Dvije-tri o ZDENKU SVIRČIĆU (1924. – 2016.), crtaču punokrvnih stripova s „glavom i repom“, a kojeg sam „reafirmirao“ uvrštanjem u monografiju „HRVATSKI POSLIJERATNI STRIP“

132

S distance od  skoro četiri desetljeća sve se i meni samom jasnije ocrtavaju razlozi zbog kojih je bilo važno napraviti monografiju „Hrvatski poslijeratni strip“. Žarko Beker je još u vrijeme njezina izlaska rekao da postoji „101 razlog“ zašto je ta monografija važna i vrijedna (vjerojatno je time aludirao ili se referirao na popularnu zagrebačku radio stanicu „stojedinicu“ koja se tog proljeća počela emitirati i koja je vrlo brzo postala slušana i utjecajna), u slučaju da „Bekerovo oduševljenje“ umanjimo, recimo, za pet puta i svedemo stvari u mjeru da postoji barem dvadesetak razloga zbog kojih je monografiju trebalo napraviti, jedan među njima svakako je i – Zdenko Svirčić!

Jer, Bednjanec, Radilović, Beker, Dovniković, Dragić, Reisinger, da ne spominjem „Novi kvadrat“, Neugebauera ili Maurovića, su i-te-kako bili prisutni  u mitologiji ljubitelja i znalaca našeg stripa. O njima se ipak pisalo, spominjalo, uvrštavani su u međunarodne enciklopedije, većini njih objavljivali su se, odnosno reprizirali stripovi… Delač je, pak, preminuo, no svi su pamtili „Svemirka“, „Marinu“, „Vikija i Nikija“.

Zdenko Svirčić (1924. – 2016.) je među njima najviše bio „po strani“, da ne kažemo da je više-manje bio – nepoznat!

To je uostalom otkrio, odnosno potvrdio sam urednik Nenad Brixy, u svom sjećanju na dane kada je uređivao „Plavi vjesnik“ (u tekstu objavljenom u monografiji „Tko to tamo crta u Plavcu?“): „Opet sam skoro zaboravio Zdenka Svirčića. Možda je i vama manje poznat. ,,Svirac“ je i sam kriv što ga se ponekad zaboravlja ili ga se spominje na kraju spiska. Skroman, nenametljiv, tiho je ulazio u prostorije uredništva, bez riječi ostavljao crteže na uredničkom stolu i nestajao… Njegovi stripovi bili su na zavidnoj razini. Možda nije bio dovoljno ambiciozan?…“

Ono po čemu je tada Svirčić bio poznat i priznat: više je to bilo zahvaljujući njegovim novinskim i ilustracijama za knjige (mnoge među njima bile su u koloru), nego po povremenim uspješnim „izletima“ u medij stripa.

STRIPOVI PRECIZNE VIZUALNE NARACIJE

Zanimljivo je primijetiti kako se od svojih generacijskih kolega stripaša (uz izuzetak Ota Reisingera) razlikovao i po akademskoj naobrazbi –  Svirčić je „u džepu“, odnosno na zidu ateljea imao i svoju uokvirenu diplomu Likovne akademije!

Dakle, zadovoljstvo mi je što sam Zdenka Svirčića samim uvrštavanjem u monografiju „Hrvatski poslijeratni strip“ u neku ruku „reafirmirao“. Nisam sretan što sam to tada propustio učiniti i s Franom Gotovcem, Ismetom Voljevicom („Grga Protokol“) i ekipom stripaša okupljenih oko „Kerempuha“, ali očito sam bio premlad (21/22 godina).

Naravno, pitanje je i što bi bilo da sam do izdavača stigao s materijalima za knjigu opsega tristotinjak stranica velikog formata – naime, i tih 224 stranice koliki je opseg „Hrvatskog poslijeratnog stripa“ je bilo najmanje dvadeset, a možda i trideset posto više od ranije dogovorenog broja stranica s urednikom Aldom Klimanom iz „Istarske naklade“.

To što sam te 1983/84. godine „prepoznao“ kod Zdenka Svirčića, nekoliko desetljeća kasnije sam formulirao: „Kad čitate stripove koje je crtao jednostavno imate osjećaj da se radi o punokrvnim stripovima, koji imaju svoju glavu i svoj rep, koji su likovno uvjerljivi, atmosferični i precizne vizualne naracije.“

Ovaj, istaknuti i važni primjenjeni umjetnik druge polovice XX stoljeća u hrvatskim, a jednim dijelom i u širim jugoslavenskim okvirima, rođen je 1924. godine u  Splitu u mnogočlanoj obitelji, kao najstariji od petero braće. Roditelji su mu bili uspješni poduzetnici, vlasnici legendarne međuratne pašticerije „Svirčić“ u Marulićevoj ulici u Starom Gradu.

Prema vlastitim autobiografskim zapisima (u rukopisu, kojeg je napisao upravo za potrebe monografije „Hrvatski poslijeratni strip“ i njezinog priređivača), ali i prema sjećanjima njegove kćerke Maje Zimmerl (inače slikarice), Zdenko je još od djetinjstva pokazivao sklonost prema crtanju i modeliranju („olovka u ruci mu je bila najdraža igračka“), taj talent je još više bio izražen u gimnaziji, zahvaljujući nastavniku crtanja.

I „OKO“ I „MIKA MIŠ“ I „POLITIKIN ZABAVNIK“

Ukratko, smatrao se dobrim promatračem koji je ono što bi vidio vješto reproducirao, pa je izrađivao uspješne portrete  i biste. Osim roditeljske podrške, u svojim formativnim godinama Zdenko je dobivao i umjetničke „poticaje“ od strane strica, poznatog lokalnog  fotografa Karla Stühlera, koji je profesionalno bio vezan za splitski Arheološki muzej.

Kao šesnaestogodišnjem gimnazijalcu, Zdenku Svirčiću „Jutarnji list“ (Zagreb) 1940. objavljuje reprodukciju njegove prve biste, o čemu je napisan i popratni tekst.

Što se pak tiče devete umjetnosti, njih je Svirčić zavolio u djetinjstvu –  bio je suvremenik pojave stripa i strip-listova u drugoj polovici 30-ih godina. S velikim zanimanjem pratio je „Oko“, „Mika Miš“, „Mickey Strip“, „Veseli vandrokaš“, „Politikin zabavnik“ i druga strip-izdanja koja su dolazila u Split, kao i stripove koji su izlazili u tadašnjim dnevnim i dječjim listovima.

Jednom prilikom spomenuo mi je kako su mu posebno bili dragi stripovi „Flash Gordon“, „Princ Valiant“ i „Tarzan“.

Iz djetinjstva potječu i prve Zdenkove ambicije u stripu.

„Moji prvi pokušaji su više bile dječačke maštarije, pa sam čak pomišljao da jedan od svojih „prvijenaca“ pošaljem redakciji izvjesnog lista.“ (autobiografski zapis, u rukopisu)

Nakon mature, 20-godišnji Zdenko pridružuje se – partizanima. Njegova brigada – radio je u prop-odjelu, među ostalome, crtao je karte – djelovala je na području Zadra i tršćanskog zaljeva. Okončanjem rata i demobilizacijom, u jesen 1946. godine upisuje kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji.

Studirao je u klasi profesora Frana Kršinića i Grge Antunca. Zanimljivo je spomenuti kako je Svirčić svoje studentske stolice i klupe dijelio s Đurom Sederom, Borisom Doganom, Vladimirom Delačem, Cvijetom Job, Josipom Rocom i drugima. Upravo na hodnicima i ateljeima Akademiji će se upoznati i zbližiti s godinu dana starijom Ružicom Peter, isto studenticom kiparstva, iz Karlovca. Godine 1950. u kojoj je Zdenko diplomirao, Ružica i on zasnivaju obitelj. Dvije  godine kasnije dobivaju Maju, a 1954. i drugu kćerku – Inu (Katarinu).

OD „IDEOLOŠKE SUHOPARNOSTI“ DO „BORBE ZA ČITATELJE“

Zdenko Svirčić je za vrijeme studija  počeo objavljivati prve ilustracije i crteže u zagrebačkoj štampi (najprije u „Studentskom listu“ i „Kerempuhu“, nešto kasnije i u „Narodnom listu“ i „Vjesniku“), koja je upravo u tom razdoblju – nakon rezolucije Infonbiroa i državnog udaljavanja od Sovjetskog Saveza –  doživljavala snažan uzlet.

Kvalitetni ilustratori i crtači bili su „traženi“. Dnevni i tjedni listovi, kao i periodika općenito, u kojima je dotad dominirala „ideološka suhoparnost“ su se u sve većoj mjeri sadržajno i vizualno počeli okretati čitateljima („tržištu“), a oni su – kao i većina knjiga koje su „držale“ do sebe – posvećivali punu pažnju upravo likovnom i tehničkom dijelu… Bilo je to, podsjetimo se, vrijeme uspostave profesionalne kinematografije, rađanja crtanog filma, Exata, demokratizacije u kino-distribuciji, glazbi, kazalištima, itd, itd…

Tako će Svirčić na početku profesionalne karijere 1952. ilustrirati debitantsku zbirku pjesama „Zlatne grane“ mladog književnika i novinara (ali, i budućeg akademika) Nikole Miličevića – knjiga je to koja danas ima kultni status među proučavateljima hrvatske književnosti za djecu, ali i kolekcionarsku vrijednost među bibliofilima.  

Iste te 1952. godine počinje izlaziti i „Vjesnik u srijedu“, kojeg će uskoro nakon Frane Barbieria početi uređivati Fadil Hadžić, a koji kao jednog od svojih važnijih likovnih suradnika, najprije kao crtača naslova, a kasnije i za ilustracije, angažira upravo Zdenka Svirčića – što je bio sjajan start buduće „velike“ karijere.

„Vjesnik u srijedu“ jedan je od tiražno i žurnalistički najuspješnijih, ako ne i najuspješniji tjednik u povijesti hrvatskog žurnalizma svih vremena. Tada biti njegov stalni suradnik u novinarskim (pa i umjetničkim) krugovima je bila i stvar „prestiža“.

JEDAN OD NAJBOLJIH NARATIVNIH ILUSTRATORA

Svirčić je kao jedan od vodećih zagrebačkih (i jugoslavenskih) ilustratora u novinama i u izdavaštvu, surađivao s najvećim i najvažnijim urednicima i  umjetnicima iz 50-ih i 60-ih godina, uključujući i oscarovca Dušana Vukotića.

Tada je od milja dobio nadimak „Svirac“, po kojem će u novinarskim, izdavačkim i uopće umjetničkim krugovima ostati upamćen do kraja života.

Branko Šimunić će u knjizi „Vjesnik 1940. – 1990.“ o Svirčićevom doprinosu  napisati: „… Divim mu se. Njegovom strpljenju i umijeću. Bez njega nikada ne bismo uspjeli postići tu grafičku kvalitetu lista. Svirčićevo dizajnersko djelo je i poznata zelena glava „Vjesnika u srijedu“. Uz to, zapošljavali smo ga i kao ilustratora. On je ilustrirao u raznim tehnikama romane u nastavcima, feljtone, članke i crtao grafikone…“

Marko Grčić će pak istaknuti: „Jedan od najboljih narativnih ilustratora u našem žurnalizmu, uz Maurovića, bio je upravo Zdenko Svirčić, majstor realistične akcione ilustracije: on je crtački nadomještao prikaze događaja koje nije zabilježila nikakva kamera. Nažalost, Svirčić je neopravdano zaboravljen!“

Ukratko, od vremena suradnje s „VUS“-om, pa u narednih četvrt stoljeća nadalje, Svirčić će kontinuiranim radom i objavljivanjem u bitnoj mjeri vizualno obogatiti i uljepšati svojim realističkim crtežima i ilustracijama najtiražnije tjednike na ovim prostorima.

Počev od „Arene“ 60-ih godina u kojoj je crtao sjajne kolor ilustracije za zadnju stranicu koje su predstavljale neku vrsta „kronike bizarnih dogadjaja“ iz svakodnevnog života. Svaka od tih ilustracija zasebno predstavlja umjetničko djelo, pa nije neobično što nisu bili rijetki čitatelji koji su izrezivali i spremali u svoju kolekciju Svirčićeve ilustracije iz „Arene“.

Preko „Plavog vjesnika“ s kraja 60-ih i početka 70-ih godina (jedan od mojih favorita su npr. ilustracije za roman u nastavcima „Omiški gusari“ Alojza Majetića), pa „ZOV“-a sredinom 70-ih…  

Osim novinske ilustracije, Svirčić se bavio i crtanjem ilustracija za knjige, koje su isto ostavile neizbrisiv trag. Recimo, velelebna monografija „Najljepše bajke svijeta“ – maestralna ilustracija za naslovnicu njegovo je djelo.

Nastavno, bavio se opremanjem prometnih priručnika, izradom prospekata i karata za „Turistkomerc“, filmskim plakatima („Pakleni otok“ ratni spektakl redatelja Vladimira Tadeja) i posebice novinskih vinjeta. Kao akademski kipar bavio se modeliranjem pune plastike i plaketa (izlagao je na trijenalu male plastike i medaljerstva Memorijal Ive Kerdića). Kao tehnički vrstan slikar po narudžbama je radio kopije renesansnih majstora i obiteljske portrete.

Kako je sam znao reći, „ta živopisna era“ završila je  uvođenjem i primjenom novih grafičkih tehnika, te je Svirčić područje svog  djelovanja morao preusmjeriti. Priključio se poduzeću „IKOM“, gdje je od 1973. do 1979.  godine bio voditelj kreatorskog odjela (zadužen za plakete i značke).

Devedesetih godina, u sedmom desetljeću svog života, ponovno se „aktivirao“. Postao je stalni ilustrator tjednika „Globus“ (u njemu je objavljivao do 1996. kada je doživio moždani udar), ilustrirao je knjige „Priča o gradu Zagrebu“ (autora Zdenka Kuzmića), te „Rastimir, Srna i Regina“ (autora Marijana Sinkovića) iz 1993. kojom se „oprostio“ od svojih čitatelja…

KAKO JE SVIRČIĆ „VIDIO“ STAROG MAČKA?!

Vratimo se na strip-stvaralaštvo.

Nesumljivo je bio strastveni stripaš, a koliko je bio posvećen devetoj umjetnosti (osim samih stripova koje je nacrtao) dokumentiraju razni detalji iz njegove karijere.

Tako je u jednom trenutku nakratko bio zamijenio Julesa Radilovića, koji je naglo obolio, i umjesto njega nacrtao jednu tablu stripa „Kroz minula stoljeća“ – angažirao ga je urednik Mladen Bjažić. Za neke stripove u „Plavom vjesniku“ je crtao zaglavlja, ne samo za svoje uratke. Ili što je izradio kolor ilustraciju za naslovnicu specijalnog broja „Plavog vjesnika“ (urednik Pero Zlatar, pojavio se na kioscima početkom 1969.) – s likovima Fantoma, Mandraka i Starog Mačka (jedan od tri stripa bio je, naime, i „Povratak Starog Mačka“ Rudija Aljinovića i Andrije Maurovića.

„Strip mi nikad nije mogao biti garancija za sigurnu egzistenciju!“ (autobiografski zapis, u rukopisu)

Telegrafski napisano strip-stvaralaštvo, odnosno karijera Zdenka Svirčića (koji je isključivo crtao žanrovske stripove u realističkoj maniri, prilagođene objavljivanju u nastavcima; kao scenaristi iza njih su stajala trojica  velemajstora profesije: Marcel Čukli, Zvonimir Furtinger i  Aljinović) izgleda ovako:

Svoj debitantski strip ratne tematike (“Zasjeda na Mediteranu”) objavio je 1954. u “Miki stripu”. List je uređivao upravo Svirčićev scenarist – Marcel Čukli.

Ratne tematike, ali s lokalnom ambijentacijom, je bio i slijedeći Svirčićev strip  (kojim se je autor – nakon skoro punog desetljeća vratio mediju) – “Obruč”, opet po tekstu Čuklija, ali ovaj put za list “Naša smotra”.

OD „PLAVCA“ DO „STRIP MAGAZINA“ I NATRAG

Godine 1963. Zdenko Svirčić započinje suradnju s “Plavim vjesnikom”, to je bilo u vrijeme urednika Nenada Brixyja.

Tu će objaviti dva ostvarenja – Gusari na AtlantikuiU ledenoj pustinji”, po scenariju svog prijatelja Zvonimira Furtingera, s kojim je znao satima sjediti i pričati u Furtačevom stanu u najužem centru Zagreba.

Oba ova naslova bitno su tematski proširila obrise hrvatskog strip stvaralaštva šezdesetih.

Zdravko Zupan će o „Gusarima na Atlantiku“ napisati: “To je strip o doživljajima jugoslavenskih pomoraca početkom Drugog svetskog rata i njihovoj borbi na Atlantskom okeanu sa nemačkim ratnim brodovima i podmornicama, kao i nemačkim špijunom ubačenin na njihov brod. Svirčić je ovaj ratni triler nacrtao u svom prepoznatljivom neekspresionističkom stilu.”  

Godine 1966. beogradski list Strip magazin tiska dva Svirčićeva stripa – Počelo je na Čukur-ČesmiiRoški buntovnici”, s povijesnim temama, čiji je scenarist bio Rudi Aljinović.

Isti tandem je realizirao još jedan zajednički strip Pobuna okovanih”, isto  naručen od strane redakcije “Strip magazina”, ali ni ovaj povijesni  strip nije izašao, jer je list u međuvremenu ugašen. Šteta, ali šteta je još veća što su originali stripa po svemu sudeći nepovratno izgubljeni, a istu je sudbinu doživio i jedan Maurovićev strip nacrtan za isto izdanje.

U nekom trenutku, neke godine u razdoblju 50-ih ili 60-ih godina Svirčić se samonicijativno odlučio na crtanje povijesnog stripa „Salambo“, prema istoimenom, istina kontraverznom romanu Gustava Flauberta iz 1862. godine. „Salambo“ se događa u Kartagi u 3 st. Prije Krista i obrađuje njihove sukobe s Rimljanima.

Na kraju od „Salamba“ – osim par uvodnih tabli – nije bilo ništa. Svirčić je uspio  sačuvati prvu tablu koja svojom vizualnom ljepotom, bogatstvom detalja i inicijalnim zapletom ostavlja kod stripoljubaca „gorak“, odnosno „izazovan“  okus – zašto „Salambo“ nije završen!?

Inače, kompletan strip-opus Zdenka Svirčića objavljen je u jednoj knjizi – u izdanju udruge “Strip forum” (Zagreb), urednik Mladen Novaković, 2013. godine.

Nakon što sam iznova pročitao umjetnikove stripove, jedino što sam mogao zaključiti kako je „istinska šteta za propulzivnost i za kakvoću hrvatskog, pa  i  srednjeeuropskog stripa što Svirčićev opus nije bio količinski bogatiji, ali da je  i takav kakav – ostavio neizbrisiv trag!”

U knjizi je objavljena sjajna analiza Svirčićevih stripova iz pera Marina Radišića, a repriziran je i intervju kojeg je povjesničar Zdravko Zupan ranih 80-ih vodio sa Svirčićem (kada je i objavljen u “Yu stripu”).

TIHI ODLAZAK UMJETNIKA IZ „SVJETSKE ENCIKLOPEDIJE STRIPA“

Izgleda da je to jedan od rijetkih, ako ne i jedini razgovor za novine na temu stripa kojeg je Zdenko Svirčić za života dao.

Objavio sam ga u knjizi Zupanovih tekstova o stripu „Maurović, Lobačev, Jules, Sulić…“ (čiji sam priređivač), koju je udruga „Art 9“ izdala 2018., a koja je svoju prvu promociju imala na Međunarodnom festivalu stripa u Beogradu posljednjeg vikenda rujna te godine . 

Teško objašnjivo djeluje informacija da je Ministarstvo kulture RH, kada je  ministrica bila dr Andrea Zlatar Violić,  odbilo sufinancirati navedenu Svirčićevu knjigu stripa.

Inače, Svirčićeva „skromnost“ je i mene frapirala. Tijekom rada i priprema monografije „Hrvatski poslijeratni strip“ i izložbe „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ (čiji sam bio kustos, s kolegom Darkom Glavanom), organizirane početkom 1986. godine u Muzejskom prostoru Zagreb, više puta sam ga posjetio u njegovoj kući u ulici Zatišje u Črnomercu, u kojoj je jedna sobu   preuredio u atelje.

S obzirom da nije imao „adekvatne“ portret-fotografije za potrebe „Hrvatskog poslijeratnog stripa“ jedva sam ga uspio nagovoriti za snimanje (originali samih fotografija mi trenutno nisu dostupne, pa mi je teško sa sigurnošću atribuirati autora fotki – koliko se sjećam riječ je o jednom od dvojice mojih prijatelja iz zavičaja – Ivanu Iviću ili Eugenu Paulišiću), na kraju je i sam Svirčić dobio nekoliko setova svojih fotografija, koje se i danas koriste kada se piše o njemu.

Ništa manje nije bilo „teško“ nagovoriti Svirčića da dodje na otvaranje spomenute retrospektivne izložbe hrvatskog stripa na Jezuitski trg.

Osim u Hrvatski poslijeratni strip Veljka Krulčića (“Istarska naklada”, Pula, 1984.), Svirčić je predstavljen sa tri stripa u monografiji Hrvatski antifašistički strip(“Strip forum”, Zagreb, 2014., predgovor tadašnji predsjednik dr Ivo Josipović), ali i u leksikonu Stripovi koje smo voleli Zdravka Zupana, Zorana Stefanovića i Živojina Tamburića (“Omnibusstrip”, Beograd, 2011).

Na Drugom salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima 1985. Zdenko Svirčić dobio je specijalno priznanje za svoj doprinos stripu, koje je dodijeljeno pedesetorici „najvažnijih“ živućih autora, a povodom pedesetog „rođendana“ stripa na našim prostorima.    

Međutim, dvadeset godina kasnije kada je Darko Macan u strip-časopisu „Q strip“ napravio leksikon sedamdeset autora za sedamdeset godina (hrvatskog) stripa, odnosno „osoban pogled na imena koja su u našem stripu značila jako puno ili gotovo ništa, na ljude koje sam poznavao ili nisam“ u  njemu nije bilo natuknice Svirac, niti Svirčić?!

Malo ili veliko iznenađenje, pogotovo kad npr. uzmemo u obzir da bibliografska jedinica o Zdenku Svirčiću postoji na stranicama oba izdanja „Svjetske enciklopedije stripa“ Maurice Horna (prvo izdanje – New York, lipanj 1976.).

Autor bibliografske jedinice je Ervin Rustemagić (vlasnik agencije „Strip Art Features“ iz Ilidže/Sarajevo), kojemu je u 70-im godinama bilo stalo da uspostavi suradnja sa Svirčićem, jer je nekoliko puta s njime kontaktirao putem pisama (neka od njih su ostala sačuvana), ali na kraju od suradnje nije bilo ništa.

Zdenko Svirčić u tišini, kako je i živio u obiteljskom krugu, preminuo je 23. prosinca 2016. godine. Pokopan je šest dana kasnije na Mirogoju…

Niti neki dnevni ili tjedni list, niti neki od medija (uključujući i „Strip reviju Večernjeg lista“, urednik Mladen Novaković), apsolutno nitko nije zabilježio da je Zdenko Svirčić otišao u „bolja prisjećanja“…