ANIMACIJI, STRIPU, KARIKATURI…
81. Kad me je Frane Barbieri 1954-e pozvao da napravim novi list za mlade, okupio sam dobru ekipu. Nikad sam ne možeš napraviti mnogo, ali ako imaš dobru ekipu, onda ćeš napraviti puno. Ekipa je bila izvrsna i “Plavi vjesnik” je krenuo u listopadu 1954-e. Naravno da se tamo javio i Bordo i Beker i Neugebauer.
82. Neugebauer je počeo crtati nove stvari već ranije, a posebno Andrija Maurović…
83. Kad sam ja bio mlad, mladi karikaturist, mladi strip crtač, ovo je bila naša zgrada, svemoguća zgrada, sve redakcije su bile ovdje. “Kerempuh” je bio tu, “Vjesnik” kao glavna redakcija, “Vjesnik u srijedu”, ali i strip-listovi…
84. Stripovi su počeli da nam stižu iz beogradske štampe koja je njegovala to i prije rata. Ja sam na to htio reagirati i rekao sam da mi trebamo imati svoj strip, moramo poticati svoje domaće stvaralaštvo i njegovati likovnu kulturu i hrvatski jezik.
85. Redakcija je funkcionirala normalno, s obzirom da je bio posrijedi tjedni list se radio s puno manje problema i s puno manje grča nego recimo nekakve dnevne novine koje izlaze u zaista užurbanom tempu. Sama redakcija je djelovala ležerno, bila je malobrojna s relativno velikim brojem vanjskih suradnika koji su za ove današnje prilike bili jako dobro plaćeni…
86. Ja sam vidio da se mi moramo obratiti stripu… Tad sam počeo razmišljat da idemo na sustavnu politiku stvaranja domaćeg stripa. Već su se bili počeli uvozit strani stripovi, što je opet bio problem, oni su bili jeftiniji i domaći stvaratelji nisu imali mogućnost da rade i da se razvijaju.
87. Mi nismo objavljivali nasilne stripove, mi nismo objavljivali stripove koji bi izazivali mržnju ili koji bi pozivali da se učini nešto nezakonito, nego smo samo htjeli ispričati priče koje su lijepo ilustrirane.
88. Ono što je nama svima pružalo veliko zadovoljstvo je da je “Plavi vjesnik” bio najjači po proizvodnji domaćeg stripa u ondašnjoj Jugoslaviji… Veliko zadovoljstvo je bio osjećaj da su ti stripovi praćeni širom zemlje, a to je na kraju dokazala i ona vršna tiraža „Plavog vjesnika“ od 140 tisuća primjeraka.
89. “Plavi vjesnik” je, koliko se sjećam, u to vrijeme izlazio subotom, ja sam imao negdje 6-7 godina. Kad smo se tata i ja navečer vraćali od prijatelja, moj bi pokojni otac otišao u tiskaru i donio svježi “Plavi vjesnik” koji će za ostale ljude bit tek sutra dostupan. Mi smo došli kući i ja sam se odmah bacio na čitanje stripova koje sam pratio iz tjedana u tjedan.
90. Kad je počeo “Plavi vjesnik”, naravno da sam ja tamo dobio mjesto, više se ne sjećam odmah ili ne, ali sad sam dobio priliku da crtam ozbiljne realističke stripove.
91. Meni su najdraži Bordini stripovi oni s tematikom afričke džungle. Oba stripa je radio s Čuklijem koji ga je uspio snabdijeti s kompletima „National Geografica“. Bordo je prenio u kadrove sve te likovne elemente Afrike uključivši i životinje, domoroce i bijelce koji su tamo.
92. Ovaj tropski šljem kupio sam već u poznijim godinama u Hong Kongu da me podsjeti na moju mladost i djetinjstvo. U to doba pred Drugi svjetski rat i poslije Drugog svjetskog rata u modi su bili vitezovi sa svojim šljemovima i mačevima i detektivi s lulama. Kad sam ja vidio taj šljem, jedna starica ih je na obali prodavala, odmah sam ga jedini ja kupio. Pitali su me šta će ti to? Ja sam rekao da ću ga nositi cijeli dan u ruci do Zagreba, jer ga moram imati. Evo ga, sad je tu i visi mi ovdje u stanu, jer je to dio mog života.
93. Jel’ dobro izgledam?
94. Ranih 60-ih godina kad sam već počeo radit svoje autorske crtane filmove u Zagreb filmu, urednik „Plavog vjesnika“ Nenad Briksi upitao me šta bi ti volio ovako raditi, koju temu. Ja kažem da imam jednu knjižicu od beogradskog novinara Vukadinovića. On je došao u Zagreb, njemu je bilo drago što smo ga pozvali i da će konačno u strip ući njegova priča…
95. On je iz Beograda slao valjda po nekoliko nastavaka, ali vrlo grubo. On je samo pisao donekle šta bi trebalo na toj stranici biti, ja sam to preuređivao u slike i sve komponirao. Rekao sam uredniku, slušaj, daj ti meni nabavi sportskih listova s slikama iz nogometa…
96. On se poveže s urednikom „Sportskih novosti“ i ja dobijem dva kompleta talijanskog časopisa o nogometu… Naravno, tu je bilo puno slika svih mogućih trenutaka, bacanja golmanu, boksanja, driblanja, ovo-ono. Ja sam prenio u strip odavde jednog igrača, odande drugog, sad imaš skraćenja, situaciju kako je jedna ruka, druga ruka, to je bilo vrlo pošteno.
97. Najljepši dijelovi tog Dovnikovićevog stripa su oni koji se dešavaju na školskom dvorištu, na školskim hodnicima, zatim na plesnjaku itd., gdje se stvarno vidi život ondašnje omladine 50-ih godina.
98. BORDO U SVOM RADNOM OKRUŽENJU.
99. Bordo je ilustrirao mnogo mojih tekstova i nekako je 1962-e došlo do prvog stripa.
100. Zamislio sam dinamične pustolovine dvojice vozača kamiona koji su na višednevnim putovanjima. Baš ta okolnost da su stalno na putu, pruža mogućnost za smišljanje kojekakvih pustolovina. Strip je za obje epizode napisan odjednom i Bordo ih je dobio iskompletirane, a onda je na njemu bilo da iz tjedna u tjedan udovoljava obaveze prema redakciji… To su bile kratke epizode od četiri nastavka…
101. Prva epizoda obrađuje otmicu njihovog kamiona gdje dvoje djece u igri pokraj jednog motela ulaze u njihov kamion, pokreću ga i odlaze s njim…
102. Druga epizoda govori o susretu s jednim kriminalcem koji bježi pred zakonom. Riječ je o jednom pronevjeritelju koji se ukrcava u njihov kamion i pada na njihov trik da oni voze opasan eksploziv. To ga jednostavno toliko paralizira da oni njega dovoze direktno u policijsku postaju…
103. Glavni junaci stripa – Nino i Đip su ljudi od krvi i mesa, oni su čak bili i vizuelno zanimljivi, imali su nekakav svoj karakter i sadržajni i likovni…
104. Tih 50-ih i 60-ih godina Dovniković je aktivno sudjelovao u stvaranju izvornog hrvatskog stripa, visoke estetske i komunikacijske vrijednosti. Možemo reći da su ga čitatelji obožavali, a da su ga urednici tražili. S podjednakom vještinom i uspjehom je crtao i stripove realistične figuracije i klasične naracije, ali i stripove u karikaturalnom stilu. Bordo je pritom uvijek ostajao svoj i prepoznatljiv. Ukratko, Dovnikoviću zasigurno pripada važno mjesto u pozicioniranju Zagreba kao jednog od europskih strip središta toga razdoblja.
105. DJEČJA TV-SERIJA “MENDO MENDOVIĆ” 60-IH GODINA POSTIGLA JE SENZACIONALNI USPJEH.
106. U ono vrijeme nijedan glumac nije išao u strip, a nas dvoje smo išli, jel tako, ajde reci hvala.
107. Zamolio me je Nenad Brixy najbolji urednik “Plavog vjesnika”, da pišem scenarije o „Mendi Mendoviću“, a koje je Bordo izvanredno crtao. Mi smo time dobili džeparac, a „Plavi vjesnik“ je postigao uspjeh.
108. Ja sam samo napisao – Mendo, Slavica, šuma, kuća, stan, tekst, dakle jedan kratki opis svake sličice. On je dobio priču i sam je napravio raspored likova. Sve je bilo njemu prepušteno… On je imao izvrsne ideje i rješenja. On je sam raspredao tu priču koju sam mu ja dao kao siže, on je razrađivao.
109. Živjeli smo u susjedstvu i tako smo se upoznali. Počeli smo razgovor o filmu, jer sam ja veliki ljubitelj filma bila oduvijek. Znajući da on radi filmove, nekako smo se počeli preko filma upoznavati. Međutim, kad sam saznala da je on autor „Menda Mendovića“, to mi je odmah postalo važnije od svih njegovih filmova i svih njegovih filmskih nagrada. Bila sam stvarno zaprepaštena – ajme, pa to je čovjek koji je „Menda Mendovića“ radio.
110. Na televizoru smo gledali Menda i Slavicu. Onda sam kupio „Plavi vjesnik“ i vidio tamo Mendo živi, trči, puno bolje nego na televiziji, jer tamo je bio neki lutak, a ovdje je on ronio, skakao i bio živ. Tek kasnije sam saznao da je to crtao Bordo i onda kad sam ga upoznao, to je bilo upoznavanje čovjeka koji mi je kreirao neke snažne slike iz djetinjstva.
111. Moji prvi kontakti sa stripom su bili još kad sam bio klinac, nisam znao ni čitati, tata mi je kupovao tadašnji „Plavi vjesnik“ u kojem su izlazili Bordini stripovi, između ostalih „Mendo Mendović“ koji je bio strip rađen po tada seriji Mendo i Slavica. Dakle moji prvi kontakti sa stripom već su bili vezani uz Borda…
112. IZA VESNE I BORDE JE 40 GODINA BRAKA I KREATIVNE SURADNJE.
113. U 70-tim godinama mi je urednik kulturnog časopisa “Oko” Goran Babić predložio da po njegovoj pjesmi za djecu, crtam strip u nastavcima za Vjesnik. Paralelno s tim bi Slobodan Praljak, televizijski režiser, snimao film o Blesanu i tulipanu. Blesan je jedan mali, nekonvencionalni dječak, a tulipan je cvijet koji se boji berača, vrlo luda ideja. Ja sam uživao na tom radeći. S obzirom da se Babić nije htio petljati u strip, ja sam negdje imao potrebu da staviti neku pjesmu, kao stihovi o mjesecima. Ja sam išao sam pisati pjesmu. On je bio strašno zadovoljan s tim…
114. Taj strip je poslije postao popularan, svugdje u svijetu gdje su me prikazivali. To je stvarno i za mene bio jedan od najboljih crtanih stripova. Ja sam jako zadovoljan s tim stripom, koliko god nisam sa nekim drugima.
115. Negdje 1978-e kad je bio veliki festival stripa i crtanog filma u Lucci gdje sam ja bio kao animator, imao sam svoju retrospektivu. U drugom dijelu grada u teatru je bila izložba stripova, pa netko je ukrao, nestali su ti stripovi, čak su i neki moji originali nestali… To ne valja zato što imam svih drugih 18 tabli i ja bih strip mogao štampati. Fale uvodna 4 nastavka. Da ih ponovo crtam, nisam mogao i do dan danas je taj strip ostao neobjavljen.
116. Strip „Škola hodanja“ realizirao sam prema filmu „Škola hodanja“ koji sam napravio 1978. godine koji je nagrađivan po svijetu. Film je imao jednu temu koja je bila sveopća ljudska tema o nezavisnosti, nezavisnosti individue čovjeka, nezavisnosti kolektiva, grada, pa i države. Zbog toga mi je časopis u Osijeku predložio da napravim taj strip za njihov list.
117. „Susreti treće vrste“ je moj najdraži strip! Zašto? Nekad me zanimalo da ja crtam stripove kao crtač i nije me baš puno zanimalo pisati sadržaje, jer to je nečija druga briga, neko će za mene to napravit, a ja ću za taj list, na taj sadržaj crtati strip. Međutim, poslije izvjesnog vremena, bilo mi je pomalo smiješno da kao pismen čovjek ja samo crtam, a to nisu moje ni misli ni moj tekst.
118. Hajde da ja radim vama strip, određen broj slika gdje ću se zezat sa svime i svačime iz društvenog, javnog života. Oni su bili oduševljeni. Sad više ja ne čekam da meni neko napravi ideju, okvir, nego ću ja napraviti i dati prijedloge.
119. Razmišljam ovako, tko bi bilo najbolje da dođe u ovu našu zemlju, u kojoj ima svega i svačega da bude smiješno, i da komentira ono što se ovdje događa. Moglo bi, recimo Amerikanac da dođe, za njega bi tu bilo masa čudnih stvari i ne bi se snalazio. Međutim, onda bih se stavio u političku stranu, netko bi pomislio da govorim o tome kako pametni Amerikanac gleda šta ovi tu u Jugoslaviji rade gluposti…
120. Nije dobro. I onda se sjetim, pa šta drugo nego iz svemira, brate. To je neki neutralac, on je jednostavno pravi stranac i to je istina.
121. Jedino u svemu tome gdje smo mi svi imali policajca – ne diraj režim. Ne govori da je socijalizam ili komunizam loš, pogotovo samoupravni, ti možeš zezati ruski kolko hoćeš, ali naš ne smiješ i naravno nije se smjelo, najviše rukovodioce. Počelo se od direktora, to su nama i u karikaturi bili mušterije, direktor poduzeća, sektora, tako neki, ali ministri, tu ne.
122. Ja se više ne sjećam šta bi se desilo, ne bi ti niko štampao, prvo to.
123. Kad sad budem ponovo gledao, baš me zanima do koje mjere sam ja bio bezobrazan da sam zezao ovo društvo.
124. Sve vidove njegovog stvaralaštva karakterizira, a isto tako je jasno prisutno u stripu, to je njegov humor u svakom aspektu.
125. 1991. GODINE RASPALA SE JUGOSLAVIJA.
126. POČEO JE RAT U HRVATSKOJ.
127. 1991. se nešto ponovilo kao 1941. 41-e sam osmoga kolovoza prebjegao u Srbiju s ocem, da bi se spasili od tih budalaština i nevolja, a 91-e, prvog kolovoza, gotovo točno nakon 50 godina sam se sklonio, ja nisam izbjego, nego sam se sklonio, u Beč s mojom suprugom…
128. Od jednog austrijskog filmskog novinara sam dobio garsonijeru na raspolaganje. I zašto se ne bih tu sklonio i malo živio u drugoj sredini, dok se stvari ovdje ne srede. Zapamtite jedno, da patriotizam uopće nema veze sa situacijom u kojoj se neki čovjek nađe. Jer nikad nije opasnost od predsjednika vlade pa dole ministara i bilo kakvih gradonačelnika, opasnost je od idiota oko vas u ulici koji se smatraju velikim rodoljubima i rade gluposti za koje poslije vlada veli žalimo do toga nije trebalo doći.
129. U BEČU JE TREBALO PREŽIVJETI!
130. S obzirom da ja mogu raditi sve, i strip i realnu ilustraciju i karikaturističku ilustraciju i crtani film i dizajn, mislio sam da neće biti nikakvih problema da u jednom kulturnom Beču nešto zaradim. Konačno sam vidio “Kleine Zeitung” gdje su imali dječju stranicu s pingvinom koji je bio njihova maskota. I ja napravim strip s tom maskotom pingvinom Pingi i jednog peseka kojeg sam ja izmislio i odnesem u redakciju.
131. To je bio prezamamno za njih, urednica je prihvatila, ali sa jednom dozom «hoch» pozicije. Ja sam tu nekakav Balkanac koji je došao tražiti pomoć.
132. A šta možeš, pretrpio sam to i počelo je to izlazit. Međutim su me tako bijedno plaćali… ja neću nikad u životu nikome reći, pogotovo profesionalcu, koliko su me plaćali za nastavak, i to tjedno.
133. Novinar, koji mi je i dao stan, našao mi je u svom Grazu jedan časopis, fini časopis, koji je volio da ima neki moj strip. Ja sam izmislio jednu damu koja ima svog ljubimca… svi imaju pse, u Americi jedino imaju lude životinje, zmije i šta ja znam… Ja sam izmislio da ta madam Austrijanka ima krokodila i vodi ga na uzici. Međutim, taj krokodil je zapravo pametan, ne zna riječi, ali sve kuži i on tumači malograđanštinu jedne svoje gazdarice i njenih kolegica. Dakle, ne politički nego satirički i na društvene uslove koji vladaju u Austriji.
134. Kad je prošlo četiri mjeseca, mi smo se vratili kući, sjeli na vlak, u naš stan i nastavili normalno živjeti.
135. Nažalost, 90-tih godina prošlog stoljeća, Dovniković se susreo sa svojevrsnom kafkijanskom situacijom u svom životu. Bio je među rijetkima koji je objavljivao stripove, a istodobno za ovdašnji strip-establišment gotovo da nije postojao. Prva knjiga s njegovim stripovima tiskana je tek 2010-e godine, a 2011-e godine Bordo je prvi put dobio nagradu za strip u Hrvatskoj i to nagradu za životno djelo „Andrija Maurović“.
136. 1994-e godine javila se ideja o potrebi za izdavanje jednog dječjeg lista. Taj list je prvenstveno zamišljen da preko njega djeca uče ćirilicu, da upoznaju razne pisce kojih više nije bilo u literaturi. Među osnivačima tog lista bio je i Bordo.
137. I ja njima ponudim taj strip koji sad nije u šlajfni nego na stranici gdje ću ja prvo naravno prebacit sve moje ideje od onoga Pingija, a poslije toga sam nastavio raditi originalne ideje.
138. „Djed Filip i Čipko“ je njegov strip koji on radi već 18 godina.
139. Postoji djed i unuk, to je stara tema. Dijete ima svoje probleme koje djed često ne razumije, a isto tako dijete se smije problemima svoga djeda, Sad sam mu dodao Mikija miša i imam njih dvojicu kao partnere, pa mi je lakše raditi nove ideje. To je opet donekle prenošenje naših društvenih problema.
140. On je pun ideja bez obzira na godine, na poslove koje radi usput i na svoja putovanja. Čipko je uvijek aktualan.
141. Kad radite tako dugo, svaki put morate izmisliti novu ideju, originalnu, to nije lako. I kad me nazove urednica i kaže – Čipko, znam da kroz 10-15 dana moram novog Čipka smislit, nacrtat i poslati.
142. Sad to radim naravno kompjuterom, e-mailom, nekad sam radio poštom.
143. Moji originali su dosta mali, ja ne volim velike slike, a Maurovićevi originali su bili, pogotovo preko čitavog hamera ili pol hamera, ogromne slike, a kod mene su oko 10-15 cm slika.
144. Ne znam, možda što sam bio kratkovidan, i sad sam, ali sad imam dobre naočale, a kad idem vani nosim naočale sa običnim staklom, jer ipak kako Bordo bez naočala.
145. Sjena koja se baci od cipele koja je na terenu, zavisi s koje strane dolazi svjetlo, koje sam ja odlučio da bude, ta sjena stavlja figuru na teren. Kad nema sjene lagane, malo – par crtica, onda figura lebdi.
146. Dobar crtač se vidi po dvije stvari, kako mu figura stoji na terenu, na tlu i ruke. A ruke nije jednostavno sa tih 5 prstiju i dlanovima i zglobom, u kameru, ovako, onako.
147. Dobro, kod karikature se dobije jedna shema, jedna sredina, ne moraju se raditi zglobovi, ali kod realnog nema toga.
148. Znate šta je najgore… kad o svemu tome dođeš do pravog zaključka, onda prestaneš crtat.
149. Ja sam Borda bolje upoznao tek negdje 60-ih godina kad sam došao u Zagreb film.
150. Ali se sjećam razdoblja prije toga i njegovog stalnog učešća u stvaranju našeg filma…on je u stvari čovjek u našem crtanom filmu star ko Biblija. On je od početka u svemu tome učestvovao i vrlo dobro poznaje tu situaciju jer je pratio sve, u svemu je učestvovao i on je još zadnja živa enciklopedija svega.
151. Bordo se i dan danas u 83-oj godini života redovno bavi crtanjem stripova. Ne znam niti jednog živućeg crtača stripa u Europi i u svijetu koji je toliko dugo uspio ostati u svijetu stripa. Zapravo mislim da je to tajna Bordine vječne stripovske mladosti.
152. Kad sam sve to stigao… To mi nije jasno…
153. NASTAVAK U IDUĆEM FILMU…
