FADIL HADŽIĆ:  Kako smo strip nečujno legalizirali u „KEREMPUHU“, odnosno o usponima i propadanjima kroz tanki led ideologije!

101
Mladen Bjažić, Fadil Hadžić, Veljko Krulčić i Borivoj Dovniković - fotografija je snimljena 2009. godine u knjižari "Profil"

S obzirom na njegovu iznimnu svestranost, na njegov renesansni karakter – urednika, pa i pokretača niza novina i listova („Kerempuh“, „Vjesnik u srijedu“, „Telegram“, „Oko“),  najproduktivnijeg komediografa u državi (više od 60 komedija), novinara, pisca, filmskog redatelja  (“Abeceda straha”, “Protest”, „Sarajevski atentat“, “Lov na jelene”, “Novinar”), slikara, pionira crtanog filma („Veliki miting“), najkraće – jednog od najvažnijih i najdugotrajnijih kreativaca hrvatske (i jugoslavenske) kulture u razdoblju socijalizma; nekako je izvan radara prolazilo kako je FADIL HADŽIĆ (1922. – 2011.) ostavio za života i nezaobilazan trag i u stripu.

Fadil Hadžić (1952)

Upravo smo se njegovom važnošću vodili Bordo Dovniković, Mladen Bjažić, moja malenkost i naše kolege iz žirija Udruge za popularizaciju hrvatskog stripa “ART 9” te jeseni 2010. ( nakon što smo donijeli odluku da Julio Radilović bude laureat nagrade „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa), odlučili da se Hadžiću dodijeli specijalno priznanje “Andrija Maurović”, što je bila mogućnost predviđena u propozicijama same nagrade.
Nismo pretpostavljali, još manje razmišljali da će to biti posljednja nagrada koju će Fadil Hadžić dobiti za života.

U obrazloženju smo – među ostalim – naveli: “Završetkom Drugoga svjetskoga rata nastavio se baviti crtanjem karikatura i kraćih stripova (objavljivao ih je, među ostalim, u listovima “Osa” – privatno izdanje i  “Vjesnik” – partijsko-državno izdanje, uglavnom se potpisujući kao “HAF”), da bi hrvatski strip trajno zadužio kao urednik humorističkog tjednika “Kerempuh”, kada je u razdoblju od 1946. pa nadalje – u vrijeme kada se strip prema „odluci“ nove komunističke vlasti nalazio na svojevrsnom indexu – na njegovim stranicama objavljivao komične stripove, uglavnom političko-propagandnog karaktera, domaćih autora (najviše braće Waltera i Norberta Neugebauera, ali i Kušanića, Reisingera, Čuklija (scenariste), Delača, Pala, Voljevice, Dovnikovića i ostalih) i na taj način omogućio samom mediju da kako-tako, ali ipak „preživi“.
Nakon “Kerempuha”, Fadil Hadžić je uređivao ili sudjelovao u uređivanju, pa i pokretanju niza listova i revija. U većini njih je redovno davao prostora stripu, afirmirajući na taj način  devetu umjetnost uopće.
Prijateljevao je s mnogim stripašima, uključujući i legendarnog Andriju Maurovića o kojem je napisao  tekstove koji su imali popriličnog odjeka u javnosti.

Posljednji tekst kojeg je Hadžić napisao o Mauroviću objavljen je 2009. kao pogovor u strip-knjizi “CRNI JAHAČ” pod indikativnim naslovom „Kralj stripa“ nakladničke kuće Vedis.”
Prisjetimo se ukratko njegova životopisa. Rodio se u Bileći 23. travnja 1922., u istom hercegovačkom gradiću koje je mjesto rođenja dvoje budućih oskarovaca Dušana Vukotića i (američkog  glumca) Karla Maldena.

Roditelji su mu radili u državnoj službi, kao poštanski djelatnici, te se obitelj Hadžić s četvoro djece često morala seliti. Tako je mali Fadil odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu, dok je maturirao 1941. u tehničkoj školi u Sarajevu. Godine 1943. dolazi u Zagreb i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Preživljavao je crtajući stripove i karikature za humorističke listove „Šilo“ i „Vrabac“, kao i reklame za kino.

Po uspostavi nove komunističke vlasti, Hadžić počinje surađivati s Olikpropom, koji izdaje i humoristički list „Kerempuh“, gdje se vrlo brzo nametnuo karikaturama, ali i organizacijskim sposobnostima, pa je uskoro (od br. 59, studeni ’46.) postao njegov glavni urednik, što je bio razlog da 1947. prekine sa studijem na Akademiji. Kao „štiklec“ spomenimo  da će puno kasnije „obnoviti“ studij slikarstva, te je naposlijetku 1974. i diplomirao u klasi prof. Nikole Reisera. Tri godine nakon što je stekao akademsku titulu imao je prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu, a koju je otvorio Dušan Vukotić.

Naslovnica “Kerempuha” iz 1946. s Fadilovom ilustracijom

Glavni i odgovorni urednik „Kerempuha“ bio je do kraja travnja 1951. godine, kada je postao direktorom „Duga filma“, našeg prvog specijaliziranog poduzeća za produkciju animiranih i lutka filmova. „Duga film“u godinu dana postojanja je završila pet crtanih filmova, a još s tolikim brojem naslova se krenulo u realizaciju. Međutim, političkom odlukom, koja se opravdavala ekonomskim razlozima, „Duga film“ je skoro preko noći otišla u ropotarnicu povijesti, a autori i suradnici na „cestu“.

Iz „Duga filma“ Hadžić je prešao u „Zora film“, u kojem nastavlja svoju avanturu s animacijom – realizirana je, istina s puno problema,  „Crvenkapica“ – naš prvi kolor crtić.

U lipnju iste te 1952. premijerno je prikazana predstava „Dosadna komedija“, Hadžićev prvijenac za kazalište, koja nije značila samo uspješan start novog pisca za „daske koje život znače“, nego i početak njegove spisateljske karijere – zajedno sa scenarijem za crtić „Začarani dvorac u Dudincima“ režisera Dušana Vukotić, a kojeg je Fadil napisao koji mjesec ranije.

Fadil Hadžić nakon „Zore filma“ postaje gl. i odg. urednik „Vjesnika u srijedu“  (1953. – 56.), koji je s nakladom znao dostići i 300 tisuća primjeraka, a bio je i jedan od organizatora filmskog festivala u Puli. Hadžić je pokrenuo i kulturni tjednik „Telegram“ (1960.). Član redakcije časopisa „Filmska kultura“ bio je od 1957. do 1969. Pokrenuo je i „Oko“ (1973). Od 1957. do 1966. urednik je u izdavačkom poduzeću „Stvarnost“. Godine 1964. osnovao je Satiričko kazalište „Jazavac“ (danas „Kerempuh“); pokretač je kazališnog festivala „Dani satire“ 1976.  U sezoni  1981/82.  bio je intendant HNK.

Što se tiče filma  debitirao je krajem 50-ih u kratkom metru, a 1961. s dvama dugometražnim filmovima, dokumentarcem „Zemlja s pet kontinenata“ i igranim trilerom na temu ilegalne borbe u NDH-aškom Zagrebu „Abeceda straha“. S tim filmovima preko noći je stekao izniman ugled i kao filmaš, pa je postao tražen među producentima diljem tadašnje države… I desetljeće nakon što je otišao u bolja prisjećanja, još uvijek je Hadžić najproduktivniji hrvatski filmski redatelj po broju režiranih igranih filmova (njih šesnaest). Zanimljivo je spomenuti da je za sve svoje filmove sam napisao scenarije.

U razdoblju svojeg najintenzivnijeg rada na filmu, 1966. je snimio prvu humorističnu seriju TV Zagreb „Sedma sila“.

Specijalno priznanje „Andrija Maurović“ neposredan je povod mom razgovoru s Fadilom Hadžićem, koji se sada prvi put objavljuje. Naravno, ovo što ćete pročitati to je ono što smo u novinarstvu zvali „kostur“, što smo trebali nadopuniti i proširiti, ali… sudbina je htjela drugačije.

Prisjećam se, krajem studenog te 2010. u „Kerempuhu“ je održana premijera njegove nove predstave „Prevaranti“, u prosincu smo razgovarali, dobro se osjećao, kao i uvijek bio je pun planova, skoro svakodnevno je odlazio u atelje i slikao, posljednji put smo se čuli nakon Božića, zaželjeli si „sve najbolje“ u 2011., prokomentirali kako su mediji poprilično dobro „zabilježili“ da je dobio specijalno priznanje „Andrija Maurović“ (rekao mi je da je imao i nekoliko poziva na tu temu, od kolega i prijatelja koji nisu bili upoznati s njegovom „stripovskom epizodom“), … dogovorili da ćemo se vidjeti kada prođe novogodišnja ludnica. Kao i nebrojeno puta dotad, u Ilici 31, u zgradi „Kerempuha“, u njegovoj kancelariji na prvom katu, obavezno u prijepodnevnim satima, najkasnije do 12 h, jer je u 13 h odlazio…

U ponedjeljak, 3. siječnja kada sam se probudio prvo što sam vidio bila je gsm poruka „Umro nam je Fadil…“.

Napomena: razgovor s Fadilom se objavljuje integralno, u njemu međusobno si ne persiramo, što je recimo iznenadilo kada su za takav naš odnos saznali Nedeljko Dragić i Rudi Aljinović. Oboje su bili Hadžićevi poznanici (Dragić i dugogodišnji bliski suradnik), ali su – kažu – uvijek s Hadžićem međusobno bili na „vi“, prije svega zbog poštovanja prema njemu. Naravno, i ja sam s njime bio godinama i desetljećima na „vi“, ali stjecajem okolnosti što nam je obojici ljetna baza bila na otoku Pagu (Hadžiću u apartmanu u Gajcu, mojoj obitelji u Staroj Novalji), te da smo se tamo (u Novalji) svake godine višekratno puta sretali na najrazličitijim mjestima, često i divanili, u jednom trenutku – tamo negdje sredinom prvog desetljeća našeg stoljeća – smo na njegov prijedlog prešli na „ti“…     

Iako je ovaj razgovor na nekim mjestima „nezavršen“, mislim da predstavlja dragocjen povijesno-stripofilski dokument, odnosno građu…

U razdoblju dječaštva i mladosti, dakle u drugoj polovici 30-ih godina čitao si puno stripova?

U mojoj mladosti gotovo da nije bilo druge zabave osim stripa i čajanki sa plesom. Budući me ples nije previše zanimao, do danas nisam naučio plesati, ostao je – strip.

Što te je privuklo stripu? Da li si bio običan čitatelj-dijete ili si imao i „živaca“ i znatiželje da malo detaljnije analiziraš stripove koje čitaš?

Privukao me je crtež prema kojem sam imao poseban afinitet, pa ću kasnije studirati slikarstvo.  Sviđala mi se ta jednostavnost priče… Strip je u stvari film ispričan crtežom.

Koji su te stripovi tada kao dečku, kasnije kao mladiću posebno oduševljavali?

Pa najviše izvrsni „Princ Valiant“, a u prvoj fazi Disneyevi stripovi.

Kakav je tada bio odnos prema stripu? Da li su stripove čitali samo djeca i mladi? Ili su ih čitali i oni nešto stariji, recimo zreli ljudi, od kojih 30 ili 40-ak godina?

Strip je, koliko se sjećam, bio nešto što je kao normalno postojalo u novinama… Čini mi se da su stripove čitali svi, najviše mladi, ali i stariji. Bilo je to vrijeme bez televizije, kada su i novine bile znatno manje zanimljive nego danas.

Ima tu, mislim, još jedna važna stvar. Bila su tu dva vrlo dobra, važna autora, domaća – Maurović i Walter Neugebauer… I čuveni novinar Franjo Fuis (Fra Ma Fu) pisao je strip scenarije za Maurovića… i oni  su bili jako popularni…

Spomenuo si Disneya… Ja sam njegove stripove (odnosno stripove s potpisom njegove kompanije) pratio u „Politikinom zabavniku“, ali pravo otkriće mi je predstavljala knjiga „Zlatne godine Mickey Mousea“ iz 1980. koju je uredio Žika Bogdanović, koja se odnosila na prijeratni opus. Ti stripovi, kompletne epizode Mickey Mousea“ su naprosto bili sjajne…

… Disney je u mom djetinjstvu bio neprikosnoveni „broj jedan“, pa sam ga vrlo cijenio, a divim mu se još i danas. Jedan čovjek je od malog miša (Mickey Maus), kojeg je vidio u svojoj garaži izgradio golemo carstvo dječjih snova, koje danas priznaje cijeli svijet.

Imao je veliki utjecaj i na dio naših autora?

Naravno… I naši crtači, od Waltera Neugebauera i drugih, preuzimali su Disneyev stil. Bilo je i onih  koji se nisu potpisivali jer su bili akademski slikari, pa su stripove i karikature radili kao „nuz“ djelatnost.

Pišući svoju tjednu kolumnu pod egidom „Zoran Zec“ u „Vjesniku“, posvećenu Mauroviću, povodom njegove izložbe stripa u Galeriji Nova 1976., intrigantno si se „našalio“ kako su te profesori tjerali da čitaš Tolstoja i Šenou, a da si ispod klupe čitao Maurovića? Ali i da su zajedno s tobom te iste stripove čitali i mnogi današnji akademici, političari i estetičari!

Točno, ali da se malo ispravim, više sam volio Gogolja. Njegov „Taras Buljba“ je bio moj junak iz djetinjstva, a kasnije sve ostalo Gogoljevo, pa sam vjerojatno tako i završio kao komediograf.

Kada si se upoznao s Maurovićem?

Njega i ostale iz te, kako ih se danas naziva, „prve generacije“ zagrebačkih stripaša upoznao sam prvih godina iza Drugog svjetskog rata, kada sam radio u redakciji „Kerempuha“, makar on s nama nije nešto surađivao… Za jedan moj film „Konjuh planinom“ napravio je plakat… 

Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske došao si na studij slikarstva u Zagreb, na likovnu Akademiju. Tvojih crteža, ilustracija, stripova… nema na stranicama danas i slavnog i kultnog „Zabavnika“, ali si surađivao s humorističkim listovima „Bič“ i „Vrabac“?

U „Zabavniku“ nisam surađivao, ali sam radio kraće vrijeme u jednom drugom malom listiću, zaboravio sam mu ime, čija je cijela redakcija bila u „dva džepa“ glavnog urednika. Spomenuo si dva lista, moguće… Bio sam anonimni student, studirao sam slikarstvo i nisam imao prihoda za život, dijelio sam podstanarsku sobu,  pa sam radio i reklame za kino. Nisam bio ime da me netko traži, a i listova je bilo vrlo malo.

U tom humorističkom listu gdje sam jedno vrijeme crtao bila je svega jedna sobica, bez tajnice i jedan čovjek je trčkarao do tiskare. Karikature su crtane bez teksta, recimo dva čovjeka razgovaraju na ulici, a onda glavni urednik tu upisuje svoj dijalog, pa se jedan isti crtež upotrebljavao desetak puta da se uštedi na izradi klišeja. Naklade su bile vrlo male, tisuću ili dvije tisuće primjeraka. Kad sam vidio da je to diletantski posao, gdje ti mogu ispod crteža podmetnuti svoje ideje i nakon jedne podvale, prekinuo sam tu suradnju.

Walter Neugebauer je, kaže priča, 1945. nakon uspostave nove socijalističke vlasti želio pokrenuti „Narodni zabavnik“. Da li si bio upoznat s tom inicijativom?

Nisam, ne znam otkud ta ideja. Nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom jednopartijskog sistema i rigorozne ideologije, Walter je bio na ledu, pa sumnjam da je tada imao ideju da nešto pokreće, jer nije čak mogao dobiti ni pasoš za izlaz iz zemlje. Tek kasnije, kad smo ga ponovno afirmirali kroz „Kerempuh“, njegov status će se znatno promijeniti.

Zašto je nakon 1945. strip bio ideloški proskribiran od strane komunističkih vlasti? Pogotovo u svjetlu činjenice da je strip bio prisutan na stranicama partizanskih listova, osobito dječjih, koji su izlazili tijekom rata u šapirografiranom izdanju na teritoriju koji je bio pod vlašću partizana?

Pa zato što je prvih godina tog sistema sve bilo bukvalno uvezeno iz sovjetske prakse, a tamo su izlazile najsivije novine na svijetu, koje smo ovdje prvih godina kopirali.

Strip, opereta, sve što dolazi sa zapada bilo je sumnjivo i prolazilo kroz ideološki filter. U partizanima je to još moglo proći, oni su bili „narodna vojska“, a kad je proradila država to je već bio socijalistički mehanizam koji uvodi svoje stroge zakone.

Da li si znao za žestoki ideološki napad na strip koji se dogodio početkom 1946. na stranicama dnevnog lista „Borba“ (Jovan Popović), a nešto prije u časopisu „Mladost“ (Zoran Mišić)? I da se Moša Pijade žestoko „obračunavao“ sa stripom na sjednici Ustavotvorne skupštine?

Nisam.

Ne sjećam se da je bilo javnih napada na strip, ali se znalo da je to prozapadni produkt pa ga se tretiralo negativno. Ipak, mi smo to nekako u „Kerempuhu“ progurali vadeći se na Disneya kojeg nisu posebno progonili, ali ga nisu ni tiskali u SSSR-u, vodećoj zemlji socijalizma. Strip je bio po njihovom dogmatskom mišljenju zapadno osiromašenje literature, odnosno umjetnosti, što je dosta glupa sovjetska izmišljotina.

Da li se o stripu raspravljalo na partijskim forumima? Možda u agitpropu? Da li si osobno sudjelovao ili si bio nešto načuo, ono „čuo iz druge ruke“?

Vjerojatno se raspravljalo, ali ne znam pojedinosti, nikad nisam bio ni u jednom političkom forumu, ni općinskom, ni republičkom.

Disney i njegovi stripovi su i komunistima bili prihvatljivi?

Očito jesu. Čak ni ideologija o kojoj govorimo nije protiv njega otvoreno ratovala, iako ga nije ni preporučivala jer je dolazio sa Zapada.

Sjećaš li se, tko je radio u Agitpropu poslije rata u Zagrebu?

U agitpropu su sjedili Jure Kaštelan i Mirko Božić, ali i neki drugi poznati pisci. Tu su ipak glavnu riječ vodili partijski profesionalci, a pisci su bili samo cvijeće da bi taj aparat djelovao što nevinije. Inače, svi pisci iz agitpropa su bili partizani. Agitprop (agitacija – propaganda) je bio glavni partijski kontrolor ideologije, u prvom redu medija, a zatim i kulture uopće. Sve zabrane koje su se tada donosile tu su amenovane i zapravo je agitprop bio operativni duhovni mehanizam centralnog komiteta partije.

U tim godinama sam radio u „Kerempuhu“, ali i kasnije pozivi iz agitpropa su bili vrlo česti, davali su kritičke primjedbe gotovo nakon svakog broja i direktno su učestvovali u smjenama glavnih urednika. Partija je tada de facto bila glavni urednik svih listova i zato nije ni postojao nijedan nezavisni ili oporbeni, liberalniji list.

Kako si ti uopće počeo surađivati u „Kerempuhu“? Kako to da si upravo ti  krajem 1946.  postavljen za njezinog urednika?

Ja sam kao student prvo crtao karikature u „Kerempuhu“ (1945. – 1946.), a Josipa Laću koji je bio formalni urednik lista nisam ni upoznao. To je valjda bio neki funkcioner Narodne fronte (prvo ime Socijalističkog saveza), a Veljko Klašterka je uređivao list, kada se odlučilo da stalno izlazi jer je prvi broj bio samo izborni letak. On je to vodio oko godinu dana i imenovan je direktorom „0likpropa“ (kasnije će se zvati „Interpublik“)…

I kad je odlazio mene je predložio za glavnog urednika, iako nisam imao nikakve partijske legitimacije za to mjesto.

Zašto?

Učinilo mu se da ću ja to dobro raditi jer sam po cijeli dan visio u redakciji. Mene je novinarstvo kao struka zaintrigiralo, volio sam taj posao i nije čudo da sam kasnije imenovan i za glavnog urednika „Vjesnika u srijedu“.

U „Kerempuhu“ sam dignuo tiraž na 170 000 primjeraka i to mi je bila „legitimacija“ za daljnje napredovanje.

Kako je bila sastavljena redakcija „Kerempuha“?

Pozvali smo sve one koji su već radili na karikaturi ili u humorističkim listovima. Od poznatog slikara Ive Režeka (IVES) do Gustava Krkleca (GAVRAN) i još desetak drugih – Mucavac, Pal, Čerić, Trišler, Kušanić, Reisinger, Apfel, Neugebauer, Delač… Tijekom godina neki su i sami došli, ponudili se za suradnike: Voljevica, Dovniković… Nikada više nije u Hrvatskoj kompletirana tako dobra ekipa suradnika humorističkog lista kao tada.

Gdje se nalazila redakcija lista? Koliko ste imali prostorija na raspolaganju?

Prostorije su bile prvo na Jelačić trgu, a zatim u Boškovićevoj ulici. Imali smo sedam soba. Neki od kolega karikaturista su bili zaposleni, a drugi su ostali honorarci. Tu smo napravili kasnije i prvi hrvatski crtani film „Veliki miting“, i pokrenuli „Kerempuhovo vedro kazalište“ (kasnije kazalište „Komedija“).

Kako se pak profilirala urednička politika „Kerempuha“?

Urednička politika lista se profilirala slično kao i kod ostalih tadašnjih novina. Znači svi su donosili slične članke i gajili ista stajališta, a mi smo to isto tiskali samo humoristički obojeno. Humor je u to vrijeme sputan sistemom bio dosta didaktičan, ali likovna strana je bila izvrsna, sve majstori crteža u četverobojnom tisku, pa smo se na kiosku izdvajali svojom zanimljivošću. Ostale novine su bile sive s vrlo malo fotografija, a u nas je sve bilo obratno, pune stranice dobrih crteža.

 Koliko si se tijekom rada kao urednik „Kerempuha“ susretao s ideološkim i drugim pritiscima na sebe? Kakva je bila situacija s cenzurom i samocenzurom?

 Nije bilo pritisaka jer je to bila precizno ideološki ugrađena dnevna praksa jednopartijskog sistema. Znalo se unaprijed – što može, a što ne može ići za javnu upotrebu. Ipak, to nije bilo tako jednostavno odrediti i glavni urednici su se grčevito dvoumili – je li ovo zgodno ili nije tiskati.

Jedno vrijeme je čak bila praksa da se nosi u agitprop skice za karikature, pa tek kad to zaduženi profesionalac pogleda i odobri, onda karikaturista to nacrta. Zvuči groteskno, jer su ljudi iz agitpropa inače djelovali jako srdačno smatrajući se valjda crvenim križem koji ideološki pomaže novinarima da se bolje snađu.

S današnjeg gledišta to je nezamislivo, ali to je bilo zaista jedno takvo karikaturalno vrijeme.

Kako su se imenovali urednici u tim poslijeratnim godinama?

Svi glavni urednici su bili partizani ili aktivni partijski ilegalci za vrijeme rata u Zagrebu. Urednike je imenovao Centralni komitet, odnosno agitprop, ali ne nekim rješenjem, nego jednostavno je javljeno na telefon da si od sutra glavni urednik. Ja sam, čini mi se, bio iznimka jer nisam bio član partije kad sam imenovan, pa su me primili brzo nakon toga. Preporuka je bio – ponavljam – raniji rad, jer sam izgarao na poslu, a osim toga bio sam simpatičan Veljku Klašterki, glavnom uredniku prije mene koje me predložio, pa sam tako imao određenu cijenu. Ali ostala je određena sumnjičavost jer nisam bio partizan i cijelo vrijeme mi je to visilo nad glavom, tim više jer sam optuživan „za prozapadni senzacionalizam“ u VUS-u i zbog toga kasnije i smijenjen. Bez obzira što sam pravio velike tiraže!

S kim si od autora  „Kerempuha“ bio u posebno prijateljskim odnosima?

Uglavnom sa svima, jedan od njih Geza Apfel, karikaturist i partizan je otišao kasnije u Izrael da živi tamo i često mi se prijateljski javljao. S nekima ovdje me vezivalo prijateljstvo do danas, recimo – Voljevica, Pal, Dovniković, Bourek, a razumljivo u onom prvom periodu bio sam u prisnim odnosima i s braćom Neugebauer, koji su se našli u nebranom grožđu jer su za vrijeme NDH surađivali u „Zabavniku“ koji je bio list Ustaške mladeži.

Treba međutim znati da je u to vrijeme više poznatih umjetnika (Matačić, Papandopulo) dobivalo kazne zbog rada za vrijeme NDH, a braću Neugebauer je to donekle mimoišlo jer su imali „kišobran“ u „Kerempuhu“.

Da li si ti bio upoznat da su braća Neugebauer za vrijeme NDH radili na izložbi „Židovi“, jednoj od najcrnjih umjetničkih epizoda te vlasti i tog doba?

Jesam, ali nisam se time bavio.

Da li si dobivao prigovore zbog objavljivanja stripa „Građanin Tomo Funtaš“ u „Kerempuhu“, prigovore u stilu zašto se radi strip, a ne karikatura?  

Strip nije baš bio zabranjen, jer da je bio, ne bi ni izlazio. Međutim, bilo je prigovora non- stop i već sam nešto rekao o tome, ali pravu dijagnozu bi mogao dati samo neki politički psiholog i otprilike bi glasila „nije zabranjeno – ali nije uputno tiskati“ jer to dolazi sa imperijalističkog zapada. Ta bojazan da se ne ogriješiš o proklamirane ideološke postulate čučala je svim glavama koje su morale nešto odlučivati…

Stvorena je zapravo jedna vladajuća klima, atmosfera koja je sama po sebi diktirala ponašanje, pa zato kad vidite neke starije karikature i osuđujete karikaturistu, nemojte mu previše strogo suditi jer su u to vrijeme sve novine bile pune strogih članaka koje su mu sugerirale takvo mišljenje i karikatura je znači napravljena tuđom glavom, a ne svojom, na žalost.

Da li postojale reakcije od strane čitatelja prema takvim mišljenjima?

Čitatelji su voljeli strip i nisu javno protestirali protiv tih ideoloških metoda. Bilo im je jasno da bi mogli imati posljedica, osim agitpropa postojao je i – Goli otok.

U „Kerempuhu“ je od Neugebauera objavljen i „Petrica Kerempuh u 20. stoljeću“. Čija je bila to ideja? Zašto je izašlo samo dvadesetak polutabli?

Ne sjećam se točno, ali sve što je Walter crtao bile su ideje njegovog brata.

U „Šilu“, „Kerempuhu“ iz razdoblja NDH-a objavio si  nekoliko kraćih stripova koje si, kao i karikature, potpisivao sa HAF (Hadžić Fadil)?

Nisam imao previše afiniteta da crtam strip, a nisam baš volio ni karikaturu. Bio sam više slikar, tim više što sam tada aktivno studirao slikarstvo. To što ste vidjeli ni nisu stripovi nego malo proširene mozaične karikature.

Da li si ikada pisao scenarije ili možda davao ideje za neke stripove u „Kerempuhu“ ili negdje drugdje?

Nisam.

Kakvi su bili honorari u „Kerempuhu“, kako su se određivali?

Za ono vrijeme honorari su bili vrlo dobri, ne samo za crtače nego i inače, makar u mojim listovima. Sjećam da mi je Mihiz, Boris Mihajlović, tada najpoznatiji književnik komentator iz Beograda čak 20 godina kasnije hvalio te honorare. Tako sam dobivao najrenomiranije autore, a mislim da dobar pisac zaslužuje da bude i pristojno plaćen, čak kad napiše jednu karticu teksta ili napravi jednu karikaturu. Bila su to materijalno mnogo skromnija vremena, pa su se honorari pamtili.

Prisjeti se, ponaosob, na neke od važnijih suradnika „Kerempuha“: započnimo s Walterom i Norbertom Neugebauerom?

Walter i Norbert su već imali raniju praksu, bih su profesionalci i njih sam najviše zapošljavao u prvo vrijeme (1947. – 1950.) u listu, a još više u crtanom filmu „Veliki miting“ (1950/51.) koji smo napravih u redakciji. Bez Waltera ne bi bilo tih filmova, a pomoćnici su bili Dovniković i Delač, dva karikaturista, mlada zaljubljenika u crtani film.

Marcel Čukli?

Čukli nije bio crtač, nije ni pisac, on je zanimanje koje ne postoji, on daje ideje za karikature i bio je najviše tražen. Kad bi pravio novi broj „Kerempuha“, ja bih dijelio njegove ideje na papirićima onim karikaturistima koji nisu imali previše ideja, ali su dobro crtali.

Vukotić? Ti i on ste rođeni u Bileći?

Vukotić je bio student arhitekture i crtao karikature u „Kerempuhu“ pa sam ga kasnije gotovo na silu odvukao u crtani film i dobio je – Oscara.

Ukratko, sa svima sam bio u prisnim odnosima, bili smo jedna vesela familija. Mi sjedimo gore u redakciji i šalimo se, a ispod našeg prozora u Boškovićevoj je državni diplomatski magazin, gdje su političari na bonove dobivali inozemnu robu koja se nije mogla kupiti u gradu. Humoristički list iznad jedine ekskluzivne trgovine u kojoj su dijelili robu privilegiranoj vrhuški, a sve u sistemu koji je proklamirao socijalnu jednakost među ljudima. Život je tada bio najbolja karikatura…

Da li si tada, dok si radio u „Kerempuhu“ pratio strane humorističke listove, ako jesi –  koje?

Pratio sam one glavne listove, „Okovani patak“ (Pariz), „Stršelj“ (Sofija), „Krokodil“ (Moskva), „Dikobraz“ (Prag) i više talijanskih.

O nakladi „Kerempuha“? Kolika je bila kad si preuzeo list, koliko je u međuvremenu rasla?

Kad sam preuzeo „Kerempuh“ od Klašterke imao je nakladu između 40 – 50.000, a kad sam ga prvi put napustio (1951.) imao je 170 tisuća. Kasnije sam još jednom bio kratko urednik, a onda sam još malo kasnije pokrenuo časopis „Kerempuh“ koji je izlazio mjesečno na boljem papiru.

Zašto si prestao biti urednik „Kerempuha“?

Još prije same premijere crtanog filma „Veliki miting“, koji je bila prava senzacija – jer je to bio prvi crtani film u Hrvatskoj, predložio sam formiranje „Duga filma“, poduzeća za crtani film i tada sam postavljen za ravnatelja. Dobio sam jedan cijeli kat duge zgrade od tridesetak soba u roku od 24 sata i tu sam formirao novu firmu sa 120 ljudi, crtača, animatora, dekera i kopista. Tako sam otišao iz „Kerempuha“.

Kako tumačiš da je 50-ih strip najprije pravo građanstva počeo stjecati u dječjoj i omladinskoj štampi („Pionirska zastava“, „Pionir“, „Ilustrirani vjesnik“, „Horizont“, „Omladinski borac“) pa tek zatim u takozvanoj oficijelnoj štampi? Osim toga prvi stripovi koji su se pojavljivali kod nas  poslije 1945. nisu izišli u izdanjima kuće „Narodni list“ („Vjesnik“) nego u „Pioniru“, „Omladinskom borcu“…

Omladinski listovi su imali neko nepisano pravo da budu malo slobodniji, državna poduzeća („Vjesnik“) su bila opreznija, pazeći da ničim ne naruše smjernice partije pa su ti listovi bili dosta sivi i uniformirani, osim VUS-a, koji si je izborio da bude malo slobodniji. I meni je danas malo čudno kad vidim kako smo mi u „Kerempuhu“ tiskali strip već prvih godina iza rata, valjda nismo bili dovoljno oprezni, pa nam se omakla ta sloboda. Bili smo zapravo još vrlo mladi.

„Nick Knatterton“ – kako je došlo do toga da ga je crtao Berislav Borčić? Da li ste pitali njemačkog autora ili njegovog izdavača? Zanimljivo da ste ga ubacili u domaći ambijent i obrađivali današnje probleme. Čija je to bila ideja?

„Nick Knatterton“ je vrlo duhovit krimić baš zbog svojih aktualiziranih umetaka. Ti umetci, to aktualiziranje je moja ideja. Autorska prava smo plaćali vrlo malo, simbolično, jer tada istočne zemlje nisu plaćale zapadu kada su tiskali njihove radove.

Kada si pokrenuo animirani film („Veliki miting“), koliko je autorima koje si okupio, a koji su došli kao karikaturisti, pa i stripaši, činjenica da su se bavili time pomogla u stvaranju animiranog filma?

Karikaturistima je to predznanje sigurno koristilo. Svi autori su bili iz lista „Kerempuh“ i tako je stvorena jezgra buduće Zagrebačke škole crtanog filma. Bilo je nekih koji nisu baš bili spremni otići u crtani film, jer je to dosadan i dug posao, pa su radili samo na scenografijama (Voljevica, Reisinger). U „Duga filmu“ smo napravili pet novih filmova – Waltera Neugebauera, Vukotićeva dva, te filmove Dovnikovića i Delača.

Ti si sudjelovao i u pokretanju „Petka“ novog stripovnog izdanja kuće „Vjesnik“ u ljeto 1952. Tu su se pored naših objavljivali i strani stripovi poput „Princa Valianta“. Kako ste dolazili do prava za te stripove?

Ne sjećam se točno te suradnje, ali već sam rekao da istok nije plaćao zapadu autorska prava. Ali strip se ipak bolje tiska ako se ima originalne crteže. Naplaćivali su nam simbolično male iznose jer su znali da istok nema novaca, ali su voljeli da budu i kod nas nazočni sa svojim stripovima.

Da li si na bilo koji način bio uključen u pokretanje „Plavog vjesnika“?

Nisam.

I da zaključimo, kako danas s distance od skoro šezdesetak godina gledaš na to vrijeme i na svoj angažman?

Bilo je to vrlo vruće vrijeme krute ideološke klime, ali donekle i lijepo, jer ništa nije bilo komercijalizirano. Crtači koji su napravili prvi crtani film radili su to za male plaćice i jeli u menzama. Danas je zastoj u crtanom filmu zbog toga jer crtače vuku u reklamnjake gdje na brzinu mogu zaraditi dobar novac.

Ja sam pokretao kazališta i prvih desetak godina sve to radio potpuno besplatno, a živio vrlo skromno. Postojao je nekakav radni entuzijazam, koji ne želim propagirati jer se danas mnogo bolje i komfornije živi, ali onda smo nakon rata bili zadovoljni i sa malim.

Strip i opereta, sav taj zabavni asortiman sa zapada je bio prešutno inkriminiran, ali se ipak, vidite, provukao kroz sitne rupice ideološkog nadzora. Nalazili smo načina da ga nekako nečujno legaliziramo.

Bilo je to vrijeme kad si morao paziti čak i na oblačenje, na vlastitu frizuru, da nisi previše kicoš, zapadni maneken, pa je otvorena košulja bila znak pripadnosti radničkoj vladajućoj klasi, čiji su rukovodioci tada uzimali robu iz diplomatskog magazina. Komično i tragično u isto vrijeme, ali sve je bilo još komičnije nego vam ja to opisujem. Danas kad se okrenem prema prošlosti čudom se čudim kako sam prošao sve te zamke, možda zato, što sam mislio da može biti gore pa mi se ono loše činilo još donekle dobro. Svi urednici iz mog vremena su uglavnom vrlo loše prošli, pa čak i oni najposlušniji su propali kroz taj tanki led ideologije.