Do prije desetak godina, do velike retrospektivne izložbe koju sam realizirao u Galeriji ULUPUH i koja je bila naslovljena: „Od Ratka do Čipka – prvih 66 stripaških godina (1945. – 2011.)“ i prezentacije stripa „Dječaci s Ionskih brodova“, taj strip bio je apsolutno nepoznato i zaboravljeno ostvarenje Borivoja Dovnikovića.
O tom stripu nije bilo spomena niti u Bordinim stripografijama, niti u povijesnim pregledima i kunst-historičarskim retrospektivama hrvatske, pa i jugoslavenske devete umjetnosti.
Makar se radi o sjajnom „kratkišu“, više negoli uspješnom crtačevom bavljenju znanstvenom fantastikom, žanrom koji je krajem 50-ih godina bio izrazito popularan u svijetu, pa i kod nas – što je bilo vezano s tadašnjim intenzivnim istraživanjima svemira, ali i „borbom“ između svjetskih sila Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država: koja će zemlja od njih dvije prva „osvojiti“ svemir?
Rakete poznate kao Sputnik 1 i Sputnik 2, pas Lajka – prvo biće sa Zemlje koje je otputovalo u svemir, sve su to općepoznata mjesta tehničke revolucije.
I hrvatski stripaši su našli svoj odgovor tome – tako će Vlado Delač po tekstu Nenada Brixyja u Globusu 1958. započeti crtati strip „Svemirko“, a početkom 1959. u Plavom vjesniku tandem Zvonimir Furtinger i crtač Žarko Beker strip – „Pavel Biri“, koji će izlaziti u nastavcima skoro punu godinu. O tim stripovima se ponešto znalo i pisalo, a tu i tamo su objavljivani i isješci iz njih.
Međutim, „Svemirko“ i „Pavel Biri“ nisu jedina veza hrvatskog stripa i leta u svemir. (Da, još prije je znanstveno-fantastične stripove crtao i Walter Neugebauer, recimo “Prvi ljudi na mjesecu”, ali to su bile adaptacije književnih djela, dok je originalni siže jedino imao strip “Neznanac iz svemira“, za kojeg je scenarij počeo pisati Furtinger. Neugebauer će i kasnije crtati sf – sjetimo se samo karikaturalnog serijala “Miša u svemiru“!)
Tijekom svojih istraživanja, u kompletima dnevnog lista Vjesnik (kojeg je tada uređivao Božo Novak) pronašao sam strip „Dječaci s Ionskih brodova“, koji je izlazio u dječjem prilogu lista, u subotnjem broju, od listopada 1958. do siječnja 1959. godine.
O tom svom „otkriću“ pisao sam u Dovnikovićevom portretu u katalogu spomenute izložbe, a podatak o izlaženja „Dječaka…“ objavio sam u više umjetnikovih stripografija.
Stoga djeluje „nevjerojatno“ da je u dokumentarnom serijalu „Strip u Hrvatskoj“ kojeg je za HRT-e pripremila gdja Irena Jukić Pranjić u epizodi posvećenoj Dovnikoviću objavljen netočan podatak da su „Dječaci s Ionskih brodova“ počeli izlaziti 1956.!
Zapravo nisam trebao biti „iznenađen“ – u istoj toj epizodi objavljeno je niz falsifikata koji se tiču Bordinog opusa.
(Npr., navodi se kako – citiram – Bordo „istovremeno s „Dječacima s Ionskih brodova“ za list Naša smotra radi ratni strip „Slom ofanzive Braun“, čija je radnja smještena u Drugi svjetski rat u Slavoniji“. To je netočno, to je falsifikat – „Slom ofanzive Braun“ je nastao 1961., dakle punih pet godina kasnije nego što donosi HRT-ov serijal – kao scenaristi te epizode potpisani su, inače, gdja Jukić Pranjić i Vjekoslav Đaniš!?)
Vratimo se „Dječacima s Ionskih brodova“.
Strip je crtan u dopadljivoj realističkoj maniri, s jako zanimljivim Bordinim likovnim vizurama svemirskih brodova i drugih tehničkih dostignuća.
Scenarij je djelo tada 17-godišnjeg Predraga Jirsaka.
Ono što povezuje Borda i Jirsaka je mjesto rođenja – Osijek. Oboje su u njemu rođeni, Bordo 1930, a Jirsak jedanaest godina kasnije.
„Dječaci s Ionskih brodova“ je priča o dvojici znatiželjnih i hrabrih dječaka, koji se uspjevaju najprije uvući u vojnu bazu u kojoj se u tajnosti radi na svemirskom programu, a zatim i u međuplanetarni brod koji odlazi na daleko putovanje u svemir.
Svaki nastavak jedna je tabla stripa prilagođena formatu Vjesnika, sastojala se od četiri pasice sa po dvije sličice.
S obzirom da se Bordo nije sjećao svih detalja (prije tog stripa, za Vjesnik je nešto ranije 1956. i 1957. crtao stripove „Prva stanica Mjesec“ i „Put u morske dubine“), ali i zbog svojeg istraživačkog nerva i profesionalnog odnosa prema poslu u proljeće 2010. odgovor o tome kako je došlo do „Dječaka s Ionskih brodova“ potražio sam od samog Predraga Jirsaka, književnika i prevoditelja.
Diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se zaposlio na Katedri za češki jezik i književnost. Bio je član uredništva časopisa Telegram i Umjetnost riječi. Prevodio je s engleskog i češkog jezika. Po mišljenju struke Jirsakovo najznačajnije djelo je roman „Karavan savršenih“ iz 1964. Pisao je i prozu za djecu (roman „Mjesečeva djeca“, 1958), poeziju, pripovijetke…
Iako je bio teško bolestan (preminuo je u srpnju 2011.), g. Jirsak se s zadovoljstvom, pa i ponosom, prisjetio svog „izleta“ u svijet stripa.
„Na pisanje scenarija za SF-strip potaknuo me moj otac Mirko Jirsak, koji je tada radio u kući „Vjesnik“ i bio suurednik Vjesnik-ove kulturne rubrike. U ljeto 1958. kao srednjoškolac (pohađao sam sedmi razred Druge zagrebačke gimnazije Braće Ribar, u Križanićevoj ulici) objavio sam „Mjesečevu djecu“, sf-roman za mladež.
Nakon izlaska romana uslijedili su moji brojni intervjui, pozivi na susrete s čitateljima u školama, prikazi i recenzije – uglavnom pohvalni (među njima i od strane budućeg akademika Vlatka Pavletića, koji je tada još bio „samo“ književni kritičar, „krugovaš“, i urednik knjižnih izdanja Matice).
Nemojmo zaboraviti da smo svi mi, tada bili fascinirani mogućnošću leta na Mjesec, što sam osobno očekivao da će se zbiti do kraja stoljeća, a ne već 1969. godine!
U rad na stripu bio sam tako rekuć „uvučen“ preko noći. Nisam imao nikakav scenarij, nisam imao pojma što bi za tu subotnju Vjesnik-ovu rubriku, namijenjenu mladeži, moglo biti prihvatljivo.
Znao sam samo jedno: bilo bi dobro radnju odmaknuti dalje od Mjeseca, koji je ipak u našem „predvorju“.
Sjećam se da sam idućih tjedana planirao napisati scenarij, posavjetovati se s Vladom Stoparom, urednikom rubrike, zatim i sa crtačem Dovnikovićem (kojega je odredila sama redakcija i kojeg sam znao kao karikaturista).
Sve se to, međutim, svelo na jednu karticu „nacrta“ scenarija, koji je bio prihvaćen, pa sam se s jeseni, unatoč očekivanjima da ću za pisanje imati barem mjesec dana, našao u vrlo nelagodnoj situaciji da smišljam događanja u stripu tako rekuć „u hodu“, da Vjesnikovi kuriri početkom tjedna nose Bordi mojih nekoliko kartica opisa ambijenata, zbivanja, ophođenja likova, njihove konverzacije itd., koje bih na karticama stani-pani „iscijedio“ u tijeku vikenda.
I tako zapravo ni ja, ni Bordo nismo znali kamo nas cijela priča vodi i kako će završiti.
Sjećam se samo kako sam Bordinim sjajnim percipiranjem svega što sam smislio (izmaštao) i sugerirao da nacrta bio tako i toliko potaknut da se posao počeo „kotrljati“ nekako sam od sebe.
„Skužili“ smo se, naime, a uopće se u početku rada na stripu nismo poznavali.
Bordu sam upoznao u njegovom stanu na Trešnjevci, kamo sam bio primoran sam odnijeti svoje papire s razradom jednog od nastavaka (dostavljači su valjda bili na bolovanju).
Sjećam se da sam mu banuo u rano poslijepodne i pamtim da mi je Bordina žena rekla da „muž odmara oči“, pa neka malo pričekam u predvorju. Odpočinuo čovjek normalno malo poslije ručka, a ja upao kao uličar. No da… imperativi posla.
Sjećam se da sam zatim bio vrlo srdačno i prijateljski primljen i da sam se s Bordom savjetovao o zaokruživanju i dokončanju priče.
Što smo „skrpili“ danas pripada povijesti.
Mogu samo reći da žalim da s Bordom nisam nastavio surađivati. O razlozima zbog kojih se naša suradnja nije nastavila danas nema smisla duljiti. Mislim da bi se ti razlozi mogli naći u mom okretanju drugim i drukčijim interesima, onima koji su me „odvukli“ u pisanje eksperimentalne proze („Karavana savršenih“).
I na kraju, jedna, možda, zanimljiva pojedinost. Bordo se te zime našao u nekoj gripi i nije mogao nacrtati nastavak najprije za taj, a zatim i za slijedeći tjedan (nikako nismo uspijevali načiniti „rezervni“, nastavak unaprijed), pa je crtački posao da se izbjegne dvotjedna pauza, koliko pamtim, obavio slikar i kipar Stipe Sikirica (je li on???).
Bilo kako bilo, ako se pomnije pogleda jedan od poodmaklih nastavaka, uočava se različit „štrih“, drukčija manira, druga ruka… Bordu se ne može imitirati, jedinstven je…“
Uistinu, redakcija „Vjesnika“ je 20. prosinca 1958. umjesto table stripa donijela slijedeću obavijest:
„Dragi čitaoci, crtač stripa „Dječaci s Ionskih brodova“ naglo se razbolio i nije mogao nacrtati ovaj nastavak. Zato je danas dječja strana bez stripa. Znam da ćete se ljutiti, ali crtač nije kriv što se tako dogodilo. Zamolio sam jednog dobrog liječnika da mu pomogne i već slijedeće subote strip će se pojaviti kao i obično.“
Nakon što sam kao kustos uvrstio “Dječake s Ionskih brodova” u tu zagrebačku retrospektivnu izložbu, strip je uključen u umjetnikovu “Retrospektivu strip stvaralaštva 1941. – 2011.” u Banja Luci (listopad, 2011) u organizaciji Gorana Dujakovića, te u njegovu dosad najopsežniju retrospektivu – na Međunarodnom festivalu stripa u Beogradu u rujnu 2013. godine, u organizaciji Mikija Pješčića, kada je održana i svjetska premijera dokumentarnog filma “Bordo – vječna stripovska mladost” redatelja Bernardina Modrića, prema scenariju Veljka Krulčića, a u produkciji “Vedisa”.
