Zašto sam se prihvatio izazovnog, ali u svakom slučaju i zahtjevnog rada na dugometražnom dokumentarnom filmu o Andriji Mauroviću?!
Pogotovo u kontekstu činjenice da su o njemu snimljena dva kratkometražna filma na 35 mm vrpci (namijenjena i za kino), oba je režirao Joja Remenar, te nekoliko tv-dokumentaraca (ili emisija) čiji su autori Željko Ivanjek, Milan Bukovac, Irena Jukić Pranjić.
Ne zato što ti filmovi nisu dobri, ok – različite su kvalitete, nego prije svega što smatram da njegova priča zavrijeđuje i da može „držati“ dugometražnu formu, koja bi mogla biti interesantna i široj publici, gledateljima koji nužno ne moraju biti samo iz ovih prostora.
Film čiji će naslov biti „Enigma Maurović“ je u svojoj osnovi priča o genijalnom umjetniku, istina umjetniku bez akademske naobrazbe.
Umjetniku koji je u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (1929 – 1939) bio simpatizer komunista i „zakleti ljevičar“, ali je ujedno bio i autor besprijekornih portreta kralja Aleksandra Karađorđevića.
Umjetniku koji će za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941 – 1944) nacrtati daleko najbolje portrete poglavnika dr Ante Pavelića.
Ali i koji će preko noći otići iz Zagreba i priključiti se antifašističkom pokretu (ljeto/jesen 1944), tijekom kojeg će boravka naslikati niz uljanih slika ogromnih dimenzija s tematikom partizana i partizanske borbe; da bi nakon 1945. godine i uspostave novog sistema s ništa manje ingenioznosti i strasti portretirao maršala i komunističkog vođu Josipa Broza Tita…
Da je poživio još desetak godina (preminuo je 1981) vjerujem da bi Andrija Maurović na isti način na koji je portretirao vođe, odnosno simbole bivših sistema, portretirao i doktora Franju Tuđmana, „utemeljitelja“ samostalne hrvatske države…
S Andrijom Maurovićem imao sam priliku osobno „upoznati se“ 1979. godine, kada sam pohađao treći razred srednje škole u Pazinu. Prilikom drugog susreta s Maurovićem (9. prosinca), oba su bila u njegovom stanu na Pantovčaku br. 45, napravio sam i intervju s njime, koji će koji mjesec kasnije biti objavljen u riječkom omladinskom listu „Val“, s kojim sam tada kao 17-godišnjak surađivao – pisao sam i o stripu.
Dok smo Maurović i ja „razgovarali“, zapisivao sam odgovore i „bilješke“ u školsku bilježnicu.
U jednoj od tih bilješki stoje i slijedeće Maurovićeve riječi:
„Snimali su me, kako da ne… bio je i onaj (…) iz Beograda… ne znam da li su prikazali… možda se boje… Čudno, jer u Beogradu su mi pljeskali. Dobro su primili film… TV Zagreb me drži u bunkeru. Čekaju da umrem, pa da prikažu…“.
Istražujući materijale za „Enigmu Maurović“, nakon više od 3,5 desetljeća „vratio“ sam se tim svojim bilješkama i počeo ih „analizirati i istraživati“.
Otkrio sam da su se Maurovićeve riječi kako su mu „u Beogradu pljeskali i kako su dobro primili film“ odnosile na prikazivanje dokumentarnog filma „Stari Mačak“ redatelja Remenara i scenariste Mladena Hanzlovskog u službenoj konkurenciji 24. festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, Beograd (18. – 25. ožujka 1977.), samoj projekciji filma i konferenciji za štampu, kojima je stari majstor i osobno prisustvovao.
To mi je i osobno potvrdio tada mladi redatelj Ahmed Adi Imanović, student zagrebačke akademije, dobar Maurovićev poznanik koji je na beogradskom festivalu imao svoj film.
Maurovićeva rečenica da ga „TV Zagreb drži u bunkeru i da čekaju da umre, pa da ga prikažu“ tiče se očito televizijskog filma „Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom društvu“ redatelja Rajka Grlića, koji je zajedno s književnikom i prevoditeljem Mladenom Martićem napisao i scenarij. Film je na 16mm vrpci snimljen 1969. za TV Zagreb (producent je bio Angel Miladinov) i govori o sedmoro ljudi na rubu društva. Jedan od tih sedmero ljudi kojeg prati kamera Marijana Šegovića i redatelja Grlića (tada studenta režije na praškoj akademiji) je i Andrija Maurović. Dokumentarac trajanja 65 minuta je u vrijeme nastanka bio „cenzuriran“, nikada se nije prikazao sve do početka 2000-ih godina.
Međutim, Maurovićevu napomenu „Snimali su me, kako da ne… bio je i onaj (…) iz Beograda… ne znam da li su prikazali… možda se boje…“ nikako nisam uspio odgonetnuti!
Kada smo razgovarali, sjećam se, Maurović je bio vrlo koncilijantan (uostalom, on je bio i prvi stripaš s kojim sam se imao čast „upoznati“ i pričati) i pozitivno nastrojen.
Iako je to bilo moje drugo viđenje s njime i iako me je primio „otvorenih ruku“, ne mogu ne priznati da sam imao veliki respekt, tremu, pa sam razmišljao kako sam ili nešto krivo zapisao ili sam vjerojatno Maurovića „krivo“ shvatio…
No, istraživački nerv „mi nije dao mira“, pa savjesti radi odlučio sam da u Beogradu na licu mjesta istražim ne skriva li se možda ipak u nekom od tamošnjih filmskih ili televizijskih arhiva nepoznati celuloidni zapis, odnosno još neki „materijal“ o Andriji Mauroviću, a koji iz nekog razloga nije prikazan.
Stoga s njegovim postojanjem nisu bili upoznati ni najtemeljitiji istraživači povijesti stripa na ovim prostorima poput Zdravka Zupana. Niti Maurovićevi prijatelji iz svijeta stripa, kao što je npr. Rudi Aljinović.
Arhiva „Filmskih novosti“ nema zabilježen niti jedan filmski zapis ili reportažu vezanu za Andriju Maurovića.
U arhivi Jugoslovenske kinoteke postoje dva kratkometražna filma, „Stari Mačak“ iz 1977. i „Povratak Starog Mačka“ iz 1979. godine (za potonjeg je koscenarist Ranko Munitić), ali od eventualno trećeg nikakvog traga nema.
U bazi arhiva Radio televizije Srbije, nekadašnje TV Beograd, pronašao sam ponešto arhivskih jedinica s imenom Andrije Maurovića. Očekivano, jer su se o tom našem genijalnom stripašu radili prilozi 80-ih godina prošlog stoljeća, koji su bili vezani za njegovu smrt ili za izlazak njegovih strip-albuma (u izdanju „Dečjih novina“) i monografije (u izdanju „Istarske naklade“), te u dokumentarnim serijalima koji su se bavili stripom.
Temeljitim uvidom u bazu arhiva nailazim na „biser“ svog istraživanja – dokumentarac „Povratak prirodi“ iz serije „Ljudi“.
Jer iza čovjeka koji se vratio prirodi se „krije“ ni više, ni manje nego – Andrija Maurović!!!
Kao datum emitiranja emisije navodi se 22. siječanj 1972., dok je autor – Srđan Karanović (r. 1945.), jedan od prvaka „češke škole“, redatelj jedne od pet najboljih tv serija ikada snimljenih na ovim prostorima („Grlom u jagode“), ali i sjajnih igranih filmova poput „Mirisa poljskog cveća“, „Petrijinog venca“, „Nešto između“, „Jagode u grlu“, „Za sada bez dobrog naslova“ i drugih.
Isto tako, iz baze arhiva RTS-a saznajem da je trajanje „Povratka prirodi“ 18,30 minuta, da je snimljen na filmskoj vrpci i da – nije prebačen na dvd!
Drugim riječima, nemoguće mi ga je bilo odmah vidjeti, neovisno od dobronamjernosti i uviđajnosti zaposlenika arhiva RTS-a i njihovog „rukovoditelja“ Zorana Tabakovića.
Nakon tog otkrića, nerv istraživača me je potaknuo da najprije na mreži svih mreža „proguglam“ imena Srđan Karanović, Andrija Maurović, naslov „Povratak prirodi“, ali rezultat je bio nula (ništa!).
Nisam bio nešto previše razočaran, nego sam nastavio s traženjem.
Najprije sam otvorio Internet Movie Database (IMDB), najveću i najpopularniju (dodati ću i – najtemeljitiju) filmsku web-stranicu na svijetu.
Uz ime Srđana Karanovića uredno stoji spisak svega što je na polju filma i televizije napravio: sve njegove režije, filmske, televizijske, svi napisani scenariji, pa čak i glumačke uloge, režirane tv serije, video-projekti. Uključujući i njegove prve amaterske filmove koje je 1963. („Doručak“) i 1965. („Ponedeljak“) snimio u produkciji Kino kluba Beograd.
Međutim, „Povratka prirodi“ nema niti na jednoj od listi, odnosno od kategorija!?
E sad se stupanj ili „ljestvica“ vlastitog razočaranja bitno podigla!
Telefonski razgovor s Điđom Karanovićem, filmašem s kojim se i osobno znam s niza pulskih festivala i beogradskog FEST-a, i s kojim sam u proljeće 1988. napravio „veliki“ (i njemu osobno „važni“) intervju za „Polet“ (povodom filma „Za sad bez dobrog naslova“), rješava mi „enigmu“.
Prije svega da spomenem – kako se moj sugovornik jako, jako iznenadio razlogom poziva.
Kaže da su ga u životu nebrojenu puta zvali (i zovu ga) i pitali ga za sve moguće i nemoguće, u rasponu od Dragoslava Šekularca, Zorice Brunclik i Big Brothera do Slobodana Miloševića, Aleksandra Vučića, Azema Vlassija i gej-brakova, ali da ga nikad i nitko nije nazvao zbog – Andrije Maurovića!?
I otkrio:
„Da, ja sam snimio taj film o Andriji Mauroviću! Ideju za snimanje dao mi je moj kolega i prijatelj Rajko Grlić. On me je odveo Mauroviću. Rajko je znao da širom tadašnje države za 2. program TV Beograd i za urednicu Zoru Korač snimam ljude koji su po nečemu zanimljivi, neobični i drugačiji. I sam Rajko je ranije snimao Maurovića.
Maurović me je, sjećam se, lijepo primio. Odmah je pristao na snimanje. Sve smo obavili isti dan. Ja sam ga intervjuirao, pa sam potpisan i kao scenarista. Nisam imao scenarij unaprijed napisan, ali iz onoga što nam je Maurović pričao o sebi, svom radu, životu… i onoga što smo snimali kod njega u stanu, sve što mu je bilo pri ruci dao nam je da snimimo, i kasnije vani – mislim da smo uspjeli napraviti zanimljivo djelo.
Maurović je živopisan sam po sebi! “
Karanović mi je spomenuo kako je 2. program TV Beograd tih godina bio u tzv. „eksperimentalnoj fazi“ emitiranja i da nije imao veliku dostupnost, što je vjerojatno i razlog što je film o Mauroviću ostao – nepoznat.
Zbog slabe „dostupnosti“ programa, vjerojatno, ni IMDB nije uspio doći do „Povratka prirodi“.
Srđan Karanović nažalost nema u vlastitoj arhivi kopiju, niti presnimku tog dokumentarca (kojeg su onda kolokvijalno tretirali kao „emisiju“) u nekom od formata (VHS, dvd).
I rekao mi je sa sjetom: „Volio bih danas ponovno pogledati film!“.
S obzirom da je „Povratak prirodi“ emitiran u drugoj polovici siječnja 1972., Karanović pretpostavlja da ga je snimio 1971. godine, ali se s obzirom na protok vremena, više od pola stoljeća, nije sjećao detalja.
Zamolio sam programski arhiv (i direktora RTS-a) da telekiniraju „Povratak prirodi“, odnosno da ga prebace s filmske trake na video/dvd medij, te da mi ga presnime. Dobio sam obećanje da će to, kao kolegi iz Zagreba, s zadovoljstvom napraviti u najkraćem roku.
Tjedan dana od moje zamolbe, g. Tabaković, poslao mi je mail slijedećeg sadržaja:
„Emisija o Mauroviću je nažalost stradala u bombardovanju!“
